Zbogom 2016.

Godina političkih zemljotresa: Šta se dogodi kada većina nema dovoljno novca

Decca Aitkenhead/The Guardian

Nakon smrti Davida Bowiea u januaru i britanskog glasanja u junu, glumac Paul Bettany je tvitovao jedan od mogućih odgovora: “U januaru sam odbacio teoriju mog prijatelja da je David Bowie bio ljepilo koje je svemir držalo na okupu, ali ne znam čovječe... Ne znam”

U večer 8. novembra, svijet se okupio ispred TV ekrana iščekujući vijesti. U ranim jutarnjim satima 9. novembra, svanulo nam je da ono što gledamo više nisu vijesti već istorija. Mnogi se nisu mogli sjetiti da su doživjeli takav osjećaj straha i užasa kada je Florida pala pred Donaldom Trumpom još od 11. septembra, a mene je ispunila zlokobna slutnja. Vidjela sam školarce u budućnosti kako predaju kontrolne radove iz istorije u kojima je pitanje, predvidljivo i poznato njihovoj generaciji koliko je pitanje o uzrocima Drugog svjetskog rata poznato meni: “Identifikuj i analiziraj paralele”, pisaće u tom pitanju, “između 1930-ih i 2010-ih”.

Niko još uvijek ne zna po čemu će ostati upamćena 2016. godina, a ako se ispostavi da je Boris Johnson u pravu, pitaćemo se zašto je ikad iko brinuo zbog dolaska još jednog “liberalnog tipa iz New Yorka” u Bijelu kuću. Ali, ako učenici jednog dana budu morali odgovarati na to pitanje, mogli bi početi opservacijom da smo bili jednako spori kao i naši preci u prepoznavanju nadolazeće katastrofe.

Kada se David Cameron vratio iz Brisela u Februaru, mahajući novim sporazumom između Britanije i EU, izgledalo je da referendum ne obećava ništa zlokobnije od zabavnog spektakla vlade koja se raspada. Kada se Boris Johnson priklonio pristalicama izlaska iz EU, “nakon tugovanja”, drskost izgovora da je to učinio zbog dubokog anti-EU uvjerenja nije prevarila nikoga. Kako je sročio kolumnista Nick Cohen nakon glasanja, “Postoje lažovi, a onda Boris”.

U Johnsonovu odbranu, on nije bio jedini koji je iskoristio Evropu za ličnu ambiciju. Cameronovi motivi za raspisivanje referenduma nisu imali gotovo ništa sa principima, ali su imali sve sa neutralisanjem prijetnje UKIP-a i ušutkivanjem unutrašnjim neslaganjem u njegovoj stranci. Evropa je torijevskim vođama bila toksična smetnja tokom 40 godina, a 2006. godine Cameron je za nepopularnost svoje stranke optužio “mlaćenje o Evropi” (“Umjesto da pričamo o stvarima do kojih je ljudima stalo”, rekao je, “mi smo pričali o onome do čega je nama najviše stalo”). Do početka kampanje, grozničave špekulacije o implikacijama po torijevce su ostavile malo mjesta za razmišljanje o šteti koju izlazak iz EU može imati po zemlju.

POST ISTINA

U godini kada je fraza “post-istina” ušla u Oksfordski rječnik, a lažne vijesti pomogle u osvajanju Bijele kuće, činjenice su, u najboljem slučaju, bile bezvrijedne, a u najgorem, teret. Ponovo, većina nas je bila spora u shvatanju implikacija ove nove paradigme. Fokus grupe neodlučnih glasača su rekle da će se odlučiti na osnovu čvrstih činjenica – i povjerovalo im se na riječ. Tabor za ostanak u EU je sipao podatke – Brexit će koštati “4.300 funti po domaćinstvu”, tvrdio je George Osborne – očigledno nesvjestan da niko ne voli misliti, a kamo li priznati, da je ono na osnovu čega zaista donose odluke mnogo apstraktnije i emotivnije. U grozničavom novom raspoloženju 2016. godine, prijetnja pristalica ostanka da ćete izgubiti “vitalne EU fondove za poljoprivredu, naučna i medicinska istraživanja i programe koji čine stvarnu promjenu u vašim lokalnim zajednicama” nije se mogla mjeriti sa moćnim obećanjem pristalica izlaska “Preuzmite kontrolu”.

