Čitaonica Žurnal

Jedan grad, jedna borba: Gerilska borba - za ljude

Piše: Svjetlana Nedimović (Proletter)

Na šta se onda treba usmjeriti ljevica i na šta se usmjerava Jedan grad, jedna borba? Na borbu za ljude kao nosioce društvenih promjena. U toj borbi moraju se voditi bitke koje su bitne za našu svakodnevicu danas – dakle, ne samo one koje se smatraju tradicionalno ljevičarskim, npr. oko radničkih prava. Ljevica ide tamo gdje se bori protiv dominacije, ekspolatacije, nejednakosti, neslobode, isključenja, u kojem god obliku

Sarajevo danas živi kao konglomerat građevinskih lokacija i stambeno-poslovnih objekata, dočim strukture urbane zajednice jedva funkcionišu, a i to tek zahvaljujući inerciji. Inerciji koja je, sada već duboko u trećoj deceniji od početka rastakanja prijašnjeg poretka, veoma oslabljena

ŠTA JE SARAJEVSKI DUH

Svakih nekoliko sedmica sarajevska čaršija uzbuni se oko kakve afere koja, navodno, upućuje na konačnu smrt tzv. sarajevskog duha. U čemu bi se trebao ogledati taj duh nije bilo jasno ni osamdesetih godina prošlog vijeka, u doba koje se inače smatra zlatnim u istoriji grada, a kamoli sada – trideset godina, jednu opsadu, jedan rat i jednu demokratizatorsko-tržišnu tranziciju kasnije. Ali afere zaokupljaju pažnju javnosti – ko se kud preselio, koji je velikan umro zaboravljen od svih, čije se godišnjice smrti nismo sjetili kako treba, ko je šta rekao o Sarajevu itd.

U međuvremenu, dok se sarajevski duh tako sa sobom sastaje i rastaje, tijelo grada se bez ikakve dileme ubrzano raspada ili, tačnije, rasprodaje i razgrađuje.

Zimi se grad guši u smogu – koji se nastoji prikazati kao čisto ekološki problem, da bi se izbjeglo pitanje koji su društveno-ekonomski procesi učinili da stanovništvo grada, još osamdesetih godina gasifikovanog, opet pribjegava uglju i drvima da bi se ugrijalo. Gradski prevoz, koji se zadnjih godina svodi na povremena i ni slučajno predvidljiva ukazanja doniranih krntija, doveden je do bankrota, od čega ponajviše koristi ima privatni prevoznik i svakim danom sve veći broj taksi-kompanija. Vozovi iz Sarajeva doguraju jednom dnevno do Zenice i Mostara, i natrag.

U bolnicama nema lijekova ni za najteže bolesnike, krug zdravstveno osiguranih se sužava, a i ono što za to osiguranje dobivaju sve je sličnije milostinji no zdravstvenoj zaštiti. U školstvo su se ušunjali privatni subjekti, a javne škole materijalno su iscrpljene i podvrgnute programu racionalizacije koji će na koncu voditi zatvaranju nekih od njih, kao što će reforma zdravstva voditi zatvaranju pojedinih ustanova, opštoj rasprodaji objekata i tržišnoj utakmici privatnih i javnih usluga. Veći dio grada trpi svakodnevne, sve duže redukcije vode jer je gradski vodovod u najgorem stanju od kada je izgrađen. Pasivna nebriga zadnjih godina je prerasla u vrlo aktivno zapuštanje, što predstavlja pripremu za privatizaciju. Jedino što u gradu buja i cvjeta je izgradnja tzv. stambeno-poslovnih objekata i urušavanje bilo kakvih nekomercijalnih sadržaja.

Za cijelo Sarajevo tako vrijedi ono što je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke demokratske akcije (vodeće bošnjačke stranke), izjavio prošle jeseni, sav ushićen povodom izborne pobjede SDA u centralnoj gradskoj opštini koja je godinama odolijevala esdeaovskoj izbornoj mašineriji – uprkos jadu i čemeru opozicije. Tada je Izetbegović za opštinu Centar rekao da vrijedi kao deset drugih. Bez obzira što je poslije objašnjavao kako je mislio na simbolički značaj, iz prirode najvećih projekata i poduhvata opštinskih i kantonalnih vlasti ipak slijedi da je materijalna vrijednost presudna. Stambeno-poslovni objekti, naime, zaštitni su znak tranzicijske političke elite. Ova inače ideološki i kulturno troma i konzervativna skupina nije pokazala da ima ikakvih rezervi spram savremenog globalnog trenda plasiranja viška vrijednosti u građevinske poduhvate. Sarajevo je za njih omiljeni poligon, naročito s prilivom globalnog turizma, uvijek u potrazi na novim ‘neotkrivenim’ destinacijama.

