Iz geta

U našem svijetu mrtvi nisu jednaki: Znate li kako je okončao život Marko Sejdović?

FOTO: bljesak
Piše: Marko Tomaš

Kada zašutimo u novim slučajevima davida i bursaća, kao što šutimo u slučaju mostarskog Roma, Marka Sejdovića, značit će to da smo i mi umrli zajedno s nadom. Postat ćemo zombiji. A tada će biti istinski svejedno. Jedan Rom manje više. Jedan novinar manje više. Jedan omladinac na tripu manje više. Neprilagođene i treba pojesti halapljivi vuk stvarnosti u getu

Njih nije briga. Nebitno radi li se o mladiću, dječaku praktički, koji je pronađen licem uronjen u rijeku. Nebitno je li posrijedi leš mladog čovjeka, dječaka praktički, koji je pronađen u pasažu blizu jedne od glavnih ulica u gradu. Nebitno mora li tamo neki novinar strahovati za svoj i život svoje obitelji. Njih, naprosto, nije briga. 

ŽIVOT U GETU

Grubo bi bilo reći da nas oni žele mrtve. Ali sve je očitije da ih smrt nekoga od nas uznemirava koliko i muha zunzara koja im ometa ljetni popodnevni drijemež. Upravo tako se čini. Takve su njihove reakcije. Reakcija policija na prijetnje smrću i one stvarne smrti je poput sanjivog mahanja dlanom oko glave kako bi se otjeralo dosadnog insekta. 

Zbog toga moramo biti i više nego zabrinuti. 

Bilo je samo pitanje dana kad ćemo pronalaziti mrtvu djecu po ulicama naših gradova. Život  u getu ima svoje surove zakonitosti. Njegov razvoj podrazumijeva sve veću bešćutnost ljudi. Njegovo ishodište su leševi u mračnim zakutcima naših gradova. Luksuz u getu podrazumijeva jeftinu drogu i naoružane i bijesne klince. Roditelji su izluđeni i izgubljeni pa klinci traže vlastiti način preživljavanja. S križem ili polumjesecom na prsima, s allahom i kristom na usnama, u psovkama, većina njih je odlučila osvetiti se svijetu u kojem žive makar ne znaju zašto ali tko je ikada u džungli tražio argumente za bilo što. Što dulje hodaš šuma je sve mračnija, strah sve veći i može ga se pobjediti jedino dokazivanjem samom sebi da si surov i sposoban ubiti kako ne bi bio ubijen.  

Nalazi obdukcije u slučaju Davida Dragičevića su nebitni. Dobro, nama su bitni, ali policiji nisu. Policija se ponašala kao da želi tu nebitnu smrt arhivirati čim prije bez suvišnog kako i zašto. To je stvar koja me prenerazila više od svega. Stvar koja je pokazala da ih nije briga. Jer oni dobro znaju da je David samo kolateralna šteta, usputna posljedica života u getu. 

Zašto bi se onda bespotrebno smarali? Nisu oni tu da štite nas. Oni su tu da čuvaju poredak. A u tom poretku mi smo talog, dno. Oni su tu da štite one koji će ih naoružati, one koji raspoređuju gdje koliko i za što novca ide. A smrt Davida Dragičevića bi morala biti izvedena na čistac zbog svih nas. Zato je lijepo da građani Banja Luke nisu pristali na policijska objašnjenja koja su nas sve skidala s neke stvari. 

Teško da će se išta suštinski promijeniti ali moramo ih katkad podsjetiti da postojimo, da i mi imamo nekakve živote, da imamo, na koncu, pravo pozivati na odgovornost one koji su, barem na papiru, zaduženi da štite naše ljudske(ne nacionalne, nego ljudske) interese i prava. 

USMJERAVANJE BIJESA

Oni su ti koji su stvari namjestili tako da se naš gnjev prosipa među nama umjesto da ga konačno usmjerimo prema njima, onima na vrhu dna, jer oni su na vrhu a naše kompletno društvo je na dnu. Govore o tom dnu mrtva djeca na ulicama. Govore o tomu vulgarne prijetnje koje već dulji period vremena na svoju adresu dobija banjalučki novinar Dragan Bursać. 

