KAUČ SELEKTOR

Iz Rusije s ljubavlju: Da bi otišao daleko, moraš imati i malo sreće

Piše: Marko Tomaš

Ovakav prolazak, unatoč hororu od igre i cijeloj drami koju nam je priuštila, hrvatske igrače je napunio s više samopouzdanja nego što bi to učinila uvjerljiva pobjeda nad Danskom. Sad znaju da imaju i sreću na svojoj strani. A da bi otišao stvarno daleko moraš imati i malo sreće

ZBORNAJA KOMANDA

Nemoć Španjolske protiv Rusije podsjetila me na kratki period glavinjanja Barcelone.

Onaj period kad je Barcu napustio Guradiola, kad je cijeli svijet bio sit tiki – take i smatrao igru Barcelone nevjerojatnom gnjavažom. Beskrajna dodavanja bez imalo okomitosti. Strpljenje koje prelazi u dosađivanje. Kontrola igre bez ikakve konkretnosti. A ovo ipak nije natjecanje u broju dodavanja. Loptu, kad tad, valja gurnuti u mrežu kako bi se dobilo utakmicu. I tu nikakvi statistički pokazatelji ne mogu biti alibi.

Ako si izgubio pa posljedično i ispao s prvenstva to znači da si bio lošija momčad, čak i ako si ispao nakon raspucavanja penala. Nitko se neće sjećati skoro tisuću dodavanja španjolskih igrača, posjeda lopte poput udjela Kraft koorporacije u svjetskoj prehrambenoj industriji, nikoga već danas nije briga za to.

Rusi su, potpuno neočekivano, prošli u četvrtfinale, a sve na krilima nekakve euforije kakva često zna uhvatiti domaćina turnira. Igrali su onako kako su mogli – potpuno reaktivno. Branili su se svim silama a kao referentnu točku u napadu koristili isključivo Artjoma Džjubu. Rusi su, dakle, igrali sukladno svojim mogućnostima. Već smo to vidjeli od njih na ovom turniru. Manjak kvalitete uspijevaju nadomjestiti borbenošću pogonjenom euforijom koja vlada oko njih i visokom koncentracijom. Momčadi poput njih ne mogu si dopustiti previše grešaka jer protiv jačih protivnika znaju da neće imati puno prigoda nadoknaditi i ispraviti vlastite greške.

Rusija je došla daleko, puno dalje nego je itko od njih očekivao. Domaćini su turnira, stisnuli su redove, igraju disciplinirano, potpuno su svjesni vlastitih ograničenja i spremni se boriti da ih prevaziđu, kako kažu floskule, da idu preko granica svojih mogućnosti.  

Španjolci su ostavili blijed utisak. To što su nam još jednom pokazali da znaju lijepo igrati nogomet danas im ništa ne vrijedi. Nešto moraju mijenjati kada igraju na ovoj razini. Igra im, naprosto, mora postati konkretnija, moraju igrati okomitije ako žele napraviti neki ozbiljan rezultat u budućnosti.

Na ruku im sigurno nije išlo sve što se događalo pred sami turnir ali kao favoriti turnira morali su pokazati daleko više. Ostali su nam dužni kao, uostalom, i drugi favoriti koji su redom ispali s turnira. Oni si nisu smjeli dopustiti da uopće dođe do jedanaesteraca protiv Rusije, koja je, bez obzira na sve, i dalje najlošija momčad koja je ostala u natjecanju. Ali to u nogometu ne znači da nisu sposobni izbaciti bilo koga.
Ako ništa drugo po tomu ćemo upamtiti Mundijal u Rusiji.

Dobar dio glavnih favorita nije dobacio dalje od plasmana među 16 najboljih.

HOROR

Hrvatskoj nije išao na ruku rano primljeni gol. Nakon što su se brzo vratili u utakmicu očekivao sam da će preuzeti kontrolu nad igrom. No, dogodilo se nešto čudno. Opet.

Sjetimo se utakmice s Portugalom na Euru u Francuskoj do koje je Hrvatska došla nakon sjajnih predstava u skupini. I danas sam uvjeren da je Hrvatska ušla u tu utakmicu s drugačijim pristupom da Portugal ne bi postao prvak Europe.