U tom smislu je status Sarajeva kao grada krajnje upitan. Sarajevo danas živi kao konglomerat građevinskih lokacija i stambeno-poslovnih objekata, dočim strukture urbane zajednice jedva funkcionišu, a i to tek zahvaljujući inerciji. Inerciji koja je, sada već duboko u trećoj deceniji od početka rastakanja prijašnjeg poretka, veoma oslabljena.

Šta da se radi?

RASKRINKAVANJE, KORAK PRVI

Prostor za društveno-političko djelovanje, kojem se najčešće tepa kao aktivizmu ne bi li se u samom začetku pripitomilo i ograničilo na kozmetičke zahvate u poretku, ipak je skučen u ovim okolnostima. Ograničen je godinama pasivizacije otpora i ispiranja političkog mozga. K tome, ljudi odlaze a oni koji su još uvijek tu, shvataju da im materijalna egzistencija zavisi ponajviše od – ćutanja.

Djelovanje se u ovom periodu stoga svodi na pokušaje odbrane javnog dobra – o društvenom se teško više može govoriti. Javno dobro je ovdje široko shvaćeno – objekti, prostori, usluge, djelatnosti itd. A brani se od privatizacije, komercijalizacije, budžetskih rezova.

Pri tome je od same odbrane konkretnih prostora, objekata ili institucija, važnija odbrana značaja nečega za što u ovom trenutku možemo reći samo to da nije privatna svojina, a šta je i čije je – zaboravilo se, a novo se izmislilo nije. Decenije tranzicije u tržišnu ekonomiju i parlamentarnu demokratiju donijele su agresivno, sistematsko prebrisavanje i same ideje društvenog dobra, a naročito sjećanja na mehanizme neposrednog odlučivanja o tim dobrima na radnim mjestima i mjestima stanovanja. Braniti značaj dobra koje nadilazi privatni interes zato češće znači iznova proizvoditi taj značaj.

Otud je znatno otežan i zadatak raskrinkavanja, jedne od linija djelovanja grupe Jedan grad, jedna borba, kroz redovni bilten o pozadini aktuelnih zbivanja u gradu, javne rasprave i diskusije na društvenim mrežama. Raskrinkati ovdje znači čitati između redova, analizirati, kontekstualizovati, tumačiti posljedice.

Raskrinkavanje je polovično ako se samo objasni da npr. mehanizam javno-privatnog partnerstva znači privatizaciju. U okolnostima u kojima nas mediji, strani i domaći eksperti te kampanje Evropske unije, bombarduju bajkama o stvaralačkom duhu kapitalističkog poduzetništva i ljekovitosti racionalnog privatnog ekonomskog interesa spram haosa, kako se kaže, ”nacionalističkih strasti”, privatizacija se shvata kao problematična samo ukoliko je ‘kriminalna’ – tj. ukoliko je nešto očigledno protivzakonito urađeno u procesu privatizacije. To da se trud i rad generacija na izgradnji zajednice pretvaraju u robu ili da se npr. naznačajniji resursi zajednice, kao što su voda ili zdravstvo, pokušavaju staviti pod isključivu kontrolu jednog lica, fizičkog ili pravnog, bez obzira na opšti interes – to samo po sebi rijetko ko na prvu vidi kao problem. S obzirom da su stranački klanovi potpuno iscrpili javni socijalni i komunalni sektor, ljudi vape za rješenjem i privatnik se tu ukazuje (i prikazuje) kao spasilac – privatna inicijativa znači, kako se misli, svjež novac, racionalno poslovanje, poštivanje potrošača ili korisnika usluga.

Zato danas i ovdje svaka riječ svake dijagnoze, svaki termin mora biti objašnjavan i objašnjen kao da je u pitanju tehnički žargon kvantne fizike. Tako kada smo prije godinu dana pokrenuli akciju čuvanja gradske bolnice od zatvaranja, ogroman trud smo ulagali u objašnjavanje da korupciji u zdravstvu nije lijek privatizacija. Niti se štednjom na zdravstvenim uslugama pomaže ikom do privatnim zdravstvenim ustanovama.

