Čitaonica Žurnal

Kroz blato i kišu danskih festivala: Šta možemo naučiti od Iggy Popa?

Piše: Alen Mešković

Pisac Alen Mešković ekskluzivno za Žurnal piše o muzičkim festivalima koje je obišao ovoga ljeta, ali i o lošem vremenu, muzici, polomljenim kostima i hot dogu koji ima čudesno, anti-depresivno dejstvo

U danskom jeziku postoji fraza ’Dosadno dansko ljeto’. To je sumorno i vjetrovito ljeto kada je voda na moru hladna, kada kiše uporno padaju ili u najboljem slučaju sija zubato sunce. Takvo ljeto bilo je i ovogodišnje, a ostaće zapamćeno i po tome sto je juli-mjesec, osim dugotrajnih kiša, imao i najnižu prosječnu temperaturu u zadnjih 40-ak godina. Dok su balkanske šume gorjele, u Danskoj smo hodali u jaknama i kabanicama na temperaturi koja nikako nije prelazila 20 stepeni.  

Nakon zimske depresije, koju dobar dio stanovništva redovno fasuje, nastupila je očajnička borba protiv ljetne. Turističke agencije i avio-kompanije trljale su ruke, a ni domaći prodavači užitka i razonode nisu ostali nezadovoljni.

U zemlji solidnih primanja i socijalne pravde, ponuda i potražnja se lako usklade, pa su Facebook feedovi vrvjeli ne samo slikama raznoraznih turističkih destinacija i idiotskim statusima o vremenskim prognozama u fucking Malagi, već i antidepresivnim aktivnostima na domaćem, kišom poškropljenom skandinavskom tlu.  

Ljeto je, dakako, i vrijeme muzičkih festivala, kojih u Danskoj za razliku od sunca ne nedostaje. U zadnjih sedam godina dogodila se i pored toga prava ekspanzija rock-festivala. Osnivači – promoterske kompanije Live Nation i Skandinavian, zatim njemački gigant Folker Koopman, suvlasnik inače nekoliko njemačkih rock-festivala, te poneki lokalni guzonja-investitor – ne oskudjevaju ni lovom ni željom da stvore konkurenciju Roskildeu, Skandeborgu i drugim nekomercijalnim festivalima sa dugogodišnjom tradicijom.

Treba li uopće spominjati da zarađena sredstva tih novih festivala ne idu u humanitarne svrhe, kao što je već 46 godina slučaj sa Roskildeom, već u džepove vlasnika-osnivača? I pored toga, prosječan stanovnik ove zemlje, ljubitelj rock melosa i polukritični potrošač u ljetnoj depresiji, nesposoban da izmijeni sistem u kojem živi, a u kom su subverzivna društvena polja odavno već prešla u ruke krupnoga kapitala, prihvaća ponudu i festivališe gdje stigne i umije.  

Potpisnik ovog teksta je, na primjer, ove godine posjetio cijela tri festivala, pa će u nastavku prenijeti nekoliko anegdotičnih epizoda i subjektivnih utisaka s njih. Biće tu riječi o blatu i betonu, o muzici, polomljenim kostima i hot dogu koji ima čudesno, anti-depresivno dejstvo. Dokazaće se – otkrijmo to odmah – da danska izreka o tome, kako ne postoji loše vrijeme već samo loša odjeća, nije netačna: Izum interneta, smartphonea i viagre su nesumnjivo velika dostignuća čovječanstva, ali ipak, u određenim okolnostima – ništa neće zamijeniti dobre gumene čizme.


Copenhell – zvuk metala u brodogradilištu

 

Čitatelji Žurnala se možda i sjećaju teksta koji sam prije tri godine napisao izvejštavajući sa četvorogodišnjeg metal festivala Copenhell. Bezuspjesno sam tada pokušavao nagovoriti prijatelja Clausa da mi se pridruži. Taj stari hipik i vječiti mladić, ove godine je konačno popustio i kupio jednodnevnu kartu, tako da smo prvi od tri dana festivala proveli zajedno.

