Leo Quinlan

Film Opsada Jadotvillea: Herojska bitka irskih vojnika protiv plaćenika Katange

Leo Quinlan sa slikom svoga oca Pata
FOTO: Ljubaznošću Kerry’s Eye (c)
Razgovarao: Semir Mujkić

Sin Pata Quinlana, Leo Quinlan za Žurnal govori o svome ocu, neuspjehu misije UN-a u Kongu i sličnostima sa misijom ove organizacije u Srebrenici

Film Opsada Jadotvillea o vojnoj misiji UN-a u Kongu 1961. godine, u produkciji Netflixa, bit će prikazan na Sarajevo Irish festivalu u subotu 18. marta. Film govori o jedinici irske vojske koju je predvodio komandant Pat Quinlan. Skupinu od 155 vojnika, kao osvetu za raniji napad UN snaga, napali su pobunjenici okruga Katanga, njih 3.500. Quinlanova jedinica odolijevala je napadima punih pet dana bez ijednog izgubljenog čovjeka dok su se gubici protivničke strane mjerili u stotinama ubijenih vojnika. Kada im je ponestalo hrane i vode predali su se i proveli mjesec dana kao zatvorenici vojnika Katange.

Sin Pata Quinlana, Leo Quinlan dolazi na premijeru filma u Bosni i Hercegovini. Leo je i sam vojnik koji je učestvovao u misijama UN-a. Za Žurnal govori o svome ocu, neuspjehu misije UN-a u Kongu i sličnostima sa misijom ove organizacije u Srebrenici.


ŽURNAL: Šta za vas znači premijera u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu?

QUINLAN: Mislim da je interesantno. Prva premijera je bila u Irskoj prošlog septembra. Film je bio u samo nekoliko kina a potom je odmah postavljen na Netflix. Netflix je platio film, oni su producenti filma a režiser je Irac. Sada ide širom svijeta. U Australiji je i svuda drugdje. Vrlo sam sretan da će biti u Sarajevu i posebno što ga irska zajednica u Sarajevu može vidjeti. Mislim da trebaju uživati jer je film prilično vjerodostojan. Nije “holivudski”, kako mi to zovemo.

Veterani bitke, od kojih su neki živi i ja ih znam, bio sam u armiji sa njima, kažu da su scene bitki 95 posto tačne. To je nešto što želim da ljudi u Sarajevu koji budu gledali film razumiju, vrlo je vjerodostojan.

ŽURNAL: Kakve reakcije očekujete u BiH? U zemlji gdje se genocid desio u prisustvu UN-a. Kakve reakcije očekujete ovdje jer je ovo specifična zemlja da prikažete ovaj film?

QUINLAN: U Kongu je bila potpuno drugačija situacije nego u Bosni prije nekoliko godina. U Kongu je 1961. godine genocid počinila Vlada Katange i katangska vojska protiv plemena Baluba.

Jedan od poslova koje je irska jedinica imala tamo je da štiti pleme Baluba. To je interesantno jer je devet mjeseci ranije pleme Baluba ubilo devet Iraca u zasjedi. U svakom slučaju, to je bio tamošnji položaj UN-a. Mislim da ne možete porediti te dvije situacije. Ne možete porediti ono što se desilo u BiH i ono što se desilo Ujedinjenim nacijama u Kongu.

Koliko razumijem, film će u Sarajevu gledati 150 ljudi a ne neka široka publika. Mislim da će biti uglavnom Irci ili ljudi koji su na neki način povezani sa praznikom Sveti Patrik.

ŽURNAL: Ono što se desilo u BiH je značajno drugačije od onoga što se desilo u Kongu ali vidite li vi neke sličnosti sa onim što se desilo sa holandskim vojnicima i irskim vojnicima, sa pola decenije između ili vidite velike razlike?

QUINLAN: Dvije situacije ne mogu se porediti. U Kongu se UN jednostavno borio protiv vojske države, provincije Katanga. U BiH je bila potpuno drugačija situacija. Ne možete ih porediti, potpuno je drugačije. Ne znam kako bih ih mogao porediti. Imali smo irske vojnike u BiH. Moj vlastiti brat je proveo godinu dana tamo. Šest mjeseci u Sarajevu, šest na Palama i kasnije još šest u Tuzli. Mnogi od mojih prijatelja su bili u Sarajevu tokom teških vremena. Ali ja mislim da nema sličnosti između krize u Kongu i krize u Bosni.