Situacija se sad ponavlja s gradskim vodovodom. Izmoždeno stranačkim gazdovanjem, s gubicima vode u mreži preko 70 posto i prastarim cijevima, nekada ugledno i veoma efikasno preduzeće Vodovod i kanalizacija dovedeno je na rub kolapsa – kvarovi se gomilaju, vode sve manje ima, a i ono što pristiže upitnog je kvaliteta. U medijima se polako priprema teren da se takva situacija proglasi neizbježnom posljedicom državnog gazdovanja preduzećima, čime je već pola posla urađeno. Na pozornicu će stupiti spasilac u vidu privatnog investitora, u nekoj shemi javno-privatnog partnerstva, da bi se zaveo red.

U pitanju je naravno naredni krug privatizacije – prvo su privatizovane institucije, potom fabrike, sad dolazi na red komunalni i socijalni sektor, paralelno s prirodnim resursima. Ljudi međutim već mjesecima, a neki i godinama, trpe gotovo ratni režim redukcija vode. U takvoj situaciji ne smije biti podrazumijevanja niti nestrpljenja – ne smije se upasti u moraliziranje i slična držanja bukvica ‘glupom nazadnom narodu’, što je redovno slučaj poslije, npr. izbora. Muke kroz koje ljudi prolaze su svakodnevne, egzistencijalne, smrtno ozbiljne. Ljevica ne smije podilaziti ni gluposti ni nazadnosti, ali ne smije ni potcjenjivati iscrpljenost ljudi, u ovom slučaju – iscrpljenost ratovima, društvenim lomovima i strahovima, koja čini da ljudi pristaju na štetne kompromise.

TEŽI PUT

Može se iskreno uvažiti strah, briga, nezadovoljstvo ljudi – npr. ne pjevati hvalospjeve vodovodu ili ljekarima, već objasniti kako i zašto i za čiji interes su npr. zdravstvo ili vodovod urušeni. Može se ponuditi objašnjenje zašto nešto što se predstavlja kao rješenje – to nije. To objašnjenje mora biti jasno i mora omogućiti ljudima da vide šta konkretno mogu očekivati. Ako se npr. vodovod privatizuje, ne treba se protiv toga boriti jer se protivi nekom našem idealu, možda kakvom maglovitom uvjerenju da je kolektivno moralnije nego privatno, pa treba da se bunimo. Protiv privatizacije vode se treba boriti jer znači da vodu, neophodnu svima nama, potpuno kontroliše samo jedan od nas, a ta kontrola znači da je privatni profit glavni kriterij korištenja tog resursa.

Jednačine, dakle, moraju biti maksimalno jednostavno postavljene i moraju ljudima nešto značiti – mora im biti jasno kako njih, baš njih lično nešto dotiče i pogađa. Pretpostavljamo li ovdje sebičnost ili neukost? Ne, nego se rukovodimo neuljepšanom dijagnozom savremene društvene svijesti koju su formirali sami društveni uslovi proteklih decenija.

Na koncu se mora temeljito objasniti kako bi se problem drugačije mogao riješiti, što opet za sobom povlači novu borbu. Naime, u predlaganju rješenja jednu od većih poteškoća predstavlja dugogodišnje preusmjeravanje borbi van političkog terena. Bilo kakvo, uglavnom građansko reagovanje na incidente ili probleme koji proizlaze iz sve vidljivijeg odumiranja grada hitro bježi od, kako se kaže, politizacije i prebacuje se na teren ili pravne akcije ili sentimentalno-moralne indignacije. Moglo bi se tvrditi da je u korijenu tog stava zasićenje parlamentarnom politikom koja se svodi na privatne interese stranačkih klanova, ali ne smije se zanemariti postepeno formirana društvena svijest sklona menadžersko-ekspertskom rješavanju društvenih problema.

U tom smislu političko djelovanje se shvata uvijek kao problem, dočim rješenja i odgovori, smatra se, dolaze od neke politikom neokrznute ‘struke’ ili prava. Baš onako kako konzervativne snage nastoje usmjeriti društvenu svijest u religijske obrasce tumačenja stvarnosti kroz volju božju, tako i liberalno-građanski krugovi, koje favorizuju međunarodni akteri u BiH, haosu društva i politike suprotstavljaju nadmoć stručnog uma (nauka tu znatno slabije figurira). Ta se ubjeđenja moraju polako razbijati, a u centar svakog rješenja mora se stavljati same ljude, u ovom slučaju – stanovnike i stanovnice grada, kao ključne aktere i inicijatore procesa promjene.