Policija zna da će prijetnje prestati onda kada postanu ostvarene. Možda zato i ne poduzimaju ništa. Time bi slučaj Dragana Bursaća bio završen. Novinar više ne bi bio uznemiravan. On ne bi više uznemiravao policiju. A ni vijesti o tim prijetnjama ne bi više uznemiravale javnost. Vuk sit i ovce na broju. Dobro, ne baš da su sve na broju ali jedna manje više. Valja i vuka bosanskohercegovačke stvarnosti katkada nahraniti. Katkad moramo prinijeti ljudsku žrtvu toj gladnoj zvijeri koja noću uznemirava pošten svijet. 

Lijepo je, evo i od mene, da stanem u obranu Dragana Bursaća. Lijepo je da to čini dio BH javnosti. Moramo, naime, katkad uputiti kakvu prosvjednu notu kako bismo ih podsjetili da postojimo. Policija bi morala poduzeti nešti u svezi prijetnji Draganu Bursaću zbog svih nas. Ni Dragan ni mi ne bismo smjeli odustati. Ako želimo postati iole normalno društvo onda moramo biti svjesni da u njemu svatko mora biti zaštićen. A oni su tu, valjda, da štite naše ljudske interese i prava. 

Dok god ne ušutimo, dok ne nastupi totalni muk ima neke nade. Ne zato što će se netko prepasti naših prosvjednih šetnji i nota nego zato što to znači da ima u nas još uvijek mrvica savjesti i hrabrosti, da nismo potpuno izgubili dostojanstvo. 

No, prostora za nadu je malo. Malo nam je dostojanstva ostalo. A i ne kužimo da se se u slučaju Davida Dragičevića i Dragana Bursaća radi o svima nama. 

NIJE SVAKA SMRT ISTA

Pogotovu to ne kužimo u slučaju dečka, gotovo dječaka, Marka Sejdovića, čije je mrtvo tijelo pronađeno u pasažu nadomak Fejićeve ulice u Mostaru, gotovo pa isti dan kada i tijelo Davida Dragičevića u Banja Luci. Na tu sumnjivu i čudnu smrt nije bilo reakcija građana. Nitko o njoj nije pisao niti je pozivao policiju da objasni kako je moguće da su prvo sumnjali da se radi o ubojstvu jer, prema njihovim prvotnim tvrdnjama, na tijelu ima vidljivih povreda. A onda  su, za svega par dana, izvijestili javnost da povreda nema i da ih nikada nije bilo te da je mladić preminuo u toj kišnoj noći uslijed posljedica srčanog udara. 

Ni nama, očito, nije svaka sumnjiva smrt ista. 

Koga je, jebiga, briga za smrt jednog mostarskog Roma, Romine takorekuć, jer tako im Mostarci vole tepati? "Jedan cigo manje više". Zašto bi jednu nebitnu smrt itko istraživao ili za nju od nadležnih tražio objašnjenja? U našem svijetu mrtvi nisu jednaki. I nikako da skužimo koliko su te smrti i te prijetnje usko povezane, koliko se tiču svih nas. Jer pokleknuće i konačna šutnja je ono što se od nas očekuje. A kada zašutimo nestat će i nada. Bit ćemo u potpunosti prepušteni zakonima geta. Preciznije – bit ćemo prepušteni bezakonju geta. 

Mostarski slučaj nam govori da u nekim slučajevima ni nas već nije briga. Jer David i Dragan su dio nas, a taj Rom, iz nekog razloga smo to umislili, nije. Netko je, eto, čak i na dnu niže rangiran. 

NESTAĆE NADE

Nestat će nade, čini mi se. Jer, eto, već smo na na rezervi zdravog razuma. Svaka bi nam smrt nekog od nas trebala biti jednaka. Govoreći u ime mrtvih i ugroženih govorimo, zapravo, u svoje ime. Kada zašutimo u novim slučajevima davida i bursaća, kao što šutimo u slučaju mostarskog Roma, Marka Sejdovića, značit će to da smo i mi umrli zajedno s nadom. Postat ćemo zombiji. A tada će biti istinski svejedno. Jedan Rom manje više. Jedan novinar manje više. Jedan omladinac na tripu manje više. Neprilagođene i treba pojesti halapljivi vuk stvarnosti u getu. 

 (zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

David Dragičević, Dragan Bursać, Marko Sejdović, Marko Tomaš