Kauč selektor

LIGA PRVAKA: Barcelona je holivudski uvjerena da su im suđene najveće stvari

FOTO: Reuters
Piše: Marko Tomaš

Barca zna, svi su uvjereni da su oni više od kluba, da su najbolji na svijetu, da su im suđene samo najveće stvari, da su tu da pišu najnevjerojatnije priče. Beznadežno holivudski

Učitelj bi rekao kako je sve to beznadežno holivudski. Takva je recimo priča Mauricia Sarrija. Ali njegov Napoli nije uspio napraviti holivudski podvig na nogometnom terenu. Sanjali su napolitanski sanjari, ništa im drugo i ne preostaje nego da sanjaju. San se na trenutak počeo ostvarivati, a sada onima starijima među njima, nije jasno ni ako su samo sanjali maradonina vremena.

Napoli treba proroka, na terenu ili na klupi, navijačima je svejedno. Samo da već jednom uspiju ponovno postati veliki kao što su bili koncem osamdesetih. Sarri sa svojom životnom pričom još uvijek je prorok iza kojeg stoji upitnik. A tako je malo falilo. Malo vjere možda. Malo snage. Ili neki drugi protivnik, a ne taj šepavi Real čija igra ne liči ni na što pa ipak na mišiće, na kvalitet, na autoritet uspijeva iskoristiti trenutak kada protivnik počne sumnjati u sebe i to što se događa, pa okrenu rezultat  svoju korist. A tada povratka nema. Ni za sanjare.

Svakako, nije to utakmica o kojoj danas bruje nogometni forumi. Ali ne mogu ne pomenuti napolitanske sanjare. Nekako su mi... dragi, jebiga. Zbog svog ludila njihovih navijača. Zbog Maradone. Zbog, na koncu, tog Sarrija, priučenog trenera, kojega ne interesira nogometni makijavelizam već se ne plaši ni Reala jer zna da ako izvedu sve kako treba i ako ne pokleknu u vjeri da mogu i preko te velike bijele vode preći na putu do slave. Ali moraju još malo sačekati. Možda naredne sezone. Naredne godine u ovo vrijeme bit ćemo milijunaši.

Vjere je nedostajalo Arsenalu. Nedostajalo im je i malo sreće. I njima je trebalo pravo nogometno čudo. I sve je, baš kao u Napulju, krenulo kako treba za Topnike. Taj nikada do kraja izrasli talent, taj oštećeni dragulj engleskog nogometa u nekakvom ludilu je prošao po desnoj strani i silinom nakupljenih frustracija nabio je loptu u gol, ravno kroz Neuera i frustracija je popustila. Arsenal je počeo djelovati kao momčad koja će izgoriti za pobjedu, kao momčad koja će do posljednje sekunde vjerovati u čudo, počeli su vjerovati da su toliko dobri da mogu iz cipela izbiti i taj strašni Bayern, bavarsku nogometnu kaznenu ekspediciju. Ali i Bayern je nezgodan kad nanjuši slabost protivnika, baš kao i Real. Dovoljno je da na trenutak spustite ramena i govorom tijela ukažete da vas je strah same mogućnosti čuda i Bayern će taj trenutak iskoristiti da vam udari pljusku. Taj nesretni Koscielny, brbljivi Francuz, da je samo možda držao jezik za zubima, da je sebi mogao reći kako nema veze taj dosuđeni penal, da se igra i dalje, da oni mogu i to okrenuti, tko zna, možda, možda bismo gledali borbu za zrak, za život, za dostojanstvo. Ali tu se drama prekida. S jedan naprema jedan, Arsenal bi mogao jurnuti po komadić dostojanstva. Ali s igračem manje u toj situaciji postali su boksač kojem se sučevi prsti koji odbrojavaju sekunde gube u izmaglici.

Samo je Arsenalovih deset sekundi trajalo predugo, toliko dugo da su ponovno bili poniženi. Zato što nisu vjerovali. U čudo.

I to je osnovna razlika između Arsenala i Barcelone. Čudo je trebalo i Barceloni, ali Barca zna, svi su uvjereni da su oni više od kluba, da su najbolji na svijetu, da su im suđene samo najveće stvari, da su tu da pišu najnevjerojatnije priče. Beznadežno holivudski. Kao onaj boks meč koji se odigrao samo par dana ranije. Kao ona ulična tučnjava između Hayea i Bellewa. Takvo što svijet nije vidio jako dugo. Baš kao što svijet nije vidio takav nogometni obrat. Možda nikada. Tako kažu statistike.

Ostavit ću po strani sudačke odluke koje su u par ključnih navrata PSG – u oduzele dah. Ključna stvar je opet bila vjera Barce da je više od kluba, da su najbolji na svijetu, stvoreni za čuda, jer jedan penal ne znači ništa kada loviš minus od četiri gola. Makar Mascheranov tenis u svom kaznenom prostoru možda je mogao drugačije postaviti stvari, ili poštena kazna za Neymara, svega je tu bilo zbog čega bi nam se Barcelonino čudo moglo i gaditi, ali ipak da nisu vjerovali nema tog arbitra koji bi im mogao pomoći. PSG se nije trebao prepasti mogućnosti, čuj mogućnosti, gotovo obavljenog posla i možda bi opet stvari bile drugačije. Ali nekada takve psihološke sitnice rade razliku između velikih i malih, pobjednika i onih koji to nikako da postanu.

I od svih čuda skoro nitko nije primijetio hat – trick Pierrea Emericka Abumeyanga. Nitko nije vidio suvereni i kao suza čist prolazak momčadi iz Dortmunda i možda baš u tome leži neko naredno čudo. Beznadežno holivudski.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Liga prvaka, Kauč selektor, Marko Tomaš