Kauč selektor

Liga prvaka: Edin Džeko više nikome ništa ne treba dokazivati

Piše: Marko Tomaš

Protekle smo dvije godine bili nepravedni prema njemu, gledali ga namrštenim očima zbog nekih prošlih grijeha, ali čovjek sazrijeva, raste, a Edin je sazrio kako treba, svakako bolje nego sam ja očekivao. Nije poput nekih postao bahati arogantni gastarbajter. Barem to ne pokazuje na terenu

UTAKMICA KAKVU ŽELIMO: Manchester City vs. Napoli

Obzirom na ovosezonsku formu obiju momčadi bio je to dvoboj koji sam jedva čekao. Manchster City i Napoli dvije su momčadi koje je užitak gledati. Pri tome oni nisu predivni gubitnici. Oni dokazuju tezu da je dobar rezultat posljedica dobre igre. Naravno, postoje razni načini na koje se u nogometu može doći do pobjede, ali način na koji to rade City i Napoli su ono zbog čega nogomet gledamo. Mourinho utakmicu počinje sa željom da ne primi gol, a Guardiola i Sarri u svaki meč ulaze sa željom da postignu gol više. Zato smo zaljubljeni u ovu igru, zato nogomet još uvijek i jeste igra, zabava, a ne samo industrjia zabave, s naglaskom na industrija.

Niti jednom protivničkom treneru Pep Guardiola nije odao priznanje kakvo je odao Mauriciju Sarriju. Učinio je to tako da je na samom terenu bilo očito da je Guardiola stvarno studiozno, kao nikada do sada, proučio protivničku momčad i način na koji ona igra. Pep to sigurno nije radio samo kako bi pobjedio Sarrija. Očito je pratio Napolijeve utakmice i prije nego se znalo da će se ova dva tima susresti u Ligi prvaka. Guardiola je to radio jer je smatrao da od Sarrija može nešto naučiti. Veće priznanje trener Napolija teško da može dobiti ikada više u svojoj karijeri.

Bio sam sumnjičav spram Guardiole. Ali ove sezone njegova momčad igrom pokazuje da Katalonac nije zadrt, da je spreman modificirati vlastite nogometne postulate, mijenjati i usavršavati igru. Barca nikada nije bila okomita poput Guardiolinog Cityija. Želja za posjedom je i dalje tu, ali igra je nešto napadački agresivnija, konkretnija. City ne čeka, kao što je Barca znala, da protivnik umre od dosade kako bi ga dokusurio. City od prve sekudne svake utakmice kreće po gol, a ovo što smo vidjeli protiv Napolija je bilo divno. I najveći nogometni analfabet mogao je vidjeti kako to izgleda kad je netko propisno skautirao protivnika i na osnovu toga ga slomio. Govorimo, dakako, o uvodnih pola sata igre kada je Napoli bio razmontiran, pročitan i jalov za što je zasluge imala fantastična ostavka igre Pepa Guardiole.

Napolijeva igra se zasniva na prenesenom šablonu dječje igre koju nazivamo „ševom“, „u krugu“, kako gdje. Ključ te igre kod Napolija su bokovi. Težište je na Hamšiku i Zielinskom. Bekovi su visoko postavljeni, ofenzivni i kreću se za krilnim napadačima u fazi napada. Hamšik i Zielinski su tu da skupa s dva bočna igrača čine trokut koji osvaja dio po dio terena. Kada navuku težište protivničke obrane na jedan od bokova slijedi precizna dijagonala u prostor u koji ulijeću brzonogi napadači sposobni svaku jedan na jedan situaciju rješiti u svoju korist i postići gol.

Zbog toga Sarriju ne trebaju stameni, krupni centralni napadači već, faktički, napad igra s tri krilna napadača koji imaju sjajne realizatorske sosobnosti. Guardiola je uštopao Hamšika i Zielinskog i time potpuno osujetio osnov Sarrijeve napadačke igre. Prosto je nevjerojatno koliko je Hamšik lopti izgubio u opasnoj zoni, negdje na sredini terena. Kada protiv sebe ima momčad s krilnim igračima poput Sanea i Sterlinga koje dopunjavaju Silva i De Bruyne a njihove lopte čeka netko poput Gabriela Jesusa onda ste svaki put u matnoj situaciji kada izgubite loptu u zoni na koju je Guardiola, s očitim namjerama i jasnim planom, vršio obrambeni presing.

