Čitaonica Žurnal

Kroki za portret Stanka Lasića (1927-2017): Kultura u sjeni vješala

Piše: Mirnes Sokolović

Koristeći mogućnost da bude na strani i esencijalističke i egzistencijalističke moralne solucije, Lasić je podupirao Tuđmana i hrvatski državni projekt, ali i među prvima upozorio da je Oluja najveći hrvatski promašaj, dovodeći u okviru svog angažmana u kontakt dvije antinomije

Pedeset i pet godina kasnije, u Portretima objavljenim 2001. godine, Stanko Lasić će objasniti u kakvoj teoretskoj šumi se našao nakon Drugog svjetskog rata, na početku svog intelektualnog puta. Prije nego se pred očima ovog teoretičara razni pokreti i istraživači počnu smjenjivati kao na traci, Lasić će ostati obilježen prvim impulsom strasti za duhovnom i političkom apsolutnošću. Marksisti lenjinističke, lukačevske, frankfurtske, altiserovske provenijencije, neka egzistencijalistička imena bliska i suprotna, neohegelijanci, strukturalisti i semiotičari, sve dok ne nastupi vrijeme poststrukturalista i postmodernista, kasnije će defilirati evropskim intelektualnim životom, dok Lasić u tim teoretskim prašumama bude tragao za sopstvenim metodom, sa stalnim osjećajem da se još nakon Prvog svjetskog rata posumnjalo u racionalizam i tradicionalni humanizam, na što su ga podsjećali Frojd i Breton.

GLAD & TIRANIJA

To svakako neće biti razlog da, kao vješt zanatlija književne istorije, u jednom trenutku ne dođe do pitanja šta je moral i šta je sa humanizmom. Presudnu ulogu u njegovoj šetnji odigraće ipak Miroslav Krleža, kao orijentir, a govoriti o Stanku Lasiću nesumnjivo znači govoriti i o Krleži. Upravo će razdrtost Krležina koncepta koji je ujedinjavao i vjeru i skepsu, i akciju i defetizam, i revolucionarnu ideju i književni čin, i proletersku diktaturu i slobodan život, pomoći Lasiću da iznijansira stvari u širokom spektru moralnih arhetipova, koji govore kako pisci rješavaju dileme u političkoj, moralnoj i estetskoj drami 20. vijeka. 

Lasić će na primjeru Krležinom pokazati kako literatura djeluje kada su u pitanju dvije stalne komponente ljudske povijesti - glad i tiranija. Literatura koja ne želi da shvati da je odbrana slobode i ukidanje gladi izdaje svoj poziv, jer čuva svoju autonomiju i distancu, ljepotu svoje slobode, koja postaje vapijući apsurd u doba kad su političke slobode ukinute a glad svakodnevna stvar. S druge strane, literatura koja želi svojom konkretnom strukturom i sadržajem sudjelovati u ostvarenju slobode i likvidaciji gladi izdaje svoj poziv: ona je možda trenutačno efikasna i korisna (što je danas također upitno), ali je uništila svoje pravo biće i slobodu, a time i osiromašila čovjeka kojeg je mislila obogatiti.

Krleža je, po Lasiću, i životom i djelom, najdosljednije otjelovio tu nemogućnost literature da pronađe čistu savjest. Također, Krleža će, kao pisac, vrlo rano, u tridesetim godinama, kaže Lasić, doći do svoje moralne solucije, realističkog arhetipa, našavši ravnotežu između ekstremnog imperativa pragmatizma (uporan književni rad), esencijalizma (komunizam) i egzistencijalizma (liberalni individualizam). 

Po Lasiću, Krleža nije moralan zato što se opredijelio za taj realistički arhetip umjesto pragmatičkog, esencijalističkog ili egzistencijalističkog, nego je moralnost u njegovom tužnom bjesnilu kojim je želio sebi dokazati da je njegov izbor jedini ispravan osjećajući, istovremeno, vrlo tjeskobno da je njegov izbor nešto relativno i da su svi izbori ekvivalentni u moralnom paralelogramu u kojem nema rješenja nad rješenjima nego samo tjeskobe koja najintenzivnije živi upravo u moralnoj samospoznaji.

