Čitaonica Žurnal

Pisma iz Paname: Budućnost pripada hipnotiziranima

Mulligan & Webster
Piše: Mehmed Begić

Progutat će nas saksofoni i njihovi tenori. Prevaranti će ispremještati tipke klavira da im više nikada ne vratimo smisao. Ti i ja nećemo doživjeti hod po ruševinama. Na hipnotiziranima svijet ostaje, budućnost pripada njima

Dnevnik sa mosta

Neko će na mostu odsvirati ono što slijedi. Ben Webster, možda... On bi to mogao uraditi kako treba. Da sve frca od prisnosti, ali da ne udavi emocijama. Da ostane podnošljivo. Mogao bi to napraviti dok mu dah nestaje u melodiji, a šapat se transformiše u uzvišene tonove.

Na mostu stoji žena. Na istom mjestu, na tom mostu, desila su se mnoga ostavljanja. Nikada niko nije utvrdio zašto. Slučajno sam primijetio, vođen sopstvenim iskustvom. A onda sam počeo da bilježim. Nisam ni trepnuo, a bizarni hobi je već postao sve što jesam. Ispraćao sam odlazeća slomljena srca, dodjeljujući im muzike.

Ne bih imao ništa protiv da melodiju noći odsvira neko drugi. Možda Coleman Hawkins. Ali nikako Gerry Mulligan. Njega ostavljam za praskozorje. Uvijek i iznova, za svitanje u koje ćemo se i sami jednom pretvoriti.





Njegova skica – Mulligan meets Webster

To nije bio prvi, a ni posljednji put da je Mulligan sreo Webstera, ali je sigurno najkvalitetniji snimak, ta zabilježena svirka u kojoj granice crtaju samo Gerry Mulligan i Ben Webster, bez bilo čijeg uznemiravanja.

Stojiš na mostu, tvoja kosa protiv vjetra i vrijeme je da se rijeka ispod vas odluči čija je saveznica. Ne mogu prestati da razmišljam koju muziku da dodijelim tvom odlasku. Ti si ta koja odlazi, zar ne? I nećeš se nikada vratiti?

Okrećem po rukama ploču. Upijam detalje. Prošlogodišnji reprint originala iz šezdesete. Ni original ne bih tretirao bolje. Šest pjesama na dvije strane, snimljene su u Los Angelesu, na samom kraju 1959. godine. Ovu ploču dodjeljujem tvom nestanku. Neka bude njegov spomenik.






Njena skica – Hawkins with Lockjaw Davis

Na mostu sada stoji neka druga žena. I došla je odsvirana noć. Stajala sam baš tu, gdje ona stoji, kad sam te ostavljala. Ili si ti ostavio mene. Ostavivši mi i selektivno sjećanje.

Ne zanima me tvoj izbor, u mojoj glavi melodije mosta odsvirali su Coleman Hawkins i Eddie Davis, album Night Hawk. Ploča koju smo našli zajedno, u prvim danima naših razotkrivanja, u noćima gladi i neutaživosti. Tada nisam znala zašto mi je bitna, ali je bilo jasno da svakoj noti moram naći mjesto na tvom tijelu i u svojim mislima. Za putovanje kojeg sam se uvijek plašila. Za ostavljanje, kao odbranu od ostavljanja. Za ptice noći i zadimljene barove u koje se nikada nisam sama usudila ući. Nisi ni ti. Uvijek si bio veća kukavica i luđak. To su tvoje teritorije, tamo ostaješ nepobjediv.

I baš me briga za tvoje lekcije. Znam da bi, čak i sada kada nestajem, bio u stanju bez problema održati predavanje o tome kako su Coleman Hawkins, Lester Young i Ben Webster carevi tenor saksofona, kako su ga izmislili i smjestili u svaki kutak onoga što se računa. Sada kada je kasno ne možeš mi pažnju zaustaviti ni Websterovom lirikom swinga. Ti odlaziš kvragu. Ja biram muziku nestanka!



 

Leganj mračnjak

Noć će doći. Zaspaće statua Bude u polici prodavnice na trećem spratu beskrajnog šoping centra, svetišta modernog doba kojemu upravo prinosiš žrtvu sopstvene sentimentalnosti.

Promjene se ne uočavaju okom i ne mogu ih zabilježiti usne prislonjene na pisak mojih dilema. Ta melodija ostaje neotkrivena. Ali mape i dijagrami ne lažu. Zabilježeno je još jedno u nizu zadnjih ljubljenja.

I došla je noć.  Najavljena tankim opnama tame. Progutat će nas saksofoni i njihovi tenori. Prevaranti će ispremještati tipke klavira da im više nikada ne vratimo smisao. Ti i ja nećemo doživjeti hod po ruševinama. Na hipnotiziranima svijet ostaje, budućnost pripada njima.



(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Pisma iz Paname, Mehmed Begić