ŽURNAL: Vjerujem da će ljudi u BiH ipak praviti poređenja grupe vojnika koji nisu znali gdje idu i kakva je situacija, nisu imali podršku…

QUINLAN: Bilo je situacija u Kongu kada su išli u patrole u Jadotville a imali su loše informacije. Rečeno im je jedno a stvarnost je bila nešto drugo. Postojale su politički uticaji. Vojnici nisu mogli da rade posao koji su htjeli i slično. U takvim slučajevima postoji sličnost. To je jedan od problema UN-a na tlu. Radio sam sa UN-om u Jerusalemu, Damasku, Bejrutu… Jedan od problema je bio da UN pokušava da razumije lokalnu kulturu i dođe do tačne informacije. Možda u tom smislu postoje sličnosti u aktivnostima u Kongu i aktivnostima u BiH.


Jedinica irske vojske u Kongu (Foto: Ljubaznošću Lea Quinlana)

ŽURNAL: Zaključak koji se nameće tokom filma je da je jedinica žrtvovana zbog viših ciljeva, visoke politike i sličnog. UN su imale ovu lekciju prije više od 50 godina. Mislite li da se bilo šta promijenilo u ovoj svjetskoj organizaciji za čuvanje mire? Imali su ovo iskustvo slanja malog broja nepripremljenih vojnika. Mislite li da je danas drugačije?

QUINLAN: Mislim da je danas bolje. Bio sam sa UN-om u Sinajskoj pustinji, Libanu, Egiptu odnosno Kairu i oni se trude. Možda nisu najorganizovanija organizacija ali je teško za UN da ide u zemlju sa različitim vojskama i pokrenuti ih da rade sa istim stavom i kulturom. Nije lako. Ipak, mislim da je UN jako, jako važna. Često mislim da je UN više moralna, emocionalna sila nego vojna sila. Psihološki je bolje ako UN pomaže iako prave greške.


Leo Quinlan (Foto: Conor Horgan)

ŽURNAL: Postoji zanimljiva rečenica koju izgovara lik koji glumi vašeg oca – zar UN također nema “veliko oružje” da pošalje – u trenutku kada nisu imali takvo oružje da pošalju za razliku od vojnika koji su napadali. To je pitanje i danas aktuelno – da li UN ima dovoljno “veliko oružje” da zaustavi rat?

QUINLAN: U Jadotvillu su imali veoma “malo oružje” u poređenju sa neprijateljem. Oni su bili bolje naoružani i bilo ih je više. Ako UN ide negdje moraju biti jednako jaki ili jači od ljudi koje bi mogli štititi ili se boriti protiv njih. To je zdrava logika za jednu vojsku, da bude jača od druge.

ŽURNAL: Koliko često je vaš otac govorio o tome što se dogodilo u Jadotvilleu i na koji način ga je to promijenilo i ako sam slobodan da kažem odredilo njegov život i karijeru?

QUINLAN: Zanimljivo je da moj otac nije mnogo govorio o Jadotvilleu i u posljednjih nekoliko godina sam, razgovarajući sa veteranima, otkrio da ni oni nisu mnogo govorili. Mnoge porodice nisu znale ništa o Jadotvilleu jer su se vojnici osjećali povrijeđenima. Nisu bili postiđeni jer su preživjeli i dobro se borili. Njih 155 bilo je okruženo 3.500 neprijatelja sa vojnim avionima, mitraljezima, artiljerijom boljom nego su irci imali. Borili su se pet dana i ubili su 300 neprijatelja a ranili 750 a imali su samo pet povrijeđenih vojnika. Bili su vrlo ponosni na svoje vojno postignuće ali su bili povrijeđeni činjenicom da je pet mjeseci nakon što su se vratili kući sve zaboravljeno.  To ih je mnogo povrijedilo i tokom godina pet njih je izvršilo samoubistvo. Ljudi o tome nisu znali 1961. godine.

Kako je to utjecalo na mog oca? Tek kada sam se pridružio vojsci, kada sam imao 17 godina, on je počeo više da mi govori o bitki u Jadotvilleu. Neki od ljudi koji su bili sa njim su kasnije radili sa mnom, bio sam im šef. Bili su to kaplari i vodnici a ja sam bio kapetan i major ili kako mi kažemo komandant.

Tek onda sam počeo slušati priče i počeo razumijevati više...

Ovi Irci nikada ranije nisu učestvovali u bitki a borili su se protiv ljudi koji su ubijali Balube sve vrijeme, ljudi koji su se borili u Drugom svjetskom ratu, Koreanskom ratu i drugim ratovima, plaćenika iz Njemačke, Britanije, Belgije i Francuske te pripadnika francuske Legije stranaca. Osim šest ili sedam Iraca, mog oca i dvojice starijih ljudi, prosječna starost irskih vojnika je bila 18 i po godina. Jedan je imao samo 15 a drugi samo 16 godina. Lagali su o svojim godinama kada su se pridružili vojsci. Rekli su da imaju 18 a imali su 15 ili 16. U takvoj su situaciji bili.