Nesumnjivo da je Lasić bio inspiriran i Krležinim konceptom, dok je razvijao ontološki strukturalizam, koji je podrazumijevao spajanje nespojivog u naporu, uzaludnom i nužnom, da se antinomije privedu jedinstvu, a da pri tom ostanu samosvojne i neriješene. U strukturi kao slobodi, navodi Lasić, nikada ne umire strastvena želja za totalnom negacijom sebe same i za projiciranjem sebe u apsolut koji će njezinu relativnost napokon ukinuti. Shemama svog ontološkog strukturalizma, Lasić je pokušavao objasniti svijet i odgovoriti na izazove epohe u kojoj je živio.

DIJETE 20. VIJEKA

Po temama kojima je zaokupljen, prema pitanjima koja je postavljao, kao mislilac, Lasić će do kraja ostati dijete 20. vijeka. U trećem dijelu Krležologije koji se bavi poviješću kritičke misli o Krleži u vrijeme NDH, građi će pristupati kao istraživač, kao intelektualac, koji se zalaže za jedno hrabro gledanje u sebe, pokušaj razumijevanja, napominjući da se nijedan narod ne bi trebao busati u prsa i govoriti da nije genocidan, jer to znači samo da nije imao prilike to i postati. U krajnjoj konzekvenciji, poantira Lasić, Hrvat sam i nije mi tuđe ništa što je hrvatsko, to jest, sve što su Hrvati učinili, ja sam učinio.

Napuštajući apsolutnost hijerarhijskog gledanja, Lasić je došao na polje ontološkog strukturalizma u kojem je jedina pokretačka snaga sloboda, tragična relativnost i vječna totalizacija. Pri tom, kako kaže, nikada se nije riješio prve impulsivne reakcije, tužilačke i militarističke, a to je da mu se gadila kultura koja živi u sjeni vješala, te pjesme o rezignaciji i samoći koje se objavljuju pored slike Rafaela Bobana, svi ti glumci, dirigenti i pjevači koji su pred svečanim zastorom Hrvatskog narodnog kazališta klanjali ovacijama intelektualne i političke elite što je potom odlazila u svoje raskošne stanove u kojem su još prije nekoliko mjeseci spavali Židovi.

Sa osvetničkim pravednikom u dnu srca koji ga nije napuštao, tražeći zadovoljštinu, dvoboj i smrt, Lasić se pokušavao približiti svojim metodom bolnom razumijevanju, pri tom nijednog trenutka ne relativizujući povijesne istine, nego dajući što širu sliku književne NDH.  Jedna pjesma o vodi i Narcisu, u vrijeme mirnodopsko, piše Lasić, može ne privući nikakvu pažnju, ali dok udaraju totalitarni bubnjevi i zvekeću ratne trube, ona može poslati pjesnika u Jasenovac. 

Blagodareći ontološkom strukturalizmu, Lasić dolazi do zaključka da je striktna neutralnost konzekventnija i od radikalne negacije poretka, budući da umjetnik odbija razmijeniti ijednu književnu riječ sa totalitarizmom, koji je prinuđen da neprestano poziva šutljivog pisca da kaže šta misli o njegovim politikama i zločinima. Pri tom, ta pozicija striktne neutralnosti rezervirana je samo za etablirane pisce, čija je šutnja sama po sebi znakovita. Krležina šutnja uz ostanak u Zagrebu je drski izazov, jer je Krleža i prije ratnog sukoba izrekao šta misli o nacionalizmu, odredivši se kao protivnik nacionalista i ismijavajući njihove svetinje. Tako je Krleža, po Lasiću, stavio endehaški sistem u poziciju šah-mata, jer je su vodeći ustaški intelektualci tog radikalnog protivnika jedino mogućeg hrvatstva, istovremeno, vidjeli kao pisca koji upotpunjuje hrvatski duh i kulturu.

