Melanholija ljevice

Fašizam jeste poražen, ali: Pobjeda mu je naknadno dodijeljena za zelenim stolom!

Piše: Andrej Nikolaidis

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan

Nakon što smo se – a pod “mi” mislim: naši, kako se govorilo, narodi i narodnosti –  kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog vijeka kolektivno izrigali po mrtvom Titu i jedinom periodu u istoriji kad smo bili slobodna ljudska bića (jeste, baš za vrijeme lijevog totalitarizma), svi su pohitali da nađu novog gospodara. 

GOSPODARI NAŠE DJECE

Neki su ga našli u Turskoj, neki u Njemačkoj, neki u Rusiji a najmudriji su umnožili stražnjice i sjedjeli na više stolica, jer su znali da umiljato jagnje dvije mati sisa. Istovremeno smo omogućili rođenje (i razmnožavanje) nove klase domaćih gospodara, koji su postali vlasnici svega, pa i naše djece. Jer: djeca naših gospodara biće gospodari naše djece.

Baš čudno, taj naš panični bijeg natrag u ropstvo, rekao bi čovjek. Jer bi, čitajući ovdašnju istorijsku literaturu, pomislio kako svi ti mali ali ponosni narodi sve vjekove ropstva nisu činili ništa osim sanjali o slobodi. 

A ona, sloboda, što jes’, jes’, zna biti depresivna. Vjekovima, je li, maštaš o toj slobodi i onda ti ona stigne u vidu Karađorđevića i njihove diktature. To je kao da za 150 dolara naručiš vinil Television - “Marquee Moon” a stigne ti “Došlo mi je da se napijem” od Jugoslovena. To je kao da si izgubljen u pustinji, umireš od žeđi, i naiđeš na lokvicu koju pred tvojim očima usisava vreli pijesak. Žedan (slobode) zagrabiš rukama i saspeš u grlo. Šta će biti? Popišala se kamila. 

Zapravo bi u rječnicima uz izraz “s konja na magarca” trebalo pisati sljedeće objašnjenje: “nakon vladavine Habsburga završiti pod Karađorđevićima”.

Ono, doduše, ako ćemo pravo – neki su oslobodioce tjerali kao kugu. 

Čitam nedavno kako se Petar I Petrović, svetac i najveća ličnost u crnogorskoj istoriji, sa vojskom spustio na more da oslobodi Budvu. Tamo ga dočekali budvanski glavari i uručili mu pismo. U kojem je pisalo: 

„Budva od davnih vremena bila je potčinjena aristokratskoj mletačkoj vladi, kojoj se DRAGOVOLJNO PREDALA, i pored sviju raznih i tužnih promjena ratnih, ostala je svagda vjerna; sad, kad je njen vladatelj odrekao se aristokratske vlasti, GRAD BUDVA SA SVOJIM OKOLINAMA NA DANAŠNJI DAN SVEČANO, SVOJEVOLJNO I DRAGOVOLJNO PREDAJUĆI SE, PREDAJE SE NJEGOVOM ĆESARSKOM VELIČANSTVU FRANCU II KRALJU itd. itd od kojega milosti prosi i proseći nada se dobiti one povlastice, koje je i prije uživala”. 

Što će reći: hajde ti, Petre, odakle si došao, u svoju slobododnu kamenu pustinju, a nas pusti da grcamo „pod onim povlasticama koje smo i prije uživali“. Ovaj odlomak, u kojem Budvani od sreće vrište („svečano, svojevoljno i dragovoljno predajemo se“) što su pripali austrijskom ćesaru, kojega dočekuju sa entuzijazmom kakav je viđen jedino još kod tinejdžerki u prvim redovima na koncertima The Beatles, pročitao sam kod Vladimira Jovanovića, a on u „Zapisima”, Cetinje, 1940, str. 206-207.

KAKO JE FAŠIZAM POBIJEDIO

Sa porazima mi, hoću vam reći,  nismo imali problema. Znali su biti teški, ali ne i fatalni. Dokaz? I dalje smo tu. Gdje god bi nas zgazila turska, mletačka ili austrougarska vojska tu bismo se, makar poslije petsto godina, dočekali na noge. Znate onaj znameniti Kubrickov filmski rez iz “2001: A Space Odyssey” kojim je majstor premostio čitavu povijest ljudskog roda? Ono kad majmun uvis baci kost, kad ono gore - svemirski brod? Baš tako je bilo i kod nas: mučili smo se pod okupatorom, a onda smo se oslobodili, poletjeli... i vidi nas sad, kakvi smo i dokle smo stigli.

Nismo imali problema ni sa ropstvom. Trpjeli smo ga čitavu istoriju,  a slobode smo se otarasili već nakon 45 godina. 

Silne smo poraze preživjeli, ali još jedna pobjeda kakva je bila ona nad fašizmom iz 1945 - i nema nam spasa. 

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan.

Što bi nas moglo podsjetiti na to da nema konačnih pobjeda – samo konačnih poraza. Napokon, pobjeda je tek ono poslije čega ide poraz. Ako vam to zvuči kao nihilistička misao – ništa niste razumjeli. Misao je to koja vraća osmijeh na lice dok ovdašnji fašisti, i na dan pobjede nad fašizmom, uživaju u svom trijumfu.

(zurnal.info)      

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Andrej Nikolaidis, Melanholija ljevice, Čitaonica Žurnal, Fašizam