Melanholija ljevice

Dražesna isprika: Sa bombonjerom kod Valentina Inzka

FOTO: sarajevo365
Piše: Andrej Nikolaidis

Da sam ja na Dodikovom mjestu, iz zahvalnosti bih svake godine, i za Božić i za Prvi maj, sa bombonjerom i bocom pića odlazio na kafu kod Visokog predstavnika

Valentin Inzko je pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih nacija – praktično – rekao kako je zamalo primijenio Bonske ovlasti. Zamalo. Boba mu je falila.

Je li, bijesan na Dodika, šetao uredima zgrade Visokog predstavnika i subordiniranima mu dovikivao „Drž'te me, sa’ću mu Bonske roknut’!“, to ne mogu znati.
Ali je izvjesno da Inzko ono zbog čega je poslat u Sarajevo – da sprovodi takozvanu politiku takozvane međunarodne zajednice koja se, takoreći, suprotstavlja disoluciji Bosne i Hercegovine i ne podržava, čak ni onda kada ih svojim nečinjenjem omogućava, separatističke težnje Republike Srpske - nije uradio. Doduše, ozbiljno je razmišljao da uradi. Zašto nije, saznaćemo, ili nećemo, iz njegovih memoara.
Ja sam, recimo, na stanovištu da je to što Inzko radi – odnosno ne radi – nedjelo. A nije li „umalo sam suprotno učinio“ upravo dražesna isprika?

OVOLIKO MI JE FALILO

Zamislimo, recimo, čovjeka koji je asistirao u pljački susjeda koja je završila dvostrukim ubistvom i spaljenom kućom, kako, doduše ne pred Vijećem sigurnosti, nego pred sudskim vijećem, odgovara na pitanja tužioca.

„Je li vam tokom te noći palo na pamet da činite pogrešnu stvar? Je li vam palo na pamet da saučesnike spriječite u zlom naumu? Da pištolj koji ste imali umjesto u žrtvu uperite u njih i naredite im da stanu?“

„Jeste. Oko deset i dvadeset umalo sam to učinio“.

E ako je tako, onda dobro, možete kući, trebalo bi potom zaključiti sudsko vijeće?

Kao što će se kući, u Sarajevo, nakon svog „ovoliko mi je falilo da ih spriječim“ vratiti i Inzko, nakon svog izvještaja Vijeću sigurnosti UN.  

Sve je on Vijeću lijepo i tačno opisao: i šta od onoga što čini RS barbarsko vrijeđanje žrtava i veličanje zločinaca, i kako je, Inzkovim riječima, „RS sebe učinkovito isključila iz sudskog sistema države BiH, i na taj način u osnovi odbacila suverenitet BiH“, i kako akcije RS-a „ozbiljno dovode u pitanje trajnost implementacije civilnih aspekata Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma i predstavljaju direktnu međunarodnu prijetnju miru i stabilnosti“.

Ali ni on, niti Vijeće, nisu odgovorili: i šta ćemo sad, šta ćemo mi povodom toga učiniti?

Ovo je moj omiljeni dio Inzkovog izvještaja:

„Izjave predsjednika RS-a i čelnika njegove stranke ukazuju na buduće korake secesije od Bosne i Hercegovine i da će se vjerovatno organizovati referendumi o članstvu BiH u EU, NATO... Ako bi se tako nešto dalje tolerisalo, to ne bi bilo dobro“.

A je li dobro kada im tolerišete referendum o 9. januaru, koji je, i političkom idiotu je jasno, tek proba za ostale, razornije referendume?

Da bi se razmjelo kakvu štetu svojim nečinjenjem čini Inzko, treba se podsjetiti šta bi sve mogao, samo kada bi činio ono što može.

ŠTA SVE MOŽE VISOKI PREDSTAVNIK

Šta sve, dakle, zahvaljujući Bonskim ovlastima, može Visoki predstavnik?

Ured Visokog predstavnika je neka verzija X-mena. Ili Avengersa. Ili bilo koje druge grupe marvelovsko-holivudskih superheroja. Jer to su ljudi iznad drugih ljudi u Bosni. Ljudi koji imaju posebne ovlasti: dakle posebne moći. Kao što X-ljudi i Avengersi mogu pogledom topiti metal, gađati se tenkovima kao što se djeca gađaju grudvama, letjeti brže od interkontinentalnog projektila i isušiti jezera, tako i Visoki predstavnik i njegov ured mogu jednim pokretom olovke, migom tek, uklanjati lokalne funkcionere, policijske oficire, predsjednike, nametati budžet i, ako mu je baš merak, isušiti rijeku Bosnu.

Kratka istorija Bonskih ovlasti uči nas da ih je najčešće upotrebljavao Paddy Ashdown. Tokom četvorogodišnjeg mandata milom ili silom je nametnuo 430 odluka. To nipošto ne znači da su sve te odluke bile dobre. Jer ko radi, taj i griješi. Problem je kada, kao Valentin Inziko, Visoki predstavnik svoje ovlasti ne koristi, kada ne radi, kada ga ne možeš locirati ni uz pomoć CIA-e i NASA-e.  

Statistika nam kaže da je Wolfgang Petritsch za bonskim ovlastima posegnuo  242 puta, Carlos Westendorp šakom o sto lupio 80 puta. Christian Schwartz Schilling je super-moći demonstrirao 66, a Valentin Inzko 50 puta. Najmanje se u svoj posao miješao Miroslav Lajčak. Upravo za njegovog mandata je, budući da je pušten da radi šta, kad i kako hoće, negativac u bosanskom filmu umislio da je križanac Godzile i Kim Il Sunga: neranjiva sila. On danas proglašava državnost RS-a, održava neustavni referendum, najavljuje još jedan, onaj veliki, o otcjepljenju, a usput udara čvoke Visokom predstavniku i ukida njegove odluke.   

Pa ipak, uprkos njihovim super-moćima, Milorad Dodik nema razloga da se boji Bonskih ovlasti niti Visokih predstavnika. On sam je najvažnija, najveća posljedica njihovog djelovanja. Njega su takozvani Visoki predstavnik takozvane međunarodne zajednice i takozvane Bonske ovlasti proizvele. Ako je neko zaboravio:  Visoki predstavnik Carlos Westendorp je godine 1999. godine smijenio entitetskog predsjednika Nikolu Poplašena zbog odbijanja da Dodika imenuje mandatarom za sastav vlade. Potom je Dodik, praktično neometan od strane Visokih predstavnika, obavio sve pripremne radnje i ugradio sav potrebni dinamit u temelje BiH. Sada je još preostalo da referendumom o secesiji fitij pripali. A to, saznali smo od Valentina Inzka, ne bi bilo dobro.

BOMBONJERA I BOCA PIĆA

Budući da su ga oni doveli na vlast, da sam ja na Dodikovom mjestu, iz zahvalnosti bih svake godine, i za Božić i za Prvi maj, sa bombonjerom i bocom pića odlazio na kafu kod Visokog predstavnika.

Kao što će, nakon što Dodik završi ono u čemu su ga oni zamalo spriječili, na čestitku kod njega, shodno diplomatskom bontonu, otići Predstavnik i osoblje.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice, Valentin Inzko, Milorad Dodik