Kauč selektor

Liga prvaka: Kako je Miralem Pjanić blokirao igru Barcelone

Piše: Marko Tomaš

Nebrojeno puta je Pjanić tijelom radio prekršaje, ušao bi u protivnikovu putanju prsima, mali prekršaji koji nikako nisu za karton su bili ti koji su omogućavali Juventusu da složi obranu. Pokazao se Pjanić i kao odličan kradljivac lopti

Proteklih nekoliko dana proveo sam u Mariboru. Nisam vidio policiju danima. Vidio sam ih samo oko kolodvora dok sam čekao autobus koji je kasnio dva i pol sata zbog pooštrenih kontrola na granicama. I onda je došla srijeda. Šetao sam kroz park kao i svakog popodneva. Iznad grada je kružio policijski helikopter, a po parku je na prelijepim velikim štajerskim konjima jahala žandarmerija. Pojma nisam imao što se događa, a onda sam s druge strane brda začuo huk navijača. Ispostavilo se da se igra utakmica slovenskog kupa između Maribora i Olimpije. Vjerojatno je to za slovenske prilike utakmica visokog rizika. I ovdje postoji animozitet između glavnog i drugog najvećeg grada u zemlji.

Ono što nisam htio misliti, a tih se misli nisam mogao otresti, jeste da je to reakcija na ono što se prethodnog dana događalo u Dortmundu. Tamo se trebala igrati utakmica koju sam najviše iščekivao od svih četvrtfinalnih ogleda Lige prvaka. Svi znate što se dogodilo i zbog čega je utakmica odgođena za srijedu.

BOMBE KOD STADIONA

Bez obzira tko je učinio tu svinjariju sve je jasnije da se osjećaj nesigurnosti sve više širi Europom. Kontrole na granicama su pooštrene, bombe eksplodiraju na ulicama i bizu nogomentih stadiona i to se već događa nekoliko godina.

Europa je u ratu. Svijet je u ratu. Samo nitko još uvijek nije objavio rat pa se pravimo da se ništa ne događa. Frontalngo rata ovdje, dakako, neće biti, ali bti će uličnog nasilja, terorizma, rast će paranoja i u toj gadariji ćemo biti prinuđeni živjeti tko zna koliko dugo. Mi, u Bosni i Hercegovini, nekako smo svikli na to da živimo u nekoj vrsti talačke krize, ali nimalo nije ohrabrujuća činjenica da se više nemamo gdje skloniti od ludila.

Utakmica u Dortmundu je ipak odigrana. U malo neobičnom terminu za Ligu prvaka, doduše. I bila je upravo onakva kakvu smo je i očekivali. Dortmundska momčad je djelovala malo grogirano, kao da su na nekom drugom mjestu, ali tempo je bio tu. No, karte su se otvorile u korist Monaca.

Dojam je da je Mbape postigao prvi zgoditak iz zaleđa, ali taj vlak je prošao i Borussia se mora truditi nadoknaditi taj gol zaostatka, koji je, zbog pravila gola u gostima, zapravo dva gola zaostatka. Treba reći da su obje momčadi bile oslabljene, ali i tu je Borussia bila u puno gorem položaju od Monaca.

I, da, Monaco jeste postigao gol iz zaleđa, ali je i Fabinho promašio udarac s bijele točke. Možemo to nazvati nekom višom pravdom. Nema je baš u životu, ali u nogometu se katkad pojavi. Ono što me osobno fascinira kod obje ove momčadi jeste kak iskustvo nadoknađuju energijom koja je sva u službi sustava koje su složila dva izvrsna trenera. I hvala im obojici, jer možemo gledati takav nogomet kakav igraju Borussia i Monaco. Momčad iz Kneževine je bliža prolasku nakon utakmice u Dortmundu, ali, siguran sam, možemo očekivati vatren uzvrat.

VIŠA PRAVDA

Nikada nisam vidio niti jednu njemačku momčad da djeluje paralizirano kako je veliki Bayern djelovao u dobrom dijelu drugog poluvremena utakmice protiv Reala. Devedeseti je minut i jedino ludi Vidal pritiska obranu Reala, okreće se i u čudu gleda svoje izgubljene suigrače. Ne znam kako je Ancelotti dopustio takav raspad sustava, ali kad vidite da Lahm pogrešno isporučuje kratke pasove na sredini terena shvatite da je tu nešto duboko pogrešno bez obzira na isključenje Javia Martineza.

I u ovoj utakmici se dogodila nogometna viša pravda. U prvom dijelu u koejm je Bayern bio neusporedivo bolji od Reala i u kojem smo gledali zabrinutog Zidanea kako misli o tome kako rpekinuti agoniju koja prijeti njegovoj momčadi. Ali na samom kraju prvog dijela događa se ključni trenutak. Carvajal nije igrao rukom. Lopta ga je pogodila u rame.

