Kauč selektor

Liga prvaka: Zašto Pjanić u Juventusu igra sa nevjerovatnom lakoćom?

FOTO: Reuters
Piše: Marko Tomaš

Pjanić se u krilu Stare dame razvija kao igrač i naš izbornik mora naći način kako da u momčadi Bosne i Hercegovine dobijemo tog i takvog igrača, a ne njegovu frustriranu kopiju. Nije to do Pjanketa, sve je pitanje sustava i ideja

JUVENTUS

Stara dama, stari talijanski prevaranti, i ove godine se ubraja među klubove s najviše šansi da ode do kraja u najelitnijem klupskom takmičenju na svijetu. Ako to bude slučaj, čini mi se, bit će to uz dosta muke i nakon milijuna infarktnih stanja kod juventusovih navijača. Juve ima jasnu koncepciju igre, čak štoviše nikad mi se u životu igra Juventusa nije dopadala kao u posljednjih par godina otkako je u temelje novog Juventusa svoje ideje ugradio Antonio Conte.

Većina koncepcija koje gledamo kod vrhunskih klubova u proteklih desetak godina bazirane su na idejama Marcela Bielse i jako mi je zanimljivo gledati kako je koji trener te ideje oplemenio i nadogradio. Možda se samo meni čini tako ali u interpretacijama bielsinih ideja najoriginalniji je upravo pomenuti Conte čiji se nasljednik Allegri drži njegovih postulata, jer dobre stvari, kako znamo, ne valja mijenjati.

No, rekao bih da je problem ovosezonskog Juventusa u tome što se igrači koji su u Torino stigli proteklog ljeta još uvijek nisu u potpunosti legli na svoje mjesto. Kako sezona bude odmicala to će se mijenjati, Juventus će time izgledati uvjerljivije nego što je to bio slučaj protiv Lyona. Ako imaju namjeru opravdati očekivanja europskog nogometnog puka i otići do kraja u Ligi prvaka to se svakako mora dogoditi i to čim prije.

Ono što je neobično za Juve jeste činjenica da im je, po meni, obrana prečesto pucala pa je svoju klasu pod stare dane ponovno morao pokazivati dobri stari Gigi Buffon. Srećom po škvadru iz Torina Buffon je, hvala na pitanju, još uvijek najbolji vratar svijeta ili je barem najbolji na svijetu onda kada je to njegovoj momčadi najpotrebnije, a to mu, jelte, sve dođe na isto.

Interesantno mi je bilo gledati kako Miralem Pjanić funkcionira u Juventusovom sustavu. Očito je da mu je neuporedivo lakše igrati za klub nego za reprezentaciju gdje sva igra počiva na njegovim plećima. Vidi se to po njegovom govoru tijela, po lakoći kojom se kreće, načinu na koji sudjeluje u obrani. Kada igra za Juve ne izgara u vatri velikih očekivanja i uskoro će, uvjeren sam u to, iskazati svoj puni potencijal. Prija mu Juventus, Pjanić se u krilu Stare dame razvija kao igrač i naš izbornik mora naći način kako da u momčadi Bosne i Hercegovine dobijemo tog i takvog igrača, a ne njegovu frustriranu kopiju. Nije to do Pjanketa, sve je pitanje sustava i ideja.

Jednostavno postoje ti igrači koji vam se na prvu dopadnu. Svidi vam se način na koji se kreću ili dodiruju loptu. Problem Juana Cuadrada jeste njegova pjesnička, plesačka latinoamerička priroda koja počesto učini da taj beskrajno talentirani momak naprosto nestane s terena unatoč tomu što se po travnjaku vrzma neki tip koji nosi dres s njegovim imenom.

Ali, teško da u nogometu može biti ljepših trenutaka od onih kada takvi igraču bljesnu. Trenuci su to koji vas istovremeno zadive ali i frustriraju jer Cuadrado ne isporučuje genijalnost na dnevnoj bazi. Uostalom, pitanje je može li se genijalnost isporučivati kao s tvorničke trake, ali to nije tema emisije.

