Klub Žurnal

TRI PJESME BOBA DYLANA: Oduvijek je znao nešto više od drugih

Piše: Marko Tomaš

Dylana sam, osim zbog njegovih pjesama zavolio i zato što je bio veliko mrgodno gunđalo, namćorast tip. Znao je nešto više od drugih. Zna i danas

ROBERT ZIMMERMAN

Tip je jedan od najvećih. Tip je, zapravo, toliko unisono prihvaćen kao jedan od najvećih da to katkad zna biti iritantno. Kao što je iritantan njegov glas.

Tako su govorili na početku njegove karijere. Bio je možda prvi tip koji nije „lijepo“ pjevao, a da mu je uspjelo postati veliki autor i veliki pjevač. Naravno, za rock and roll lijepo pjevanje nije ono najbitnije. Ono što je bitno je stav. To pravi razliku između velikih, autentičnih performera i onih koji su tek dobri, virtuozni interpretatori.

No, Robert Allen Zimmerman je, prije svega, veliki autor, autentičan autor, folk pjevač koji je bio veći roker od mnogih koji su pjevali prije i poslije njega. Osjetio sam to kad sam ga čuo prvi put. I zbog toga se nisam stidio priznati da volim slušati Bob Dylana iako sam u to vrijeme glumio beskompromisnog punkera. Dylana sam, osim zbog njegovih pjesama zavolio i zato što je bio veliko mrgodno gunđalo, namćorast tip. Znao je nešto više od drugih. Zna i danas.

IZA PJESME

Katkad, kad pred ljudima čitam svoje pjesme volim ispričati priču o tome kako je koja pjesma nastala. Ti uvodi znaju zabaviti ljude katkad i više nego sama pjesma. Netko bi pomislio da to prizemljuje poeziju, jer je razotkriva, ali to nije tako. Značenja možete učitati sami, pjesma je samo putokaz i vjerujem da je svatko tko piše pjesme pokupi s neke police u velikoj kozmičkoj prodavaonici pjesama u koju katkad zaluta pokušavajući sam sebi rastumačiti neki događaj iz vlastitog života. Bilo kako bilo, priča je tu ne kako bi, kako rekoh, pjesmu prizemljila, nego kako bi zabavila ljude i pjesmi dala instantnu poantu.

Ne značenje, značenja je milijun, nego baš jednu preciznu poantu. Neka me pravovjerni ubiju, ali književnost, ili ono što ima namjeru biti književnost, mora na neki način biti i zabavno. A što je zabavnije nego prčkanje po nečijem životu i traženje tragova? Život je, između ostalog, velika trač partija.

Zato volim ljudima pričati priče o pjesmama, dovesti im pažnju do određene točke i onda odjednom iz onoga što je realan jezik otići u jezik poezije kako bih pokazao da je metafora često stvarnija i snažnija i šira od onoga što opisuje.

Uglavnom, to su moji osobni razlozi zašto mi je zabavno istraživati priče o nastanku pojedinih pjesama. Pogotovo ako te pjesme znače nešto u mom životu. Ili u životima milijuna drugih ljudi. Jednog sam dana dobio na poklon knjigu Andy Gilla „Bob Dylan – the stories behind the songs“ i ona mi je otvorila vrata u zakučasti svijet poezije Roberta Zimmermana.

BLOWIN IN THE WIND

Vjerojatno je to, kao i u slučaju mnogih drugih ljudi, prva Dylanova pjesma koju sam ikad čuo. Zato mi je i ostala bitna do dana današnjeg unatoč tomu što u Dylanovom katalogu ima puno više drugih pjesama koje su mi „bolje“. No, ona nije bila tek moja inicijacija u Dylanovo jevađelje nego je na neki način bila i Dylanov početak, onaj pravi, stvarni iskorak, jer prvi je put dobio ozbiljnu šansu kao izvođač. To i nije prošlo baš najbolje, ali Dylan nakon toga tek ima izrasti u ono što je i dan danas – jedan od najvećih, autora i izvođača, dakle jedan od najvećih kantautora.

Mnogi su, kad su je prvi put čuli, pjesmu smatrali naprosto priglupom. Dylan je u tekstu operirao klišejima i to se mnogima nije dopalo. Ali njegov menadžer je u tome vidio nešto, skužio je da klišej komunicira s velikim brojem ljudi i da ima nekakav stvarni umjetnički potencijal ako je ispravno uptrijebljen. A Dylan je u tome najveći ali tada su ljudi oko njega bili sumnjičavi.

Pomenuti menadžer, Albert Grossman, godinu dana prije nego je Dylan napisao pjesmu „Blowin' in the wind“ okupio je komercijalni folk trio Peter, Paul and Mary. Oni su prvi snimili „Blowin' in the wind“ i dospjeli na drugo mjesto na American pop charts. Tek nakon toga Dylanova izdavačka kuća Columbia odlučila je pokušati s istom pjesmom prodati Dylana kao izvođača. Već je ranije okrunjen kao princ prosvjednog folka. Ali ovo im nije uspjelo. Dylanova verzija nije bila ni blizu glazbenih ljestvica. Ali i to je bio nekakav pomak.

Dylan je ovu slavnu pjesmu napisao brzo. Skoro u jednom potezu. U pjesmi je povezao dva različita pokušaja da se dođe do odgovora u životu. Put nije jednostavan niti se prelazi brzo. Do odgovora se možda nikad i ne dođe, ali bitna je potraga. Opisao je lutanje svog idola Woodyija Guthrieja, ali i prosvjedne antiratne šetnje koje su se u to vrijeme događale u Americi. Nadahnuće je dobio nakon jedne žustre političke rasprave u kojoj je sudjelovao. Mjesto događanja je, naravno, bio Greenwhich Village. Kavana se zvala Commons.