U jednim kratkom trenutku, kampanja je izgledala gotovo kao slavlje, kada su Bob Geldof i Farage razmijenili uvrede preko Temze iz rivalskih flotila. Na brodovima pristalica izlaska je bio Joey Essex, dok je soul pjesma The In Crowd iz 60-ih “drmala” iz Geldofovih. Svi su pričali o referendumu i optimisti su lako mogli pobrkati nacionalni razgovor sa trenutkom ujedinjenja.

Ali, sedam dana prije glasanja, raspoloženje se pokvarilo. UKIP je otkrio svoj zloglasni poster “Tačka pucanja”, gotovo identičnu kopiju snimka iz propagandnog filma nacističke Njemačke; nekoliko sati kasnije, idealistična, mlada pro-EU laburistička parlamentarka Jo Cox je ubijena na cesti ispred svoje izborne jedinice. Ubio ju je simpatizer nacista izvikujući “Prvo Britanija”. Čak je i Farage privatno priznao da bi ubistvo Jo Cox uništilo šanse za izlazak, a liberali su, iako duboko potreseni, pretpostavili da takva groteskna strahota mora opametiti zemlju. Takvi su bili i rezultati anketa.

Nisu bili upravu. Dana 23. juna, 52% je izabralo da glasa za haos; do doručka sljedećeg jutra, premijer je podnio ostavku, a čak su i Johnson i Gove izgledali u šoku. U samo nekoliko dana, uništiće jedan drugog u šekspirovskom krvoproliću u težnji da naslijede Camerona. Kada je zabluda Andree Leadsom, da je majčinstvo kvalifikuje za mjesto premijera, diskvalifikovala, ostala je samo Theresa May, sadašnja premijerka Velike Britanije.

Istoričari će se vjerovatno sukobiti oko toga zašto je Britanija glasala za izlazak iz EU, ali niko od njih neće moći zaključiti da je imigracija imala malu ulogu. Porast od 58% u zločinima iz mržnje koji je uslijedio nakon glasanja, samo je potvrdio ono što je rezultat rekao: saosjećanje sa migrantima se povuklo pred neprijateljstvom iz straha dok je rasla kriza na kontinentu. Mađarska je proglasila nacionalno vanredno stanje, a Italija je zamijenila Grčku na mjestu najpovoljnije destinacije za trgovce ljudima, sa 180.000 ljudi koji su stigli na njene obale ove godine. Vjerovatnoća da će se migranti utopiti dok budu prelazili Mediteransko more se povećala sa jednog od 269, koliko je iznosila prethodne godine, na jednog od 88, ali saosjećanje se gubilo kako je kriza postajala fatalno isprepletena u ljudskim glavama sa terorističkim napadima koji su potresali kontinent.

GRAD UMIRE

Sedam od devet džihadista koji su izvršili napad u Parizu krajem prošle godine, ubivši 130 ljudi, su se navodno “prošvercovali” u Evropu prerušeni u sirijske izbjeglice.

U martu, Brisel je postao sljedeća meta, kada su bombe na aerodromu i stanici metroa ubile više od 30, a ranile 300 ljudi. Ali, jul će biti najsmrtonosniji mjesec: proslava pada Bastilje ugodne noći u Nici je postala masakr, kada je Tunižanin kamionom usmrtio 86 ljudi i povrijedio više od 400. Dvanaest dana kasnije, dva 19-godišnja džihadista su natjerala 85-godišnjeg svećenika da klekne pred oltarom svoje crkve u Normandiji i prerezala mu vrat. U Njemačkom, tražilac azila iz Afganistana bjesnio je u vozu sa sjekirom u rukama, izbjeglica iz Sirije je bombom raznio vinski bar, drugi je iskasapio kolegu mačetom, a naoružani njemačko-iranski tinejdžer je ubio devet ljudi. Nedavno je italijanska policija ubila tražioca azila iz Tunisa nakon što je identifikovan kao čovjek koji je kamionom uletio na božićni market u Berlinu, usmrtivši najmanje 12 osoba.

