Kauč selektor

Iz Rusije s ljubavlju: Samo kroz igru moguće je popeti se na krov svijeta

Piše: Marko Tomaš

Nogomet nam omogućuje da sanjamo. Pokazuje kako je sve moguće. Prije svega, kako je moguće igrati se. Nakon toga pokazuje nam i koliko igra donosi radosti. Dječacima koji odrastaju u Hrvatskoj, recimo, oni momci s travnjaka u Moskvi pokazali su da trebaju sanjati, da se trebaju truditi i da je moguće jednog dana igrajući se popeti se i na krov svijeta

Nogomet se, kako kaže moja drugarica Ognjenka, ne može gledati bez emocija. Puno je raznih emocija prosuto bespućima interneta posljednjih dana. A sve vezano uz nastupe hrvatske nogometne reprezentacije na Mundijalu u Rusiji. Lijepo je bilo vidjeti da konačno većina ljudi ne želi da „komšiji crkne krava“. A da smo iole normalnije društvo opet bismo u potpunosti shvatili zašto je nogomet veličanstven. 

KAKO JE MOGUĆE IGRATI SE

Nogomet nam omogućuje da sanjamo. Pokazuje kako je sve moguće. Prije svega, kako je moguće igrati se. Nakon toga pokazuje nam i koliko igra donosi radosti. Dječacima koji odrastaju u Hrvatskoj, recimo, oni momci s travnjaka u Moskvi pokazali su da trebaju sanjati, da se trebaju truditi i da je moguće jednog dana igrajući se popeti se i na krov svijeta pa, pomalo i iz obijesti,  visiti na dimnjaku tog istog krova. Može se i iz Hrvatske osvojiti svijet. Može se, pokazuje nam to primjer najboljeg igrača ovog turnira, Luke Modrića, i iz BH lige dogurati do Real Madrida a onda kao kapetan predvoditi svoju reprezentaciju do finala svjetskog prvenstva. Nije, dakle, uzalud našoj djeci da pikaju loptu po bosanskohercegovačkim travnjacima jer dok sanjamo sve je moguće. 

Dok sanjamo živi smo. Zato je bitan Edin Džeko. Iz blata je uspio doći do vrha. Istog onog bosanskohercegovačkog blata po kojem je trčkarao i golobradi Luka Modrić.

Zbog svega toga tužnim su me činili osvrti na neprilično slavlje u Širokom brijegu. Bilo je to pretjerano. I licemjerno. Isti se oni nesretni napjevi izvikuju tijekom cijele nogometne sezone ali iz nekog razloga baš su sad gurnuti u fokus dok smo se ostatak vremena pravili gluhi i uzimali to kao najobičniji, neš ti problema, dio bolesnog navijačkog bosanskohercegovačkog folklora. Najgore u svemu mi je bilo isticanje kako - eto mi odavde podržavamo i navijamo za Hrvatsku a iz Širokog brijega nam tako uzvraćaju, mržnjom prema vlastitoj zemlji. 

MRŽNJA JE BOLEST

Ljudi, prije svega, trebaju shvatiti da je mržnja najprije pogubna za onoga tko mrzi. Jer mržnja je bolest. Razni kompleksi stoje iza nje. A onda, ljudi bi trebali shvatiti da njihova akcija ne treba biti isključivo reakcija na nešto. Mržnju se treba i može ignorirati i tako je učiniti autodestruktivnom energijom, ako je ne ignoriramo i reagiramo na nju istom mjerom onda smo zaraženi i mržnja ostvaruje svoj destruktivni potencijal baš ovako kako i ja sad parapsihologiziram i blebećem. 

Time što bezinteresno podržavaš i navijaš za susjede pokazuješ samo da si veći i bolji čovjek (makar ni to ne bi trebalo biti potencirano). Stvari koje radiš trebaš raditi zbog sebe. Zbog svog gušta. Bez interesa i ne u odnosu na neke tamo druge. Ali mi si dopuštamo da nas zarazi tuđa bolest i to ona najgora – mržnja. Ne valja reagirati debilno na tuđu umobolnost, to nije rješenje. I to u trenucima kada možemo biti sretni barem malo jer posredstvom igre naša djeca vide da i ona imaju pravo sanjati i da nisu zakinuta ni za što samo zato što su rođena u ovoj mentalnoj ustanovi podijeljenoj na odjele koje neki pretenciozno nazivaju i državama. 

Lijepo je to rekao Slaven Bilić komentirajući polufinale na britanskom ITV – iju. 

"To je dobro za sve male države... Ako sanjate, ako imate karakter, ako naporno radite, onda su snovi mogući."

Nogomet nam daje nadu da ćemo možda jednog dana uspjeti strgati luđačke košulje sa sebe i živjeti, što se kaže, kao sav normalan svijet. 