Copenhell se održava na području slavnog, danas zatvorenog brodogradilišta firme B&O na ostrvcetu Refshaleøen, u užem dijelu Kopenhagena. Od samog početka profilirao se kao entuzijatski trodnevni party za metalce i one koji su to nekad bili, utemeljivši time atmosferu familijarne bliskosti, zajedništva i nostalgije. Organizovan od strane entuzijasta poput radijskog voditelja Andersa Bøttera i drugih, festival je te 2014. privukao rekordnih 10.000 gostiju, a ove godine cijelih 20 hiljada, dostignuvši tako komercijalni, ranije spomenuti, Northside.

Doprinijelo je tome i proglašenje Copenhella kao gradskog događaja godine od strane podlistka AOK dnevnog lista Berlingske Tidende, ali ponajviše dobar glas, koji se već godinama širi. Ove godine osjetan je bio veliki broj inostranih gostiju, posebno iz Njemačke i Švedske.

Postindustrijski ambijent nekadašnjeg brodogradilišta je kao stvoren za zvuke teškog metala, a poglavlje za sebe je ogromni Biergarten-šator sa karaoke bendom i atmosferom privatne žurke do kasno u noć. Treba spomenuti i sveprisutnost betona na tlu, koja u kišnim danima onemogućava gacanje po blatu, zatim uzvišicu u pozadini prostora pred glavnom scenom gdje se može i sjesti i leći, dobre fast food-štandove poput Hell’s Burgerovog i zabačeni goth-restoran s pianističkom muzičkom podlogom i konobarima u pingvinskim smokinzima i leptir-mašnama.

Ove godine su nam dobro došli uvijek solidni Slayer, zatim System of a Down, Rob Zombie i drugi, a za vrhunac muzičkog doživljaja su se postarali Prophets of Rage. Svojim hibridnim repertoarom mega hitova Rage Against the Machinea, Cypress Hilla i Public Enemya stvorili su tako dobru atmosferu da je Claus, koga zaista nije lako imponirati, na kraju ushićeno uzviknuo:

”Trebali su biti glavno ime na Roskildeu!”

Nisu tome samo zaslužni bili silni hitovi cijela tri velika benda devedesetih i duhovite žaoke upućene Trumpu i aktuelnoj američkoj administraciji, već prije svega imponirajuća usviranost trojke Morello-Commerford-Wilk.

Kada su, ostavši sami na sceni, odsvirali instrumentalnu verziju hita ”Like a Stone” kao omaž nedavno preminulom Chrisu Cornellu s kojim su, znate već, surađivali u Audioslave-periodu – oči su mi se odjednom napunile suzama. Stajao sam na vrhu uzvišice, iza dvadesetak hiljada zatečenih gostiju, dirnut, s melankoličnim predosjećajem da su u toku najposebniji trenutci Copenhella, ako ne i svih ovogodišnjih festivala.


Roskilde – slomljena rebra i gumene čizme


    

Ne postoji loš Roskilde Festival, jer na mestu gdje se okupi 130.000 ljudi nikad neće biti dosadno. Nešto slabiji muzički program i kiša koja je rominjala baš svaki dan, stvarajući duboke blatnjave kaljuže, ove godine mi nisu pokvarili raspoloženje. Poučen gorkim iskustvima iz prethodnih godina, investirao sam u kišnu kabanicu i duboke gumene čizme, pa sam za razliku od hiljada i hiljada drugih ostao suh od glave do pete. Osim toga, danski meterološki zavod, DMI, je danima unaprijed prognozirao potop biblijskih razmjera, pa su sva ona kišurina i blato bili ”super kako je moglo biti”.

Ružno iznenađenje me, međutim, čekalo na putu prema festivalu. Unijevši bicikl i ruksak u voz prema Clausovom seocetu udaljenom šest kilometara od Roskildea, okrenuo sam njegov broj.

”Šta je, matori? Pola dvanaest, a ti još u krevetu?”

”Da, ali bogme ne u svom”.

