Kauč selektor

Liga prvaka: Sve je kvarno, samo je Juventusova pobjeda čista kao apoteka

Piše: Marko Tomaš

Barca ponovno mora izmisliti samu sebe ili preciznije vratiti se svom identitetu. Previše je tu prenemaganja, odmahivanja i gnjevnih psovki prema sucu, izležavanja po terenu kao da je to jedino što su mogli naučiti od Talijana

 

TAJ HRABRI, HRABRI LEICESTER

Taj hrabri, hrabri Leicester, zadnji ostatak onog borbenog otočkog nogometa koji ne priznaje vlastite limite. Ispali su, ali ponosno, nedostajalo im je malo sreće i, jebiga, nedostajalo im je veličine, one samosvjesnosti koja, katkad, poluprigode pretvara u golove i šalje vas naprijed i kada stvari ne idu dobro.

Atletico je, ajmo to tako reći, prošao jer je ipak veći klub od malenog, hrabrog i ponosnog Leicestera. Atletico je prošao iako je hodao bos po trnju cijelo drugo poluvrijeme. U jendom trenutku Leicester je imao 17 pokušaja prema Atleticovim vratima, dok su Madriđani imali čistu kao suza nulu. Ali oni su prvi zabili gol, u periodu dok je Leicester još uvijek igrao oprezno i strpljivo.

Simeone se nalazio u omiljenoj poziciji, branio je prednost i čekao greške protivnika. Jedna se dogodila i Leicester je trebao tri zgoditka kako bi prošao dalje. I tukli su iz svog raspoloživog nogometnog arsenala. Potpuno su nadigrali Atletico i izgleda da Craig Shakespeare nije samo neki tamo pomoćni trener već netko tko zna izvući maksimum iz svoje momčadi, a na žalost svih nas koji smo htjeli još jedno čudo Leicester Cityja taj maksimum nije bio dovoljan da se izbaci madridski Atletico koji je postao konstanta Lige prvaka. Uostalom, momčad je to koja je savršeno složena za igranje kup natjecanja. Zato im tako dobro ide u Ligi prvaka posljednjih par godina.

Bilo je divno gledati navijače Leicestera kako pozdravljaju svoju hrabru momčad. Momčad koja je ove sezone u Ligi prvaka otišla dalje od svih velikana engleskog nogometa. Nisu se dečki u plavom obrukali. Pokazali su da mogu igrati ravnopravno i s najboljim europskim momčadima. Uostalom, nisu li i oni jedna od tih momčadi? Ipak su i dalje aktualni prvaci Engleske.

Madridska ih je publika ispratila kako dolikuje. Ali jesu li zaslužili biti izbačeni na onaj način? Dvije istinske veličine, legende suvremengo nogometa s gorčinom u ustima su se oprostili od europskog nogometa. Xabi Alonso, taj staloženi princ sredine terena, oprostio se od europskih natjecanja, a uskoro će se oprostiti i od aktivnog igranja nogometa.

Philip Lahm, taj mali ali veliki, taj Smogovac koji već više od desetljećja juri uz aut liniju, taj pošteni, pristojni kapetan oprostio se od europskog nogometa jer i on uskoro kači kopačke o klin.

DA NIJE BILO KASSAIJA

Oni će nam nedostajati, obilježili su jednu cijelu epohu svjetskog nogometa, a za nas bi bilo bolje da se od nogometa oprostio Victor Kassai skupa sa svojim pomoćnicima koji su doslovno sahranili Bayernove šanse za prolazak. Vidal je bio nervozan još od sraza u Bavarskoj i ja bih ga vadio iz igre puno ranije, ali on je žuč, živac ovog pomalo letargičnog Bayerna, koji potpuno netipično dejluje raštimano i melankolično u određenim periodima igre.