Tom je prigodom navodno rekao prijateljima: „Sinulo mi je da smo izdani vlastitom šutnjom, da svi mi u Americi koji ne istupimo zapravo izdajemo sami sebe svojom šutnjom, također izdani smo šutnjom onih koji su na vlasti, oni odbijaju vidjeti što se događa, a i svi drugi, voze se u podzemnoj i čitaju Times, ali ne shvataju, čak ih i nije briga, i to je ono najgore od svega.“

Zvuči poznato, ili barem upotrebljivo? Vremena se nisu suštinski promijenila, a odgovor još uvijek romori u vjetru.

 

I WANT YOU

Ovo je potpuno blesava pjesma. Čisti narodnjak. Ali ja je jako volim. Njezin blesavi ritam i jednostavnost su me očaravali u pauzama vježbanja plesa kako se ne bih brukao u plesnoj školi u koju sam se upisao samo zbog neke djevojčice koja mi se sviđala u to vrijeme. To bi bila moja sramotna tajna koja stoji iza ove pjesme.

U velikom stvarnom svijetu ova je pjesma prije nekoliko decenija ušla na top 20 ljestvica s obje strane „velike bare“ Glazbeno se i dan danas smatra najizravnijom pop pjesmom koju je Dylan ikada snimio. Mnoge poznate pjesme koje smatramo ljubavnim su navodno posvećene heroinu. Tako je bilo i sa ovom pjesmom. No, što sam ja znao, refren je što se mene tiče bio upućen jednoj Mirjani, tako se zove, ako se dobro sjećam, djevojčica iz plesne škole. I to mi je bilo dovoljno da mi ta pjesma obilježi jedan dio života.

Kasnije, kad sam se vraćao toj pjesmi, shvatio sam da su heroinske implikacije puno bliže pravom značenju pjesme nego moja blentava zaljubljenost zbog koje sam se saplitao pokušavajući da plešem čačača. Galerija likova u toj pjesmi je tipično Dylanovska. A pjesma žudi, traži vještačku ekstazu u trenucima izgubljenosti i iscrpljenosti, klasična priča o dečku koji se hrve sa slavom. U jednom stihu se pominje i Brian Jones koji nikada nije simpatizirao Dylana. Jones je u ovoj pjesmi „rasplesano dijete u kineskoj odori“.

Vapaj, žudnja dolazi u refrenu nakon što pjesnik nabroji kaotičnu gomilu likova koji ga okružuju. Pjesnik traži izbavljenje. Spas. Netko u ljubavi, netko u herionu.

 

BALLAD OF A THIN MAN

Dylan ima puno pjesama koje bismo mogli nazvati ključnim. Ja sam ovdje, do sada, pobrojao dvije koje su meni bitne, ali nakon što sam napisao ovih nekoliko redaka o njima shvatam da bi se one mogle, na neki način, smatrati ključnima i u Dylanovom opusu. „Blowin in the wind“ je postala ambelmatska prosvjedna pjesma. „I want you“ je najpopističnija Dylanova pjesma, a, ako mene, pitate „Ballad of a thin man“ je Dylanova najbolja pjesma.

To je još jedna priča o suđenju izgubljenima u hodnicima ovog svijeta i ljudske pravde. Mr. Jones je najmisteriozniji lik Dylanovih pjesama, a u priču se opet upliće nesretni Brian Jones koji je bio uvjeren da je pjesma o njemu. To mu nije ni najmanje prijalo, jer je ova pjesma vrhunac Dylanove karijere kao pisca onoga što je njegov bunjar Bobby Greg zvao „nasty songs“ ili u slobodnom prijevodu zlobnih pjesama. Drugi ljudi koji su pokušavali razrješiti misterij ove pjesme tvrde da je Mr. Jones zapravo Ms. Joan Baez. Neki su opet pokušavali povezati Dylanovo pisanje sa drogom pa su tvrdili da je Mr. Jones narkomanska ovisnost, a možda najluđa intepretacija jeste ona koja kaže da je Mr. Jones gay osoba koja upravo „izlazi iz ormara“.

No, najvjerojatnije je da je Dylan pjesmu posvetio novinarima koji su beskrupulozno kopali po njegovom životu. Dylana su svi pokušaji da se dokuči tko je Mr. Jones jako zabavljali.

Jednom je prigodom rekao: „Znate čovjeka. Ali ne zove se tako. Jedne sam ga noći vidio kako ulazi u sobu, izgledao je kao kamila. Neprestano je buljio u vlastite džepove. Pitao sam jednog tipa tko je to. Rekao mi je: to je mr. Jones. Zar ne radi ništa osim što bulji u svoje džepove? Ovaj mi je rekao: ponekad stavi glavu na pod. I to je sve, priča je istinita.“

Dylan je ostao misteriozan, a ova pjesma će zauvijek ostati misteriozna kao i njezin tvorac. Meni se čini da su sve interpretacije na svoj način točne. To je ona priča o različitim značenjima pjesama. Na jednoj razini ovo je Dylanova verzija Kafkinog Procesa. Utoliko je obična, ili kako Dylan kaže za istu pjesmu, ali u jednoj drugoj prigodi:

„Nije to toliko nevjerojatno apsurdno i nije uopće posebno maštovito da zamislite Mr. Jonesa u sobi s tri zida i patuljkom, štreberom i golim muškarcem. I još taj glas... Glas koji čuje u snu.“

(Tekst je objavljen u Urban Magazinu, u novembru 2015. U Žurnalu ga, uz odobrenje autora, objavljujemo povodom Nobelove nagrade za književnost koja je dodijeljena Bobu Dylanu)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Klub Žurnal, Marko Tomaš, Bob Dylan, Muzika