I tada mi je ispričao o sinoćnjim čašicama ruma u festivalskom baru Rom & Cigar, vožnji biciklom i onoga cega se uopće ne sjeća, a o čemu su mu Flemming i Thomas kasnije pričali: Spuštajući se niz dugačku nizbrdicu prema seocetu, niz koju se bezgrešno spušta već više od dvadeset godina, odjednom se prevrnuo – i nestao!

Flemming i Thomas su ga dozivali i jedva pronašli duboko u žbunju, nepomičnog i bez svijesti. Stiglo je vozilo hitne pomoći, zatim i policija. Ubrzo je prebačen u bolnicu, gdje sad leži sa šest slomljenih rebara i prelomljenom kjučnom kosti, na konjskim dozama morfina i bez ikakve šanse da se oporavi za festivale i koncerte do kraja ljeta.

Flemming, Kurt, Thomas, Morten i ja smo tako ostali obezglavljeni u našem kampu – Clausovoj i Susanneinoj kući i bašti. Domaćin je sutradan stigao s desnom rukom u povoju, ogrebotinom na licu, ukočene kičme, ali ne pokleknuvši duhom:

”Ma ima Red Bull-kanal! Bože! Gledaću koncerte s Roskildea na Red Bullovom streaming-kanalu! Još jedna pobjeda krupnog kapitala!”

Mi ostali smo se kao i obično razdvajali i sastajali posvuda na festivalu, da bi sutradan za doručkom opisivali i evaluirali jučerašnje doživljaje. Pored loše vremenske prognoze i situacije u Siriji, velika tragedija bila je i to što su štand Dixie Burgera – bez kojeg inače ne načinjem prvo festivalsko pivo – prebacili sa festivalske zone duboko u kamping, pa je valjalo gaziti po jezerima žitkog blata, da bi se dugogodišnja tradicija nastavila.

 

Što se muzike tiče, ovu godinu ćemo pamtiti po dobrim nastupima danskih bendova kao što su Afenginn, Baby Woodrose, Kellermensch i Savage Rose, dok su glavna imena programa – u mnogim slučajevima duboko u pop i hip hop zoni – bar meni bila potpuno neuzbudljiva.

Čak me je i Father John Misty uz pomoć kopenhaške simfonije ugnjavio na Orange Sceni, Arcade Fire su mi iz pjesme u pjesmu bili sve dosadniji, a lijepo iznenađenje predstavljali su Royal Blood i Foo Figthersi. Oduvijek sam mrzio Foo Figtherse, ali sad makar razumijem sav taj hype koji ih prati.

U povratku za Kopenhagen, na seoskoj stanici nedaleko od Clausove kuće, nikako ne mogu da prijavim i sebe i bicikl elektronskom putničkom karticom. Aparat me zeza, voz stiže, uskačem u njega u uvjerenju da je uspjelo, zatim na Nørreportu prelazim u pretrpani metro gdje mi crnomanjast kondukter saopštava da sam prijavio sebe, ali ne i bicikl. Kazna! Protestujem; utrošio sam više od pet minuta života pokušavajući da prijavim i sebe i bicikl, kritikujem aparat, onu digitalnu dugmad koja ne rade, neka provjeri u kompjuteru u centrali, koliko sam puta pokušavao … A tip me samo sluša, pregleda moje lične dokumente i mrtav-hladan me pita dokle idem.

”Do iduće stanice.”

Tu izlazimo i zastajemo da mi na miru ispuni kazneni obrazac. Stojimo konačno nasamo, i dok metro šiba dalje, on odjednom prozbori na tečnom bosanskom:

”Alene, bolan, pa kakš u voz bez karte?”

I samo mi sa smiješkom vrati dokumente.
    

Haven – hipsterski raj na vodi


Haven Festival se kao i Copenhell održava u komšiluku, pa nije bilo muke s voznim kartama, nego sam do Rafslaeøena pedalirao desetak minuta, a noćivao kod kuće. Održan nedaleko od bivšeg brodogradilišta, na samom kanalu kopenhaške luke s pogledom na Kaštel i Malu Sirenu, festival je plod saradnje između pivovara Mikkela Borga Bjergsøa, poznatog gastronoma Clausa Mayera, zatim braće Aarona i Brycea Dessnera iz The National, od kojih je posljednji uostalom danski zet.