Krležina protuslovlja Lasić će izvoditi i nakon rata, smatrajući naivnim sve koje su mislili da će Krleža staviti skepsu ispred vjere i ponašati se u Jugoslaviji isključivo kao liberal, a njegovo ponašanje od 1945. do smrti je logičan nastavak onoga što je bio dvadesetih i tridesetih godina, kada je došao do pune svijesti da je realist i oportunist. Krleža nije bio protagonista manihejskog sukoba despotizam-humanizam, njegov stav je otpočetka kontradiktoran i ambivalentan. Otpočetka on, kaže Lasić, artističkoj svijesti i daje i ne daje slobodu. U kooperaciji dinamičnih paralelograma, kojima tumači stvarnost, Lasić će lako pronaći motivaciju toga da Krleža 1946. hvali Staljina ili da 1980. protestira što je Dedijer pred stranim novinarima govorio o strijeljanjima koja su 1941. u Crnoj Gori provođena po Đilasovom nalogu, jer su strijeljanja u revolucijama i ratovima (kako kaže Krleža) normalne stvari.

Lasić će na Krležinom primjeru naučiti, kao intelektualac i kritičar, da rješava pitanja epohe, a Krležina protuslovlja pomoći će mu da nijansira svoju metodu. 

URLANJE NARODA

Pišući 1989. godine Krležologiju, Lasić je upozoravao da je ideja o nacionalnoj čistoći neuništiva, da i u našoj kući haraju mržnje koje nikada ni u jednom narodu ne nestaju, tragično se sublimirajući i u ideji pogroma. To je bila prilika da još jednom izrazi svoje gnušanje na to urlanje naroda od Anschlussa 1938. do nesretne zime 1989., što je period u kojem se kaže ništa nije promijenilo. Antinacionalistički kritičari, međutim, upozoravaju na Lasićevu sklonost da u najmanju ruku nacionalno osviješteno docira, a njegova glasovita izjava iz 90-tih kako će uskoro srpska književnost postati hrvatskoj bliska kao što je bugarska postaće opšte mjesto u osvrtu na njegovu posljednju fazu.

Isto kao što je Krležin poslijeratni angažman logičan nastavak njegovog koncepta koji se formirao u međuraću, tako je Lasićeva višesmislenost iz 90-tih u vezi sa etičkom teorijom koju je razvijao osamdesetih godina. Lasić nije participirao u direktnom sukobu humanizam-autoritarizam (nacionalizam), za njega je stvarnost razvedenija, on je preuzeo na sebe ulogu da bude savjest svog naroda, onoga koji će biti na njegovoj strani ali i koji će ga koriti. Koristeći mogućnost da bude na strani i esencijalističke i egzistencijalističke moralne solucije, Lasić je podupirao Tuđmana i hrvatski državni projekt, ali i među prvima upozorio da je Oluja najveći hrvatski promašaj, dovodeći u okviru svog angažmana u kontakt dvije antinomije.

Razvivši i tri i četiri moralna paralelograma, Lasiću, kao teoretičaru, išlo je samo u korist što je građi pristupao sa sviješću o složenosti, međutim, sve  to izgleda mnogo elegantnije u knjigama, u odnosu kad se teoretičar ili pisac počnu lično zapetljavati u živu stvarnost, što je i sam znao primijetiti kod Krleže. Zabavljen istorijskim mrtvouzicama, stavljajući sebi na leđa da tumači epohalna pitanja i odabravši sebe da kao teoretičar tumači najveće koncepte, logično je da se Lasić, kao predstavnik cijelog naroda, u jednom trenutku pod tim teškim teretom morao barem poskliznuti.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mirnes Sokolović, Miroslav Krleža, Stanko Lasić