Mostar

Šantić između kulture i politike: Ko je odvojio pjesnika od njegovog grada?

Piše: Elvedin Nezirović

Kulturni identiteti naroda i etnija koji ovdje vjekovima žive – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i svih ostalih – razumijevaju se pojedinačno, bez njihovog uzajamnog djelovanja i povijesne prožetosti. Pripadnost drugom i drugačijem ovdje se danas ne prašta nikome, pa ni Aleksi Šantiću


Kada je prije četiri godine, na otvaranju „94. Šantićevih večeri poezije“, tadašnji Ministar prosvjete i kulture Republike Srpske, Goran Mutabdžija, izjavio, između ostalog, da se „Šantić vratio u svoj grad, kojemu i pripada“[1], bio sam šokiran i, u najmanju ruku, izrevoltiran tom drskom, besmislenom konstatacijom. Ne znam šta mi je teže palo: to što je njegova izjava, koju su prenijele sve važne novinske agencije u zemlji, notorna glupost – Šantić niti je gdje išao, niti se imao otkuda vratiti, nego se dogodilo upravo suprotno: ministar je, uz svesrdnu pomoć Svetozara Pudarića, tadašnjeg potpredsjednika Federacije BiH, došao u Mostar kako bi stavio pečat na, da se poslužim njegovim smislom za metaforu, Šantićevo preseljenje u Banja Luku – ili pak to što su ove njegove riječi u javnosti prošle potpuno nezapaženo.

Kao nekom ko je dvije godine bio uključen u organizaciju festivala koji je nosio isti naziv, ali je imao sasvim drukčiju kulturološku orijentaciju i programski koncept, a koji je te godine  doživio svoje pretposljednje, 39. izdanje, bilo mi je jasno da se Mutabdžija prevashodno obraća tom festivalu i ljudima koji su iza njega stajali – oni su po njemu, eto, protjerali Šantića iz njegovog zavičaja, pa ga je on došao vratiti tamo gdje mu je i mjesto.

Međutim, u njegovoj izjavi bilo je nečega još žalosnijeg i još pogubnijeg ne samo po Šantića već i po sve nas kojima je ovaj pjesnik simbol jednog boljeg i drugačijeg Mostara: njome je, kako će se kasnije pokazati, ozvaničena politička privatizacija Šantićevog lika i djela od strane zvanične Banja Luke, s kojom su, by the way, u Mostaru svi bili, a i danas su, manje-više saglasni. Rijetki su se, poput Salke Šarića, u to vrijeme javno smjeli upitati – je li zaista u redu to što se događa i Šantiću, a i nama s njim.  

POVIJEST VEČERI

Povijest Šantićevih večeri poezije, ona stvarna, dakle, ona o kojoj postoji pisani trag i koja se samim tim može metodološki pratiti od samog početka, seže do kraja šezdesetih godina XX vijeka.

Kako navodi već spomenuti Salko Šarić u knjizi posvećenoj ovoj manifestaciji[2], ideja o pokretanju poetske priredbe „Šantićeve večeri poezije“ rodila se 1968. – u godini, dakle, kada je Mostar obilježavao stogodišnjicu pjesnikovog rođenja. Prva ju je u javnost iznijela Ravijojla Rava Kolak, tadašnja kustosica Odjeljenja književnosti Muzeja Hercegovine u Mostaru. Već u maju mjesecu naredne godine, po prvi put je organizirana manifestacija pod tim nazivom, koja će vrlo brzo prerasti u važan kulturni događaj festivalskog karaktera.

Organizaciju prvih Šantićevih večeri poezije potpisuju „Muzej Hercegovina“, list „Sloboda“ i Klub pisaca „Abrašević“. Od tada, pa sve do 1991. godine, festival organizuje i njime u potpunosti rukovodi „Kulturno-prosvjetna zajednica, Mostar“, odnosno njeno Predsjedništvo i Organizacioni odbor.