Mjere koje bi samo donedavno bile nezamislive su donesene sa malo javnog protesta. Danska je uvela zakon koji odobrava konfiskaciju nakita i gotovine od tražilaca azila kako bi se pokrili troškovi brige o njima, nepokolebana upozorenjima UN-a protiv pothranjivanja “straha i ksenofobije”. Francuski obalni gradić je zabranio burkini, što je dovelo do nadrealnog spektakla u kojem su naoružani policajci naređivali Muslimankama na plažama da se skinu, što je prekinuto ne protestom javnosti (istraživanja javnog mnijenja su pokazala da dvije trećine Francuza podržava zabranu), već odlukom suda.

Kada je migrantski kamp u Kaleu sravnjen sa zemljom, Britanija je pristala da prihvati djecu bez pratnje odraslih, samo da bi tabloidi podigli tenzije pišući o pridošlicama koje nisu “izgledale” mlađe od 18. Torijevski parlamentarac je predložio da se pridošlice podvrgnu dentalnim testovima kako bi se odredilo da li zaslužuju britansku ljubaznost.

Tri najveće nacionalnosti koje su se slijevale u Evropu su bježale od konflikata izazvanih događajima koji su se odigrali davni prije 2016. i koji nisu ostali u svojim granicama. Petnaest godina nakon što su zapadne koalicione snage prvi put tražile osvetu zbog 11. septembra, Afganistan i Irak su ostali zaglavljeni u krvavom previranju, ali je tragedija Sirije prestravila svijet ove godine. Pet godina od početka građanskog rata, predsjednik Bashar al-Assad je ostao neporažen, a međunarodna zajednica paralizovana, nesposobna da odluči koju, ako ijednu, stranu da podrži.

Diplomatske skrupule nisu spriječile Vladimira Putina, koji je vrlo rado ispunio prazan prostor. Sve nade da će se ruski vojni napadi u Siriji ograničiti na ISIL su brzo nestale kako je Moskva podvrgla istočni Alep istom nemilosrdnom bombardovanju kakvo je nekad pretvorilo Grozni u ruine. Kasetne i barel bombe su sipale na domove civila i bolnice, čak i na konvoj pomoći UN-a, pretvarajući Alep u našu Gerniku i ubivši više civila nego ISIL, prema podacima jedne promatračke NVO (Sirijska mreža za ljudska prava koju je potvrdila UN). Svijet je bio uzdrman snimcima petogodišnjeg dječaka u šoku kojeg su izvukli ispod ruševina njegovog doma, prekrivenog sivom prašinom, ošamućenog – ali ipak nije krenuo u akciju. “Svijet nas je iznevjerio”, očajavao je stanovnik Alepa. “Grad umire. Brzo bombardovanjem, a sporo glađu i strahom od napredovanja Asadovog režima”.

Kako se godina bližila kraju, pad Alepa pred Assadom je postao neizbježan, a iz ruševina jednog od najstarijih gradova svijeta se izdignuo preporođeni Kremlj, obnovljen kao globalna supersila.

FIGURA U TOPLESU

Nekad jedva smiješna figura koju je zapad ismijavao zbog slika u toplesu, Putin bi vjerovatno mogao tvrditi da je najutjecajniji lider svijeta 2016. godine. Prvi put u istoriji, ruski predsjednik je optužen za pokretanje kibernetičkog ratovanja kako bi utjecao na rezultat predsjedničkih izbora u Americi. Putin je negirao optužbe CIA-e, ali malo njih u Washingtonu sumnja da je on iza ruskih hakera koji su ušli u e-mail servere Demokratskog nacionalnog komiteta i privatni e-mail predsjedavajućeg kampanje Hillary Clinton, objaviviši materijale za koje se računalo da će posramiti i potkopati njihovu kandidatkinju.

Njen rival je čak i pozvao Moskvu da hakuju njen račun: “Rusijo, ako slušaš”, izjavio je na pres konferenciji u julu, “nadam se da možeš pronaći 30.000 e-mailova koji nedostaju”. Riječima jednog zapanjenog pomićnika Clintonove: “Ovo mora da je prvi put da je jedan predsjednički kandidat aktivno ohrabrivao stranu silu da špijunira njegovog političkog protivnika”.

