Stav

Lik i djelo studentskog patriote : Hvala vam na poređenju sa sultanom Mehmedom!

Piše: Mato Šarčević (Prometej)

Predsjednik Studentskog parlamenta Haris Zahiragić traži da se nastava i ispiti ne održavaju za vrijeme džume namaza. Podsjećamo na tekst iz Prometeja o dosadašnjem djelovanju ovog SDA omladinca

Budalaštine u režiji predsjednika Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu (SPUS) dobile su prije nekoliko dana novi nastavak. Nakon negativnog oglašavanja u vezi odluke VSTV-a o zabrani nošenja vjerskih obilježja u sudovima, homofobnih ispada povodom napada na osoblje i goste kina Kriterion u Sarajevu, komično-tragičnog video uratka nastalog kao reakcija na presudu Haaškog tribunala Vojislavu Šešelju, taj student Pravnog fakulteta u Sarajevu, samodeklarirani bh. patriota i omladinac SDA (kažem omladinac, a bolje bi bilo reći glasnogovornik jer su njegovi istupi u javnosti i odluke vezane za Univerzitet u Sarajevu samo nastavak onoga što ta stranka radi već dugi niz godina, dovoljno se samo sjetiti izjava Bakira Izetbegovića u vezi Queer Festa) proslavio se prije nekoliko dana odlukom da se JU „Studetski centar“ Sarajevo preimenuje u JU „Studentski centar Suada Dilberović“.

Dakle, imenuje se samo po Suadi, ali ne i po Olgi Sučić, iako su obje prve žrtve agresije na BiH u prošlom ratu. Kao razlog naveden je poluargument da je Suada bila studentica Medicinskog fakulteta, a Olga ne. Međutim, onome tko je imalo upućen u lik i djelo ovog samoprozvanog patriote jasno je da razlog ne leži u tome, nego u samom Olginom imenu koje se ne uklapa u naše nacionalističke vizije prema kojima postoje žrtve samo našeg nacionalnoreligijskog tora.

Srećom, ovaj put se nije dugo čekala reakcija javnosti kao što je to bio slučaj nakon homofobnih ispada. Jedna od njih bila je i od zastupnika NS u Parlamentu FBiH Denisa Gratza koji je izjavio da „Svaki pokušaj razdvajanja imena Olge Sučić i Suade Dilberović, bez obzira na izgovore i poluargumente, jeste ponavljanje nepravde koja se godinama dešava kada je u pitanju odnos politike Stranke demokratske akcije u Sarajevu prema njihovoj tragičnoj smrti. Nažalost, oni koji inicijative tako slijepo guraju bez sagledavanja konteksta i posljedica svog djelovanja, u suštini ne znaju šta su značile demonstracije za mir u Sarajevu i koja je civilizacijska veličina žrtve Suade Dilberović i Olge Sučić.

UVREDA ZA SJEĆANJE

Ovo nisu devedesete, nepravda ne može proći, pa nema veće uvrede za sjećanje na Suadu Dilberović od zaboravljanja žene koja je istog dana na istom mjestu izgubila svoj život braneći iste vrijednosti.“ Uviđajući da je javnost većim dijelom negativno raspoložena po pitanju odluke SPUS-a, patriotov stranački kolega i trenutni premijer KS oglasio je da će se centar ipak nazvati i po Olgi.

Davanje imena centru po prvim sarajevskim žrtvama rata trebao je biti svojevrsni odgovor na imenovanje studentskog doma na Palama po ratnome zločincu Radovanu Karadžiću.

Međutim, očito da se i tu moralo brojati krvna zrnca te se otišlo u potpuno krivom smjeru i izazvalo kontraefekt. U kontekstu tog prebrojavanja krvnih zrnaca i nerazdvojivim simbolima stradanja Sarajeva iluzorno zvuči i pomisao na mogućnost rasprave o davanju imena centru po nekim drugim zaslužnim osobama koje su humanost stavile ispred zastava i topova i onda kada se ona plaćala životom.

Nesumnjivo, istim su idejama bile vođene Suada i Olga kada su izišle na antiratne demonstracije 1992. godine, ali bi se, kada se već želi poslati određena poruka vlastima u RS-u i imajući u vidu da na sarajevskom univerzitetu već postoji fond nazvan po Suadi Dilberović (naravno ne i po Olgi) kao i jedan most koji nosi njihovo ime, veći efekt postigao da se centar nazvao po Srđanu Aleksiću primjerice.

