Poezija

Mehmed Begić: Neprestani rat nam godinama pokušava doći glave

Mehmed Begić: Svijet oko nas me vraća ratu koji uporno pokušavam izbjeći
Razgovarala: Tamara Zablocki (Urban magazin)

U dalekom svijetu na drugoj strani globusa, onkraj ispraznosti ovdašnje dnevne politike, okružen vulkanima, te florom i faunom s kojom se valja obračunavati mačetama, živi, piše i bira vlastitu stvarnost pjesnik Mehmed Meša Begić

„Ubio sam zmiju u kuhinji. Nisam mogao utvrditi je li smrtonosna koralna ili lažna koralna, izgledaju isto“. Ako, kojim slučajem, imate prijatelja u nikaragvanskoj prijestonici Managvi, velike su šanse da ćete od njega jednog dana dobiti poruku baš ovakvog sadržaja. „Čime si je ubio? Čime se ubija zmija u kuhinji?“, odgovorila sam, udobno zavaljena u svojoj evropskoj razmaženosti koja ne poznaje suživot sa zmijama usred vreve milionskog velegrada. „Mačetom, Tamara. Mačetom likvidiraš zmiju. Svaka kuća ovdje ima mačetu. Meni stoji tamo u garaži, u ormaru preko puta vreće za boks, odmah do vitrine s pepeljarom.“

Ondje, u dalekom svijetu na drugoj strani globusa, onkraj ispraznosti ovdašnje dnevne politike, okružen vulkanima, te florom i faunom s kojom se valja obračunavati mačetama, živi, piše i bira vlastitu stvarnost pjesnik Mehmed Meša Begić.

„Plan je da na nekom nepristupačnom mjestu/pokraj potoka podignem brvnaru iz temelja/i ovim nesposobnim rukama/uskrsnem novi svijet“, objelodanjuje nam Meša u svojoj novoj knjizi, Opasan čovjek, sasvim dostojnoj nasljednici Sitnih sati u Managvi, u kojoj se čitaocu ili čitateljki – makar nakratko – već otvara cijeli jedan novi svijet u kojem je svima jasno kako se mladost neće ponoviti i da raj ne postoji, ali još uvijek postoje pogledi ljubavnika, zvuci trube Cheta Bakera i svjetlost Kariba, buka vozova koji prolaze kroz Čapljinu i ponavljajući, umirujući ritam pisaće mašine kupljene u prodavnici starih stvari na berlinskoj Karl Marx Strasse, a jutarnji miris svježeg peciva iz pekare nudi kakvu – takvu utjehu. Za Urban magazin Begić nam govori o svojoj odabranoj stvarnosti i stihovima koji u njoj nastaju.  

Svijet pod okupacijom tišine

Već na početku Opasnog čovjeka, u Manifestu, saznajemo kako pjesnički subjekt „odavno živi u kući na brdu i s ljudima se ne druži“ i „neposvojen odustaje od ljudi“. Šta se događa u tom svijetu „pod okupacijom tišine“, daleko od stvarnosti zastava i političkih pokreta?

U kući na brdu nije teško da pustinjak bude ono što jeste i protiv čega se mora boriti na svim drugim mjestima. Tamo je svetište u kojem je pjesma vrhovna misao i do kojeg gosti rijetko dolaze. Čuje se samo nekoliko uvijek istih ljudskih glasova. Iz kuće na brdu pruža se pogled na zid. I još jedan na početak šume. Sve što se dešava tamo je paralelna stvarnost, iluzija koju je stvorila određena pjesma. Ne bi bilo u redu reći da je to izmišljena stvarnost, jer nije, tamo vlada odabrana stvarnost u kojoj je moguće da tišina zvuči kao glas ptice.

Svakidašnjice kontinuiranog rata, ipak, teško se riješiti, pa u Opasnom čovjeku čitamo i o vijestima o masakrima, diletantima koji vladaju robovima, „sretno obogaljenim“ mladim muškarcima otpravljanim u ratove iz kojih su se, ako uopšte, vraćali zauvijek osjećajući fantomske udove – „suvenire nečijih velikih planova“, o rijekama pregaženim u decembru i životu istkanom žicom i sječivima, svijetu u kojem „pobjedu odnose ljudi žohari, grebatori kamenih prstiju“. Kako na tvoje pisanje utiče svijet oko nas, nerijetko mračan da mračniji ne može biti?

Kontinuirani rat nam odavno pokušava doći glave. Ta je priča stara k'o jabuka iz onog vrta. Tražim od Leonarda Cohena da zapjeva pjesmu There Is A War i prepuštam joj se do zaborava koji ne dolazi. Lomim se da li da tu pjesmu iskoristim kao odgovor na pitanje i tako ga izbjegnem. Baš kao što pokušavam izbjeći svijet oko nas i nikako mi ne polazi za rukom.