E, to je bilo veliko priznanje Sarriju, to što se Guardiola toliko potrudio prilagoditi vlastite napadačke ambicije igri njegovog tima. Riskantno je to, jer te ideje nisu morale uroditi plodom i Napoli bi to kaznio bez milosti, ali kada imate igrački kvalitet kakvim raspolaže Manchester City rizik je sveden na minimum. To su igrači koji ne rade greške osim kada ih se primora onako kako je Guardiola na greške primoravao, prije svega, Hamšika.

Napoli se činio razbijenim, ali City je u ono malo situacija u kojoj je Napoli imao kakav takav napadački kontinuitet pokazao puno ranjivosti. Razlog tomu su bile Sarrijeve ideje. Nije uzalud forsirao igru preko lijevog boka. Insigne je trebao izluditi Kylea Walkera koji je igrao sjajno prema naprijed, ali je bio očajan u situacijama kada su Sarrijevi igrači uspjeli forsirati prostor koji nominalno treba pokrivati Walker. Tako je Walker skrivio penal već u provm poluvremenu. Na žalost Mertens je očajno pucao. I u tom trenutku je City već dobio utakmicu. Tada se to činilo i zasluženim, ali na kraju se pobjeda Cityija i nije činila tako poštenom. Walker je prosto bio izgubljen i prenervozan svaki put kada je bio primoran igrati stopera.

Sarrijev trenerski genij je to predvidio. Šteta što se već po izrazu lica Driesa Mertensa vidjelo da će promašiti onaj jedanaesterac. On je bio pogrešan izbor za izvođača. Ali, bože moj, događa se i najboljima. Događalo se i Maradoni. Barem mi to znamo.

Sarri je znao gdje pritisnuti, zato se na momente činilo da je netko Citiyjevu obranu zamjenio onom reprezentacije Bosne i Hercegovine. Guardiola je fundamentalist barem u jednoj stvari – igra uvijek počinje od vratara, od njega se grade napadi. To ih je moglo koštati pobjede protiv Napolija jer je Sarri poslao napadače, Hamšika i Zielinskog da ih odmah tu pritisnu. Na žalost, nije Napoli imao puno prigoda iskoristiti tu ideju jer, kako smo već zaključili, Guardiola je obrambeni pritisak radio duboko u polju i tako rasteretio svoju zadnju liniju koja je u tim trenucima mogla biti ono što Pep i želi – vezni red iz kojeg počinju napadi.

Ali, Sarri nije sjedio prekriženih ruku pa je malo presložio stvari i težište Napolijevih napada u drugom poluvremenu prebacio više u sredinu terena. Ključni čovjek u toj koncepcijskoj izmjeni bio je Allan. Tek tada se na terenu uspostavio ravnopravan odnos snaga. Napoli je krenuo po izjednačenje. U nekoliko navrata su trenerske ideje umalo urodile plodom, ali na koncu mogu žaliti za onim promašenim penalom Driesa Mertensa. I jedan i drugi trener su preuzeli rizik. Bezglavo napasti bilo koju od ovih momčadi je gotovo samoubilačka misija.

Guardiola i Sarri se nisu plašili. I možemo im zahvaliti na tome. Lijepo je biti sretan čovjek nakon odgledane utakmice čak i ako pobjednik nije bila momčad za koju si navijao. A ja sam nekako naginjao Napoliju. Šteta da i nisu baš u dobroj situaciji u Ligi prvaka. Velika je mogućnost da neće uspijeti proći skupinu. Bila bi to ogromna šteta za nogomet, ali možda je to i bolje za Napolijeve ambicije za osvajanjem Scudeta.

Odigrali su Real i Tottenham sjajnu utakmicu, ali ovo što smo u taktičkom i svakom drugom smislu vidjeli na utakmici između Cityija i Napolija teško je nadmašiti. Ponavljam još jednom: tim za koji sam navijao je izgubio ali ja sam svejedno bio sretan nakon odgledane utakmice. To je to, ljudi dragi. Nogomet u punom sjaju. Vrhunske trenerske zamisli i plus pojedinačni potezi i sjajni igrači.