Bloger Aldi Halilović dobro je detektirao ovu problematiku napisavši:

„Studentski centar žele nazvati samo po Suadi Dilberović kako bi trajno sačuvali sjećanje na prvu žrtvu agresije, dodao bih, i dodatno 'prikrili' tragove postojanja mlade sarajke Olge Sučić. Kažu da u trenutku pogibije nije bila studentica. Kao prvo, ne počinje naša istorija od 90-ih godina. Kao drugo Suada i Olga imaju mjesto koje će podsjećati na njihovu žrtvu. Kao treće, ako već želite dati ime studentskog centra po nekom iz 90-ih godina, dajte po ljudima koji su u vremenu zla odlučili biti najprije ljudi pa tek onda pripadnici 'svog' naroda. Nazovite Centar po Goranu Čengiću, Srđanu Aleksiću, Krstanu Bijeljcu, Sekuli Staniću... Gdje ćete boljeg odgovora na paljanski studentski dom dr. Radovan Karadžić od sarajevskog studentskog centra Vladimir Srebrov. Pokažite i dokažite da je Sarajevo grad svih Bosanaca i Hercegovaca ma kako se zvali.“

Još iluzornije je pomišljati na imenovanje značajnih mjesta i objekata po nečemu iz čega se može iščitati slavljenje života, a ne uporno vraćanje na rat, na smrt.

Imajući u vidu homofobne izjave dotičnog patriote, možemo se samo pitati kakav bi status u budućnosti u tom novoimenovanom studentskom centru mogle imati osobe koje pripadaju LGBT populaciji kada svoje mjestu u njemu ne bi trebala naći ni Olga Sučić?

IZVOR U PUSTINJI

O ovoj problematici se, kao i o prethodnim „misaonim“ konstrukcijama patriote, već dosta pisalo u medijima gdje su svoje neslaganje uglavnom izražavali pojedini političari i nezavisni intelektualci. Međutim, u svemu tome izostaje reakcija nas koje taj čovjek direktno ili indirektno predstavlja. Kada kažem indirektno, mislim na profesorsku garnituru jer su stavovi studenata djelomično posljedica i formiranja misaonog koncepta tijekom fakultetskog obrazovanja.

Svakako, nađu se tu i „poneki izvor u pustinji“ koji javno iznose svoje neslaganje, a imajući u vidu da su čak i profesori, pogotovo oni na važnijim funkcijama, velikim dijelom pripadnici stranke čiju ideologiju u javnosti eksponira i patriota, nekakva njihova zajednička reakcija se i ne očekuje. Ali zabrinjava činjenica da nema rekacije studenata.

Nakon homofobnih ispada bila je pokrenuta određena inicijativa za smjenu Harisa Zahiragića s mjesta predsjednika SPUS-a, ali ona nije naišla na neki značajniji odjek među studentima. Peticiju koja je u tom smislu provedena potpisalo je nešto više od 200 studenata Univerziteta koji broji oko 40 000 studenata. U međuvremenu, patriota nas naviknuo na svoje ispade pa sada izostaje i bilo kakva organizirana reakcija. Javljaju se samo sporadični osobni glasovi protiv, uglavnom na facebook profilima i na tome sve ostane.

Da li izostanak neke značajnije reakcije od strane studentske populacije znači da se mi studenti većinski slažemo s likom i djelom patriote? Zašto među nama vlada gotovo grobna tišina po ovom kao i po svim drugim pitanjima koja se direktno tiču našeg obrazovanja i u krajnjem smislu naših života i budućnosti ovdje?

Kao student Mašinskog fakulteta teže mogu proniknuti u psihološke razloge ovakve inertnosti i općeg nihilizma koji vlada među studentima. Mislim da je jedan od razloga definitivno i u samom obrazovnom sistemu koji je zapravo raj za one inertne koji se nikako ne daju izbaciti iz svoje putanje linijom manjeg otpora, raj je za one koji sebe u budućnosti vide u vladajućim političkim partijama (tako univerziteti i sveučilišta postaju poligon za obrazovanje stranačkog kadra).

Omladinu se još od početka, zapravo već u samoj obitelji, uči da se ne treba zamjerati (a to znači proturječiti) onima koji su nositelji nekog autoriteta, pogotovo onog stečenog nekim položajem. Dalje, u školi nije dobro biti znatiželjan i iznositi kontramišljenja jer se lako postaje crna ovca među šutljivim kolegama. Tako mladi i prije nego što su došli do visokog obrazovanja bivaju prizemljenog duha. Duha koji bi trebao biti mladalački, poletan i revolucionaran. A završnu pljusku dobivaju upravo na fakultetima. Tako i oni koji nisu indoktrinirani raznim isključivim ideologijama postaju umrtvljeni i šutljivi na pojave koje se oko njih događaju. Kritičkom mišljenju ni traga. Drugi važan razlog je opća besperspektivnost koja vlada među mladom populacijom. Kako studirati i boriti se za bolje razmišljajući u koju zapadnoeuropsku državu otići nakon studija?