Da bi ljudi prihvatili ovu ulogu aktera, pokretača, subjekata, međutim, u bitkama koje se ovih godina vode i tek će se voditi u gradu – za škole, vodu, zdravstvo, za (nekadašnje) javne prostore poput Vijećnice gdje se već treći mjesec javnim čitanjima borimo protiv uzurpacije i komercijalizacije– ne smije se ići prečicom niti se fokusirati na eventualni konačni trijumf.

Pod prečicom podrazumijevam mnogo puta debatiranu, a i sa raznih strana dobronamjerno ili zlonamjerno sugerisanu, mogućnost ‘pravljenja’ nove političke partije i ulaska u izbornu utakmicu za vlast. Sama činjenica da se partije prave, a ne stvaraju i ne grade, puno govori o shvatanju tog ključnog subjekta parlamentarne demokratije. Ne samo kod nas, i ne samo nekad, dalo se i da se vidjeti kako nestrpljivo trčanje za prečicama i fokusiranje na konačni cilj urušava pokrete, radi osvajanja institucionalnih pozicija iz kojih se onda može prekrajati svijet, koji na koncu možda bude bolji – ali ljudi u njemu ostaju potrošni materijal kao i u onom gorem.

Ovaj duži tegobniji put znači da će mnoge od bitaka biti izgubljene, u onom smislu u kojem je pobjeda ostvarenje nekog strateškog cilja. Ali ostvariti cilj bez izgrađivanja snage koja će postavljati neke nove ciljeve i jačati za sve veće bitke nije ništa drugo do ono što već godinama gledamo na političkoj sceni. Biti izabran, da bi se u uskim krugovima krojio novi svijet, ne smije biti krajnja ambicija ljevice – to je tek jedno od sredstava, od kojeg ne treba bježati ali u koje ni ne treba bježati – jer ono se lako može nametnuti kao cilj i ugroziti širu borbu. Krojiti svijet za ljude, a ne zajednički ga stvarati – znači upisati tom svijetu neminovnu i relativno brzu propast u sam genetski kod.

Na šta se onda treba usmjeriti ljevica i na šta se usmjerava Jedan grad, jedna borba? Na borbu za ljude kao nosioce društvenih promjena. U toj borbi moraju se voditi bitke koje su bitne za našu svakodnevicu danas – dakle, ne samo one koje se smatraju tradicionalno ljevičarskim, npr. oko radničkih prava. Ljevica ide tamo gdje se bori protiv dominacije, ekspolatacije, nejednakosti, neslobode, isključenja, u kojem god obliku.

Nisu to nužno velike bitke. Rijetko su i sasvim otvorene. Ali ni ljevica u Bosni i Hercegovini ne može djelovati onako kako je djelovala unutar jugoslovenskog okvira, bez obzira u kojem periodu Jugoslavije i bez obzira koje Jugoslavije. Tog šireg konteksta i jačeg zamajca većeg, bogatijeg, raznovrsnijeg prostora sada nema, odnosno taj kontekst u javnost prodire tek u vidu periodičnih natezanja i busanja u mužjačka prsa državnih vrhova istorijskog čvora koji čine Hrvatska, Srbija i BiH.

Nema ni oslonca u slavnoj prošlosti. Odavno je u ovim krajevima izblijedila stara slava pobune, otpora, samoorganizovanja, samoupravljanja. Djelovati se zato mora više gerilski, ne frontalno.

A za gerilu su oduvijek bili najvažniji ljudi – bilo je važno pridobiti ih, motivisati, udruživati, očuvati, jačati. Zato je ključno prihvatanje da se danas u bitke ne ide da bi se predvodilo nekakvu slijepu i gluhu pješadiju, nego da se onima koji su pogođeni i koji trpe pomogne da izgrade snage koja će voditi tu bitku, a potom i neke druge. Za početak.

Uz dozvolu autorice i uredništva preneseno sa Prolettera

Oprema teksta redakcijska 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Sarajevo, Svjetlana Nedimović, Čitaonica Žurnal