Melanholija ljevice

Falanga se sprda: Zašto će Andrija Mandić postati novi premijer Crne Gore

Piše: Andrej Nikolaidis

Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost



Ljudi kažu: sramota, raspad, mizerija.

Sve je to tačno, ali ima tu još nešto.

Ništa nije sramno tamo gdje sram ne prebiva. Da bi se nešto moglo raspasti, najprije mora postojati. Tvrdnja da je nešto postalo mizerno ujedno je i tvrdnja da je bilo vremena kada to mizerija nije bilo.    

Sve što se ovih dana – i inače, i inače – dešava u Podgorici tek je ono što je Marko Vešović (malo je kad Crna Gora, „zemlja pjesnika“, bila tako sretna kao kad je njen najveći živi pjesnik prestao objavljivati u njoj) definisao kao „crnogorsku komediju lišenu humora“.

Šta je sad bilo, pitate se?

KOTRLJAJUĆE GLAVE

Da skratimo dugu  priču. U Crnoj Gori, veli država, probalo izvesti državni udar i ubiti Đukanovića.

Tužilaštvo hapsilo. Dobro im je posao išao sve dok u zatvor nisu strpali vozača četničkog vojvode Andrije Mandića. Ovdje mala digresija. Kada uz ime Andrija Mandić pišem „četnički vojvoda“, to ne činim zato što sam zlonamjeran. Napokon: u istini nema zle namjere, drugdje ona prebiva. Stvar je u sljedećem: kao što je neko akademik, neko profesor, neko doktor a neko slikar, Andrija Mandić je četnički vojvoda. Čini mi se da je elementarno korektno ne prećutkivati titule drugih ljudi, ne pokušavati prikriti njihov društveni uspeh.

Kad su mu vozača bacili u, kako bi u Demokratskom frontu rekli, „dukljanski kazamat“, Mandić je poručio da će se Crnom Gorom glave kotrljati. Uzgred: odlično ime za metal grupu. Do sad smo imali kotrljajuće kamenje (The Rolling Stones) i glave koje govore (Talking Heads), no Mandićev prijedlog, „kotrljajuće glave“ (The Rolling Heads) oba imena nadmašuje u slikovitosti i poetskoj izbrušenosti.

Onda je Tužilaštvo saopštilo namjeru da k poznaniju prava privede Mandića i kolegu mu Milana Kneževića.

Iz Fronta su povikali da je Crna Gora na ivici građanskog rata.

Onda se sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost, dakle država u punom kapacitetu, pa saopštilo kako nju, dakle državu, što rekao Slobo Milošević, niko ne sme da bije. Stoga, neka niko ne prijeti i ništa ne pokušava, inaće će država...

Front nije bio impresioniran bodibilderskom pozom državnih organa. Već ujutro, na dan kada je crnogorski Parlament glasao o skidanju imuniteta poslanicima Mandiću i Kneževiću, Front je ispred Skupštine održao nelegalan miting. Front, inače, mitinge ne prijavljuje. Oni samo izađu na ulicu. To rade zato što su – ispravno – razumjeli da u Crnoj Gori nema nikoga ko bi ih u tome spriječio. Tokom „spontanog okupljanja naroda“ podršku su im pružile kolege iz opozicije. Onda su poslanici Fronta, kao dobro obučena falanga, ušli u Skupštinu.

Tamo su malo šamarali i hvatali za gušu poslanike i poslanice Đukanovićevog DPS-a, naročito članove skupštinskog Odbora za bezbjednost. Koji su odabrali gandijevski vid otpora, pa su stoički otrpjeli udarce i uvrede. Falanga je, ukratko, iscipelarila parlamentarni Odbor za bezbjednost države Crne Gore. Poslanik Knežević je, recimo, poslaniku Škrelji – ako su lagali mene, i ja lažem vas - psovao „šiptarsku mater“. Poslanik Knežević je i pjesnik: umije sa riječima. Zato je poslaniku Škrelji, koji je invalid, poručio de će mu „slomiti i drugu nogu“.   

Frontovi poslanici su ušli u Skupštinu i pitali: ima li ođe ko jači. Samo jedna osoba im je rekla „ima“. Poslanica Branka Tanasijević. Ona je stala sred njih i saopštila im šta misli o njima. Možda zato što poslanica Tanasijević nije iz Odbora za bezbjednost, nego iz Nikšića. Kako bilo, niko iz Fronta se nije usudio dići ruku na nju.

Nakon obavljenog posla, ekipa iz Fronta je sjela u svoj poslanički klub, da odmore prije nego što išklepaju policiju kada ova pokuša da privede Mandića i Kneževića.

Onda je Tužilaštvo saopštilo da nema potrebe da se privode ljudi koje ta ista kuća sumnjiči da su organizovali pokušaj državnog udara i ubistva premijera.

Mandić je poručio da je Tužilaštvo mudro postupilo i otišao kući uzdignute glave. Ako ste se pitali „kako izgleda trijumf“, eto vam odgovora: izgleda kao Andrija Mandić, osumnjičen da je jedan od vođa terorističke organizacije dok, s osmijehom od uva do uva, napušta Skupštinu u kojoj su njegovi poslanici koji tren ranije nogom u prkno nabili Odbor za bezbjednost.  

Tužilaštvo je saopštilo da rečena odluka nije plod političkog pritiska, nego primjene domaćih i međunarodnih pravnih normi.