Tema ovih nekoliko redaka jeste to da u jednoj akciji možete vidjeti kakav bi netko igrač mogao biti kada bi uspio da standardizira vlastitu igru. Golman Lyona jeste bio loše postavljen, ali treba to vidjeti, a takve stvari, tih desetak krivih centimetara vide samo oni posebni. A onda, i kada to vidite, treba biti lud i imati u sebi nešto nebesko da se odlučite svom silinom loptu uputiti tako da ona prozuji između vratara i vratnice i završi u mreži.

Možda samo ja to vidim, ali Cuadrado je jedan od onih belajbegova, kojem se počesto ne da igrati, iako je način na koji taj tip dodiruje loptu, kao da je otpuhuje ispred sebe, lagano poput balona, čista radost.

LYON

Kada se sjetim onog Le Guenovog Lyona postanem nostalgičan. Bila je to momčad koja je igrala predivan nogomet. Osim toga, dominirali su francuskim nogometom u predtajkunskom periodu. Dominirali su onako kako to rade pravi šmekeri, sa stilom, vezli su po terenu, bio je užitak gledati kako se momčad kompaktno kreće i kako lopta sasvi prirodno putuje od noge do noge. A tu je umjetnost loptanja često znao začiniti kakav projektil brazilskog doajena Juninha.

A onda je na red došao biznis. Gradio se novi stadion, momčad je mijenjala fizionomiju, nisu se mogli natjecati s nasilnim uplivom kapitala u Paris Saint Germain, bio je red da bljesne i neka momčad poput Montpellierea i Lyon je prestao biti neupitni vladar francuskog prvenstva i ozbiljan europski takmac. No, čini se da se stvari polako vraćaju na svoje mjesto. Lyon ima jako mladu i beskrajno talentiranu momčad. Uspijevalo im je da rascijepe i najozbiljniju europsku obranu, onu Juventusovu i moram istaknuti da su me podsjetili na vrijeme Paula Le Guena i njegove umjetničke kolonije. Sentimentalnom kakav jesam to je bilo dovoljno da mi se učini kao da sam sreo starog znanca kojeg mi je uvijek bilo drago vidjeti.

BARCA

Može se danas kupiti baš sve. Povijest se, recimo, može kupiti. Kupiš neki klub i s njim kupiš i povijest, tradiciju, a gratis dobiješ i navijačku sljedbu. Onda pokušavaš, ukoliko si fino odgojen, da shvatiš sve to i prilagodiš se okruženju te da mu doprineseš nekim svojim kvalitetama. Novcem, npr. Ali ima nekih stvari u nogometu, nećete vjerovati, koje se ne može kupiti. Recimo to je radost igre. Ne možeš, jebiga, kupiti ni sustav u kojem se čini da je svaki pa makar i sasvim friško dovedeni igrač oduvijek tu, u tom klubu, da igra po tim postulatima otkad se rodio.

Barcina autoritativna pobjeda nad Manchester Citiyjem pokazala vam je da ovu Barcu nije stvorio Pep Guardiola. Barca je tako napravljena puno prije njega, on joj je samo dodao kap novih začina kao, uostalom, i Luis Enrique, koji je spram Guardiole ono što je Allegri spram Contea s tim da iza svega toga što su radili i rade Pep i Luis lebdi duh velikog Nizozemca, koji trenutno gradi nebesku La Masiu,  kao i određena uvjerenja i teorije već pomenutog Marcela Bielse.

Leo Messi je jednostavno briljantan. A kad pored sebe ima dječake poput Neymara i Gricka Suareza njegova genijalnost još više dolazi do izražaja. Nevjerojatno je kako se njih trojica nadopunjuju od samog početka, otkad ih je sam Bog spojio u istu momčad. Na njihovim pozicijama od njih nema boljih igrača na svijetu.

U stvari ima, a to su opet njih trojica kada su u istoj momčad jer oni jedan drugog čine još boljim igračima. Predivno je u dobu surovog kapitalističkog nogometa biti u mogućnosti vidjeti tri tipa koji svojim protivnicima prodaju malonogometne fore, odigravaju redovito lude i zabavne duple pasove od kojih se ne može braniti ni momčad koju vodi tip koji ih poznaje u dušu. Lijepo je Sir Alex Ferguson govorio.

