Sefke Records

Bosanac na moru: Dozvolite da se iskačemo

Piše: Selvedin Avdić

Garantirano ljudsko pravo svakoga Bosanca i Hercegovca trebalo bi biti da se dovoljno iskače. I to u miru i rahatluku a ne da ga podjebavaju kojekakvi humoristi i šovinisti

Pun je youtube klipova u kojima su glavni junaci Bosanci. Prikazani smo kao nespretni, glupi, primitivni, prostodušni – znate već te stereotipe na kojima rado insistiraju i sami Bosanci.  Nedavno sam vidio jedan iz serije “Bosanci na moru” u kojima mi isključivo jedemo pite na plaži i skačemo u vodu striktno na stomak.

U tom klipu jedan od nas stoji na molu i potpuno odjeven sprema se za skok. Prijatelj koji ga snima govori mu “nemoj skočit”, a on odgovara “ja sam i došo ovdje da se iskačem”. Snimatelj mu pokušava objasniti da treba skakati u dublju vodu, ali on pruža ruke i skače, na stomak, u plićak. Čuje se smijeh…

U komentarima ispod videa nema čega nema, sve sam humorista i šovinista - “hahaha”, “hihihi”, “retard”, “debil”, “seljačina bosanska”, “akcent ubija”...

Nisam ni ja transformers, naravno da me mogu nasmijati slični snimci, ali ovaj je imao sasvim suprotan efekt. Sigurno zato što sam se prepoznao u njemu. Ne poznajem junaka s mola, ništa ne znam o njemu, ali čini mi se da sam rastao baš sa ovakvim skakačima.

To je svijet koji nikada nije dobio priliku “da se iskače”. U djetinjstvu sam s njima hvatao pjevice uz pomoć štapića prekrivenih smolom. Ptice smo mijenjali za žetone sa starcem koji je ispod pruge imao kamp prikolicu sa stonim nogometom.

Školovali su se za zanate koji su bili traženi u fabrikama ispod čijih dimnjaka su rasli. Svoja buduća radna mjesta bukvalno su mogli vidjeti sa prozora i smatrali su da im to može biti sasvim dovoljno za sretnu budućnost – život kakav su imali njihovi očevi. Niko nije gladan, žedan, ima se krov nad glavom, bude za pive, za okrenut janje, ostane i za sedam dana na moru, “da se iskaču”. Taman toliko, nisu tražili više.

Rat su, naravno, proveli na prvim linijama fronta, gdje su im prije svake borbe obećavali kako će u miru biti fenomenalno i da nova demokratska država nikada neće zaboraviti šta im duguje. Naravno, lagali su i pripremali prevaru. Jer, kao što znamo, nakon rata komandanti su osvojili teritorije a “demokratska” država je zaboravila svoj dug. Našim preživjelim junacima podijeljeni su certifikati. Kao što su nekada mijenjali lijepe ptice za žetone, tako su sada prodali tajkunima svoje certifikate za sitne pare. Oni su preuzeli fabrike a u njima nije bilo mjesta za “skakače”.

Prevareni su. Jer, nemoguće je igrati pošteno protiv varalica.



Kada mi neko kaže da su oni sami krivi za svoju sudbinu, da su morali biti pametniji, snalažljiviji i štajaznam, doživljavam to kao još jedan šamar upućen mojim prijateljima ili gore, kao cipelarenje protivnika koji već leži na tlu, poražen.

Kakve šanse imaju protiv organiziranih kriminalnih grupa, maskiranih u političke partije, koji na raspolaganju imaju sudove, policiju, vojsku kad zatreba, religijske i obrazovne institucije, obavještajne agencije… sve što vam padne na pamet? Šta su mogli učiniti tokom ratne i postratne grabeži u kojoj se dobro snalaze samo grabljivci? Da li su mogli znati da se već tada formiraju klase, uspostavlja hijerarhija, formira džet set i društveni šlag? Da li su tada mogli naslutiti da nikada neće dobiti priliku da se iskaču? Nisu mogli znati.

Nisam ni ja vjerovao dok mi jedan poslijeratni tajkun nije hladno rekao: “Ne mogu moje i dijete nekog radnika imati isti tretman u školi, moje ima veće šanse, njegovo nikakve”.
Zar im je, nakon svega, potreban mudrac koji će im reći da se nisu dovoljno trudili protiv toliko nadmoćnog neprijatelja?



A i oni bi željeli da se iskaču, znate? Ubijeđen sam u to da zaslužuju više, jednako kao što znam da naši nacionalni, vojni i politički ideolozi zaslužuju znatno manje. Jer, od ovih mojih nikakve štete nema, možete ih čak i nekažnjeno zajebavat kad skoče na stomak ili ne znaju koje čarape pristaju kakvim patikama. Iza ovih drugih, pogledajte sami, ostaje samo pustoš.

Jedno od garantiranih ljudskih prava svakoga Bosanca i Hercegovca moralo bi biti da se iskače, dal na glavu, noge il stomak, kako mu paše, al da se iskače. I to u miru i rahatluku a ne da ga podjebavaju kojekakvi humoristi i šovinisti.

Kao što primjećujete, uz tekst nisam prikačio klip skakača sa mola. Sasvim svjesno. Mislio sam da bi bilo lijepo da dozvolimo čovjeku da se iskače.

Radije pogledajte nastup Brucea Springsteena i Toma Morella. Pjevaju pjesmu “Ghost of Tom Joad”. No home, no job, no peace, no rest... Sjećate se, Tom Joad je glavni junak romana Johna Steinbecka. Ni Tom nikada nije dobio priliku da se iskače.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Sefke Records, Selvedin Avdić