FALANGA SE SPRDA

Primjećujem da mnogi u Crnoj Gori ne razumiju da su – preventivnim otporom hapšenju – Knežević i Mandić značajno podigli standarde u oblasti poštivanja ljudskih prava.
Do sada je, naime, crnogorsko Tužilaštvo imalo običaj da pritvara osumnjičene lopove, dilere, pa i kleptomane-političare.

Sada su, zahvaljujući njima dvojici, uspostavljeni novi standardi. Od sada, prosto je nezamislivo da bi Tužilaštvo moglo privesti i u pritvoru zadržati momka koji se sumnjiči za preprodaju šake-dvije droge. Jer: zašto bi u zatvoru čamili osumnjičeni sitni dileri ako nisu privedeni ljudi koji se sumnjiče da su zavjerenici u planiranom „najvećem krvoproliću u Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata“? Zar i za njih ne važe domaće i međunarodne pravne norme?

Oglasio se advokat protvorenog Mandićevog šofera. Nije mu jasno zašto je njegov klijent u zatvoru, ako njegov nadređeni u, kako to naziva Tužilaštvo, „kriminalnoj organizaciji“ - nije. Čovjek ima pravo, logika nalaže da se pita: zašto?

Pritvor od 30 dana određen je i pristalici Fronta koji je putem Facebooka prijetio tužiocu Katniću. Opet: zašto? Zar za njega ne važe iste norme kao za poslanike Mandića i Kneževića, koji su prijetili građanskim ratom i glavama koje će se kotrljati po Crnoj Gori?

Do večeri dana Frontovog desanta na Skupštinu, država Crna Gora je – jer sa državom, kako je poručilo i Vijeće za nacionalnu sigurnost, nema zajebancije - ipak pronašla nekoga koga smije privesti. Bila je to poslanica Marina Jočić. Ona je u Skupštini šamarala poslanicu Šćepanović.     

Ekipa iz Fronta se, u znak podrške saborkinji Jočić okupila pred zgradom policije, gdje su se valjali od smijeha dok je poslanik Slaven Radunović objašnjavao kako je poslanica Jočić poslanici Šćepanović „udarila vaspitnu packu“.

Falanga se sprda. Može im biti: pobjednik uzima sve.

Time napokon dolazimo do toga zašto će Andrija Mandić biti Premijer Crne Gore.

1. Mandić je, nakon dešavanja u Skupštini i Tužilaštvu, nesporni lider opozicije, jer on je njihov martir. Figura martira je najjača u svakom političkom pokretu. U prilog Mandićevog liderstva govori i činjenica da su se opozicionari iz drugih partija okupili pred Skupštinom da daju podršku osumnjičenima za planiranje državnog udara. Opozicionari se nisu usudili osuditi nasilje koje je Falanga najavljivala i sprovela. Izlišno je pomenuti da ćutanje znači odobravanje.

2. Mandić je već pobijedio u procesu koji će država Crna Gora voditi (a možda i neće) protiv njega i Kneževića. Ako do suđenja uopšte dođe, ono će Mandiću poslužiti kao idealna platforma za dogradnju martirskog statusa i betoniranje liderstva u opoziciji. Biće to dugi reality show čija će zvijezda biti Andrija Mandić. Kao što je američka reality zvijezda završila u Bijeloj kući, Mandić će završiti u stolici predsjednika Vlade.  Kolike su šanse da će država koja Mandića nije smjela privesti Mandića smjeti osuditi?  

3. Mandićev politički projekat podrazumijeva da Crna Gora ne postoji kao nezavisna država. Iz svega što vodi slabljenju države Crne Gore i njenoj delegitimizaciji, Mandić izvlači političku korist. U ovom trenutku  Mandiću - i svakom razumnom u Crnoj Gori -  jasno je da je ono što on ruši toliko trulo, da Falanga samo treba nastaviti da udara i – pašće.

4. Ako je Mandić u pravu, pa ga Tužilaštvo po političkom diktatu neosnovano sumnjiči za vraški ozbiljnu stvar, to govori o truleži države i njenih institucija. Ako je država u pravu, pa Mandić jeste učinio ono za što ga Tužilaštvo tereti, no država ipak nema snage da Mandića tretira kao što bi tretirala svaku drugu osobu koja je planirala masakr, političko ubistvo i nasilno preuzimanje vlasti, to opet govori samo jedno: trulež.

5. Mandićev najvažniji partner u slabljenju i delegitimizaciji države Crne Gore je DPS i vladajuća koalicija. Samo politički slijepac ne vidi direktnu vezu između odluke vlasti da ne naplati 700 miliona eura poreza koji tajkuni duguju državi i zbivanja u Skupštini o kojima sam vam u ovom tekstu pripovijedao. Je li država koja nema snage naplatiti porez – država? Je li država koja je odustala od monopola na upotrebu sile (jer je očito da Mandić silu koristi slobodno i mnogo efikasnije od države) – država? Ne tvrdim da Crna Gora nije država. Tvrdim da države u Crnoj Gori ima onako kako kikirikija i orašastog voća ima u mliječnoj čokoladi, na čijim pakovanjima uredno stoji natpis: „može sadržavati u tragovima“.

6. Mandić je tog dana u Skupštini ostvario nedvojbenu i veliku simboličku pobjedu. Pobjede u simboličkoj ravni imaju tendenciju da postanu pobjede u prostoru i vremenu.    
   
(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Melanholija ljevice, Andrej Nikolaidis