Kauč selektor

Pohlepni Kup konfederacija: Bogati u predvorju raja, sirotinja na sprženoj travi

Piše: Marko Tomaš

Kup konfederacija je stvar pohlepe. Nazovi proba za Mundijal je samo još jedan način da sezona kiselih krastavaca ipak donosi kakav takav profit

Prije svakog Mundijala, već smo naviknuti na to, u zemlji domaćinu odigra se neka vrst pripremnog turnira. Dobro to dođe za isprobavanje infrastrukture, ali, iskreno, ne vidim drugog razloga za odigravanje Kupa Konfederacija.

POHLEPA JE ČUDNA STVAR

No, pohlepa je čudna stvar, a dojma sam da se upravo njezino nakazno lice krije iza ovog projekta. Sezona završi nekako naglo, svima nam se tako čini, uslijedi ono što se u novinarstvu naziva sezonom kiselih krastavaca i onda likovi poput mene, oni naviknuti srijedom i vikendom buljiti u zelenu površinu (otkrilo se da to smiruje, to zelenilo na ekranu) i čekati trenutak magije, jedva čekaju jesen i početak novih avantura novovjekih gladijatora. Nama je ta pauza problem, to što imamo pretkola europskih kupova i što sezona u opskurnim ligama poput naše počne već koncem srpnja nije nešto što nas veseli.

Prave stvari, zna se, kreću tek od jeseni. I zato su divna ona ljeta Mundijala ili Eura, divna i bezbrižna. Ne samo zato što se lopta i dalje kotrlja među najboljima od najboljih nego i zato što su ogledi reprezentativnih momčadi ostali još jedina prava stvar, tu nema kupovine još uvijek, imaš to što imaš na raspolaganju. Engleska ne može kupiti Cristiana Ronalda i to je predivna stvar.

Ali, Kup konfederacija je stvar pohlepe. Nazovi proba za Mundijal je samo još jedan način da sezona kiselih krastavaca ipak donosi kakav takav profit. I nikog tu nije briga za raubovanje onih najboljih umornih od dugačke sezone, nikog nije briga što Njemačka dolazi faktički u drugom sastavu (što je, po meni, odličan pristup), nikome nije stalo do tog trofeja, mene, recimo nervira gledanje novih tehnoloških eksperimenata sa videotehnologijom.

Faktor ljudske greške mora biti prisutan, što će, pobogu, ostati navijačima kad više ne budu mogli vrijeđati suce? Pa skoro pola navijačkog folklora će netragom nestati. Neće više biti mitskih poraza kao onda, zante ono kad nas je zajebo sudija.

Sad ćemo svi samo čekati nekoliko sekundi da nekakav tamo software odredi što se dogodilo. Ljudi u crnom više neće snositi nikakvu odgovornost ni za što a mi ćemo izgubiti pravo na bajke. A zbog toga se već godinama bunim. Pustite igru da ima i svoje mane. Ovako će iz nje nestati velike ljudske priče, nestat će tragedije. Ali oni će raditi što hoće.

SKUPLJAČI NOVCA

Ako niste primijetili sezona traje skoro cijelu godinu. Uzmite ovaj reprezentativni turnir, uzmite pretkola europskih kupova i shvatit ćete da su gospoda skupljači novca iz vrhova nogometnih foruma već produljili sezonu na skoro cijelu godinu. Za nas to ne znači gotovo ništa jer tu pravih stvari skoro da nema, ali njima znači konstantan priljev novca, a i stavljanje svakoga na svijetu na njegovo mjesto.

Klupska sirotinja će trčati po sprženoj travi nadajući se djeliću financijskog kolača i malo slave. Oni bogati će ih čekati u predvorju raja a tu sirotinja jedino i može stići. I sve će nam to prodati kao višu pravdu. Gurnut će nam pod nos uspjehe i statistiku. Sve je mjerljivo. U novcu, dakako.

Pišem pomalo ogorčeno jer pratio sam Kup konfederacija i osjetio samo muku. Gospodo, pomislio sam u jednom trenutku, ipak ne možete sve brendirati i prodati kao pravu stvar. Ona Zero kola nikada neće biti prava stvar pa tako ni Kup konfederacija teško da ću ikada shvatiti kao pravu stvar. Makar dokon čovjek treba bilo kakvu zabavu pa će ispratiti i to iako bi mi draže bilo da se prenosi kakvo kadetsko prvenstvo u prime timeu.

Elf je, kao i obično, ispao najpametniji. Možda je to recept, možda bih počeo to uzimati iole ozbiljno kada bi ovaj Kup postao platforma za razvoj novih mladih nada. A Loew ju je upravo tako uzeo. Poveo je na Kup konfederacija praktički drugu izabranu vrstu Njemačke.

Momci će tako steći iskustvo,  dokazati se, imat će prostora dobiti pravu prigodu za igru, neće biti oni koji sve promatraju s tribine ili eventualno klupe i čekaju prigodu u trash timeu. Naravno, skupina momaka koju je Loew poveo na ovaj Kup bez većih je problema dogurala do polufinala. Time su, ako mene pitate, već postali pobjednici Kupa konfederacija.

