Pravo na rad

Sindikalna borba: Njemački sindikati štite prava radnika iz istočne Evrope!

FOTO: Foto:mannheim.igm.de
Piše: A.Omerović

I ovog Prvog maja, kao i svake prethodne godine, Njemački sindikalni savez organizuje proteste diljem Njemačke. Iako su sindikati do sada napravili mnogo za prava radnika, u Njemačkoj smatraju da to nije dovoljno. Žele više društvene pravde, više politike solidarnosti i više promicanja raznolikosti

Njemačka je za mnoge radnike sa područja Balkana zemlja sa idealnim uslovima za rad i život. Do idealnih uslova za rad, njemački radnici su došli zahvaljujući kontinuiranoj borbi radničkih sindikata. Više od 125 godina sindikati su se borili za prava radnika i do sada njihov uspjeh se ogleda u ostvarivanju dobrih plata za radnike, plaćenih godišnjih odmora i bonusa za odmor, postizanje osmosatnog radnog dana, slobodne vikende, plaćena bolovanja, zaštita od otkaza i sigurnost zaposlenja, socijalnu sigurnost za sve radnike, zagarantovanu sigurnost i zdravlje na radu, dobro obrazovanje i osposobljavanje te sudjelovanje radnika u odlučivanju unutar kompanije u kojoj rade.

Od 2015. godine zahvaljujući sindikatima Njemačka ima zakonsku minimalnu platu od 8,50 eura po satu. Početkom 2017. godine minimalna plata rasla je pa je iznosila 8,84 eura.  U 2018. godini, na protestima povodom 1. maja, traže povećanje plata, nakon što je ukinut prekovremeni rad u državnoj službi traže zaposlenje više radnika u javnu službu, sudjelovanje zaposlenika u planiranju radnog vremena, veća ulaganja u bolje obrazovanje i infrastrukturu, ukidanje nejednakih plaća između muškaraca i žena.

Njemački sindikalni savez (DGB)

Sindikalni savez Njemačke osnovan je 1949. godine a čine ga osam njemačkih sindikata. On predstavlja glas sindikata u pregovorima sa državom i izvan nje. Od osnivanja zagovaraju jedinstven sindikalni savez koji je politički neovisan, a koji kordinira aktivnosti svih sindikata u državi. Organizuju proteste, obezbjeđuju besplatnu pravnu zaštitu radnicima. Članovi su Evropske i Međunarodne konfederacije sindikata te predstavljaju njemački sindikalni pokret u međunarodnim institucijama kao što su Europska unija i Ujedinjeni narodi. Broje oko šest miliona članova.

Od 2011. godine DGB provodi projekt “Faire Mobility” namijenjen radnicima iz srednje i istočne Evrope. Pružaju podršku radnicima u vidu savjetovanja na njihovim jezicima, te podršku u borbi za pravedne plate i uvjete na njemačkom tržištu rada.

U sklopu projekta otvoreno je sedam savjetovališta gdje se radnici iz drugih zemalja mogu informisati o radnim i socijalnim pravima na njemačkom tržištu. Većina savjetnika u okviru projekta su porijeklom iz Hrvatske, Poljske, Rumunije, Mađarske. Iz sindikata tvrde da kombinacijom stručnosti iz radnog prava i poznavanje jezika i kulture onih koji traže pomoć, ovakav jedan projekat ne postoji nigdje drugo u svijetu.

Borba DGB-a za prava radnika iz istočne Evrope

Jedan od primjera pomoći, koju pružaju njemački sindikati, u okviru ovog projekta su slučaj četiri radnika iz Bosne i Hercegovine. Iz DGB-a navode da su se, polovinom 2015. godine, četiri radnika iz BiH, zaposlena u jednoj građevinskoj firmi iz Slovenije, obratila savjetodavnom centru u Minhenu. Tvrdili su da su radili na gradilištu u Minhenu u maju i junu 2015. godine, te da su radili više od 1.400 sati ukupno.

Međutim, ni mjesecima nakon završenog posla poslodavac im nije isplatio plate, a kada su se požalili dobili su otkaz. Posredovanjem savjetovališta, vansudskom nagodnom radnicima je isplaćena plata od 2.000 eura po osobi.


To nije jedini primjer, mnogi radnici migranti iz istočne Evrope podložni su manjim platama i socijalnom dampingu za koje se u Njemačkoj vjerovalo da su odavno prevaziđeni. 

Dvije djevojke iz Srbije, putem posrednika našle su posao medicinskih sestara-njegovateljica u Njemačkoj. Posrednik je bio također iz Srbije. Obećano im je priznavanje stručnih kvalifikacija i posao u struci. Kada su doputovale u Njemačku, odvedene su u privatnu kuću gdje im je rečeno da trebaju brinuti o starijem bračnom paru iako im je provobitno obećan posao u domu za stare i iznemogle osobe za bruto platu od 1200 eura. Platu za prvi mjesec rada nisu dobile, ali zato jesu otkaz u narednom mjesecu. Kao obrazloženje otkaza navedeno je da nisu dobile radne vize. Radne vize nisu dobile jer iznos od 1.200 eura bruto plate ne odgovara minimalnoj zakonskoj plati. Nakon toga poslodavac je prekinuo svaki kontakt sa njima. Djevojke su se obratile štutgarskom uredu u okviru Fair Mobility projekta. Zahvaljujući aktivnosti sindikata, poslodavac je povukao prekid radnog odnosa za obje djevojke te im je isplaćena puna plata za cjelokupan radni odnos.

Slična situacija je bila i sa 300 građevinskih radnika iz Rumunije, Hrvatske, Poljske i Mađarske. Radnici su bili zaposleni od strane firme Kaczor na raznim gradilištima u Njemačkoj. Iako su odradili posao nisu dobili plate. Za više od 100 radnika, savjetovalište Fair Mobility u Štutgartu i Frankfurtu posredovalo je da im se isplati veći dio zaostalih plata. Slučaj je objavljen i u časopisu Hans Blocker Foundation. U tekstu se navodi da je ovo samo jedan od čestih primjera iskorištavanja jeftine radne snage iz istočne Evrope. Poslodavci, naročito građevinske firme oslanjaju se na činjenicu da ih radnici neće tužiti jer ne govore njemački jezik, nemaju znanje, vrijeme niti novac da bi se kroz dugotrajan sudski proces borili za svoja prava.

Najveći problem je da većina ovih firmi pored zaposlenja radnicima obezbjeđuje i smještaj u Njemačkoj. Nakon što ostanu bez posla ostaju i bez smještaja. Tako je 26 radnika iz firme Kaczor nakon otkaza završilo na ulici. Zahvaljujući podršci i pravnoj borbi njemačkih sindikalista, izvođač radova na gradilištu radnicima je platio smještaj i veći dio zaostalih plata. Iz njemačkih sindikata kažu da bitku nisu dobili zahvaljujući sudu već organiziranju protesta i uključivanjem medija u čitavu priču. Njemački sindikat organizovao je proteste sa svim zaposlenim građevinskim radnicima iz firme Kaczoru. Proteste su organizovali na svih pet gradilišta ove firme u Frankfurtu. Radnici su zajedno protestvovali i zahtjevali plate a tada se i javnost uključila u proteste. Od prvoga dana sindikalisti su koristili lokalne novine i televiziju koja je pratila proteste. U roku od dvije sedmice radnicima su isplaćena sva potraživanja.

(zurnal.info)