GUBITI OD BOLJEG

Ova Engleska koju gledamo u Rusiji neodoljivo me podsjeća na Njemačku momčad iz 2006. godine. Bila je to Njemačka u nastajanju. Bili su domaćini prvenstva, osvojili treće mjesto i, puno bitnije, povratili nogometni ponos. Zbog toga Englezi ne trebaju pretjerano žaliti zbog izgubljenog polufinala Mundijala. Oni su tek na početku. Uvjeren sam igrat će u narednim godinama još puno ovakvih utakmica. 

Izgubili su od bolje i, prije svega, iskusnije momčadi. Nije bila slučajna usporedba koju sam napravio i u kojoj sam Englesku usporedio s Tottenham Hotspurom a Hrvatsku s Real Madridom. Ova Engleska je uistinu dobra momčad ali nešto im nedostaje kako bi bili u samom vrhu. Trenutačno, njihov objektivni doseg je biti pri vrhu. Iskustvo je ono što im nasušno nedostaje. Momčad je to sastavljena od sjajnih mladih igrača koji ipak još uvijek nisu šampioni na onoj individualnoj razini. Hrvatska je pak momčad puna prekaljenih šampiona, ljudi koji znaju sve trikove kako se dolazi do uspjeha na klupskoj razini, a evo dočekali su i šansu da to svoje šampionsko iskustvo prenesu na igre vlastite reprezentacije. Imaju i ono čime se Francuska razbacuje na ovom prvenstvu i zato stvarno iskrneo mislim da su jedina ekipa koja može parirati Francuskoj. Cinizam. Mangupluk. Imaju i usta puna gorkih poraza koje valja isprati. I ništa ih u nakani da isperu gorčinu ne može spriječiti. 

Kad sam mislio da djeluju mrtvo oni su, zapravo, samo bili smireni potpuno uvjereni da je put kojim su izabrali krenuti ispravan. Stvarno sam vjerovao. Mnogi su mi se zbog toga i podsmjehivali da su spremni ići do kraja. Spremali su se za to godinama. Najbitniji igrači su osvojili sve što se osvojit ima sa svojim klubovima. Iskusni su ali gladni uspjeha s reprezentacijom, potpuno svjesni da im za sigurno mjesto u nogometnoj povijesti treba opipljiv uspjeh s repezentacijom. Zadrška koju sam imao bila je zasnovana na tomu što su ipak naši a to znači i da onda kada je sve posloženo i čini se da ih nitko ne može pobjediti oni sami u sebi imaju najvećeg neprijatelja i protivnika. 

Da, ova i ovakva Hrvatska može jedino pobjediti sama sebe. Tako sam mislio. Nakon utakmice protiv Engleske i ta je zadrška nestala. Najspremniji su upravo tamo gdje sam se plašio da im je slaba točka – na mentalnoj, psihičkoj razini. 

Tri utakmice u knock out fazi su započeli s rezultatskim minusom obzirom su dobili golove u ranoj fazi tih utakmica. Njihova smirenost je bila na razini mrtvila, gotovo iritantna jer navijač želi da vidi vatru, instantnu reakciju, silan trud, ludilo u očima igrača. Ali ovi, na čelu, moram to priznati, s izbornikom, koji me počeo nervirati svojim upornim inzistiranjem na dvije tri opcije u postavi, na čelu, znaju puno bolje i vide što mi, obični nogometni smrtnici, ne vidimo. Zato je, recimo, Hrvatska u odnosu na Englesku Real Madrid. 

PROĆI SVE KRUGOVE PAKLA

Bio je u pravu, kao i obično, veliki Johnatan Wilson kad je zapisao da je ova engleska momčad sjajna ali da djeluje kao da se može psihički raspasti nakon prvog rezultatskog minusa. To je ta Hotspur crta koju imaju. Raspadnu se kad su nadomak uspjeha pri prvoj težoj prepreci. Momčad je to u nastajanju koja se mora kaliti kroz poraze i gorke pilule. Momčad čiji igrači moraju podizati trofeje s klubovima kako bi šampionske navike ugradili u reprezentativni uspjeh.  

Ova je Hrvatska generacija prošla sve krugove tog pakla i ove su se godine stvari konačno posložile. Iako, put je mučan i težak. Toliko da su uspjeli u tri utakmice ugurati i cijelu četvrtu koju su odigrali kroz tri puta 3o minuta produžetaka. 

Nakon što je primila gol hrvatska ekipa nije reagirala baš zrelo. Englezi su držali igru pod kontrolom. No, upravo ih je ta faza utakmice zavarala. Bili su uvjereni da će Hrvatska potrošiti sve resurse. A onda je došlo poluvrijeme i potpuni preokret, prije svega, situacije na terenu a posljedično i rezultata. 

Prije utakmice s nekim sam prijateljima smišljao najbolje formacije i situacijska rješenja. Bili smo uvjereni da Dalić nakon maratona u osmini i četvrtini finala mora nešto radikalno mijenjati, pogotovu u svjetlu vrsaljkove ozljede. 