Koliko god u svemu tome bio odgovoran sistem (obrazovni i vladajući), veliku odgovornost za to nose i sami studenti koji nisu svjesni da su upravo oni jedan od najbitnijih nositelja eventualnih promjena sistema. Sjeća li se itko kada su studenti zadnji put izišli na ulice u respektabilnom broju tražeći neke promjene, izražavajući nezadovoljstvo nekim političkim odlukama, dajući potporu prosvjedima radnika, poljoprivrednika, penzionera,… ? Ulica nije mjesto za rješavanje problema, reći će neki. A kako jest upravo ulica rješenje problema u Francuskoj?

Imamo situaciju da su studenti ostali nijemi na promjenu zakona o radu u FBiH prošle godine i da smo protest radnika uglavnom gledali preko televizije ili iz udobnih stolica sarajevskih kafana dok su pored njih marširali radnici ili nas ti protesti nisu ni zanimali (što je najvećim dijelom i točno). A jučer je u Parizu na ulice izišlo prema procjenama sindikata oko pola milijuna radnika i studenata zbog, nećete vjerovati, promjene zakona o radu. Te su promjene slične kao i kod nas, a vezane su za davanje većih prava poslodavcima po pitanju određivanja dužine radnog vremena i otpuštanja radnika s posla.

U jednoj Francuskoj koja je za nas država (jer, kako reče profesor Nerzuk Ćurak na jednom predavanju, ovo što mi imamo nije ni dostojno da se zove državom) na ulice glavnog grada je izišlo pola milijuna ljudi, a kod nas je sve dobro pa možemo uživati u blagodatima sreće da ovdje živimo.

Ispada da kod nas nema nikakvih problema, da su nam fakulteti slobodni od političkog djelovanja, profesori i drugo nastavno osoblje stručni i nekorumpirani, zainteresirani pri prenosu znanja i spremni za kritička mišljenja,učionice i laboratoriji opremljeni novom opremom (a ne onom koju je još Tito nabavio 60-ih godina prošlog stoljeća), da su nam studentske menze perfektne, diplome priznate i svijetla budućnost s njima zagarantirana.

PROFESORI SLOBODOUMNIJI OD STUDENATA

Možda bi trebalo ubrzo organizirati jedan studentski pohod u Pariz da naši studenti vide kako upravo pripadnici njihove populacije mogu biti element koji nosi promjene, kojeg se vlast boji, a ne obrnuto.

A mi smo ovdje ne samo nespremni za bilo kakvu nemainstream akciju, nego i spremni ismijati one koji se trude da nešto urade, koji uče, čitaju i objektivno sagledavaju stvarnost (kako sadašnju tako i onu iz devedesetih godina), sputavati duh onima koji svojim djelovanjem nastoje pokrenuti omladinu u pravom smjeru.

Da se, uz izmijenjen naziv vlastitih imena, poslužim riječima Samira Beharića iz jednog teksta u kojem je tematizirao problematiku šutnje sarajevskih studenata: „Sarajevski studenti imaju odabrati između dvoje: ugledati se na akciju kolegica i kolega iz Francuske i tako rješavanje problema uzeti u svoje ruke ili uz hipnotizirajuću muziku SPUS-ovog ansambla, pod dirigentskim ravnanjem maestra Zahiragića, nastaviti put ka studentskom i općem društvenom nihilizmu.“

Izgleda da će u skoroj, a i malo daljoj budućnosti prevladavati ovo drugo. To nesumnjivo znači i da se većina studenata slaže s onim što pojedinci u ime njih rade. Koga briga za gore pobrojane probleme s kojima se studenti susreću. Bitno je da u kafani ima Wi-Fi i u džepu marka i pol za malu produženu. „Strašno je vrijeme u kojem su profesori slobodoumniji od svojih studenata“ kako reče profesor Nerzuk.

 

P.S.: Namjerno sam u tekstu potencirao naziv patriota za označavanje Harisa Zahiragića. Naime, taj samoprozvani bh. patriota u reakciji na jednu karikaturu o njemu u kojoj je on u ulozi osmanskog sultana Mehmeda Fatiha kaže da „iako mi [to] imponuje, mislim da ničim to ne zaslužujem“. Znači, velikom bosanskohercegovačkom patrioti je drago kada ga stavljaju u ulogu osvajača srednjovjekovne Bosne. Mislim da je na ovo svaki komentar suvišan.

Tekst koji prenosima sa Prometeja objavljen je u aprilu ove godine

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Studentski parlament, Nerzuk Ćurak, Mato Šarčević, Haris Zahiragić