O ciljevima samog festivala, koji je u to vrijeme okupljao najznačajnija književna i umjetnička imena s prostora nekadašnje SFRJ, u publikaciji posvećenoj desetogodišnjici ove manifestacije, Ravijojla Kolak, između ostalog, kaže:

„...Manifestacija je od svoje prve zamisli imala za cilj da prezentira i afirmiše bogatu književnu i kulturnu prošlost Mostara i Hercegovine, gdje se uvijek pjevalo o slobodi, socijalnoj pravdi i zajedničkom životu naših naroda, te da podstiče savremeno stvaralaštvo.“ [3]

Dvije godine poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora i šest nakon što su održane posljednje „Šantićeve večeri poezije“, pjesnik Alija Kebo dolazi na ideju da reanimira ovaj festival. Prve poslijeratne „Šantićeve večeri poezije“, 24. po redu, organizirali su Grad Mostar – Općina Stari grad i redakcija časopisa „Most“, čiji je Kebo bio glavni i odgovorni urednik. Finansiranje Šantićevih večeri poezije od 2001. godine, u potpunosti preuzima Grad Mostar dok njihovim programskim sadržajima rukovodi Organizacioni odbor kojeg imenuje gradska Služba za kulturu.

Ovaj Festival će tako, uz „Mostar Blues festival“ i „Anale crteža“, činiti okosnicu Mostarskog kulturnog ljeta, godišnje kulturne manifestacije pod direktnim patronatom Grada Mostara. Kasnije će se u organizaciju „Šantićevih večeri poezije“ uključiti i Javna ustanova „Muzej Hercegovine“, te SPKD „Prosveta“ iz Mostara.

Posljednje, 40. po redu, „Šantićeve večeri poezije“, održane su 2014. godine, nakon čega dolazi do njihovog privremenog gašenja uzrokovanog nedostatkom finansijskih sredstava, ali, prije svega, činjenicom da se Grad Mostar, bez ikakvog objašnjenja, odrekao ovog festivala i okrenuo sufinansiranju festivala koji nosi identičan naziv, a kojeg iznenada počinju organizirati Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“, Gradski odbor Mostar i Srpsko prosvjetno kulturno-umjetničko društvo „Gusle“.

Da stvar bude još konfuznija, ova dva društva su 2013. godine organizirala „94. Šantićeve večeri poezije“, a da do danas nikada nisu javno objavili i objasnili gdje, kada, kako i pod kojim okolnostima su organizirana prethodna 93. festivala, što bi, na kraju krajeva, bio red ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da se, pod pretpostavkom da su brojke zaista tačne, radi o jednom od najstarijih festivala u Evropi. 

DVIJE PROSVETE

Ono što je na prvi pogled toliko konfuzno, postaje mnogo jasnije ako se u obzir uzme činjenica da u Mostaru, odnedavno, postoje dvije Prosvete, dva zasebna Srpska kulturno-umjetnička društva: jedno je osnovano u Federaciji Bosne i Hercegovine, a drugo je, zapravo, podružnica Udruženja osnovanog u Republici Srpskoj.

Ona prava, autentična, mostarska „Prosveta“, ona, dakle, koja je proizašla iz duha ovoga grada, iz njegovog stvarnog identiteta, ona koja je i u najtežim vremenima bila uz Mostar i s Mostarom, a koju je tako zdušno svojim likom i djelom utjelovljavao i predstavljao pokojni Ratko Pejanović, njen ratni i poslijeratni predsjednik, bila je, skupa s časopisom „Most“ i Gradom Mostarom, direktno uključena u organizaciju Šantićevih večeri poezije, dok je ova potonja, koju je mostarskim Srbima nametnula, u pravom smislu te riječi, politička Banja Luka, i koja s Mostarom, njegovom kulturom, poviješću i tradicijom ima veze isto onoliko koliko i s Pjong Jangom, glavni je organizator sadašnjih Šantićevih večeri poezije. Ona je, osim toga, sve kulturne sadržaje od kojih se Festival sastoji iz gradskih kulturnih ustanova preselila u Vladičanski dvor, čime se ovom festivalu dao isključivo etno-religijski predznak.

