KAUČ SELEKTOR

LIGA PRVAKA: Zašto je elitno natjecanje prozvano Mickey Mouse ligom?

FOTO: Reuters
Piše: Marko Tomaš

Razlika između stvarne, bogate elite i onih tek dobrostojećih, takorekuć srednje klase, je toliko velika da to ovo natjecanje čini neinteresantnim, barem u ovoj fazi. Prava Liga prvaka, kako znamo, počinje tek kada u igri ostanu samo veliki dečki u društvu pokojeg iznenađenja

Puno se zanimljivih stvari dogodilo u prvom kolu skupne faze ovosezonske Lige prvaka. No, možda bismo prvo trebali izdvojiti nekoliko stvari zbog kojih ovo natjecanje postaje, što bi rekli Englezi, Mickey Mouse natjecanje. Smiješna je, naime, neujednačenost u nazovi najelitnijem svjetskom nogometnom natjecanju. Kada vidimo da negdašnji prvak Europe, škotski Celtic, izgubi od Barcelone sa sedam razlike, kada jedan ozbiljan istočnoeuropski klub poput Legie izgubi sa šest golova u svojoj mreži, možemo zaključiti da nešto nije u redu u samim postavkama europskog nogometa.

 

Tuchelov dortmundski stroj

Razlika između stvarne, bogate elite i onih tek dobrostojećih, takorekuć srednje klase, je toliko velika da to ovo natjecanje čini neinteresantnim, barem u ovoj fazi. Prava Liga prvaka, kako znamo, počinje tek kada u igri ostanu samo veliki dečki u društvu pokojeg iznenađenja. Srednja klasa, baš kao i u stvarno životu, nestaje i u nogometu. Zbog toga već nekoliko godina puno interesantniji nogomet gledamo u Europa ligi, gdje redom završe klubovi otprilike podjednake kategorije. A skupna faza Lige prvaka postaje sve više tek zagrijavanje za elitu i prigoda da jadnici iz donjeg doma Euro nogometa zarade godišnji budžet s par katastrofalnih poraza upisanih u klupsku povijest.

Sam plasman u Ligu prvaka za klubove s europskog istoka, za one i sa zapada koji dolaze iz slabijih liga, jeste uspjeh, ali kako stvari stoje sada, sve je izvjesnije da će bogatunima dodijati ovakav format natjecanja te da ćemo uskoro gledati stvarnu NBA nogometnu ligu koju će činiti samo oni najbogatiji i najmoćniji. To će u zapećak još više gurnuti nogometnu sirotinju ali će im možda dati više šanse da se natječu s onima ravnima sebi. Jer, budimo iskreni, meč između Barcelone i Celtica je izgledao kao iživljavanje starijih dečkiju iz kvarta nad klincima koji su tek prohodali. Velika je to sramota za ponosni klub bogate tradicije kao što je Celtic. Ali sve to što se događa govori nam zašto je reprezentativni nogomet postao posljednja oaza nogometa kakvog smo znali.

Tu ne možeš kupovati najbolje već moraš igrati s onim što imaš, s onim što si sam odgojio. Prije tridesetak godina to je bio slučaj i sa klupskim nogometom, ali stvari su se promjenile. Nepovratno. I zato kenjce poput mene, koji se sjećamo drugačijih nogometnih zakonitosti zaboli duša kada vidi veliki Celtic ponižen i posramljen, Celtic koji nije imao baš nikakve šanse protiv moćne katalonske mašine. Jedino pitanje je bilo koliko golova će škotski prvak primiti. Isti je slučaj bio i sa varšavskom Legijom, jednim uglednim istočnoeurpskim klubom koji je tvrdoj i teško pobjedivoj poljskoj reprezentaciji dao većinu igrača. Ta Legia nije imala nikakve šanse protiv Tuchelovog dortmundskog stroja.

 

Bod na iskustvo

Borussiju je predivno gledati. Tuchel je, pisao sam već o tome, unaprijedio i na Kloppovim temeljima sagradio moćnu momčad koja sada zna igrati i druge varijante osim kontrapresinga, ali žalosno je bilo vidjeti uvijek dostojanstvenu Legiju iz Varšave kako djeluje poput reprezentacije liječenih alkoholičara. Zagrebački Dinamo je prošao nešto bolje. Ali svake godine sve većim biva misterij kako dečki u plavom nisu u stanju odigrati eurpsku tekmu poput, naprimjer, Kopenhagena koji se uspio otrhvati Portu i izvući bod. Po svemu je Dinamo bolja momčad od Danaca jednako kao što je Porto ozbiljniji takmac od Lyona, ali Dinamo u europskim natjecanjima djeluje kao amaterska momčad i tako je već godinama. Za njih bi bolje bilo da igraju Europa ligu i da, recimo, to natjecanje shvate ozbiljno, više bi šanse imali iako su i u tom najtecanju njihova posrtanja odavno ušla u legendu.