Ali bilo je to samo jedno “prvo” u američkim predsjedničkim izborima kakve svijet do sada nije vidio. Kada je Donald J. Trump ušao u trku, malo njih je moglo zamisliti da će reality zvijezda i tajkun sa četiri bankrotstva i dvije bivše žene iza sebe imati ikakve šanse protiv najkvalifikovanijeg demokratskog kandidata ikad. Ovo je trebala biti godina u kojoj će Amerikanci izabrati svoju prvu predsjednicu, a ne prvog lidera slobodnog svijeta koji nikada nije imao nijednu javnu funkciju. Eksperti su vrtili glavama i smijali se u januaru kada je Trump na skupu rekao: “Mogu stajati na sred Pete Avenije i ubiti nekog i ne bih izgubio nijedan glas”. Koga on zavarava? Svaki bizarni korak koji je napravio do izbora u novembru, eksperti su sa osmijehom osudili kao korak dalje od Bijele kuće.

Sagradit zid na granici s Meksikom kako ne bi dolazili svi oni Latino silovatelji? Sama ideja je zasigurno apsurdna. Kazniti žene zbog abortusa? Čak su i protivnici abortusa bili zgroženi. Republikanska konvencija u julu je trebala donijeti respektabilnost Trumpovoj  neuobičajenoj kampanji, ali se pretvorila u farsu nakon što je njegova žena Melania održala govor koji je doslovno održala Michelle Obama osam godina ranije. Stvari su se samo pogoršale kada je Trump pokrenuo Twitter-napad na Muslimane roditelje američkog vojnika koji je poginuo u Iraku. Naredne sedmice je sugerisao da bi pitanje Clintonove na mjestu predsjednice mogli riješiti “ljudi od Drugog amandmana”, što je jedino moglo značiti izvršenje atentata.

Kada se pojavio snimak Trumpa koji se 2005. godine hvalio hvatanjem žena za međunožje i da mu je to prolazilo zato što je slavan, osvetio se tako što je na narednu predsjedničku debatu pozvao tri žene koje su optužile Billa Clintona za neprimjereno seksualno ponašanje. Snimak nije ništa drugo do “zezanje iz svlačionice”, narugao se Trump, pokazujući svoj jedinstveni dar za politiku post-istine iskrenom tvrdnjom: “Niko nema više poštovanja prema ženama od mene”. Najavio je svoju namjeru da uhapsi Clintonovu ako pobijedi. Čak je i bivši sekretar Georgea W. Busha za unutrašnju bezbjednost bio šokiran: “Miriše na ono što čitamo o malim diktatorima u drugim dijelovima svijeta”.

Trump je odbacio kao “lažove” 12 žena koje su ga javno optužile da je radio ono za šta je tvrdio da je “zezanje iz svlačionice”. Neke, podsmijevao se, nisu čak ni izgledale dovoljno dobro da bih seksualno uznemiravao. “Pogledajte je”, ismijavao je jednu. O drugoj je rekao: “To ne bi bio moj prvi izbor”. U posljednjim sedmicama kampanje, i ono malo opreza što je imao je odnio vjetar, kako je gomilu na skupovima navodio da skandiraju “Zatvorite je!”, “Sagradite taj zid!” i “Isušite močvaru!”. Kanališući svog novog najboljeg prijatelja Faragea, pozvao je Amerikance da učine 8. novembar “našim danom nezavisnosti”.

MRŽNJA I STRAH

Kako je primijetio Noam Chomski, “Svaki put kada Trump uputi gadan komentar o kome bilo, njegova popularnost raste. Zato što je zasnovana na mržnji, znate. Mržnji i strahu”, upozorio je, “što podsjeća na nešto neprijatno: Njemačku, ne baš tako davno”. Ipak, čak ni u 11-om satu, kada je FBI ponovo otvorio istragu o privatnom serveru Clintonove, ankete su još uvijek uvjeravale svijet da Trump ne može pobijediti. A onda, 8. novembra, čovjek koji je opisivan kao sociopata nasilnik, grandiozni narcis, opasni demagog i patološki lažov, koji je postigao “bolji” rezultat od Hitlera u studiji Oksfordskog univerziteta o psihopatskim tendencijama, postao je 45. predsjednik SAD-a. Bio je to zaista “Brexit plus plus plus”, kojeg su američki bijeli suprematisti proslavili povicima “Hail Trump” i nacističkim salutiranjem. Prema riječima istoričara ustava, profesora Vernona Bogdanora, izbor Trumpa je bio “politički događaj koji ne u mom životu najviše zabrinuo. Nije teško probuditi nacionalističke strasti. Vidjeli smo to 1930-ih.”.