Odigrali su odlične uvodne minute a onda je krenula neuobičajena serija pogrešnih dodavanja na sredini terena. Jednostavno, opet sam imao dojam da se neka druga, psihički nestabilna momčad prerušila u Bayern. Nikako ne mogu prokljuviti sustav kojim Real igra. Neprestano imam dojam da igraju stihijski oslanjajući se na individualni kvalitet igrača, a kvaliteta je toliko da je dovoljno da jedan ili dvojica Realovih igrača odigraju kako spada i Real će dobro proći.

Marcelo je odigrao sjajnu utakmicu u obje faze igre. Isco je bio odličan. Ronaldo je bio u zaleđu kad je to bilo potrebno i Real je prošao. Bayern je pokušavao igrati nešto što je Barcelona igrala pod Pepom Guardiolom. Momčad dođe u zadnju četvrtinu terena u fazi napada i onda slijedi kratka dijagonala na krilo s kojeg bi Robben i Ribery trebali poslati upotrebljive lopte prema Lewandovskog ili Vidalu koji dolazi iz drugog plana.

Prvi dio utakmice forsirali su dugačke dijagonale s polovice terena uglavnom prema desnom boku pokušavajući prebaciti niskog Marcela ali to im uglavnom nije prolazilo. Svejedno, odigrali su, izuzev par neshvatljivih rupa, jednu poštenu, hrabru utakmicu, a ovi ogledi s Realom su nam pokazali da je Bayern u tranziciji, događa se smjena epoha. Xabi Alonso i Lahm su se već oprostili. Ribery više nije onaj stari. Robbena nagrizaju godine iako i dalje djeluje sjajno i sigurno slijedi remont momčadi. Nekako mi se čini da je Don Carlo tu upravo kako bi što bezbolnije sproveo taj proces. U tim okolnostima četvrtina finala Lige prvaka i titula u Njemačkoj nije mala stvar. I još da nije bilo Kassaija, tko zna.

POLETNI MONACO

Borussia se nije oporavila od šoka koji je uslijedio nakon svinjarije koja se dogodila prošlog tjedna u Dortmundu. Tjedan dana nije bilo dovoljno da se stabiliziraju. U uzvratnu utakmicu protiv Monaca ušli su u bitno jačoj postavi nego je bio slučaj u Dortmundu, ali nije to bilo to.

Monaco je trenutno poletnija momčad, rasterećenija, očito je da uživaju u svemu što im se događa i što su postigli ove sezone. Bio je to sraz jedne beskrajno talentirane i dobro vođene momčadi koja je u psihičkom grču i iste takve momčadi koja je potpuno bezbrižna i rasterećena jer sve što im dođe do konca sezone za njih je samo bonus. Zato uživaju i zato ih je uživanje gledati. Mali igraju kao veliki. Bez kompleksa, bez uobičajene nekonzistentnosti što je čest problem mladih momčadi, ali očito je Monaco stvorio izvrstan balans u između iskusnih stabilizatora i metronoma igre i eksplozivne mladosti. Monaco je već napravio čudo, nešto što nitko od njih nije očekivao. Oni su već neka vrst pobjednika, ali ovako kako igraju ne trebaju se plašiti nikoga.

KADA MESSI CARINI LOPTU

U redu pritisak na Juventus, ali pritisak na suce je stvarno bio gadljiv. Barcini su se igrači ponašali kao sudački instruktori. U prvih 15 minuta pola je momčadi zaslužilo žute kartone zbog prigovora glavnom sucu, ali nisu ih dobili. Barca je ušla u utakmicu kao momčad koja vjeruje u čuda. No, da bi se to čudo dogodilo potrebno je da pod pritiskom publike i vaše igre pukne koncentracija protivniče momčadi, a, kako rekosmo, Juventus nije PSG makar su igrčai Juventusa u određenim razdobljima igre davali previše slobode Barcinim napadačima zbog čega je Allegri bjesnio pored aut linije.