U južnoslovenskom književnom kanonu, Šantić se i danas, manje-više, smatra mostarskim, odnosno hercegovačkim pjesnikom. Ova se odrednica, naravno, ne odnosi na Šantićevu geografsku pripadnost, niti na umjetnički domet njegove literature, nego na njegovo književno opredjeljenje: on je mostarski pjesnik na isti način na koji bi se, recimo, za Patricka Modiana moglo reći da je pariški pisac ili za Darija Džamonju da je pisac sarajevske čaršije.

Njegove pjesme „Ostajte ovdje“, „Emina“, „Što te nema“, „Pretprazničko veče“ kao i još mnoge druge, dio su kolektivnog identiteta ovoga grada, s kojima se svaki istinski Mostarac može identifikovati. Upravo takva percepcija Šantića po kojoj njegovo djelo podjednako pripada svim građanima Mostara bez obzira na njihov religijski ili etno-nacionalni predznak, utkana je u temelje Šantićevih večeri poezije – onih, da ne bude zabune, koje su 1969. godine, prvi put zajednički organizirali „Muzej Hercegovina“, list „Sloboda“ i Klub pisaca „Abrašević“.

Šantić, naravno, jeste bio Srbin po svom nacionalnom opredjeljenju, pisao je o tom svom srpstvu u duhu romantičarskog vremena u kojem je živio i u kojem je njegova književnost nastajala, i ono je, bez obzira kako neko danas gledao na to, nedovojivo od tog vremena. Šantićev doživljaj srpstva nemoguće je dekodirati uz pomoć onoga što se danas podrazumijeva pod tim terminom - i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane, a to je upravo ono što se događa kada ovdašnji politički i akademski apartčici u službi nacionalnih idelogija, pjesnikov etno-nacionalni identitet stavljaju u fokus književne i povijesne percepcije.

Učitavati sadašnji trenutak i našu modernu povijest ili ako više volite - povijesti, u Šantićevu poeziju, pa i u njegovu biografiju, samo je po sebi nakaradno i da takav postupak nije postao jedna vrsta regionalnog književnog pomodarstva, ne bi uopće bio vrijedan opservacije. Upravo ovakav pristup Šantiću, uz, u takvim slučajevima, nezaobilaznu strast za fabrikovanjem mržnje prema drugom i drugačijem, doveli su, također, i do njegove velikosrpske percepcije u bošnjačkom javnom diskursu.

MRZITELJ I NESRETNIK

Naime, jedan dio javnosti u zemlji uspostavio je prema ovom pjesniku isti odnos kao i prema nekim drugim bh. piscima (Andrić, Selimović, Ćopić), pri čemu se njihovi lik i djelo, svako na svoj način, isključivo percipiraju kroz imaginarnu etiketu mrzitelja muslimana, Bošnjaka, koji su na ovaj ili onaj način, doprinijeli tragediji koja je taj narod zadesila u posljednjem ili, u slučaju Branka Ćopića, u 2. svjetskom ratu.

Pri tome se Aleksi Šantiću spočitava da je, tobože, bio „psihički bolestan i nesretan čovjek“, katastrofalan pjesnik, čije su djelo glorificirali njegovi biografi, u želji da ga iskoriste za „ostvarenje svojih velikosrpskih ciljeva“[4], kao što u jednom svom tekstu napominje izvjesni Sead Zubanović, inače autor u najmanju ruku kontroverzne knjige „Ko je bio Meša Selimović“.

Iako se ovakva percepcija Šantića u bošnjačkom javnom prostoru ipak može smatrati izolovanim slučajem, neosporno je da su rigidna ideološka čitanja i izopačena tumačenja književnosti u mnogome doprinijela rezigniranom odnosu lokalne bošnjačke akademske zajednice kao i bošnjačkog političkog faktora prema ovom pjesniku. Ni jedni ni drugi nisu učinili ništa ili su pak učinili vrlo malo, kako bi zaštitili njegovo djelo, ali i sam festival od politizacije, koja je u našoj savremenoj društvenoj praksi uvijek i bez izuzetka zlonamjerna.