Haven je zato ’festival piva, hrane, umjetnosti i muzike’ – što ce reći hipsterskih mikropivovarskih proizvoda, hipsterskih jela poput sendvića s jaretinom i većinom hipsterske mellow indie rock muzike pogodne za sjedenje na travnjaku pred glavnom Meadow-scenom ili duž idiličnog kanala kojim plove  raznorazne barke. Muzički program novorođenog festivala bio je impozantan – tek dvadesetak bendova, a među njima čak Iggy Pop, Bon Iver, Feist, Beach House, Band of Horses i naravno domaćini, The National, a sve u suradnji sa Beatbox Enterainmentom.

Prvog dana festivala vrijeme je bilo oblačno ali suho, pa se pomalo i sjedilo na travi. I pored lako uočljivih početničkih grešaka, kao što su premali štandovi pred kojima se na jelo čeka i po 45 minuta ili kredom ispisana, nečitka i neznana imena raznoraznih piva – gomila pale ale-podvrsta, dark-varijacija i drugih hipsterskih kuraca-palaca u momentu kad ti se pije pivo, a ne mutna, gorko-kisela tekućina s dodatkom limuna ili lakrica – jasno je da smo dobili još jedan zanimljiv gradski festival, koji bi se mogao uzdići iznad kratkotrajne novotarije po principu ’zgrabi lovu i bježi’. Profil, ambijent i koncept su dobro smišljeni, a 17.000 prodatih ulaznica više no dobar početak.

Već odavno pomiren sa nedostatkom sunca dao sam za početak šansu Band of Horses. Za razliku od Foo Figtersa na Roskildeu oni su je brzo propustili, potvrdivši moju dugogodišnju predrasudu da se tu radi o potpuno besmislenom bendu. Čemu onaj samosažaljivi vokal, ona mješavina countryja i indie rocka, nezanimljivi ljubavni refreni i dosadni suck up monolozi između pjesama? Pa tek one brade, tetovaže i karirane košulje! Šta je tu autentično? Gdje je plamen, stav ili bilo kakvo opravdanje postojanja?

Zar nisu ništa naučili od 70-godišnjeg Iggy Popa, koji će ih na istoj sceni ubrzo zamijeniti i tradicionalno gol do pasa izkazati i jedno, i drugo, i treće?

Prijatelj i ja smo poslije pažnju posvetili curicama iz Neslon Cana na maloj sceni Værket kraj samog kanala, potom stajali pod nekim zavučenim šatorom gdje je eksperimentalni bendić po imenu Small White Man, svirao tako dobro, da sam zbog njih propustio Beach House, koji su, ispostaviće se kasnije, bili odlični.

Idućeg i posljednjeg dana festivala meterološki je zavod – očigledno prepun ljetnih zamjenika – predvidio daleko ljepše vrijeme nego što je bilo, pa sam se preslabo obučen mrznuo na kiši, suh no sasvim promrzao pod kabanicom. Mutno hipstersko pivo s dodatkom limuna samo je nagovještavalo sutrašnju prehladu i liječenje kamilicom i C-vitaminom.

A onda, kad me već počela hvatati melankolija za balkanskim vrućinama, prijateljica mi je predložila hot dog u domaćoj, skoro bosanskoj, raževoj pogačici sa gratiniranim povrćem i remoladom u dnu. Već prvi zalogaj je u moje biće unio blaženi mir i razdraganost potpuno atipičnu za ovo dosadno dansko ljeto.  

Padala je uporna i prohladna danska kiša, a ja sam žvačući taj čudesni gastronomski antidepresiv i otpijajući napokon pronađeno svijetlo pilsner-pivo, čekao Bon Ivera i The National da razgrnu preostale metafizičke oblake nad nama.

(zurnal.info)


 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Alen Mešković, Danska, Muzika, Čitaonica Žurnal