Toliko sam puta sebi rekao da je vrijeme da raskrstim sa internetom, jer ovoliko informacija, pozitivnih i loših, lažnih i istinitih, nikako ne može biti dobro. Čovjeka poput mene to čini samo beskorisnijim. Bolji sam kada manje znam, iako mi je jasno da je katastrofa davno započela i da su teror informacijama i sistematsko medijsko pravljenje idiota od ljudi njeni sitni segmenti. Ali evo, još uvijek sam tu, i pokušavam se snaći najbolje što znam, svjestan da se poezijom teško bilo šta mijenja ili na bilo šta utiče. Ali ona je moja borba, moja izdaja, moj trijumf i bijela zastava. Ako sam u bilo čemu dobar, u poeziji sam najbolji, a čovjek se treba držati onoga u čemu je dobar. Svijet oko nas me vraća ratu koji uporno pokušavam izbjeći.

Osim revolucionarne prošlosti Latinske Amerike koja tek u snu „opet vjeruje u utopiju“, njenih toposa i sunca „velikog i nemilosrdnog protiv kojeg ideš samo kad moraš“, kojima Opasni čovjek obiluje, tu su i prepoznatljive ulice tvojih Barcelone, Berlina, Čapljine. U čemu u svakom od njih nalaziš dom, pribježište?

Na tim ulicama su prvenstveno uspomene. Mnogo kilometara mi je trebalo da stignem ovdje gdje jesam. Mnogo ih je prošlo u lutanju. Tražeći sebe nailazio sam na pejzaže i scenografije koje teško da bi bile tako dobre da su namještene. Tamo vjerovatno nalazim utočište i kratke susrete sa nekadašnjim sobom, bez nostalgije, i uglavnom, sa radošću. Postoje mjesta za koja sam već i zaboravio zašto su mi draga, ali ljubav ostaje itekako opipljiva. S druge strane, čim zakoračim u određene ulice ili se zaustavim na nekom namjerno zaboravljenom trgu, i u ovom trenutku se sjećam razgovora koje sam vodio prije deset, dvadeset godina.

Između je pravo mjesto za biti

Je li pripadanje preteška riječ u životu između svjetova – jednom u kojem si se rodio i formirao i drugih u koje te život nakon gorkog „praskozorja odrastanja“ odveo – za koje Amin Maalouf kaže kako „oba podjednako obećavaju i razočaravaju“? Je li moguće ne pripadati?

Ne bih rekao da pripadam ijednom od svjetova. Čak mi se čini da je između pravo mjesto za biti. Ali zaista, koliko je moguće ne pripadati? Da li biranje jednog znači odustajanje od drugog? Da li se može pripadati nepripadanju? Ako me pitaš za dom ne mislim da postoji takvo fizičko mjesto, predugo traje taj osjećaj da sam zaboravio kako je kada ga imaš. A ako pričamo o stanju, onda sam samo ono što trenutno jesam, do nečeg novog, do onoga koji ću postati. Najbolje je bez pripadanja, makar usamljenost bila cijena. Ili, drugim riječima, sve sam ono što sam bio, što jesam i što ću biti, i nisam ništa od toga, ničemu od toga ne pripadam, sve to pripada meni, poput očaja i osmijeha.

Jedan od tvojih svjetova je i onaj koji su nam na čuvanje povjerili Chet Baker, Jack Kerouac, Simon & Garfunkel, pop kulturne reference koje su istovremeno i „podsjetnice o smrtnosti onih koji su gradili svijet koji poznaješ, omatorili su i nestaju“. Šta su nam, ipak, ostavili u naslijeđe?

Za mene su dugo svijet i njegova istorija započinjali 1955. godine, kada je Elvis preuzeo scenu, a James Dean uz pomoć svog Spider Porschea otišao u vječnost, ostavljajući nam u amanet svoja tri kultna filma. Prije toga nije postojalo ništa.

