Čitaonica Žurnal

Nova osjećajnost: Tri zbirke poezije za svijet koji se raspada

Piše: Marko Tomaš

Zbirke „Neće biti djece za rat“, „Ježene kožice“ i „Gutač nula“ su punokrvna savremena poezija Napisali su ih iskreni i autentični autori, ljudi koji svojim stihovima pred vas staju ne razmećući se vrlinama i ne stideći se svojih ljudskih mana

Vraćajući se u Mostar s dvotjedne turneje kroz prozor autobusa gledao sam kako hercegovački krajolik preda mnom raste kao melodija. Bio sam umoran, tup, ali taj me zemljopisni notni zapis činio neobično mirnim.

Ne znam zbog čega, ali katkad neke stvari smatram nezahvalnom temom za pisanje. U takve teme spadaju poslovi u koje sam na neki način upetljan. Svaki put je kao prvi. Prije nego počnem s pisanjem moram se dosjetiti kako, zapravo, i ne trebam biti arbitar vlastitim poslovima i ocjenjivati ih, već jednostavno trebam opustiti ruke i misli i pokušati prizvati atmosferu u kojoj sam radio poslove o kojima pišem.

Bio sam, dakle, miran na povratku kući. Znao sam početak. Pogled na svijet s ceste je uvijek dobar početak. Onako kako krajolik gradi melodiju tako se i cesta odmotava u priču.

Početak je mogao biti i nespretniji od ovoga, a sve je, kako se to često događa u mom životu, počelo ne baš pukim slučajem, ali sasvim sigurno krajnje spontano, kao kakav dobar komad jazza koji vas istovremeno nagoni da mislite i plešete.

DOBRE NAMJERE

Novu osjećanost krenuli smo graditi dobrim namjerama Muamera Spahića iz zeničke nakladničke kuće Vrijeme. U vrijeme dok smo radili na biografiji Ivice Osima predložio sam Muameru da objavi zbirku pjesama Mehmeda Begića.

U okviru IK Vrijeme postojao je projekt pod imenom biblioteka Nova osjećajnost. Kada smo razgovarali, stvar je bila u stanju mirovanja i Muameru se učinilo da bi moj prijedlog mogao biti nastavak te lijepo zamišljene priče. I tako je došlo do toga da sada pišem o drugom kolu ove poetske biblioteke čiji sam urednik postao gotovo pukim slučajem.

Zajedno smo, Muamer i ja, došli do dogovora da ćemo u godinama koje dolaze pokušati stvoriti malu poetsku biblioteku s dva do tri naslova godišnje, a koja će se s pravom moći nazvati Nova osjećajnost.

Sve je, dakle, počelo Mešinom zbirkom Sitni sati u Managvi, a prije dva tjedna iz tiska je izašlo drugo kolo ove bibioteke. Objavljene su tri zbirke pjesama. Moja ideja je bila da biramo rukopise prema senzibilitetu koji ih povezuje, bez obzira na stilsku raznolikost. Zbirke Dijale Hasanbegović, Darka Cvijetića, Vuka Rodića i Mehmeda Begića jesu potpuno raznorodne, u svakom smislu. Svakako, govorimo o autorima različitih generacija s različitim životnim iskustvima i različitim pristupom poeziji. No, ono što ih sve povezuje, po mom sudu, jeste senzibilitet.

To je ta naša NOVA OSJEĆAJNOST koju želimo predstaviti čitateljskoj publici, to su zbirke koje će vratiti čitatelje poeziji. To je poezija koja odražava duh vremena u kojem živimo kroz različitu optiku svakog autora i autorice ponaosob.

Ne volim trabunjati o književnosti. Ne raspolažem potrebnim alatom. Za mene je rad na ovim knjigama bio lijepo čitateljsko iskustvo. I to je, po meni, najbolja preporuka koju, neskromno, budući urednički potpisujem zbirke pobrojanih autora, mogu dati.

To što sam izabrao pomenute autore za začetak nečega što se nadam da će prerasti u projekt koji će kod čitatelja naići na povjerenje, govori da stojim iza toga kao čovjek koji poeziju voli, prije svega, kao čitatelj, a onda i kao autor koji stvara nešto što pokušava podvaliti kao poeziju.

Zbirke „Neće biti djece za rat“, „Ježene kožice“ i „Gutač nula“ smatram punokrvnom suvremenom poezijom. Napisali su ih iskreni i autentični autori, ljudi koji svojim stihovima pred vas staju ne razmećući se vrlinama i ne stideći se svojih ljudskih mana.

PRIJATELJI KOJE TREBAMO

A takve prijatelje trebamo i svijet u kojem bismo bili okruženi takvim ljudima bio bi puno bolji nego ovaj u kojem smo primorani životariti, svijet u kojem u noćnoj šetnji nailazimo na mrgodne mlade ljude koji šakama i pukom silom žele krčiti svoj put kroz život, svijet licemjerja na sliku i priliku onih koji njime upravljaju, svijet bahatih i arogantnih, svijet koji se raspada i kojem je poezija lijek, i katkad, u svom sjaju svog ludila, ipak jedini proplamsaj razuma.

Zapetljao sam se, to je valjda očito. Ali to nije nikakvo opravdanje. Nitko od navedenih autora nije potpuni anonimus niti nekakvo moje posebno otkriće, ali kada ih se skupi na jedno mjesto, pod isti krov, uz veliki doprinos Kenana Zekića i Fatime Zimić, oni čine novu osjećajnost i pokazuju da književnost u ovoj nesretnoj zemlji raste i razvija se tako da kad bi sve drugo u njoj nalikovalo njezinoj književnoj produkciji živjeli bismo ako ništa a ono u zemlji zabavnijoj od ove turobne i namrgođene domovine koju svi gledaju kao neželjeno dijete.

Zbirka Darka Cvijetića „Ježene kožice“ razigrat će vaš jezični aparat. Zbirka „Neće biti djece za rat“  Dijale Hasanbegović svojim će vas gustim ritmom izmasirati tako da ponekad zabole ona ukočena mjesta na vašim leđima. A zbirka „Gutač nula“ Vuka Rodića zapanjit će vas svojom pomirenošću sa sudbinom koju je svijet namijenio čovjeku koji je odlučio živjeti na svoj način i koji se nikada nije uklapao u zadane šeme.

Dakako, ovim vrijeđam gorepomenute knjige, jer banaliziram stvari. Ali bolje da se dušobrižnici koji bdiju nad književnošću bave mojim nemuštim pokušajima da pišem o ovim knjigama, a da pravu poeziju prepuste čitateljima koji će u ovim knjigama naći prijatelje.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Darko Cvijetić, Dijala Hasanbegović, Vuk Rodić, Marko Tomaš, Čitaonica Žurnal