Priče o pjesmama

Pisma iz Paname: Killer Joe u Banja Luci

Piše: Mehmed Begić

Uzalud razigranost Pariza i dekadencija Hamburga i Beča koji po svaku cijenu pokušava ostati pitom, ali zabavu vrlo lako nađu oni koji je žele. Uzalud to sve, pjesmu je dobila Banja Luka

MEAN JOE

Čitao sam negdje (ili mi je neko pričao) da rif  pjesme koji je ubojito dobar džezeri zovu killer joe. Posebno kad ga čuju po prvi put. Ako muzičar uleti sa rifom koji je upravo smislio i od kojeg će svi nakratko zanijemiti, a onda se lagano, jedan po jedan, uključivati sa svojim instrumentima, velika je šansa da će neko oduševljeno reći i: „Brate, ovo je killer joe!“. I tako nastane klasik.

Ne sjećam se gdje sam to čuo. Toliko se ne sjećam da sam možda i izmislio. A mozak mi ne bi bio ono što jeste da me pjesma ne odvede do istoimene pozorišne predstave, koja će kasnije postati film u kojem je Killer Joe niko drugi nego Matthew McConaughey, glavom bradom i revolverom. Bilo je to prije nego što je True Detective definitivno potvrdio da ubuduće neće više biti zajebancije sa biranjem uloga.

Ovaj Joe je drugačiji od onog kojeg sam oblikovao slušajući pjesmu Jazzteta.
Ali postoji zajednička esencija tipa: nemoj se zajebavati sa mnom i možda sve i prođe okej.


 


COOL JOE


Jazztet! Kako dobro ime za bend. Savršeno ime za bilo šta. Zamišljam situaciju: zadimljena prostorija, nije mala, ali nije ni velika. Instrumenti su namješteni i prištekani. Ulaz je s druge strane iste zgrade u kojoj se nalazi bar sa najboljom muzikom i rasplesanom ekipom. U toj prostoriji neumorno vježbaju trubač Art Farmer i saksofonista Benny Golson sa prijateljima. Baš tu smišljaju pjesmu koju će nazvati Killer Joe.

Istina je malo drugačija. Benny Golson je pjesmu komponovao u svom stanu, u kojem je živio 1959. godine, na Manhattanu, a komšija mu je bio Quincy Jones koji bi često navratio da mu iz frižidera mazne alkohol u bilo kojoj formi. Te scene zamišljam kao Kramerova upadanja kod Seinfelda.

Kompozicija Killer Joe koju poznajemo je tek njena treća verzija. Prve dvije je Benny u potpunosti uništio. Poderao, iscijepao, izbrisao. Da je slušao ženu, uništio bi i treću. A možda i ne bi. Možda ga je ona ubijedila da treću zadrži i usavrši. I Quincy Jones je pjesmu snimio na svom albumu Walking in Space, desetak godina poslije. Vraćao joj se i na nekim kasnijim albumima.






SAKSOFONI I KLARINETI

Vrati se sjećanju, tamo gdje su vjetar i kiše u luci, razgovori i duge šetnje - kao da je proljeće, kao da led ne šiba po licu preko velike kragne kratkog kaputa - sve do spasonosnog spuštanja u memljive butike podrumske ponude svega: od molitvi Svetog Pavla i njegovih skloništa do pronalaženja snova u prašini, tmini i pelinu čekanja. Vrati se početku priče prije nego odslušamo njen kraj. Pronađimo neke njene aktere na Balkanu, daleko od Zapadnog Dalasa u Teksasu.

Krajem onih istih pedesetih, Paul Woods je svirao u orkestru Quincyja Jonesa i odradili su turneju po Europi, ali nisu imali love za povratak u Ameriku, pa ih je menadžer neplanirano skrenuo u Jugoslaviju. Woodsa je posebno inspirisao jedan Titov grad. Njemu je napisao stvarku koju će proslaviti Quincy sa orkestrom u Newportu, šezdeset i prve. Navodno su koncert održali u Hotelu Bosna uz pomoć svijeća, jer je nestalo struje.

Uzalud razigranost Pariza i dekadencija Hamburga i Beča koji po svaku cijenu pokušava ostati pitom, ali zabavu vrlo lako nađu oni koji je žele. Uzalud to sve, pjesmu je dobila Banja Luka.






OPASAN ČOVJEK

Ispričaću ti jednu priču, jednostavnu, kao kad se ploča snima, rekao je – a ti daj sve od sebe i pokušaj zamisliti. Bilo je to nekad na samom kraju pedesetih. New York je bio dobar i grub tih dana. Pozvali su me jer nisu znali šta da rade sa ta dva lika koji su lijepili plakate po kvartu. Na plakatima je pisalo 'Has Anyone Seen Killer Joe?', i nisu mogli odgonetnuti da li je situacija ozbiljna.

Nije bilo ozbiljno. Ako na stvari ne gledamo čisto džezerski. Momci su misterijom namjeravali promovisati svoje buduće koncerte i zvali su se Art Farmer i Benny Golson. A ja u stvari nisam htio da budem detektiv. Biti pjesnik, to je moj san. Volio sam džez, sva ona rokenrol pomama me je nekako zaobišla. Odveli su me do prostorije u kojoj su probali. Čitao sam pjesme dok su svirali, kasnije smo pili u obližnjem klubu. Sada znam, bila je to najbolja noć u mom životu.

Detalj sa plakatima me je podsjetio na grafiti akcije beogradskih Dječaka, kasnije Idola, tamo na samom kraju sedamdesetih. Nisam mu ništa rekao. Nije mi bilo teško zamisliti. Naprotiv, uživao sam.

Čuo sam i nevjerovatnijih priča ispričanih mnogo neuvjerljivijim glasovima. Neke sam i sam smislio. I u svaku do jedne vjerovao. Ovo je jedna od boljih.

Vraća me kroz tunel ispod mora, do izvora, tjera da brojiš korake od sebe do kvarta Crvenih svjetala, u samom srcu zemlje mornara, običavao si se tamo neumorno odlaziti. Zamisli se nad svojim danima, kupujući kartu za povratak. Svaki tvoj dah se ponavlja. Jedan trenutak, jedna je iluzija.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Muzika, Mehmed Begić, Pisma iz Paname, Čitaonica Žurnal