Okej, rodio sam se u Jugoslaviji i na sreću od malih nogu su me skrenuli ulijevo, teško je ne biti svjestan četrdesetih u Jugi, a rasti na vesternima i partizanskim vesternima. Bio sam ponosan, to sam i dalje, na Partizansku eskadrilu i Sedam sekretara SKOJ-a, ali to nije istorija koju sam ja birao. Ona koju sam odabrao govori da je svijet stvoren u Memphisu, u Tennesseeju, u malom svetištu koje se zove Sun Studio, onog dana kada je Elvis ušetao u njega da majci snimi pjesmu kao rođendanski poklon. Kasnije sam spoznao da je čak i u tom svijetu toliko toga bitnog bilo prije Elvisa, toliko toga opakijeg i jebenijeg, u zadimljenim zabranjenim prostorijama, u robovskom svijetu, dugo nakon što je robovasnički sistem navodno pobijeđen - sav taj blues i jazz i književnost u svemu tome. Ali, donekle ironično, Sun Studio je bio polazna tačka za istraživanja koja i dan danas traju. Dok starim, a oni su poumirali ili umiru. Njihovo najbolje naslijeđe je možda podsjetnik da može i mora drugačije, da nisu face ovi koje nam mediji uporno serviraju po dnevnim boravcima Velike braće i kojekakvih pozerskih Opstanaka i Skupština.



San o životu bez konzumentskog kolekcionarstva

Kako izaći iz te servirane stvarnosti, tog svijeta koji „neka slobodno skonča u sopstvenim klopkama“, kuda da se bježi od pesimizma i rezignacije? Gdje bi bila ta brvnara, taj novi svijet uskrsnut „na nekom nepristupačnom mjestu pokraj potoka“?

Nedavno sam imao priliku proputovati kroz arhipelag ispred nikaragvanske Granade. To je inače jedan impresivan mali grad u kojem zamišljam da bih se mogao skrasiti. U svakom slučaju, ritam tog grada mi leži mnogo više od Managve. Kad bismo ostranili turiste, ostavili možda samo surfere, bilo bi to pravo mjesto za nekog poput mene. Nažalost, ta opcija ne bi bila dobra za ekonomiju Granade. No, vratimo se otočju ispred grada. Granada je smještena na obali najvećeg jezera u zemlji koje se zove Nicaragua, ili ako ćemo jezikom ovdašnjih indiosa, što je meni draže – Cocibolca. Jezero je toliko veliko da su karipski pirati svojim brodicama, od okeana preko rijeke San Juan, stizali do Granade, napadali je i pustošili. Tragovi toga su i dan danas vidljivi. A to otočje, koje je nastalo davnom erupcijom obližnjeg vulkana, jedan je od odgovora na tvoje pitanje. Tamo bi se moja brvnara uklopila bez problema. Vidio sam kako golim rukama hvataju ribu, veš se pere na obali, djeca trčkaraju okolo, kupaju se, skaču sa stijenja. To posljednje me je itekako posjetilo na djetinjstvo na obali Neretve.

I to je život kojem težim, pojednostavljen do onoga što ti je zaista potrebno, da ne budeš gladan i žedan, sa jednom igračkom kojom ćeš se zaista zabavljati, bez konzumentskog kolekcionarstva, koji kao rak uništava sve što zaista vrijedi. I pri tome mi je apsolutno jasno da bi se onaj ribar rado mijenjao sa mnom. Druga alternativa kao odgovor na pitanje bila bi bolivijska brvnara u kojoj je Butch Cassidy nakratko našao svoj mir u filmu Blackthorn. Ove ruke svakodnevno treniraju da grade nešto takvo. Potajno sam i u potrazi za pravim potokom.

Zašto nas i kako književnost ozdravlja, makar „na određeno“, onda kad ne pomažu ni psiholog, ni psihijatar, ni duhovni vođa? Da li liječi i onda kad bismo „lako mogli poludjeti bez razgovora“?

Moja priča o ozdravljenju je mnogo banalnija od one koju književnost zaslužuje. I toga sam bio svjestan dok sam pisao pjesmu o tome. Ali ostaje činjenica da mi je povratak knjigama koje sam manijački sakupljao, ali ne i čitao, pomogao pri eliminisanju žestokih glavobolja. U posljednjih godinu dana sam ih pročitao više nego što sam to uradio u prethodnih deset godina. Kada čitam i kada pišem olovkom ili pisaćom mašinom glavobolja nema. Upravo ta atmosfera je stvorila Opasnog čovjeka. No, ako se odmaknemo od glavobolja, oltar za književnost postoji jer vrijeme sa određenim knjigama mi jeste donijelo mir skrativši nepodnošljive sate tjeskobe. Ubrzale su dolazak spokoja, a on ovih dana uvijek dođe, onakav kakav u svojim dvadesetim nisam poznavao.

I, na koncu, „šta bi uradio sa svim tim kad bi postojala mogućnost još jedne mladosti?“

Eliminacija svega što jesam, još jedan pokušaj jahanja na nemiru i nervozi, ponovljene neiskorištene savršene prilike u nadi da ću znati bolje? Najiskrenije, nemam pojma šta bih sa sobom kad bi ta mogućnost zaista postojala.

Intervju prenosimo iz Urban magazina

Obrada teksta je redakcijska

(zurnal.info)