Umjesto da zaključi priču Vidal ju je ostavio otvorenom. Zapucao je loptu visoko preko gola. Zidane je u pauzi presložio neke stvari i Real se vrlo brzo vratio u utakmicu pa je onda preokrenuo u svoju korist. Ronaldo je možda bio nevidljiv, obavljao je neke šljakerske poslove u prvom dijelu ali onda je uradio ono što Ronaldo radi. Bio je na pravom mjestu u par navrata, obrana Bayerna je bila loše postavljena i Real se vratio doma s pobjedom u džepu. Srećom po Bayern Neuer nije podlegao letargiji kao dobar dio njegove momčadi pa Bavarci ipak imaju nekakve šanse  uzvratu, jer tko ikada smije otpisati Bayern makar igrao i na Bernabeuu protiv Reala.

OPREZNI SHAKESPEARE

Leicester je dobro prošao kako je igrao. Shakespeare je postavio izrazito opreznu igru sa samo jednim napadačem. Jamie Vardy nije puno mogao učiniti. Potrošio je puno energije, ali uglavnom je bio potpuno usamljen na suparničkoj polovici.

Ideja je bila nekako nabiti loptu u prostor prema njemu pa neka se čupa među dvojicom Atleticovih stopera. Druga ideja je bila dodati Mahrezu pa da on nešto iskemija na polovici terena, navuče protivničke braniče na sebe i gurne loptu nekako prema Vardyiju. Nije išlo. Atletico je napado i napadao. Gledali smo njihovu klasičnu igru. I dalje Simeone uspijeva momčad držati pod tenzijom i tjerati ih da igraju kao da im život ovisi o tome. Ali sve što su uspjeli jeste postići pogodak iz vrlo dvojbenog jedanaesterca.

I tko sada smije otpisati Leicester? Atletico jeste ozbiljna momčad, ali lude Lisice na svom terenu mogu dostići njihovu prednost. Bit će to utakmica visokog intenziteta. Ono što Atleticu ide na ruku jeste to što Leicester mora juriti prednost iako sam siguran da neće bezglavo jurišati. Ali Atleticu leži igrati kontrašku igru, njihova tranzicija iz obrane u napad je i dalje jedna od najimpresivnijih na svijetu. I zamislite sada polufinalni ogled Monaca i Leicestera. I to je moguće. Ali momčad kojoj valja posvetiti posebnu pažnju jeste Juventus.

JUVE

Mnogi pišu o tom ekako je Barcelona loša, kako se njihov sustav raspada, kako gube identitet itd. Protiv PSG – a su se izvukli na inat i individualnu kvalitetu. O, da, imaju je toliko da nadoknade i četiri gola zaostatka, ali upamtite Juventus nije PSG. Juventus je puno ozbiljniji, veći klub s jasnim karakterom. A jadikovanje nad Barcelonom, čini mi se, umanjuje fenomenalan pristup Juventusovih igrača i briljantnu taktičku pripremu utakmice od strane Masimilijana Allegrija.

Nogometna avangarda ponovno dolazi iz Italije. Conte i Allegri su dokaz za to.
Juventus je u sraz protiv Barce ušao s četiri napadača. Cuadrado, Mandžukić, Dybala i Higuain su odreda igrači koji vuku prema naprijed. Od njjih jedino Cuadrado nije prava špica dok preostala trojica jesu urpavo to. Dakle, Allegri protiv Barcelona igra nekakav 4 – 2- 4 sustav. U sredini su sam Pjanić i Khedira, ali u fazi napada njima se pridružuju Sandro i Alves, koji se pomjeraju i liniju više kada lopta dođe do napadača. Tako Juventus napade završava praktički s osam igrača duboko u protivničkom polju.

I sve je to lijepo, ali čudo je što se u toj postavci stvari Juventus brani sa deset igrača ispred Buffona. Svi, naime, igraju obranu, Mandžukić i Cuadrado tada postaju bekovi, sredina je toliko gusta da kad prođeš jednog igrača ulaziš u gužvu kakvu ne mogu istrpiti niti Neymar i Messi.

Gigi Buffon je za mene i dalje najbolji vratar svijeta. Svaka čast Neueru, Curtoisu i drugima, ali Gigi je legenda čiju strast za pobjedama godine nisu niti načele. Njegov je i ključni potez utakmice. Bilo je jedan prema nula za Juve kada je Messi uspio nešto izmađijati i poslati predivan pas u Juveov kazneni prostor u koji je utrčao Andres Iniesta koji sve radi po propisu i postigao bi pogodak, vjerujem, da je na golu bio bilo tko drugi izuzev Gigija Buffona. To je bio ključni trenutak. Od tada Juve više nije bio propusan, Gigi je postao hipnotizer lopte kao milijun puta do sada i rješavao je sve što obrambeni blok nije zaustavio.