DŽEKO

Liverpool je samljeo Maribor. Kao da su iskalili sve frustracije koje su nakupljali u proteklih par mjeseci. Spartak je pomalo iznenađujuće pomeo Sevillu i skrenuo pažnju na svoje mogućnosti. Bešiktaš se pokazuje ozbiljnom silom. Pjanić je opet podsjetio na Juninhoa. Bila je tu još i masa rutinskih i očekivanih pobjeda, sjajnih driblinga i stvarno svega i svačega. Čak je i Qarabag uzeo bod i to nikom drugom do Simenovom Atleticu.

Ali Džeko. Ali još jedna sjajna utakmica na programu i to u izravnom prijenosu. Rijetko nam se tako posreći. Rijetko obje utakmice koje nam urednici izaberu budu tako dobre, ali i utakmica između Chelseija i Rome je bila sjajna za ljubitelje nogometa. Ako su u meču između Cityija i Napolija mogli uživati i treneri, utakmica između Chelseija i Rome je kod ozbiljinih trenera sigurno izazvala niz malih živčanih slomova. Utakmica je to koja je u jednom trenutku izmaknula trenerskoj kontroli. A to je čudno, jako čudno pogotovu ako uzmemo u obzir da je to bio sraz talijanskih trenera. A njima se to rijetko događa.

Ali Džeko. Ne samo zbog dva sjajna pogotka. Mene je puno više impresioniralo ono što sam od Džeke vidio mimo tih pogodaka. Ono za što odavno tvrdim da mu treba dati u zadatak u reprezentaciji. Malo je tako snažnih i visokih napadača koji, kada se povuku u polje, uzmu loptu, zagrade se i sačekaju suigrače, mogu tako dobro razigrati cijelu momčad. Džeko za sobom povuče stopere, protivnik izgubi obrambeni balans, otvori se prostor za Džekine suigrače koje, pri tome, Edin većinom odlično razigra.

Bio sam ranije sklon kritizirati ga, ali Džeko je bio jedan od rijetkih koji je stvarno dao sve od sebe u proteklim kvalifikacijama. To što nije imao veći učinak i utjecaj greška je trenera i opće postavke igre. Kažu da ulazi u godine ali Džeko je sada upravo najupotrebljiviji za reprezentaciju. Pokazuje to što je jedan od najboljih napadača Serie A. Treća je to velika Liga u kojoj je Džeko jedan od najboljih. Bio je i najbolji u par sezona. Mi svakako boljeg nemamo. Boljeg i ne trebamo. Mi imamo Džeku u najboljem trenutku.

Edin Džeko više nikome ništa ne treba dokazivati. Čovjek je to kojega kapetanska vrpca više ne može žuljati. Protekle smo dvije godine bili nepravedni prema njemu, gledali ga namrštenim očima zbog nekih prošlih grijeha, ali čovjek sazrijeva, raste, a Edin je sazrio kako treba, svakako bolje nego sam ja očekivao. Nije poput nekih postao bahati arogantni gastarbajter. Barem to ne pokazuje na terenu.

Samo treba znati dobiti najbolje od njega. Di Fransesco to očito zna. Dobio je razigravača i golgetera u jednom. To je nešto što smo i mi mogli imati od njega odavno, ali nismo imali ljude koji su znali tkao postaviti stvari. Nadam se da će se to promjeniti. Tvrdim da s malo pameti na klupi mi imamo sasvim dobru momčad, konkurentnu, sposobnu plasirati se na velika natjecanja. Imamo kapetana sposobnog davati vanbastenovske golove jednom Chelseaiju. Njegova Roma djeluje odlično. Možda i najbolje u proteklih deset godina.

Šteta po Romu da je konkurencija u Serie A jednako tkao napredovala. A Serie A se vratila. Dokazuju to, prije svega Roma i Napoli. Juventus je tu odavno činjenica. Talijanski nogomet je ponovno pun ideja, vibrantan je i više nije smor nedjeljom uvečer gledati utakmice tlaijanske lige. Lijepo je to. Pogotovu jer nam Roma protiv Chelseaija predvođenog talijanskim trenerom pruži čisti nogometni užitak. Lijepo bi bilo kad bi nam kao zaljubljenicima u nogomet se uvijek posrećilo kao ovog tjedna. Jebeš tikete, ne govorim o toj sreći, govorim o radosti igre, o golovima kao maloj pobjedi nad besmislom ljudske sudbine!

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Edin Džeko, Marko Tomaš, Liga prvaka, Kauč selektor