Prošli su kroz težak period u bitki. Komarci, vrućina, pet dana su živjeli u istoj rupi u zemlji. Tokom dana je bilo jako vruće i sva mrtva tijela unaokolo su smrdjela i raspadala se.

Pat Quinlan (Foto: Ljubaznošću Lea Quinlana)

ŽURNAL: Kakva je bila vaša uloga u redefinisanju uloge irskih vojnika u Jadotvilleu? Osim pisanja knjige šta ste još uradili da podsjetite ljude šta se desilo?

QUINLAN: Nakon smrti mog oca 1997. godine imao sam pristup svoj njegovoj dokumentaciji. Godinama sam mu govorio da on nešto napiše ali nije, nije htio. Kada sam počeo čitati sve sa svojim rođakom odlučili smo da moramo ispričati priču. Mi smo imali najtačniju dokumentaciju, najtačnije izvještaje. Željeli smo samo istinu i da svi razumiju kakva je bila politička situacija, kako su se donosile odluke, kakvi su bili rezultati ali najviše smo željeli pokazati svima koji će pročitati knjigu da su Irci u Jadotvilleu uradili fantastičan posao, strogo iz vojnog ugla. Da je to bila apsolutno klasična odbrana parametra. To je studija slučaja u australijskoj vojsci posljednjih osam godina čini mi se. Predaju se lekcije britanskoj, američkoj, kanadskoj, norveškoj, švedskoj, holandskoj, njemačkoj vojsci posljednjih šest mjeseci. Oni se pitaju kako prije nisu čuli za to, kako je slučaj nevjerovatan. Mi smo pokušavali sa knjigom ispričati istinitu priču i da ljudi razumiju koliko su dobri irski vojnici bili.

ŽURNAL: Imate li informacije kakav je bio stav lokalnog stanovništva prema svemu u vrijeme bitke i danas. Znaju li oni šta se desilo? Znaju li ovu stranu priču?

QUINLAN: Ne mogu reći kakav je Kongo danas ali sam čitao i ljudi su mi pričali da je u gorem stanju nego što je bio prije 56 godina. Ali nakon Jadotvillea, UN nisu bile poželjnje jer je grad bio bogat grad sa kobaltom, uranom, bakrom kojeg su posjedovali investitori iz Engleske, Belgije, Francuske i Njemačke. Njima se nisu sviđale UN. Ako je Katanga bila dio Konga sve bi bilo nacionalizirano jer je vladu Kongoa podržavala Moskva i ideja je bila da se sve nacionalizira i zbog toga bi bogati ljudi koji posjeduju ili rade u rudniku izgubili svoje poslove i svi bi profiti nestali.

Ljudi u regiji Jadotville nisu voljeli UN. Kada je moj otac otišao tamo naišao je na loš prijem vlasnika rudnika, gradonačelnika i stanovnika. Nisu ih željeli poslužiti u prodavnicama. Odsjekli su im telefone i ugasili vodu u zgradama i moj otac tamo nije bio poželjan.

Međutim, to je vrlo čudno, pet dana nakon bitke koja je trajala od srijede do nedjelje, nakon bitke kada je moj otac vozio kroz grad pljeskali bi mu i govorili "bravo, bravo za irskog majora". To su bili ljudi koji su mu pokazivali rupe od metka u rukama i nogama. Bili su veoma ponosni što su bili u bitki. Vrlo čudna situacija. Otišao je u grad sa šefom policije da svima kaže da je bitka završena i da se mogu opustiti. Imali su zajedničke patrole, Irci i vojska Katange koju zovu žandarmerija. Imali su zajedničke bitke nakon bitke, prije nego su postali zarobljenici. Imali su zajedničke patrole kako bi bili sigurni da su svi sretni, da će biti smireni jer je bitka završena i nema više pucnjave.

Kada su Irci postali zarobljenici, jer nisu imali vode i municije i kada su vidjeli da pomoć ne stiže, morali su se konačno predati. Neprijatelji su tražili tijela Iraca. Podizali su podove, kopali u baštama tražeći mrtve Irce. Nisu mogli pronaći niti jednog. Nisu mogli da vjeruju.

Film je vjerodostojan sa nekoliko iznimki. Jedna od njih je da su odbrambene linije bile drugačije nego u filmu. Rovovi nisu bili otvoreni nego su bili dobro skriveni i neprijatelj nije mogao vidjeti irske rovove. Pitao sam rođaka zašto su rovovi u filmu otvoreni i on mi je rekao da se ne mogu snimati skriveni rovovi. To, naravno, ima smisla.

ŽURNAL: Da li su veterani bili uključeni u snimanje filma i na koji način ste vi bili uključeni?