Svijet čeka da vidi da li će predsjednik Trump vladati onako kako je vodio kampanju. Do sada je postavio teksaškog naftaša i Putinovog saradnika za mjesto sekretara države, penzionisanog generala čiji je nadimak Ludi Pas na čelo odbrane, osobu koja negira klimatske promjene na mjesto Agencije za zaštitu okoline, a za svog glavnog stratega je odabrao čelnog čovjeka Breitbarta. Njegovi strani heroji su Putin i Farage, a preferirani medij za provođenje međunarodne diplomatije je Twitter. U ovom trenutku kada američki sistem kontrole i ravnoteže nikada nije bio potrebniji, njegova stranka kontroliše Bijelu kuću, dom i senat.

U međuvremenu, globalne institucije stvorene da nas zaštite su u nevolji. Generalni sekretar UN-a je bio poznat u svakom domu, ali jedini primjetan uspjeh Ban Ki-moona u posljednjih osam godina jeste da ičini i sebe i UN toliko nevidljivima da bi najveći dio svijeta ima problema da prepozna, a kamo li sjeti imena, njegovog nasljednika koji u januaru preuzima funkciju ( António Guterres).

Šefica IMF-a, Christine Langarde, je na suđenju u Francuskoj, optužena za prestup iz nehata, a države članice NATO-a toliko dugo nisu plaćale svoje obaveze da bi se teško mogle iznenaditi Trumpovom nespremnošću da plaća “suvišnu” instituciju koja SAD košta “čitavo bogatstvo”. Budućnost četvrtog staleža (medija) je također sve krhkija kako čitaoci i gledaoci i prelaze na bogatije pašnjake društvenih medija, a političari i ljevice i desnice otkrivaju da mogu izbjeći nadzor mainstream medija jednostavno ih ignorišući. Kada je Facebook glavni izvor vijesti za većinu glasača, a teorije zavjere lude kao Pizzagate (koja je povezala Hillary Clinton i druge demokrate sa mrežom pedofila čije je sjedište bilo u piceriji u Washingtonu) mogu privući globalnu pažnju, više nije jasno kome će moćnici polagati račune.

Ako je zapadna liberalna demokratija dostigla svoj vrhunac padom Berlinskog zida, do kraja ove godine će njeno preživljavanje biti dovedeno u sumnju. Kako je rekao Timothy Garton Ash, 2016. godina je bila “1989. u rikverc”. Krajnja desnica je u porastu u cijeloj Evropi; Marine Le Pen je favorit na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2017. godine, a čak i ako se Angela Merkel uspije održati na vlasti sljedeće godine, anti-imigracijska, populistička, ultra-desničarska Aletrnativa za Njemačku će vjerovatno osvojiti mjesta u Bundestagu. Sa ovakvom napuklom i svadljivom EU će Britanija pregovarati uslove svog izlaska, uz bodrenje tabloida sa zastavom na naslovnici, nesputanih funkcionalnom opozicijom, i Britanci će konačno saznati šta znači “Brexit znači Brexit”.

KAKO SE SVE DESILO


Kako se sve ovo desilo? Nakon smrti Davida Bowiea u januaru i britanskog glasanja u junu, glumac Paul Bettany je tvitovao jedan od mogućih odgovora:

“U januaru sam odbacio teoriju mog prijatelja da je David Bowie bio ljepilo koje je svemir držalo na okupu, ali ne znam čovječe... Ne znam.”

Nakon toliko šokova i drama, bilo je primamljivo posmatrati ovu godinu kao ekstreman skok u ahistorijskoj izuzetnosti, slična ničemu i zakon za sebe. Istorija će je vidjeti drugačije. Baš kao što se naslijeđe velikog sloma iz 1929. godine pokazalo nakon nekoliko godina, tako posljedice finansijskog kraha iz 2008. godine sada postaju vidljive. U 2016. godini nije bilo ništa neobjašnjivo i ništa magično. Samo nas je podsjetila šta se dešava kada većina nema dovoljno novca, a malo ima previše.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Nacionalizam, Brexit, Trump, 2016, Finansijska kriza