Prvi Juventusov gol je ogledni primjer njihove igre. Probijaju stranu nakon jedne dijagonale koja izbacuje protivnika iz ravnoteže. Alves ulazi u sredinu prem ašesnaest metara, Cuadrado je na krilu i ima masu opcija. Može uputiti povratnu loptu prema Alvesu, Pjaniću, Khediri. Može ubaciti visoku loptu prema Higainu, ali ima i opciju na prvoj vratnici gdje ulazi Dybala. Loptu gura upravo njemu a ovaj sjajnim udarcem pogađa dalji kut Ter Stegenovog gola.

Drugi gol. Mandžukić fenomenalno probija stranu, sirovom snagom i upornošću. I on ima nekoliko opcija za ubacivanje. Odlučuje se za povratnu loptu ka Dybali. I eto ga, ništa jednostavnije, čini se. Ali sve izrađeno do posljednjeg detalja. U svakom trenutku u svakoj fazi igre je svaki igrač Juventusa znao kako reagirati.

Mandžukić je odigrao fenomenalnu utakmicu. On i Sandro su pojeli Rakitića i Messija. I bilo je skoro dirljivo vidjeti velikgo Giorgia Chiellinija kako postiže pogodak. Taj ga je skromni radnik zaslužio. On i Bonucci tvore najbolji obrambeni tandem današnjice. Bonucci je tu i kao razigravač. Ključan za tranziciju iz obrane u napad, pogotovu kod ukradenih lopti.

Zato ga Conte toliko voli i vabi u Chelsea. To je osnovna ideja njegove filozofije. Stoper koji iznosi loptu i šalje precizne dijagonale na krila koje omogućavaju ostatku momčadi da se pomjeri prema naprijed i da svaki krilni napadač uvijek ima mnoštvo opcija pri ubacivanju lopte u kazneni prostor protivnika.

MIRALEM, KRADLJIVAC LOPTI

Cuadrado je bio ključni čovjek dobrim dijelom utakmice. Njega je Allgeri poslao da izludi Barcinu najslabiju točku Mathieua. I odradio je to Kolumbijac savršeno. Kao, kako rekoh, i svi drugi igrači Juventusa svoje zadatke.

Zanimljivo je bilo gledati Miralema Pjanića. On je bio primjer kako se Allegri zamislio braniti protiv Barce. Stvar je prosta. Budi im blizu, diši im za vrat, ne daj im prostor, ulazi tijelom u njih. Pjanićev zadatak u toj postavci je bio ključan kod izgubljenih lopti u napadu Juventusa. Njegova je zadaća bila da radi male prekršaje koji omogućavaju njegovoj obrani da se posloži a Barci uskraćuju prigodu za kontru. Ako vam treba dokaz pogledajte prvo poluvrijeme ove utakmice.

Nebrojeno puta je Pjanić tijelom radio prekršaje, ušao bi u protivnikovu putanju prsima, mali prekršaji koji nikako nisu za karton su bili ti koji su omogućavali Juventusu da složi obranu. Pokazao se Pjanić i kao odličan kradljivac lopti. U suradnji s Khedirom je to učinio nekoliko puta. Kada im se posloži da sve funkcionira prema zamislima i kada su svi na visni zadatka kao protiv Barce Juventus je užitak gledati. Imaju tempo, imaju ideju u svakom trenutku, nikada nema puno razmišljanja, sve je automatizirano, a ono najbitnije jeste to što imaju strast, svaki igrač naprosto frca energijom, od Buffona do Higuaina.

Barcini igrači jednostavno nisu mogli doći do daha, nisu mogli doći do prostora, jer su im Juventusovi igrači prema Allegrijevim naputcima neprestano disali za vratom. Ova Barca, dojma sam, može nešto učiniti jedino kada Messi, Neymar i Suarez polude. Pustili su Thiaga Alcantaru u Madrid, a Iniesti nedostaje Xavi, a ni godine mu ne idu u prilog. Vjerujem da danas žale i što su pustili Danija Alvesa. Mathieu nema što tražiti u Barci. Mascherano je zaboravio igrati zadnjeg veznog jer je krpao rupu nastoperskoj poziciji već par sezona.

A Busquets je češće na terapijama nego na terenu. Sergi Roberto jednostavno nije taj, nije Barcina kategorija, a Rakitić je žrtva zvjezdane momčadi i igra neku čudnu poziciju na kojoj se sve više gubi. Barca je lagano polupala lončiće. Kao da je s Cruyffom na onaj svijet otišla i njegova filozofija. Nekako se moraju vratiti sebi, jer danas oni nisu nogometna avangarda. Danas su avangarda Juventus, Conteov Chelsea, Sampaoli pokušava skuhati nešto u Sevilli, a Jardimov Monaco i Tuchelova Borussia zriju.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Liga pravaka, Marko Tomaš, Kauč selektor