Čitaonica Žurnal

Pisma iz Paname: Misterij pijaniste Richarda Twardzika

Piše: Mehmed Begić

Twardzik je studirao harfu i komponovanje na konzervatorijumu New England, u Bostonu. Bebop pijanista i harfa - da ga smrt nije omela, kako je to fino zaključio njegov kolega Leroy Parkins, postao bi jedini bebop harfista na svijetu

Porše "Little Bastard"

Februar je dobar mjesec za odlazak u pustinju. Oktobar je dobar za to, također. Radije biram februar. Bez obzira gdje me zatekne, lako nalazim upute. One su uglavnom jasne: shvatiti pitanja uz pomoć muzike koju ti pustinja nametne. Odgovore niko nije izbjegao.

Opsjedaju me brojevi, poput neizbježnog pijeska situacije u kojoj jesam. To ne određuje moju poziciju u njoj, ali me šalje na putovanje. Čujem 7, čujem 23, čujem 55. Brojevi se nižu. Uskoro neću više biti u stanju da slušam. Osjećaj je poput povlačenja u ništavilo na putu do pročišćenja gdje su misli kokainski jasne i kaktusi obećavaju najljepše cvijeće.

Broj ovogodišnje pustinje je 55. Davno sam naučio koliko je bitna 1955. godina. U njoj se rodio rokenrol, tako vole da kažu. Godina u kojoj su Bill Haley & His Comets zauzeli vrhove svih bitnih top lista, incident koji će postaviti novi poredak u svijetu muzike. Pjesma je Rock Around the Clock.

Pedesetpete je James Dean odjezdio u vječnost polomljenog vrata. Odbljesak srebrene boje njegovog poršea na posljednjem da utvrdi ko je stvarno bio Surfer i protiv čega se može surfati. Sve je to zabilježeno na raskrsnici koja ga je mogla odvesti do Ferlinghettijevog Big Sura. Od Njujorka do Pacifika, od Bostona do Pariza, smrt je muzika i muzika je život - odaje ih bebop tvog srca.






Od Pariza do Doline Smrti

Ako zatvorite oči, i zaboravite odakle dolazi zvuk - sumnje nema, takvo nešto dolazi samo sa radija. Ploče ne dolaze u obzir, ovo može biti samo magija dobrog tajminga, ovo je jedan od onih profitskih glasova slučajno uhvaćen u između koraka, i kao takav donosi spoznaje:

„Kada je Chet Baker u septembru 1955. godine otišao u Evropu, sa sobom je poveo zapanjujućeg novog pijanistu iz Bostona, koji se zvao Richard Twardzik...“

Dvadesetak dana poslije Deanove smrti, u oktobru 1955. godine, u Parizu, Chesney Baker je ljutito bacio svoju trubu i poslao bubnjara Littmana da po svaku cijenu dovuče pijanistu natrag u studio. Bili su na pola snimljenog albuma. Bakerov standardni bend je napustio evropsku turneju i njegov dotadašnji pijanista Freeman je preporučio mladog genijalca iz Bostona kao svoju zamjenu.

Twardzik je imao 24 godine i iglu zabijenu u ruku kad ga je Littman našao nakon što je morao provaliti vrata njegove hotelske sobe. Na bini je, desetak dana ranije, već pretjerao s fiksom. No, uspio se izvući i do kraja brilijantno odraditi svoj dio posla - ono što će kasnije biti objavljeno kao album Chet in Paris.

Kad gramofon postane radio prijemnik, istina prestaje biti toliko bitna. Igla nalazi svoje mjesto prolazeći kroz brazde. Glas je prati, oči su i dalje sklopljene:

„... Twardzik je umro u Parizu nekoliko mjeseci nakon toga, uskrativši nam svima svoj talenat. Evo kako je pokojni Richard Twardzik zvučao u 1954. godini dok izvodi svoju vlastitu kompoziciju A Crutch for the Crab.“

Bio je to prvi snimak Richarda Twardzika kao frontmana, na ploči koja je promovisala nova izdanja Pacific Jazz Recordsa.





Dylan Thomas u Bostonu

Twardzik je studirao harfu i komponovanje na konzervatorijumu New England, u Bostonu. Bebop pijanista i harfa - da ga smrt nije omela, kako je to fino zaključio njegov kolega Leroy Parkins, postao bi jedini bebop harfista na svijetu.

Jednom su zajedno prisustvovali lekciji koju je držao Dylan Thomas u okviru svojih famoznih turneja po Americi. Sa toliko alkohola u sebi Thomas je trebao biti mrtav, a ne nadahnut. Opčinjeni su ga slušali, ni sami ne znajući kada govori poeziju, a kada govori o poeziji. Bila je to predivna improvizacija kojoj je svjedočio Richard Twardzik na fiksu, zamućenih očiju, u društvu svoje majke i prijatelja. I svima je bio jasan taj njegov pogled, baš kao što su se svi čudili kako se to Dylan Thomas još uvijek drži na nogama.

A onda, nakon šest mjeseci provedenih u centru za detoksikaciju, skinut s droge, napokon čist, odlučio je da ode u sa Bakerom u Pariz, znajući da će cijelo vrijeme biti okružen džankijima. Uradio je to, navodno, da sebi dokaže da može, i da je sve, osim muzike, iza njega.





Četiri ujutro, povratak

Postoji teorija da je Baker bio u Twardzikovom društvu kada se ovaj predozirao, ali je plasiran drugi scenario da bi se izbjeglo hapšenje i odgađanje turneje. S druge strane, njihovo zadnje zvanično drugovanje u studiju je ujedno i finalni autorski snimak Dicka Twardzika - pjesma 'Girl from Greenland'.

 „Okt. 21. 1955. — Danas, ovdje u Parizu, sam u svojoj sobi, Dick Twardzik je umro iznenada u 24. godini, uskrativši sve nas svoje genijalnosti... Njegov koncept je bio u potpunosti originalan; način na koji se poigravao tempom svoje svirke bio je tajanstven, okrećući sve iznova, nikad neozbiljan, uvijek prisutan. Iza njega ostaje premalo dokaza genijalnosti koju je posjedovao...“  Ovo je Chet Baker zapisao u svoj pariški dnevnik, da bi kasnije bilo štampano kao zapis na omotu ploče Chet Baker in Europe (1956).

Čujem 55, priziva me 23, odjekuje 7. Baviti se brojevima umjesto odgovorima, svakom koraku dati ime i svaki put odlaziti sve dublje! Ostavljam Twardzika. Njegove svirke po bordelima kada je imao samo 14 godina prepuštam svakom zglobu koji su mu u djetinjstvu operisali. Zbogom, za mene ćeš uvijek biti bebop harfista.

S vremenom sam naučio da ne izbjegavam suočavanja, ali da se ne zadržavam predugo. Decenije ne griješe. Kako drugačije njegovati pijesak u sebi? Pustinja decembra u februaru, zašto da ne? Pitanja znam, odgovori će me naći. Koncentrišem se na vlastite urlike. Tuđi me nisu mnogo naučili. Vraćam se tamo gdje nedostajem. Smijer pustinje je jasan. To valjda nosiš u sebi. I biraš, ako prije toga ne budeš odabran.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mehmed Begić, Pisma iz Paname