Recimo, moje omiljeno rješenje je bilo prelazak na 3 – 4- 3 formaciju u postavi: Subašić – Vida, Lovren, Strinić – Rebić, Badelj, Rakitić, Modrić – Perišić, Kramarić, Mandžukić. Mandžukić je tu lijevi bočni i radi ono što igra u Juventusu, ispomoć je Striniću u zatvaranju Sterlinga u fazi obrane, a u fazi napada klasično lijevo krilo. Rebić također ima moć da pokriva cijelu stranu, u ovom slučaju desnu, a Badelj je tu da svojom inteligencijom i pravilnim čitanjem igre i postavljanjem ometa Kaneove zadatke. U fazi napada tu je da na povratne i odbijene lopte ulazi iz drugog plana kada Rakitić i Modrić odvuku srednje engleske igrače prema naprijed. Kramarić je devetka kako bi se završnica napada odigravala loptama po zemlji što ne ide na ruku visokim engleskim stoperima. Eto, to su bile nekakve moje ideje obzirom sam se plašio da je Hrvatska potrošila zalihe sreće i da mora preuzeti više rizika i utakmicu rješiti čim prije obzirom na energetsku potrošnju u prethodna dva meča. 

No, Dalić se držao svojih ideja. Istih onih na kojima inzistira od početka Mundijala. Tek sam pri drugom glednaju utakmice shvatio taktičke nijanse koje su bile drugačije u odnosu na prethodne utakmice bez obzira na isti izbor igrača. 

Pri prvom gledanju tekme bilo mi je čudno što Rakitić i Modrić igraju jako blizu krilnih pozicija. Rakitić lijevo a Modrić desno. Kasnije sam shvatio zašto. Dalić je u drugom dijelu utakmice odlučio što brže i što češće raditi izmjenu strana. Zato su mu trebali najbolji igrači toliko blizu aut linije. Za njegov plan bile su bitne dugačke dijagonale kojima se mijenja strana. A strana se mijenjala u situacijama kada bi ionako usku englesku obranu Rebić i Perišić  kretanjima uvukli još više u sredinu. Na krilne pozicije tada su izlazili Vrsaljko i Strinić i kasnije Pivarić. Blizu njih su stajali pomenuti Modrić i Rakitić. I pogledajte prvi gol. Rakitić ispaljuje savršenu dijagonalu na Šimu Vrsaljka koji je ušao na krilo iz drugog plana. Bio je to savršen pas dugačak skoro 50 metara. Vrsaljko tada ubacuje loptu na koju se baca Perišić koji je ušao u 16 s krilne pozicije. Et voila, tako je Dalićev plan urodio plodom. 

KAD SU EMOCIJE SPLASNULE

Kako rekoh, shvatio sam to tek pri drugom gledanju utakmice, kad su emocije splasnule. Onda sam i rekao sebi da ne trebam pametovati i dernjati se na TV aparat kako bih prenio poruke hrvatskom izborniku koji mi se na trenutke činio izgubljen pogotovu kad nije radio promjene ni na samom isteku regularnog tijeka utakmice. Brzo mi je postalo jasno da čuva sve izmjene za dodatnih 30 minuta obzirom na problematičnu svježinu igrača na terenu. 

Čovjek ipak zna znanje. Nije, dakako, nogometni revolucionar ali ima nos za nijanse i stvarno zna svoj posao. Ne bi ga drugačije Modrić i kompanija toliko voljeli i poštovali. Konačno su dobili trenera s kojim se mogu razumjeti. Nakon toliko godina to im je promjenilo pristup i vjeru u sebe. Isti su to igrači od prije dvije ili četiri godine samo što sada imaju kariku koja im je nedostajala jer biti izbornikom je specifičan trenerski posao koji ima svoje zakonitosti prilično drugačije od uloge trenera u klupskom nogometu. 

Englezi su igrali najbolje što su mogli. Jednostavno su izgubili od bolje, kompletnije i iskusnije momčadi. Što se Hrvatske tiče bilo je par problematičnih individualnih rola ali njih sada ne treba potencirati. Puno je više bilo sjajnih individualnih partija. U tom segmentu se može istaknuti Lovrena, Rakitića i Mandžukića pa i Šimu Vrsaljka. Za ostale je bilo dovoljno da budu korektni i da odrađuju svoj posao. Obzirom na određene finese koje su urodile plodom stvarno se možemo nakloniti Zlatku Daliću koji je sjajno vodio jednu izuzetno tešku utakmicu. Najviše mu se može čestitati što je uspio pobjediti luzerski slavenskoblakanski mentalitet.   

Bit će to dobro finale. Francuzi će morati pokazati malo više nego do sada. Za protivnike imaju jedinu momčad koja im može parirati mentalno i kvalitativno. OK, Francuzi su blago u prednosti što se tiče same igračke kvalitete, ali Pogba još uvijek nije Modrić i Hrvatska, ovako mentalno snažna, sigurno će dati sve od sebe da iskoristi prigodu koja je pred njima. A kad daju sve do sebe onda nitko nije siguran.  

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Iz Rusije s ljubavlju, Marko Tomaš, Kauč selektor