Ali svejedno, sve što dođe do šesnaest metara ili unutar njihovog kaznenog prostora čiste Bonucci i Chielini, ako prođete njih tu je Gigi Buffon, a ako izgubite loptu odjednom, gle čuda, pred vašim šesnaestercem se stvori barem 5 juventusovih igrača. I oni u takvim utakmicama svaku akciju završe šutom i zaprijete vam čisto da se ne uljuljkate. Enrique je počeo puno smislenije nego u Torinu. Alba je daleko bolji od Mathieua. Vratio se i Busquets. Messi je bio centralni razigravač, povučen u polje.

Bila je to puno bolja, puno jača Barca. Ali Neymar previše carini loptu. To je potpuno drugačije nego kad Messi carini loptu i ova je utakmica zapravo pokazatelj zašto je Messi puno veća klasa od Brazilca.

Kada Messi carini loptu on izbacuje protivničku obranu iz ravnoteže, rastvara je i redovito šalje upotrebljive dubinske pasove u prostor ili direktno na nekog od suigrača. Kada Neymar carini loptu on to radi tako da protivnik može mirne duše stajati u zoni i jednim izlaskom ga tjerati tamo gdje njemu više odgovara i gdje će Neymar skoro po pravilu izgubiti loptu ili odigrati neki nesuvisli pas. Neymar jednostavno usporava napade Barcelone. Jebiga, jedan je Messi. Ali on nije bio dovoljan da se prođe sjajni Juventus.

Suareza su pojeli Bonucci i Chielini. Rakitića je pojeo Mandžukić. Iniesta se trudio i bio samo solidan za svoje standarde i njega i Messija su sasvim solidno blokirali Pjanić i Khedira. Juventus pokazuje da se može igrati četiri napadača ako svi igraju obveznu igru u defenzivi. Tako Cuadrado i Mandžukić u obrani postaju bekovi dok se Sandro i Alves pretvaraju u dodatne stopere i ajde onda ti tu prođi ili provuci loptu. To je mogla ona Guardiolina Barca, ova današnja očito ne može. A pokušao je Enrique s Piqueom kao dodatnim lutajućim veznim igračem, na koncu utkamice čak i lijevokrilnim napadačem, ali to su solomunska rješenja, tek priručni pokušaj da se ispadne pametan. Nije to plod sustavnog promišljanja, nego krpljenje s nadom da će protivnik popustiti pod pritiskom.

A ovakav Juventus ne bi popustio ni da ih stavite u pretis lonac a kamoli na Camp Nou. Juventus je bio bolji. Barca ponovno mora izmisliti samu sebe ili preciznije vratiti se svom identitetu. Previše je tu prenemaganja, odmahivanja i gnjevnih psovki prema sucu, izležavanja po terenu kao da je to jedino što su mogli naučiti od Talijana.

Jednostavno, ponosni Katalonci djeluju kao sekaperse (da mi oproste feministice na seksizmu) koje uvijek očekuju zaštitu od viših instanci, a Cruyff ih sigurno nije učio tome, nisu to mogli naučiti od Stoičkova, Koemana, Romarija i škvadre s kojom je i počela Barcina nizozemska renesansa. Možda je za njih i dobro da malo odu na hlađenje i dobro razmisle što i kako dalje.

Jer, budimo iskreni, bez prave avangardne Barce to nije to. Isto kao što to nije bilo to dok je Juve tavorio u Seriji B. I kao što to nije to otkad Liverpool baulja u potrazi za samim sobom još od nesretnog Sounessa makar su se Redsi kao iz sna znali prenuti u par navrata. Nije to to, ali svakako gledamo ligu prvaka u kojoj sudjeluje najmanje prvaka svojih matičnih prvenstava i sve je nešto na ovom svijetu ono što zapravo nije, nego se samo prikazuje kao takvo. Takva mi večer, sve mi se nešto čini kvarnim, jedino je Juventusova pobjeda čista kao apoteka.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Kauč selektor, Liga prvaka