Parafrazirat ću ga da sad ne kopam po knjigama:

„Ja sve nacrtam i zamislim, ali, na koncu igrač je taj koji u datom trenutku mora donijeti odluku.“

E, sad, kada odluke donosi pomenuti trio nema tog sustava koji barem na jedan trenutak neće izgledati kao zbunjeni tip koji se češe po glavi i kojem rastu magareće uši. Kada imaju svoju noć Iniesti, Messiju, Suarezu, Neymaru i drugima čovjek mora biti zahvalan jer nas sjećaju na to što nogomet u svojoj suštini jeste, a to je radost, igra, pokušaj da sačuvamo dijete u sebi i svijet gledamo velikim očima i vidimo prostor čuda. Eto, to je po meni najveće naslijeđe ove suvremene Barcelone.

MANCHESTER CITY

Oni su ti koji su na bolan način na Nou Campu shvatili da se neke stvari u nogometu ne mogu kupiti makar u svoje redove doveo čovjeka koji zna kako se stvara ta kemija. Unatoč tomu što je Guardiola već utisnuo svoj pečat u momčad Man Cityija to još uvijek, zapravo, nije momčad već skupina sjajnih igrača koji ipak prečesto djeluju kao da su skupljeni s koca i konopca bez neke jasne vizije i plana.

Dakako, njihova mimikrija pali donekle, ali Barca je uvijek savršena ekipa da razotkrije pravu prirodu svog protivnika. A City je još uvijek instant napitak. Bojim se da je Pep Guardiola tek noćas shvatio da nema posla s klubom koji ima čvrst identitet igre i mentalitet prvaka kao što je to bio slučaj s Bayernom u kojem su njegove ideje bile jednostavno i brzo implementirane.

Jasno je danas Pepu da to ima zahvaliti činjenici da je bavarski klub ono što jeste s Guardiolom i bez njega, a da City i njegov identitet tek treba stvoriti. On je sigurno pravi čovjek za taj posao, ali poslodavci će mu morati dati vremena, a on će se morati naoružati strpljenjem ili će morati, kao na početku trenerske karijere,  nazvati El Loca i pitati ga, ovaj put ne o samoj igri, već kako se postaje toliko lud da stvari preko noći okreneš naglavačke i od skupine sjajnih pojedinaca stvoriš momčad u kojoj će svaki igrač svog kolegu činiti barem 30 posto boljim igračem. To je Barcina kemija koju Guardiola tek treba injektirati u Manchester City.

KRATKI METAR

Neki su nam rezultati, stravični rezultati, ponovno pokazali da ovaj format Lige prvaka neće moći još dugo opstajati. Jednostavno razlika između najvećih i onih osrednjih i malih je prevelika. Ta razlika iz sezone u sezonu raste i vjerujem da i čelnici nogometnih foruma uviđaju da će to najatraktivnije nogometno natjecanje za par godina učiniti beskrajno dosadnim iživljavanjem, doslovno nogometnim nasiljem nad slabijim i nemoćnim. Nogometnim sadistima se takvo što možda i sviđa, otkud znam ali to sada nije bitno.

Bitna je činjenica da je nekoliko sezona unatrag Europa liga puno atraktivnija za gledanje od Lige prvaka. Ulozi su manji pa momčadi na terenu preuzimaju više rizika, a razlika u kvaliteti nije tako drastična kao u Ligi prvaka pa je skoro pravilo da negdašnji kup UEFA donosi redom utakmice koji su čisti užitak za dokonog gledatelja poput mene. Ne znam kako vi, ali zabavnije mi je gledati utakmicu opakog tempa u kojoj se svih devedeset minuta izmjenjuju šanse i koja završi bez golova ili minimalnom pobjedom jednog od suparnika nego, recimo, masakriranje, neku vrst trening utakmice poput ove kakvu je u ovom kolu Lige prvaka odigrao Arsenal protiv Ludogoreca.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Liga prvaka, Juventus, Kauč selektor