Rostov se proveo onako kako se novajlije često provedu, pogotovu kad nalete na Bayern. To je bio još jedan rezultat koji nas dovodi do toga da se zamislimo nad sudbinom ovog natjecanja. Ali bilo je i onih mečeva koji spadaju u ono što Liga prvaka treba biti. Takav je bio okršaj PSG–a i Arsenala.

Jedan od derbija kola još nam je jednom pokazao koliko je bitno iskustvo u natjecanjima poput Lige prvaka. PSG je moćnija, igrački bolja močad od Arsenala. Ali londonski klub je izvukao bod na iskustvo. Za to im je trebalo malo sreće i raspoloženi Ospina, a PSG s Ibrahimovićem nije izgubio najboljeg strijelca već autoritativnu figuru koja ne bi dozvolila da se od gotovog napravi veresija, a upravo to se desilo Parižanima. Svejedno, kada Emery posloži kockice i pronađe igračku figuru koja će biti autoritet na terenu približan onom Zlatanovom, PSG će postati ono što bi po kvalitetu trebao biti – jedan od favorita natjecanja.

 

Nastavak sna

Derbi drugog dana odigrali su Juventus i Sevilla. Juve je po igračkom kadru i po tradiciji nekoliko klasa iznad Seville, ali andalužani su pokazali da sustav kojim se koriste posljednjih desetak godina ubire plodove i lagano Sevillu, ali baš korak po korak, uvodi u gornji razred europskog nogometa. I koliko god je Emery nadogradnja u PSGu toliko je i Jorge Sampaoli nadogradnja za Sevillu i to potpuno prirodna, nenasilna nadogradnja. Sada mi se čini da je uprava Seville odavno imala ovaj plan. Ništa se nije dogodilo stihijski niti je Sampaoli bio rješenje koje su pronašli u nekakvoj panici nakon što ih je napustio Unay Emery. Ljudi su bili spremni. Sampaoli je bio spreman. Rekao bih da su odavno imali džentlmenski sporazum u slučaju Emerijevog odlaska.

Elem, Juve je bio bolji, ali Sevilli je ovaj remi poticaj, vjetar u leđa i kupovina vremena da ludi Sampaoli još malo posloži stvari i onda će andalužani postati ozbiljan igrač u Ligi prvaka. Dovoljno su naporno radili za takvo što. Tri titule u Europskoj ligi su bile vrlo ozbiljan trening za velike stvari. Možda sam mogao ići još više u detalje igre, ali sada govorim samo o općem dojmu i pokušavam predvidjeti što bismo mogli očekivati od, barem meni, uvijek intrigante momčadi iz Andaluzije.

Ne znam za vas, ali ja sam s nestrpljenjem čekao debi Leicester Cityija u Ligi prvaka. Na startu su dobili protivnika po mjeri kojem su, bogami, uzeli mjeru i to na gostovanju. Teško da ove godine išta mogu napraviti u domaćem prvenstvu, ali pobjeda protiv Bruggea je sasvim dovoljan zalog da se nadaju prolasku skupine u Ligi prvaka što bi bio doseg skoro pa ravan prošlosezonskom osvajanju prvenstva, a s bodovima koje su uzeli protiv Belgijanaca sigurno se mogu nadati proljeću u Europi što će Leicesterovim navijačima zasigurno biti nastavak sna.

Ako za nečim žalim to je poraz Sportinga protiv Reala. Žao mi je zbog Jorge Jesusa kojeg su igrači izdali na samom kraju utakmice. Nisu izdržali do kraja. A Jesus je sve spremio kako treba i umalo iznenadio prvaka Europe na Santiago Bernabeu. Jorge Jesus je zaslužio više. Zaslužio je i više svjetala uperenih u njega i barem malo bolju momčad. Momčad koja ne bi pukla u posljednjim sekundama utakmice koju je najveći portugalski trener imao pod punom kontrolom dobrim dijelom utakmice. Ali što je tu je. Sporting je momčad na koju treba obratiti pažnju. Oni sigurno neće gubiti sa sedam razlike kao njihova braća po boji dresa.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Liga prvaka