QUINLAN: Mnogo knjiga je napisano o bitki u Jadotvilleu. Po knjizi Bitka za Jadotville je napravljen ovaj film. Godinu dana poslije ove knjige moj rođak i ja smo napisali još jednu knjigu. Tako da postoje radijski i televizijski dokumentarci o bitki.

Kada su počeli pripremati film režiser je kontaktirao mene i pitao da li bih mogao pružiti informacije. Imao sam knjige svoga oca, njegove dnevnike, bilješke, fotografijek, zvučne snimke, zvanične izvještaje koje je napisao o bitki. Sa režiserom sam imao mnogo sastanaka i dao sam mu fotografije na kojima se vidi kako su izgledale uniforme i slično. Scenarij je napisan i on me je pitao da provjerim da li je scenarij vjerodostojan i ja sam rekao da jeste. Napravio sam nekoliko ispravki imena i terminologije. Moj najmađi son je glumac i izabran je da glumi malu ulogu u filmu. On će također biti sa mnom u Sarajevu.

Bili smo uključeni u pravljenje filma svakodnevno, uglavnom dajući informacije. Različiti glumci bi slali poruke i pitali da li imam informacije o ovome vojniku i ja sam imao. Oni su željeli da razumiju osobe koje su glumili u filmu. Takvu smo ulogu imali u stvaranju filma.

ŽURNAL: Kakve su reakcije bila u Irskoj kada je prikazan film?

QUINLAN: Reakcija je bila sjajna! Mnogi, mnogi ljudi nisu znali priču. Mnogi ljudi u vojsci nisu znali priču. Dugo godina je bila zaboravljena. U kinu gdje smo imali premijeru bilo je oko 800 ljudi. Kada je film završio, ustali su i pljeskali pet minuta. Od 155 vojnika 43 su još uvijek živa. Svih 43 je bilo na premijeri i svi na sceni dobili aplauz. Priča je bila u svim novinama, televizijama i mnogo intervjua. Ljudi u Irskoj su jako ponosni zbog ovoga. To je nešto o čemu nisu znali. Desilo se prije 56 godina. Nisu znali.

Leo Quinlan sa sinom (Foto: Conor Horgan)

ŽURNAL: Kakve su reakcije u Irskoj bile kada su se vojnici vratili 1961. godine i šta se tokom godina promijenilo jer su vojnici odlikovani tek 2005. godine?

QUINLAN: Ovo je bila velika politička stvar. U Kongo su 1961. godine UN otišle da čuvaju mir. Čuvali su mir između pobunjene pokrajine Katanga i ostatka države. Nažalost, UN su prekršile svoj mandat. Nisu čuvali mir nego su nametali mir. UN su napale prve. U septembru 1961. godine su napale armiju Katange. Pokušali su zauzeti ključne pozicije u Elisabethvilleu kako bi zaustavile predsjednika Tshomeba (Moise Tshombe, predsjednik Katange od 1960. do 1963. godine) da rukovodi. Pokušali su zauzeti poštu, radio stanicu i novine. To je bio prvi napad UN-a i oni su prekršili svoj mandat, to je sramotno.

Stotine vojnika su ubijene na različitim stranama zbog prekršaja ovog mandata. Jedinica u Jadotvillu je napadnuta iz osvete za ono što su snage UN-a uradile u Elisabethvilleu 120 kilometara dalje. Bitka je trajala nekoliko dana. Ista jedinica kasnije je bila uključena u nekoliko misija, vrlo uspješnih. Bili su tamo od juna do decembra 1961. godine. Ova jedinica, jedinica moga oca bila je u svakoj značajnoj akciji tokom tih šest mjeseci. Nisu izgubili niti jednog čovjeka. Pet vojnika je povrijeđeno. Niti jedan ubijen. Bili su vrlo dobri, briljantni.

Kada su se vratili u Irsku bilo je mnogo čestitki u novinama. Generali i pukovnici, političari su im čestitali. Bili su heroji. Kada su stigli na željezničke stanice u svojim gradovima svi su došli da ih vide. Bilo je sjajno. Ali, onda je postalo jasno da su UN u Kongu napravile katastrofu. Sve je bilo skriveno. Uspjeh Jedinice A je bio zaboravljen dugo godina. Sve do prije 17 godina kada su veterani, koji su sada starci od 55-60 godina, počeli postavljati pitanja. Uključili su neke političare i novinare i onda je stiglo neko priznanje.

Tokom 2011. godine napravljen je dokumentarac a potom i film. Prošlog septembra vlada je odala pomen članovima Jedinice A. Jedinica A je prva jedinica u irskoj vojci koja je dobila ovakvo priznanje i to je historijski trenutak. Jedina stvar koja je sada ostala je da osam ljudi koje je moj otac preporučio, dobiju medalje za hrabrost, da se one uruče tim ljudima. Samo jedan od njih je živ.


(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

UN