Naprotiv, utisak je da su bošnjački intelektualci, ako takvih u Mostaru uopće ima, jedva dočekali da dignu ruke i od Šantića i od festivala koji nosi njegovo ime. S druge pak strane, današnja hrvatska akademska zajednica u Mostaru nikada, čini mi se, nije ozbiljno shvatila stajalište da je Šantić dio i njihovog kulturno-povijesnog naslijeđa, pa u ovim krugovima otpora prema njegovoj politizaciji, u to vrijeme skoro da i nije bilo, a nema ga ni danas. 

Naravno, besmisleno je tražiti odgovor na pitanja tipa „čiji je danas Aleksa Šantić“, jer u biti takva i slična pitanja trivijaliziraju njegovu književnu ostavštinu. Ono što je nužno primijetiti jeste da se ovakav primitivan odnos lokalnog akademskog i političkog establišmenta prema ovom pjesniku prenio u zbilju, u konkretnu praksu, odnosno, u ovom slučaju, na festival koji nosi njegovo ime.

Zato se s pravom može reći da slučaj Šantićevih večeri poezije nije tek puki nesporazum, slučajan i izolovan incident, nego se prije svega radi o smišljenoj političkoj privatizaciji pjesnikovog lika i djela, kojoj je primarni cilj veličati Šantićevu nacionalnu pripadnost, a to ne znači ništa drugo nego njegovu književnu i ljudsku dimenziju, podrediti činjenici da je, prije svega, bio Srbin, pa tek onda sve ostalo. Politička pozadina ovog projekta više i nije nikakva tajna, obzirom da to ni službenici mostarskog ogranka banjalučke Prosvete ne kriju u svojim javnim istupima.[5]

U svojoj suštini Šantićeve večeri poezije – i one koje su se privremeno ugasile i one koje ove godine doživljavaju svoju „97.“ reprizu – jesu u svom kulturološkom prefiksu, dva različita svijeta, dva oprečna društvena koncepta: jedan je liberalan, građanski, a drugi je konzervativan, etno-nacionalni. Dva su to različita pogleda ne samo na Šantića, nego i na književnost i na kulturu općenito.

DVA MOSTARA

To su dva, usudio bih se reći, različita Mostara, suprotstavljena jedan drugom kroz svoje vrijeme i svoju povijest: prvi je, manje-više, iščeznuo s lica zemlje, dok drugi polako, ali sigurno, bez ikakvog otpora, zauzima njegovo mjesto. Nacionalističke političke elite koje vladaju gradom od 1992. godine do danas, hrvatske i bošnjačke, Mostaru uporno nameću novu vrstu identiteta, pri čemu se pokušava potisnuti sve ono što u njegovoj povijesti upućuje na isprepletenost, suživot i uzajamno uvažavanje.

Kulturni identiteti naroda i etnija koji ovdje vjekovima žive – Srba, Bošnjaka, Hrvata, Jevreja i svih ostalih – razumijevaju se pojedinačno, bez njihovog uzajamnog djelovanja i povijesne prožetosti. Pripadnost drugom i drugačijem ovdje se danas ne prašta nikome, pa ni Aleksi Šantiću. To je, upravo, Mostar po mjeri Ministarstva kulture i prosvjete Republike Srpske ali i lokalnih nacionalnih dušebrižnika iz sve tri etnije, s kojim ni Šantić ni njegovo djelo, siguran sam, nemaju ništa zajedničko.


[1] http://depo.ba/clanak/100372/otvorene-94-santiceve-veceri-poezije
[2] Salko Šarić „Šantićeve večeri poezije“, Mostar, 2010.
[3] „X Šantićeve večeri poezije“, Mostar, 1978.
[4] http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=50980

[5] http://balkans.aljazeera.net/vijesti/santic-podijelio-mostarske-srbe

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Elvedin Nezirović, Aleksa Šantić, Mostar