PISMA IZ PANAME

U sjeni Šodanovog šešira: Smiruje me spoznaja da imam savršenu muziku!

Piše: Mehmed Begić

U novom Pismu Mehmed Begić piše o Charlieu Hadenu, Hamptonu Hawesu, Budu Powelu, Theloniousu Monku... Sve je puno savršene muzike.

Niz ulicu uz crveni vjetar

Ulica u kojoj živim je lijepa i nije velika. Duga je samo tri adrese. Ako računaš njene obe strane. Na jednoj strani ulice je veliki gradski park, dok je na drugoj strani isto tako velik hram crkve koja se bavi našim posljednjim danima. U popratni inventar hrama su uključena šetališta i klupe, radionice i agregati. Sve je nalik na rajsku idilu i neko sasvim drugo vrijeme. Neki drugi vijek.

Napokon, na vrhu ulice je kula u kojoj živim. Sa balkona se pogled pruža do mora. Kada sam tamo uživam. Sa balkona se vidi i mjesto na kojem trenutno čekam. Na samom dnu ulice, na uglu odakle imam savršen pogled na ulaz u park, zaštićen sasvim dovoljno zatamljenim staklima automobila. Nikada ranije me posao nije doveo u sopstveno dvorište. Nasuprot 'nikada' smiješi se 'prvi put'. 

Muzika je ključ čekanja i uglavnom smo na istoj strani otključavanja tajni. Mada sumnjam da bih za nju umirao, kao ranije. Charlie Haden je često znao reći da se preselio u Los Angeles u potrazi za pijanistom Hamptonom Hawesom. Ne znam zašto sam se toga upravo sjetio, niti kamo će me odvesti.

Udružene samoće

 „Klavir je bio jedini siguran prijatelj kojeg sam ikada imao jer je jedini bio nepromjeniv, uvijek sam ga shvatao i uvijek je direktno reagovao na moje akcije. Klaviri se nikada ne mijenjaju. Samo miruju tamo po cijeli dan. Ako želiš da me sviraš, tu sam...“, promrmljao je Hampton Hawes.

Hawes je često na mom gramofonu. Nisam bio dovolno pažljiv i on se preselio i u moju glavu. Kao i dijelovi Hadenove karijere. Kao i sam Charlie Haden. Razgovaramo kao da je to najnormalnija stvar. Njihovi savjeti znaju biti neprocjenjivi. Posebno kad je moj povremeni partner Šodan nedostupan.

Jutro se šepurilo i ja sam se protegnuo. Od novih pilula se teško budim. Noge su mi stigle do suvozačevog prednjeg sjedišta i volana. Mog volana. Ne volim spavati u autu. Ko zna kakvog je Hamptona Hawesa na umu imao mladi Charlie Haden kada se uputio u Los Angeles... tamo gdje je, nakon heroina, zatvora i oprosta predsjednika Kenedija, Hawes i umro. 

Nikada nisam bio u Los Angelesu, niti sam tražio nove domove zbog talenta ili instrumenta, ako dijelove tijela ne računamo kao instrumente. Šešir mi je poklonio Šodan prije nekoliko godina u Havani. Pazim ga kao nešto od čega mi život zavisi. Svi smo mi robovi nekih svojih amajlija, samo se tek rijetki usude to priznati. 

Duet iz snova

Najdraže su mi Hadenove ploče na kojima se formiranjem West kvarteta više posvetio zvuku noir kinematografije (ako to mogu tako nazvati), možda zato i razvih tik: namještam šešir kao da ću tako saznati više o Hamptonu dok mi Haden svira. Ovog posla sam se prihvatio slušajući album 'In the Angel City', želim da to ostane zabilježeno. Mada se na njemu nisam dugo zadržao. 

U svemu sam vidio znak, a Hawesov glas u mojoj glavi nije se dao omesti: „Sviraj kako treba i tako će i zvučati. Pokušaj zabušavati i klavir će ti vratiti. Klavir ne laže. Pogledaj samo pijaniste dok se šepure sa iskrama u očima i divnim noktima koji blješte niz tipke klavijatura – slušaj pažljivo jer je sve što postoji, vatra i led, nema većih dubina ili značenja od komada drveta dok plešući pada niz vodopad.“ 

Čekam toliko dugo da sam zaboravio šta radim. Čekajte sa mnom, ako trenutno niste u nekoj gužvi. Uglavnom tako biva, smjestim se udobno u sjenu šešira i čekam. Sa pravom mišlju se stvari krenu odmotavati. Pažljivi posmatrač bi mogao pomisliti da čekam na rješenje ko zna kakve misterije dok se pitam je li ova košulja previše upadljiva i hoće li raditi protiv mog čekanja. Bio bi u pravu, upravo to čekam! Smiruje me spoznaja da imam savršenu muziku, smiješim se namještajući šešir. 

Dok muzike ima...

Čekanjem propadaju opcije, i šansi je sve manje. I što si stariji nove šanse teže primjećuješ. Prešaltao sam se na drugi album i na njemu ostao. 'Always Say Goodbye' postao je albumom mojih potraga. Dobro bi bilo da je Šodan sad ovdje, da se nije morao vratiti u Holandiju zbog svoje akcije. Nikada ne znaš gdje će te novi trag odvesti, ali sam siguran da bi me njegov pogled na stvari itekako oslobodio nekih dilema. Ostaje mi šešir da ga još jednom namjestim.

„Dirke klavira su postojanije i od samog života, vraćaju ti ono što u njih ulažeš, nikada manje. U četrdesetim je Bud Powell imao gorivo u krvi i sve je plamtilo; Thelonious Monk svira čudno i divno jer se osjeća čudno i divno. Klavir je bio prva sigurna i iskrena stvar u mom životu, mogao sam mu prići kako želim i doživjeti neuspjeh ili biti dobar. Bez okolišanja i munjevito.“

Što se tiče Monka, u pravu si Hawes, stari momče. Nek ti je laka drogi-džezerska zemlja. Teško da ćemo naći divnije i čudnije biće od Theloniousa Monka. A ovo neka bude i posljednja današnja lekcija; vidim komešanje tamo kod ulaza u park. To je znak koji sam čekao, akcija počinje. Naredni potez je moj.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Pisma iz Paname, Charlie Haden, Damir Šodan, Mehmed Begić