Pisma iz Paname

BEN ALLISON: Nijanse svjetlosti velegrada

Piše: Mehmed Begić

O Benu Allisonu znam onoliko koliko mi njegove ploče govore. Biram da tako i ostane. Kontrabasista, jazz detektiv i kompozitor koji voli Bowiea, a njegovi albumi me svaki put iznenade na neku finu foru

Brod utvara 

O Benu Allisonu znam onoliko koliko mi njegove ploče govore. Biram da tako i ostane. Kontrabasista, jazz detektiv i kompozitor koji voli Bowiea, a njegovi albumi me svaki put iznenade na neku finu foru – teško da bih više od toga i mogao podnijeti. 

Ovog puta se ukrcavam na brod utvara, u potpalublju pronalazim svoje mjesto, ono na kojem se očaj pretvara u nešto uzbudljivo, nešto što je bilo živo u vremenu prije mobilnih telefona i što se hranilo mojim sporim rukopisom u adresarima i rokovnicima. Sa mnom su prijatelji - ljubavnici - pokojnici, ostavljeni na istrošenim listovima, slomljeni ostavljajući srca, ne reagujući na one koji su nas voljeli, slijepi od sopstvenih tragedija koje smo izmišljali. 

Ovdje je lako zaboraviti svoje ime, pasti na koljena ispred svake greške. Flaša je teška i sjećanjima odavno ne vjerujem. Melanholija se napokon navikava na mene. Sada sam siguran da ću joj jednog dana nedostajati. 

 

Grad kakvim ga zamišljaš

Ben Allison i ja smo stari prijatelji. Volim posmatrati svijet kroz njegov kontrabas. Ako sam ga ranije spominjao, a skoro sam siguran da jesam, nisam to činio dovoljno, niti dovoljno dobro. Kada te neko inspiriše, kada uzaludnostima daje nove perspektive i ritam za kojim često bezuspješno tragaš, ne može biti dovoljno. To sam naučio baveći se ovim čime se bavim.

I nemojte da vas zavara ono što mislite da znate. Baveći se ovim poslom – reče neko koga ne poznajem – naučiš kada je najpametnije okrenuti glavu i odšetati što dalje u suprotnom pravcu. No neke akcije te jednostavno zgrabe i ne puštaju. 

Zašto ti treba toliko da se pojaviš? I ko je taj lik koji majstorski barata prigušivačem? Kako ga pomjera i koje je marke prigušivač? – krucijalna su pitanja s kojima se trenutno sudaram dok se zidovi prostorije sužavaju i sve što mi preostaje je pojačati muziku i pokušati da pronađem put do palube, sa durbinom u ruci. Kada god se sretnem sa vježbajućim trubačem, shvatim raznolikost načina kojim te truba ubija, za razliku od pištolja. Možda ga zato i ne pomjeram iz ladice. Tamo grije mjesto za polupraznu politru. 

Talasi djetinjstva i sol starenja

 O čemu ćemo razgovarati kad ne ostane ništa više za reći? Da li ću upravo takav biti kada se ukažeš na vratima ili na dnu one staze koju svakoga sumraka pomno motrim? Kada naše poznanstvo postane maglovito poput tebe u naboljoj polupijanoj verziji, uspomena meka kao spori avgustovski dan na jugu Hercegovine i nijedna riječ ne ostaje na usnama? Šta će nas takve moći da spasi? 

Layers of the city, tako se zove Allisonova nova ploča. Zbog nje se na sasvim novi način zaljubljujem u svoj tropski grad, mada znam da grad o kome Ben svira nije grad kojem njegov album poklanjam. Želim da ga ponižena predgrađa nauče napamet. Proganjajuće melodije da slave one kojima je najteže, da budu krila koja će ruševine transformisati nešto vrijedno pristojnog života. 

Tvoja verzija velegrada, tvoji slojevi kvartova koji se ruše, tvoji rubovi uma na kojima se više ne usuđuješ izgubiti, sve je već zapisano i naučeno napamet. Nekada zaneseni pogledi sada su samo osvrtanja preko ramena jer znaš da sam tu iako me nema. Usnulo sunce je posljednja opomena i stvar prepušta lampama koje će uskoro početi sa svojom uvertirom za neonska svjetla naših nagona. Na vrhovima zgrada žmirkaju upozorenja helikopterima, slave avanturu u kojoj odavno nismo. 

Žena koju čekaš

Ne znam koliko si se zadržala, meni je djelovalo kao vječnost. Svi rituali su se pretvorili u tikove. Rekao bih da sam sam sebi postao smiješan, da oduvijek nije tako. Nisam se u stanju sakriti ni iza ploče koju sam prije par dana maznuo iz male prašnjave prodavnice na kraju grada. Oblaci iznad mora se grupišu na način koji ne mogu odgonetnuti njihove namjere. Voda je i dalje bistra, ali se umovi mute. 

Prigušena truba je ono što mi treba. Jedini prigušivač u koji vjerujem. Davno sam naučio da se revolverima ništa ne rješava. Čak ni u glavi. Posebno ne tamo. Peta pjesma na albumu je lijek i inspiracija. Ko je taj trubač i šta želi od mene? Nebesa su na mojoj strani. Bas Bena Allisona odbija se od more o kojem ne znam ništa. Ritam i melodije padajuće sunce transformišu u svemoćnu ponoć.

Crno-bijela su rješenja, ista takva je i čežnja. Boje pripadaju nečijoj ženi. Ovo je samo posao, ponavljam. Baš kao što se Ben Allison sa kontrabasa prebacio na električni bas, tako ću i ja da riješim svoj zadatak. Prebacivanje sa jedne lokacije na drugu, sa kopna na obalu, sa obale na svoj kauč koji mi konstantno nedostaje, nikada ranije mi nije bilo problem. Samo da se riješim ove sobe i njenog ozvučenja. 

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Mehmed Begić, Pisma iz Paname, Muzika