KOME JE STALO DO OVOG NATJECANJA

Ne treba puno pisati o pojedinim utakmicama koje smo gledali. Meni je bilo interesantno vidjeti kome je zapravo ponajviše stalo do ovog natjecanja. Portugal i Čile su stvar shvatili ozbiljno. Prvaci Južne Amerike i Europe su došli pokazati mišiće. Dokazati da su spremni za najveće stvari. A veća stvar od toga da si prvak ova dva kontinenta je jedino uzimanje u ruke pokala namijenjenog pobjedniku Mundijala.

Možda je to još jedini trofej koji u sebi krije snove i nade nogometnih pionira koji su pokrenuli sve te stvari. Velika je to i šarena smotra. Svijet ujedinjen u želji za nadmetanjem kroz igru.

Bilo kako bilo, u polufinalu su stvarno momčadi koje su najviše zaslužile biti tamo. Domaćini Rusi odavno nisu imali goru momčad. Nije toliko ni do momčadi, ima tu sjajnih igrača ali Rusija kao da traži svoj novi nogometni identitet a nikako da ga pronađe. Na obzoru nema novog Valerija Lobanovskog koji bi stvorio neku novu Zbornaju komandu. Rusi djeluju frustrirano, onako baš slavenski, gubitnički. A od njih sam možda očekivao nešto više. Treba im neki uspjeh kako bi pred Mundijal kojemu su domaćini malo podigli razinu euforije.

Portugal je moćan. Portugal je, prije svega, samopouzdan i čvrst, a kvalitete imaju da pobjede bilo koga. To ne treba posebno isticati. Čini mi se da Ronaldo uživa igrati za portugalsku izabranu vrstu, a sa sretnim Ronaldom cijeli Portugal, barem onaj dio koji prati nogomet, može se nadati sreći.

Čileanci su momčad spram koje gajim posebne simpatije. Igraju atraktivan, na momente nogomet vratolomnog ritma. Momčad je čiji je jasan identitet igre izgradio Bielsa. To dovoljno govori o svemu. Sudar s Portugalom bit će neka vrsta svjetskog reprezentativnog superkupa. Prvak Europe protiv prvaka Južne Amerike. To bi, konačno, mogla biti tekma visoke razine. Utakmica koju vrijedi čekati.

O Njemačkoj ne treba posebno govoriti. Loew je stvorio jasan identitet igre i sad u taj sustav uklapa momke koji će tek ući na vrata izabrane vrste. Dupla pobjeda za Njemačku. Pametno iskorišten turnir. Portugal i Čile igraju s najboljima, a mislim da bi i oni s nekim novim momcima došli u polufinale.

Meksiko je na tragu onog luđačkog tempa koji su prikazali na Mundijalu u Brazilu. Tempo je to koji će svakoga natjerati da se dobro preznoji, ali Meksiku nedostaje malo, ali sasvim malo kvaliteta kako se taj ludi tempo ne bi pretvorio u običan kaos. Bit će interesantno vidjeti kako će ih Njemci prizemljiti. I hoće li im to uopće uspjeti.

PUNJENJE KVOTE

Možda nije u redu ignorirati Australce, Kamerun i Novi Zeland. I oni su igrali ovaj turnir. Ali ispalo je da su samo punili kvotu. Nedostaje im kvaliteta. Pa čak i Kamerunu. Oni čekaju nekog novog Ettoa. Australci i Novi Zeland igraju pošten nogomet, hrabar, taktički pomalo previše školski, igraju na snagu. Ali nema tu pravih igrača, pravih znalaca, onih koji iz tih šematski jasnih akcija mogu izroditi trenutak nogometnog ludila i gurnuti svoju momčad dalje nego objektivno zaslužuje.

Sve u svemu, koliko god gorčine se nakupilo u meni polufinalni ogledi bi mogli biti utakmice vrijedne gledanja. Možda je taj stari recept ovog kupa i najbolji. Možda bi još bolje bilo kada bi svi pristupili ovom turniru kao što je to učinio Joachim Loew. Možda ovo, možda ono. Trebate, ako niste, pogledati smijuriju koju je od nekih utakmica napravila videotehnologija.

Kolumbijski sudac je isključio pogrešnog kamerunskog igrača nakon konzultacija ponovljenog snimka. Zatim se ispravio. Na terenu je za to vrijeme vladao cirkus. Sudac nije vjerovao vlastitim očima već video snimku pa je, na koncu, ispao pomalo i smiješan. A, kako znamo, sve smiješne stvari lako postanu vlastita suprotnost. Pretvore se, dakako, u tragediju. Cestom koja vodi preko farse. A ljude bi trebalo ostaviti da budu ljudi, barem nam dati šansu da prihvatimo vlastite mane.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Nogomet, Kauč selektor, Marko Tomaš