Kauč selektor

Liga posvađanih republika: Sve je kao nekada, travnjak zelen, navijači kreteni

Piše: Marko Tomaš

Stari je to balkanski običaj. Pokaži svoju hrabrost nad onim koji se previja od bolova. Stvorili smo takvu atmosferu posvuda po ovim isprdcima od država da se čovjek stidi biti dobar i suosjećajan


Nedostajalo je, recimo, još samo da je Rijeka igrala protiv Vardara pa da se čovjeku učini da gleda prvo kolo regionalne lige, da odmah u prvoj rečenici opsujem i kažem jugoslavenske lige. Kako je došlo do tih čudnovatih okolnosti sam vrag zna. On, za razliku od ozbiljnih europskih nogometnih pogona i boga, nikada ne ide na ljetovanje.  Zato on jedini može objasniti kako se dogodilo da dobar dio pretkola Lige prvaka ostane takorekuć u okviru posvađane exjugoslavenske obitelji. Tu, kako znamo, i kada se igra nogomet ponajmanje ima igre. Posebno kad partizani udare na budućnost.

SVE JE KAO NEKADA

Negdašji stadion jugoslavenske narodne armije bio je poprište dvoboja, kako to doajeni sportskog novinarstva vole reći, starih znanaca. Tito..., pardon podgorička Budućnost gostovala je kod Partizana, koji je slovio za velikog favorita u ovom meču. Stvari se utoliko nisu promijenile.

Sve je kao nekada. Budućnost igra u Humskoj protiv Partizana. Vrijeme za igru idealno. Travnjak zelen. Navijači kreteni. U tolikoj mjeri da je osjetljivim dušicama poput mene bilo teško koncentrirati se na polunogomet kakav igraju klubovi iz regije. Meč se, dakako, odvijao i na tribinama.

Grobari dočekali Varvare. I to klasičnom srpskom kolonijalnom parolom. Ne znam ako je to za navijače iz Podgorice uopće bilo uvrijedljivo. Ne znam ni ako je taj transparent imao uvrijediti Podgoričane. Možda je u pitanju bila dobrodošlica. Ali mene je, a vjerujem i svako drugo misleće biće, vrijeđalo veličanje Ratka Mladića. Na tome se možemo i zaustaviti.

Datum je bio 11.07. Partizan je, ponavljam, igrao protiv Budućnosti pa mi je potpuno nejasno kome su bile upućene parole koje su Grobari odašiljali sa tribina. Čudna je mržnja. Ali njezini mehanizmi katkad znaju biti objašnjivi. To, doduše, ovdje nije slučaj. No, ono što je neobjašnjivo jeste glupost i njoj pripadajuća upornost.

Čemu to, djeco? Kome se obraćate i što vi od toga imate u životu? Provociranje je dio navijačkog folklora, ali na Balkanu taj folklor, uvijek obojen politikom i ratom, više nema ni natruha humora niti zdravog duha. U našem slučaju folklor ogrnut glupošću i mržnjom do mjere da bi se trebalo zabrinuti za mentalno zdravlje svih navijačića koji dolaze na stadione kako bi vrijeđali i ponižavali druge pogotovu kada su ti drugi u boli.

Stari je to balkanski običaj. Pokaži svoju hrabrost nad onim koji se previja od bolova. Stvorili smo takvu atmosferu posvuda po ovim isprdcima od država da se čovjek stidi biti dobar i suosjećajan. Dobro, teško je to očekivati od grupe nabrijanih klinaca okupljenih u čopor, ali zašto, zbog čega baš to baš na taj datum? I do kada će na ovim prostorima utakmice na tribinama biti zanimljivije od onih koje se igraju na travnjaku? Kad bismo znali odgovor na to pitanje znali bismo i trenutak u kojem će ove banana zemljice izaći iz predpolitičkog doba i kada će ljudi koji naseljavaju ove teritorije postati civilizirani barem toliko da se ne rugaju mrtvima i iživljavaju nad bolnima i nemoćnima.

Navijači uvijek psuju na ekran, ali Grobari su ovdje psovali za ekran šaljući morbidne poruke o tome na kojem smo svi skupa stupnju civilizacijskog razvoja. To je beskrajno tužno i beskrajno zabrinjavajuće.

Inače, Partizan je dominirao cijelu utakmicu. Sasvim očekivano. Uvaljali su i dva gola i taman su toliko kvalitetnija momčad od Budućnosti, ali sama igra koju su pokazala oba tima daje nam odgovor na pitanje zašto se u regiji liga prvaka igra isključivo u ljetnim mjesecima.

Igrači nemaju bazičnu taktičku kulturu. Igra se na instikt kao iza škole. Tu i tamo momčadi se postave u nekakve linije pa se iz toga da vidjeti da su ipak prošli nekakav trenažni proces i da nisu netom prije tekme skupljeni s ulice. No, ono što zabrinjava jeste tempo i kondicija tih mladića koji su, većinom, tek na počecima svojih karijera. Meda oni ne mogu, što bi rekli u Mostaru. Zato u srazu sa srednjom europskom kategorijom i djeluju kao amateri. Možda bi to i trebali postati.