Umjesto da izađu na teren s istim pristupom kao u skupini i pregaze Portugal oni su, krivicom trenera Čačića, u utakmicu ušli oprezno i strpljivo (ništa me više ne nervira kod trenera nego kad počnu upotrebljavati strpljenje i oprez). Ideja je da se obrani vlastita mreža a onda će naša kvaliteta kad tad doći do izražaja. I to je kao u redu. Ali ne protiv momčadi koja ima Ronalda i Quaresmu i kojoj oprez i strpljenje odgovaraju puno više jer ova će dvojica sigurno pobjeći protivničkoj obrani barem jednom na utakmici.

Danska nema Ronalda i Quaresmu ali ima snažnu i izvrsno organiziranu momčad. Osim toga, konkretni su, spremni iskoristiti šanse koje im se ukažu.

Nakon što su uspjeli brzo vratiti rezultatski egal Hrvati nisu uspjeli uspostaviti dominaciju kakvu sam očekivao obzirom na kvalitet koji posjeduju. Kao da su imali ideju protiv Danske igrati na isti način kao protiv Argentine. No, Danci nisu oni koji će tek tako prihvatiti posjed lopte. Nemaju puno opcija u napadu, možda jednu, najviše dvije, ali te opcije znaju sjajno koristiti. A Hrvatska im je dopustila da se razigravaju makar ništa posebno ni Danci nisu stvorili u napadu. Svejedno nije bilo dobro puštati osovini Yourari – Eriksen da se razigrava.

Ovo je bila utakmica za Milana Badelja ali Dalić je u nju ušao s Brozovićem. Ako je sve dojučerašnje utakmice sjajno pripremio u ovoj je već tu napravio grešku u izboru. Hrvatska je morala uzeti posjed, izaći na polovicu protivnika i razbiti ga, jer je naprosto puno kvalitetnija od Danske. No, kako rekosmo i u slučaju Španjolske i Rusije, to u nogometu nekad ništa ne znači.

Danska je bila bolja većim dijelom utakmice. Oni su bili ti koji su igrali svoju igru a Hrvatska je djelovala kao momčad s krizom identiteta. No, velike momčadi rastu tako što kad su loše imaju sreću na svojoj strani. A mi smo svjedočili upravo tomu. Hrvatska je baš zbog grozne utakmice koju je odigrala a uspjela iz nje izaći kao pobjednik napravila korak ka tomu da postane istinski velika momčad. Tako to ide. Sjetite se svih očajnih utakmica koja je odigrala Italija, sjetite se mučenja koje je prošla Maradonina Argentina...

Rebić je morao dati gol kad je pobjegao obrani Danske. Napravio je korak više i dao prigodu Dancima da se pokušaju obraniti. Penal je pola gola, ali i dalje samo pola. Ljudi ne kuže da je tu sav pritisak na igraču koji puca. Vratar tu ne može biti kriv, može samo ispasti heroj. Modrić, neuobičajeno za njega, podliježe pritisku i kreće drama. A takve drame služe stvaranju neočekivanih heroja. Hrvatska je, svako zlo za neko dobro, sinoć dobila velikog vratara, narastao je Subašić, veći je od okvira gola i eto još jedne komponente za istinski veliku momčad.

Ovakav prolazak, budite sigurni, unatoč hororu od igre i cijeloj drami koju nam je priuštila, hrvatske igrače je napunio s više samopouzdanja nego što bi to učinila uvjerljiva pobjeda nad Danskom. Sad znaju da imaju i sreću na svojoj strani. A da bi otišao stvarno daleko moraš imati i malo sreće.

Osim toga, imaju kapetana velikog srca, čovjeka koji je pristao pucati penal u raspucavanju unatoč tomu što mu je prethodno danski vratar skinuo jedan udarac s 11 metara. I sve su to detalji koji im sada idu na ruku. Da ne pričamo o ždrijebu koji im se otvorio kao da se netko šali s bogovima nogometa.

(zurnal.info)

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Marko Tomaš, Iz Rusije s ljubavlju, Kauč selektor