Interview

Razgovor sa Enverom Marićem (2): Ne znaju pravila igre a hoće da igraju petom!

Razgovarao: Marko Tomaš

Enver Marić za Žurnal priča o savremenom nogometu, Reprezentaciji BiH, najboljim igračima, golmanima, Veležu, Ivici Osimu, Dušku Bajeviću, Muhamedu Mujiću...

Morali smo porazgovarati o reprezentaciji Bosne i Hercegovine koja je na svojevrsnom raskrižju, dolazi do smjene generacija, imamo novog izbornika, čovjeka koji prvi ima šansu uigravati momčad i sprovoditi svoje ideje u manje bitnim utakmicama. Enver Marić mi govori da odlazećoj generaciji treba odati priznanje jer nije se lako plasirati na svjetsko prvenstvo. 

EM: Smjena generacija je prirodan proces. Ali svi dosadašnji selektori su morali više računa voditi o domaćim igračima, više ih angažovati....

Žurnal: A što mislite o dosadašnjem radu Roberta Prosinečkog, je li on pravi čovjek da sporvede smjenu generacija?

EM: Zašto ne bi bio? Ali džaba ti je sve, džaba ideje ako nemaš igrački materijal da ih sprovedeš. Ali ima dobru priliku, samo treba hrabar bit, treba više vjerovat igračima iz domaće lige. Ne možeš znat koliko je ko dobar dok ga ne probaš. Pusti ga da ti pokaže, pusti ga, jebogati, makar jednog dvojicu, ne moraš cijelu ekipu imat iz BH lige. 

Žurnal: Mislite li da bi to na neki način podiglo i kvalitet domaće lige?

EM: Sve bi drugačije bilo...

Žurnal: A mislite li da je BH imala mjesta na ovom prvenstvu?

EM: Ma nema, nije se kvalifikovala i to je to, znači nema mjesta. Jesmo pobjedili Južnu Koreju koja sudjeluje, ali gubili smo od drugih. Sve se utakmice računaju. 

Žurnal: Kad se birao novi izbornik, bila je to prilično prljava kampanja, medijski. Tipično za BiH... Mene je uvijek kopkalo zašto se nitko nije sjetio vašeg starog kolege Čorbe Hadžiabdića?

EM: On se bio prijavio a onda povukao kasnije. Shvatio je da je neko unaprijed napravio nekakav krug kandidata i da je to to. Zašto je to tako ja nemam objašnjenje. Ja to ne mogu shvatit. Čorba je iskusan čovjek, iskusan trener, vjerujem da je mogao napraviti dobre stvari. Ali, eto, tako je to. Prosinečki je dobro startao, bio je veliki igrač i ja vjerujem da će to biti dobro. Ne gubimo utakmice. To je bitno iako nisu važne utakmice. Pobjeda je navika. A vidi, dok je Pape bio trener svi su bili protiv njega, sve je učinjeno da ga se smjeni. Poslije dovedu Baždarevića i poslije pet utakmica hoće da ga skinu. Pa šta je više, daj pustite nekoga, pustite čovjeka, kontinuitet je sve, bitan je jako. 

Žurnal: Pisao sam o tome. Naš plasman na Mundijal dogodio se kad je savez preuzet od strane komiteta za normalizaciju. Kad je sve štimalo u uredima igrači su morali mislit samo na teren i to se odrazilo tako da smo se plasirali na prvenstvo, poslije je odmah uslijedio stari kaos i igrači kao da su mislima bili negdje drugo...

EM: Tačno. Sve se vratilo na staro. A i vi, novinari, danas i novinari imaju neke svoje interese, rade za nekoga, a oni stvaraju atmosferu. A treba nekad stvorit pozitivnu atmosferu. Najgore je kad situacija izvan ekipe utječe na igrače, kad se izvana počnu stvarat klanovi i tako to. Na žalost, ne može se kod nas bez nacionalnih kvota, ne može bez toga. To je naša realnost, to je tako, ali ajde neka neko to ukine. Odmah će svi reći da je to protiv njih usmjereno, na nacionalnoj osnovi i šta si napravio. Na žalost to je stvarnost. Kaže nema države. Ja kažem nema ljudi. Da ima ljudi bilo bi i države. 

Prelazimo na priču o suvremenom trenutku nogometa...

EM: Fudbal je brzina, snaga i tehnika. Ko dominira tim elementima taj je glavni.

Žurnal: Jeste li vi kad ste bili igrač vidjeli budućnost nogometa ovako, da će se razviti u ovom smjeru, postati industrija zabave?

EM: Nisam o tome puno razmišljao kao igrač. Ali da jesam, nikad ne bih pretpostavio da će biti ovako. Sve je drugačije nego u moje vrijeme. Treninzi, način života. Nama nisu dali da pijemo vode za vrijeme treninga, najbanalnija stvar recimo, a sad po deset litara vode piju za vrijeme treninga, moraš se rehidrirati. A mi - nemoj se vruć vode napit'... A onda taktika, to u naše vrijeme nije bilo, bila dva tri sistema i gotovo. Sad jedna ekipa za vrijeme utakmice promjeni tri sistema, to je velika prednost danas. U naše vrijeme imao si kondicioni trening jednom sedmično. Sad dva puta godišnje imaš pripreme, a sve ostalo je istezanje, relaksacija, opuštanje i taktika. Istegni, opusti, nemoj opteretit. A pare danas sve određuju. U Njemačkoj bilo da se ne smiju kladionice mješat u fudbal, a Hertha na prsima ima ime kladionice. Tome se ne može oduprijet. Ko daje pare taj je bitan. Zato su se klubovi i odrodili od zajednica u kojima su izrasli. A ovi daju lovu pa ti pričaj. 

O VELEŽU I HERTHI

Žurnal:  Odete li vi danas na trening Herthe, kakvi su odnosi s klubom?

EM: Odem ja, iako već osam godina nisam tamo. Malo je to tamo drugačije rješeno, znaš. Nema tu sad bi ja ovo, ono. Smao te pitaju: jesi bio u klubu, jesi, jesi bio plaćen, jel ti dugujemo išta? Niste. I šta onda hoćeš? Ali imamo korektan odnos. Nema kao kod nas daj mi karte za familiju, prijatelje. Oni meni pošalju dvije karte godišnje za ložu i to je to. Meni i ne treba više ništa. Ali to su čisti odnosi. 

Žurnal: Koliko nas sputava drugačiji odnos, žal za nekim vremenima...

EM: Ma nema to. To sam vidio u Njemačkoj. Šta, ti igro, jesi igro, jesi bio plaćen, jesi, jesmo ti išta dužni, nismo. Ti sebi, mi sebi. To je tako. Zamisli kad bi svaki igrač koji je zandjih pedeset godina bio u klubu došao i tražio neka prava koja on misli da ima, pa tome nema kraja. 


Žurnal: Što bi trebalo poduzeti kako bi nogomet u BiH napredovao na sivm razinama, klupskoj i reprezentativnoj, a da stavimo sa strane sve probleme s nacionalizmom isl. što opterećuje cijelo društvo pa i nogomet?

EM: Evo ti opet njemački primjer. U savezu je za direktora postavljen Mathias Sammer. On je vodio sve, svaki dan, sve je provjeravao, imao jasnu viziju, organzirao školovanje trenera, naglasak je stavio na rad s mladima. E, to treba, jedna čovjek koji se razumije, koji zna sve da organizuje to na osnovu svoje jasne vizije. Svi bi trebali onda, svi klubovi da rade u istom smjeru, da imaju zajednički interes, da zajedno napreduju, a ne može to preko noći isto tako. Ti sad kod nas imaš hiljadu trenera i svak' se rpavi pametan. Ne može tako. Znači ovo su smjernice, u modernom fudbalu se to mroa radit i savladat. Ne možeš samo naučit udarat loptu, ti moraš doć' u priliku za taj udarac. Sve se mora prilagodit, stvorit jedinstvenu školu, jedan način. U odgoju igrača i pogotovo trenera. Fudbal je postao najskuplji sport. Ako nemaš dva tri terena pomoćna ne možeš ništa. Mi smo imali jedan pomoćni, neko šutne loptu preko zida i prekida se trening na pet minuta. Bez uslova nema ništa. Sad ima i ta umjetna trava, ali treba para, puno. Kako će igrač koji nije naučio osnovne stvari igdje vani igrat? A nije mogao naučit, nije ga imao ko naučit a nije bilo niuslova normalnih. 

Žurnal: Opet se kod nas unatoč tomu gura profesionalizam iako onema uvjeta za to. Ja sam uvjeren da bi trebalo amaterizirati sport pa krenuti iznova...

EM: Jovo nanovo. Nema druge. Za Velež je rješenje samo ulaganje u omladinsku školu. Šef te škole mora bit neko ko najviše zna. Najbolji. Moraju djeca naučit osnovne stvari, dodat, uštopat loptu, pas igri se moraju naučit. Ako to ne znaš džaba ti talent. Ja sam kao golman, u moje vrijeme, ja sam morao to vježbat, naučit igrat, primit loptu, dodat kratki, dugi pas, vanjska, unutrašnja, puna. Kažu Bajević je samo igro glavom, jeste, ali on je imao i osjećaj i vježbo je to, stalno, viseća lopta pa sto puta glavom. Ti kad ne vježbaš nema ti od toga ništa. 

Žurnal: Pratite li Velež, što vi mislite što će biti s Veležom?

EM: Ja mislim da je Veležu mjesto u prvoj ligi. I to ne samo u prvoj ligi nego u vrhu mora bit. Ako to nije slučaj onda ga bolje rasformirat. Mora se omladinska škola organizirat. Ovako kako sam naveo. Ljudi koji stvarno znaju moraju radit s djecom. Osnovne stvari da ih nauči, zakonitosti sporta kojim se bave. Ne možeš ti igrat petom ako nisi naučio igrat unutrašnjim dijelom stopala. A u nas počelo odmah ajde nabaci na volej. I onda je nabiješ u nebo. Kaže poslije sleti mi s noge ili što su Podveležci govorili u nas – šlećela mi s noge. To je tako, osnove se moraju znat. Isto kao golmani, ako ne znaju osnovne kretnje, postavljanja one ne može golman bit, ne može. 

NAJBOLJI IGRAČI

Žurnal: Kakvo je vaše mišljenje o vratarima koje BiH ima?

EM: Pa dobro, tu je Begović. Tu je ovaj mali Šehić. Njega nisam gledao. Svi kažu da je dobar. Ne znam. Begović je malo težak, malo previše alibi igra. 

Žurnal: Tko je najbolji vratar kojeg ste vi trenirali?

EM: Ovaj Mađar, Kiraly. Jako talentovan, malo je bio sklon gojenju ali je strašno talentovan. 

Jednom je Pindu Zeleniku jedan protivnički igrač pred kraj utakmice pitao: pa gdje vam je taj Mujić? A Pinda mu odgovori: pa zar ga nisi vidio, maloprije vam je dao gol i otišao da se tušira. Tu mi je anegdotu ispričao Enver Marić opisujući koliko je dobar i brz igrač bio popularni Hamić, kojeg i on, poput Švabe Osima, smatra najboljim igračem Bosne i Hercegovine svih vremena. Nisam mogao dopustiti da ovaj razgovor prođe bez prisjećanja na „njegova“ vremena. 

EM: Muhamed Mujić je definitivno najbolji igrač BH svih vremena. On je još igrao dok sam ja počinjao. Bio je Švabo veliki igrač ali Mujić je bio čudo. Brzina, znanje, tehnika. U dva metra ti tri pobjegne. Bio je brz a sve je znao. To je neupitno, ali, eto, birao se najbolji igrač svih vremena u Sarajevu pa izabrali Papeta, bio je i on veliki, ali Mujić je ispred svih... 

Što se trenera tiče najbolji je Ivica Osim, gdje je god došao napravio bi novu ekipu, novu igru i uspio bi. Tu nema govora, Švabo je najveći trener u Bosni i Hercegovini svih vremena... 

Njegovom sinu je minus što je baš njegov sin. Taj mali Amar je osvojio ne znam ni ja koliko titula sa Željom ali opet svi sumnjaju, a nije mu to niko poklonio, nešto očito zna. On je sad u BH najbolji trener, a onda Duško. Duško Bajević je veliki trener...


Žurnal: Dobro, možda vi znate zašto se Duško nikad nije prihvatio izborničke funkcije u BiH?

EM: Sigurno ne bi bila greška da je on izabran. Ali nije on glup čovjek, sve on vidi, vidi šta se događa, kako se događa pa i niej baš pokazivao želju da bude selektor. Iskreno, nismo nikada pričali o tome ali ja ga potpuno razumijem.

Žurnal: Zašto mislite da više nikoga ne interesira vaše mišljenje?

EM: MA šta će ikoga bit briga više. Uostalom čim se jednom dva puta pojaviš, vide te treći put i odmah govore: evo ovoga mater mu jebem šta sad opet hoće? Pitaju kako ide život, zdravlje. A ono, okreneš malo glavu tamo, malo ovamo i život prođe. Tako i moje prolazi. 

Žurnal: Da stavimo vas po strani, tko je po vama najbolji vratar s ovih prostora svih vremena?

EM: Tu je Beara neupitan. Sjećam se, jednom sam ga gledao, bio sam dijete, nikad to neću zaboravit, igrali Hajduk i Velež. On je na mene takav utisak ostavio, nosio crni dres, i sad se naježim kad se sjetim. 

Žurnal: A u BiH, vratari...

EM: Ivan Ćurković je tu u samom vrhu ako nije i najbolji definitivno. Ivan je stanovo u mom dvorištu. Ja sam se bacao po betonu, po kamenju kao lud sve misleći da me on gleda. Bio mi je idol. Naravno nikad me nije pogledo, nije me vidio a ja se bacao misleći da me gleda. Mi smo prijatleji, dobri. A došlo je do toga jednom da ja branim u Rusiji za reprezentaciju Jugoslavije a daon na klupi sjedi. Jedan fantastičan čovjek. Moram pomenuti i Rizu Meškovića. Imao si u Veležu prije Gordana Irovića, Žaru Barbarića.

VELEŽ JE IMAO NAJBOLJE IGRAČE

Ne vjerujem u objektivnost i svidjelo mi se što je i Enver Marić subjektivan kada govori o tome tko su bili najbolji igrači  bivšoj državi. 

EM: Generalno gledajući, onih zadnji dvadeset, trideset godina Velež je imao najbolje igrače u državi. Ti kad uzmeš Tucu, Kajtaza, Halilhodžića.. Za mene su najobučeniji, najbolji igrači bili iz Veleža. Ja nikad nisam razumio Osima što mu, recimo, Juka; Predrag Jurić nije igrao. On je bio toliko moderan igrač, to je čudo. Za mene mu tu nema opravdanja. Ja Švabu volim, cijenim njegovo znanje, sve zna o fudbalu ali Tucu i Jurića da nije zvao e to mi ne može opravdat. Slušaj, Tuce je mogo patent napravit od svog driblinga, imao je najbolji dribling na svijetu. Im'o si Tarambu Skočajića, to je bio svjetski igrač. A i nama je bio tu, pred nosom, došo u Velež s 28 godina, igr'o u Čapljini. A svjetski igrač. Sve je mogo s loptom i to u punoj brzini. Čovjek ukočio onog Arslanovića, mislm da još stoji na stadionu JNA i pita se šta se desilo. Ma ja zato kažem, najbolji igrači su bili iz Veleža. Baka bio svjetska klasa, jedan od najboljih na svijetu a Švabo ga nije zvao. Znaš, poštujem ja Švabu a pitat ga jednom moram kako je u Mostaru svakom naš'o mahanu a u Sarajevu nikom. A toliki je znalac da mi to baš nije korektno od njega. A i prije, kad smo mi bili na svjetskom, ja sam branio, Duško je igrao, a Kulje ni minute nije dobio, ali je Pižon iz Zvezde morao igrat. Kulje ni minute nije odigro. Bilo je tu svega. 

Žurnal: Onda nije ni čudo što Jugoslavija nikad nije napravila ništa ozbiljno na prvenstvima. Bilo je previše baba i stričeva umiješano. To u košarci, recimo, nije bio slučaj pa smo bili najbolji na svijetu...

EM: E, tako ti je. Imali smo potencijal i u fudbalu. Ali bilo je previše nepoštenih stvari umiješano u fudbal. 

Žurnal: Rekli su mi u Splitu da ono što Baka znači generacijama navijača iz osamdesetih godina da je to nekim starijima, ljudski i igrački značio Sula Rebac, ona je vama i trener bio...

EM: Jeste, najvažniji trener Veleža ikad. Ali za moj igrački razvoj najvažniji je bio Žara Barbarić. Ja sam trenirao više nego svi drugi zajedno u klubu. Sa Žarom Barbarićem. Nikad nismo samo odradili trening. Uvijek je sve znao objasnit, demonstrirat, nije puno pričao, ali je kad bi govorio, govorio je konkretne stvari. 

Žurnal: Mundijal ćete pratiti u Mostaru, preko televizije?

EM: Ja ti najvolim gledat utakmice kući kad sam sam. Čim mi neko počne dodaj ovom, dodaj onom, pusti mi to, ne mogu tako. Imam svoj epoglede i ne mogu to. I ovo sad, vidi pao sam samo na jednom, kakvo je to gledanje utakmice!?

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Kauč selektor, Nogomet, Enver Marić, Marko Tomaš