NOGOMETNA PISMENOST

Rijeka je na Rujevici dočekala velškog prvaka, momčad New Saintsa. Rijeka je, zapravo, odmah to moram podcrtati jedina zanimljiva momčad u bivšoj Jugoslaviji u ovom trenutku. Ima jasne taktičke zamisli, smisleno selektiranu momčad i nekim čudom Matjaž Kek ih uspije pripremiti tako da su tjelesno moćni od prvog do zadnjeg sučevom zvižduka. Njegov je nogometni laboratorij u ovom trenutku jedini nogometno u potpunosti pismen na ovim prostorima. Cijelu je utakmicu Rijeka dominirala svojim kekovskim tempaškim stilom.

Trebali su dečki iz Rijeke postići i koji pogodak više, ali njihov je prolaz, rekao bih, neupitan. I od svih exjugoslavenskih momčadi najviše me interesira kako će momčad Rijeke reagirati kada naiđe na objektivno jačeg, kvalitetnijeg suparnika. Otkad je Kek tu Rijeka se ne bruka u europskim utakmicama, ali pitanje je da li su sada konačno spremni za nešto više od toga. Kultura igre je tu, Kek ju gradi već godinama, igrači barem tjelesno/kondicijski mogu parirati bilo kojoj europskoj momčadi i Rijeku zbog svega toga vrijedi pratiti jer su oni momčad od koje možda možemo očekivati i poneko prijatno iznenađenje.

STADION DJETINJSTVA

I, konačno, evo nas na stadionu mog djetinjstva ali on je prestao biti moj baš kao i moje djetinjstvo jer je bespovratno nestalo u vremenu. U tom djetinjstvu Slovenci su bili smučari.

Nisu dolazili u Mostar kao favoriti u jednoj nogometnoj utakmici. Ali, eto, i te su činjenice nepovratno nestale u vremenu. Imaju Slovenci taj dar da s onim što imaju raspolažu na najbolji mogući način. Utoliko je i pomenuta Rijeka slovenska momčad jer joj je trener usadio baš takvu filozofiju: kvalitetom ne možemo parirati velikim dečkima ali možemo se naučiti kako da ih prevarimo na druge načine. Po tome su Rijeka i Maribor jedine momčadi koje možemo smatrati europskima, koje se neće obrukati, jer se neće raspasti kod prvog primljenog pogotka. I tu me iznenadio i Zrinjski.

Nije se momčad Bake Sliškovića raspala kada je primila zgoditak. Baka kao da je uspio svoju samouvjerenost prenijeti na igrače i nekako im objasniti da ništa nije gotovo dok god sudac ne uzme loptu pod mišku i pokaže put svlačionice.

Gledao sam proljetos neke utakmice Maribora u slovenskom prvenstvu. Nisu oni neka strašna momčad, ali sukladno boljoj financijskoj situaciji mogu si priuštiti nešto veću kvalitetu nego BH prvak. Dočekao sam eto i to u životu pa da Pod bijeli brijeg momčad Maribora dođe kao favorit. I da se iznenadi drskošću Zrinjskog i odigra u tom čudu objektivno ispod svoje kvalitete i svejedno pobjedi s minimalnom razlikom. Oni su svoje izgurali. Teže nego što su očekivali i pava je šteta da se Zahoviču nadmenost nije obila o glavu. Možda je ta nadmenost ono što je razljutilo Blaža Sliškovića koji se i dalje tvrdoglavi i tvrdi da ništa još nije gotovo, da Zrinjski može bolje i da se on ne misli već sada opraštati od Lige prvaka.

To je pošteno od njega. Sportaš koji u natjecanje ulazi s porazom u mislima treba se ostaviti posla kojim se bavi. No, objektivno, to je to koliko BH prvak može u ovom trenutku.
Bilo je zgodno što smo barem na dva dana imali prigodu vidjeti kako bi to izgledalo. Nije to, da se razumijem nogomet konkurentan europskom, ali bi mogao postati kada bi regionalna liga zaživjela.

PODIZANJE KVALITETE

Puno neizvjesnih, tijesnih utakmica podignuli bi kvalitetu svake od ovih momčadi. Jer razlika u kvaliteti između prvaka liga exjugoslavenskih republika nije tako drastična. Partizan je od Budućnosti bolji taman za dva gola. Maribor od Zrinjskog za jedan. Rijeka je tenutno bolja od svih navedenih, ali bile bi to tijesne pobjede.

Vjerujem, dakle, da bi regionalna liga bila ujednačena. Ali nje, hvala bogu, neće biti u skorije vrijeme. Svevišnjem zahvaljujem jer nogomet uključuje i navijače koji su često orangutani grobarskog tipa.

(zurnal.info)