Melanholija ljevice

Suočavanje sa prošlošću: Bezuslovna kapitulacija u ideološkom ratu za Srebrenicu

Piše: Andrej Nikolaidis

Takozvano „suočavanje sa prošlošću“ i „pomirenje“ biće dovršeno tek onda kada se Republika Srpska odrekne svake vlasti nad Srebrenicom. Onda kada se Republika Srpska i Srbija odreknu ne samo teritorijalne i političke vlasti nad Srebrenicom, nego, najvažnije, proglase bezuslovnu kapitulaciju u ideološkom ratu za tumačenje Srebrenice

Prije nekoliko godina, dok još nije bio rehabilitovan svaki koljač iz Drugog svjetskog rata, prije, dakle, nego je pobjeda fašista ozvaničena, pročitao sam intervju sa nekim hrvatskim ljevičarem kojem nisam zapamtio ime. Čovjek ima jasne stavove, pa ne čudi da u vremenu šuplje priče i šupljikata nije zvijezda. A budući da sam ja čovjek svog vremena – ako nisi zvijezda, ne pamtim ti ime.

Elem, čovjek je na pitanje novinara „ali znate li vi koliko je Titov režim ubio političkih protivnika“ – pod tim dojmljivim pojmom „politički protivnik“ mislilo se, dakako, na ustaše, četnike, baliste, handžar-divizioniste, dakle ne protivnike režima, nego neprijatelje čovječnosti – odgovorio: očito nedovoljno.

Očito, pretjerao je...

ŽRTVA SVAKE VLASTI

Elem, sjetim se ja tog hrvatskog ljevičara dok sam čitao nekakav intervju koji je Ljilja Bulatović dala nekakvoj beogradskoj novinarki, koja je u odbranu Ljilje stala jednako srčano kao što je ova stala u odbranu Ratkovu i Rašovu.

Tamo piše da je Ljilja Bulatović, koju su od milošte zvali „Slobovom udarnom pesnicom“, odvajkada bila žrtva svake vlasti. U onom sistemu, piše, više puta je, jal zamalo, jal stvarno, izbačena iz Saveza komunista zbog „liberalnih ideja“. Kasnije je Ljilju zlostavljala Mira Marković. Pa su je, misli Bulatovićka, zbog njenog prakticiranja slobode govora na temu genocida  i političkog udruživanja sa Ratkom Mladićem, po Beogradu pratile razne službe. Proglašavali  je ultranacionalistom, ali ona je, zapravo, ljevičarka. Tako piše. 

Na osnovu onoga što sam pročitao,  rekao bih: čak veća i od Aleksandra Vulina, koji je veći ljevičar – „sa oba Ciprasa se sliko“ – i od Emira Kusturice, koji je veći ljevičar i od Maradone.

Nakon toliko godina sljepila, mislim da napokon razumijem: ono što se u Srbiji zove ljevicom, u ostatku svijeta smatraju ultradesnicom. Život je krug, kontaš? Ako ideš dovoljno radikalno i dovoljno uporno ulijevo, kad-tad ćeš stići desno.   

Nema, ni u Crnoj Gori, ni u Bosni sa sve Hercegovinom, niti u Hrvatskoj, a boga mi ni u Srbiji,  te fašističke podguzne muve koja se nije samoproglasila žrtvom „komunističkog  jednoumlja“. Sve je to u komunizmu imalo liberalne i napredne ideje, pa zbog toga stradalo. Sve se to u komunizmu zalagalo za više demokratije, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti. Pa se, kad je komunizam pao, založilo za slobodu klanja.

Ljilja Bulatović je i dan-danas žrtva jednoumlja i političkog progona. Eno joj nisu dali da promoviše knjigu u Srebrenici. Ima tako ljudi, rodi se da se pati...

Najava da će Ljilja u Srebrenici promovisati knjigu o tome kako je „navodni“ genocid podvala srpskom narodu, razbješnjela je (tek dio, jer dio je i razveselila) javnosti. Na kraju je promocija otkazana.

Ako mene pitate, a ne pitate, što je dobro i za mene i za vas, korisno je što je Ljilja pozvana u Srebrenicu da tamo hrakne na žrtve genocida. Ako ima neko ko je dovoljno glup da ne razumije da se tu danas radi o onome o čemu se radilo i u julu 1995., te da će se o tome raditi i u julu 2025. i 2055., Ljilja je bila dobrodošli reality check.

Svet je lep kada sanjamo, što rekao Kiki iz 'Pilota'. Kada sanjamo, sve je u dure, pomirili smo se, u Srebrenici je bio i Vučić, neko mu pružio ruku, neko ga gađao kršima, on uplatio neke pare, idemo dalje.

KADA NE SANJAMO

Kada ne sanjamo... u Srebrenici, baš kao i u ostatku svijeta, važi ono: čija zemlja, njegova i vjera. A pod „vjera“ mislim: ideologija. Ljiljana Bulatović je fundamentalista te vjere-ideologije. Zato što oni koji su je pozvali - a pozvali su je oni koji u Srebrenici i Republici Srpskoj vladaju - misle kao ona, a ona misli kao oni, da promoviše i govori pozvana je Ljiljana, a ne Filip David ili Vladimir Arsenijević, dakle inovjerci.

Činjenica da je Srebrenica pripala Republici Srpskoj je ona vrsta nepravde preko koje ljudski razum ne uspijeva preći: pred njom on šlajfuje, dimi, sve dok se ne surva u nihilizam – beznađa ili osvete.

Književno veče Ljiljane Bulatović u Srebrenici logički je korektna posljedica te činjenice. Poziv Ljiljani Bulatović je čin iskazane brutalnosti i bestidnosti. Da nije pozvana, opet bi to bila stvar brutalnosti i bestidnosti – neiskazane, no zbog toga ne manje postojeće.

Poziv je bio iskren i istinit. Otkazivanje je laž.

Takozvano „suočavanje sa prošlošću“ i „pomirenje“ biće dovršeno tek onda kada se Republika Srpska odrekne svake vlasti nad Srebrenicom. Onda kada se Republika Srpska i Srbija odreknu ne samo teritorijalne i političke vlasti nad Srebrenicom, nego, najvažnije, proglase bezuslovnu kapitulaciju u ideološkom ratu za tumačenje Srebrenice.   
To bi bio mir. Do tada, ideološki rat za Srebrenicu vodiće se manje ili više bestidno i brutalno, sa ili bez promocije knjige Ljiljane Bulatović.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Srebrenica, Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice