Čitaonica Žurnal

Tajni život pjesama: Kamov i Šalamun čekaju trećeg

Piše: Amer Tikveša

I Šalamun i Kamov danas su nečitaniji nego ikad. Da ih lektira ne prepoznaje, razumije se. Reizdanja su rijetkost i nepopularna. Internet ih više guši nego što ih otvara i kad se na njemu nađu. Ne znam koliko ih neko preporučuje mladima i gdje, a ja to ne činim.

Tema pismenog zadatka bila je: „Čovjek je čovjeku brat“. A bio je rat. Zazvučala mi je kao šamar zdravom razumu. U školu sam išao gladan, neprikladno odjeven i obuven, sa zimom u kostima, pod snajperima i granatama, bez adekvatnog školskog pribora u neuslovne prostorije za nastavu, a sve zahvaljujući ljudima. Čovjek je meni bio dušmanin.

Temi sam pristupio ironijski. Bile su tri glavne teze koje su „dokazivale“ njenu istinitost.

- Hitler je čovječanstvo želio spasiti kuge. Šta je, naspram tog humanog cilja, žrtvovati jedan narod koji je prenosi?

- Pošto crnci žive u siromašnim četvrtima, nerijetko bez javne rasvjete, onda bijelci dođu i zapale im krstaču na najprometniji trg zbog čega im se lakše i sigurnije kretati.

- Karadžić ne želi da samo njegov narod nosi epitet nebeski, zbog toga i druge šalje u nebo. 

Dobio sam keca ko kuću. Profesorica je, naravno, shvatila ironiju, ali je temu označila promašenom. Rekla je da jedinicu neće unositi ako napišem novi rad uz navođenje primjera čovječnosti i u najtežim trenucima.

Napisao sam nešto dozlaboga patetično i dosadno. O tome kako komšije u mom haustoru i zadnju kašiku mlijeka u prahu dijele jedni s drugima, kako niko ne gleda ko je koje vjere, iako se rat i zbog tog vodi i sl. Dobio sam pet.

Time sam potvrdio svoj prvi rad čija je poruka bila da je čovjek čovjeku licemjerni gad. Iako smo i ja i ona znali da se generalizirati ne smije i da čovjek čovjeku neće postati brat zato što o njemu pišemo, svjesno smo produbljivali laž. Pisati u skladu s očekivanjima, s romantiziranom slikom svijeta koju nam je sistem želio nametnuti, za mene je bilo licemjerno, ali nisam želio da ginem (dobijem jedinicu) za istinu do koje nikom nije stalo.

Tim sam povodom imao i razgovor s pedagogom. On je već bio pročitao moj sastav i rekao: „Nema od priče ništa, samo piši, ali i čitaj.“ I dao mi je poeziju Janka Polića Kamova. Konačno sam na svom jeziku našao istomišljenika. 

Njegova pjesma Preludij (uvodna u zbirku pjesama Psovka) govori o njegovim tematskim preokupacijama, ali i o poetici.

Preludij

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;


ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;


izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;


cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.


Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;


bježim ih i bijeg je moj strelovit;


onud sam prošao, gdje plaze pognute šije, 


gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.


Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;


zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;


mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.


Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;


nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;


njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;


nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;


gutam misli i zagušit će me stid.


Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;


ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;


volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;


konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;


bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:


vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.


Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;


ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;


o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.


Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;


topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.


Podaj mi se zauvijek – crni su cjelovi moji;


crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.

Pisanje mora biti snažno da i sam papir oživi i da se uznemiri, mora biti o boli onoga koji piše, bol mora biti posljedica težnje za istinom, pisanje mora da šokira a šokantnost ne smije da se iscrpi u sebi, nego da navede na razmišljanje – programski se odredio Kamov. 


Učinio je to već kroz svoje ime: “Glede imena ‘Kamov’ toliko na znanje: Kad se je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca – onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet i – pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao: Blagoslovljen bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam.


Kamov za mene dakle znači program za literaturu…”, pisao je u pismu bratu. Ništa ne sakriti, dakle, ni očevo pijanstvo i golotinju čemu je sam kriv. No, kako i zbog čega pisati po Kamovu, tad me manje zanimalo. Ono što me zaslijepilo jesu teme njegovog vremena koje su aktuelne i u mom: “Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi”, “Nema zlata u mene ni diploma nema bez njega”, “Volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno”, itd. O licemjerstvu kao temelju međuljudskih odnosa i poretka. Fascinirao me vremenski razmak između mene i njega i činjenica da ne gubi na svježini. Kako to da je u mom vremenu moguće željeti pisati o istim stvarima na isti način? 

Kad sam se susreo s njim, bio je rat. To donekle objašnjava njegovu aktuelnost. Međutim, i danas, 2018., zloupotreba religije za pasivizaciju naroda, kupovanje diploma, dupli moral kao temelj ponašanja, čini Kamova aktuelnim. Fascinirala me njegova spisateljska strast, ali i vjera da se pisanjem može mijenjati svijet. Čudilo me kako se nisam prije sreo s njim, pitao se da li je zabranjen… Na sve to odgovore ću saznati, ali njihovo traženje zahtijevalo je stalna uranjanja u njegovo djelo, tako da je bilo došlo i do potpune identifikacije s njim.

Fasciniralo me i to što je do 24-te završio i s pisanjem i sa životom, a nije ostao nedorečen.

Njegov stil je posebna priča. Savršeno korespondira s njegovim svjetonazorom. Za mene je bio i odgojnog karaktera. Recimo, sklon je antonomazijama, perifrastičnoj upotrebi jezika,  preimenovanju svijeta, što je u skladu s njegovom poetikom prevrata. Svijet izgrađen na istini, mora biti oslobođen lažnih imena. Evo kako on to radi u pjesmi posvećenoj Jobu.

JOB


Strpljivi Jobe,


gledali smo golotinju tvoju i crvljive rane tvoje i izrovano tijelo tvoje;


gledali smo prste vječnosti i nokte velikoga boga što su šarali zakonike na koži tvojoj.


Veliki zakoni, odurni ko religija Moloha i Bala, sveti ko grobišta, tvrdi ko zub Jehove.


Gubavi starče, nakazo čovječja, pergameno nebeskog krvnika;


gle, zuji smrad ko glazba raspada;


njegova je riječ duša njegova: smrad smrada, trulež truleži;


i velike riječi milje s pogane njuške:
 ponizni, pokorni.


Gledo sam te ko dijete, koščati Jobe, i morao sam cjelivati gubu tijela tvojega 
i smrad duše tvoje;


truli sveče, dostojni proroče tiranskoga boga;


tvoj je bog sramotan ko knuto, postidan ko šibe;


vjernici su njegovi odurni ko cjelovi izbitog paščeta i pokloni birokrata;


vjera je njihova brutalna ko udo bika;


duša je njihova gubava ko tijelo tvoje.


Ponizni Jobe,


sjedalo privilegija i pljuvačko bogova,


tvoja je misao mrtva;


mrtva je misao tvoja, mrtav je čovjek;


ime je tvoje strvina - da žive gavrani;


Hosana, mrtvi Jobe! - gotova je pjesma moja.

On ga naziva, kako ga i religiozni ljudi nazivaju, poniznim i pokornim. Tome suprotstavlja vlastite pogrdne epitete i onda ih sumira u antonomazijama kakve su “Dostojni prorok tiranskog boga” i “Pergamena nebeskog krvnika”. Ova druga je bolja jer je dvostruka – Job je pergamena, a bog nebeski krvnik.

Job je figura preko koje se ljude uči patnji i žrtvovanju po svaku cijenu, što Kamova, vidljivo je, jako nervira. Kad kaže bog, on misli na institucionaliziranog boga, bezbrojne primjere njegove zloupotrebe za dobit nekolicine. Žrtvovanje prezire, a čita ga na tijelu.

Zahvaljujući njemu, još kao tinejdžer sam naučio da je tijelo tekst, a tekst tijelo kojim se upućuje na to. Job je pergamena, a hartija je “blijeda od prepasti” jer tu istinu mora ponijeti.

Čitao sam Kamova kome sam stigao i svi su bili zgroženi. Ostao sam usamljen u ljubavi prema njegovoj poeziji, a ono što se ne dijeli, polako i umire. Kad sam krenuo na studij, na Sirano pijaci u Sarajevu kupio sam komplet njegovih knjiga, izdanje iz 1956. Urednik Dragutin Tadijanović, a izdavačka kuća Otokar Keršovani iz Rijeke, odakle je i Kamov. Iz tog kompleta bila je poezija koju mi je pedagog posudio. Učinio sam ga temeljem svoje privatne biblioteke.

I onda sam ga pustio da tone u zaborav. U ponekom vlastitom stihu osjetio bih proplamsaj njegovog uticaja. Poneki buntovni pjesnik podsjetio bi me na njega i bio mi smiješan u poredbi s njim. 


A onda sam, u potrazi za nekim ko bi se mogao nazvati disidentom u jugoslovenskoj književnosti naišao i na Tomaža Šalamuna.  Bavio sam se njegovom zbirkom Poker i pjesmom Zašto sam fašista.

Ovdje je prenosim u prevodu Milana Đorđevića.

Dosta mi je socijalne mimikrije. 

Samo je 
ubijanje ljudi istinska akcija, napeta,


uzbudljiva, fantastična. 

Osluškuje se,


vidi, miriše, oseća i opipava cvrčeće meso.


Blaženi rat. 

Samo majka kojoj 
čizmom gaziš sinčićevu lobanju zaista 
zaurla sa istinskim bolom i ne treba da se 
bojiš da blefira. 

A najveća istina 
je najveći izvor estetskog užitka.


Najveća informacija je ubiti i izmučiti


čoveka koga najviše voliš.


Nisam zagriženi pristalica ubijanja stranaca,
 

neznanca
 vredi ubiti samo zbog novca, ne


zbog umetnosti. 

Ako vojnik ubije vojnika, 
to je 

nešto prosečno. 

Ali kada
 simpatičan, lep, elegantan mladić
 

u nastupu otkine vilicu svojoj majci


ili palcem probuši mali otvor u lobanji


svog bate dok ležerno


razgovara, a njegov religiozni, smireni,


otvoreni i mudri pogled nimalo ne gubi


od svoje nevinosti... O, svetlosti!


Takođe, fino je kad se dva gola vojnika


ljube. Milijarder lepše izgleda od


zanatlije, a bračni par koji se voli


podseća me na debelog gadnog


poslužitelja koji jede škembiće. S tog


stanovišta je interesantno gledati kako


onanišu crnci zrelih godina. Belci se


prilično boje, a crnci vrište i


hropoću, kao kad pomešaš šum roja pčela


sa nepodmazanim kolicima koja cvile po
šinama. 

Osim toga, mršavi su u bokovima i


nemaju sala. Samoupravljači su debeljkovići,


fašizam je rasig. Fašizam integriše čistu


lepotu. 

Fašizam znači mladost, svežinu,


moć, akciju i vitalnost, jevrejske svinje


su trule, pljuvačka im se skuplja


oko uglova usana. Ko vas je zaslepljivao


da ne vidite tako jasne stvari?


Fašizam znači moć i vlast


I voleo bih da vidim onoga koji bi zbilja


više  voleo da bude benav, slabunjav i progonjen.


Je li bog bio demokrata kad je jednim potezom


odvojio vodu od neba? Onaj ko me bude uspeo


da uveri u to napraviće od Tomaža Šalamuna


ovcu i unuci mojih unuka pokoravaće se


njegovim potomcima. A do tada ostajem ono


što sam, i sve dok ne pokupim dovoljno


oružja, novca i ljudi, sve dok ne
 

prikupim dovoljno štofa za uniforme mojih


dečaka, sve dok u vojsku i udbu ne
infiltriram dovoljno mladih genija,


pisaću pesme o lepoti prirode i


skromno i tiho se pripremati za


veliki dan.

Na isti način kako sam upao u Kamova, desetak godina poslije upao sam u ovu Šalamunovu pjesmu.

Pjesma me nije sadržajem šokirala koliko činjenicom da je objavljena 1985. Napisao ju je zreo pjesnik i čovjek u svojim četrdesetima, svjestan (pretpostavljao sam) nemoći poezije da mijenja stvari i opasnosti koju može proizvesti njeno neshvatanje, pogotovo s obzirom na rigidnost sistema u kojem je napisana i zbog čije je kritike u svojoj pjesmi Duma bio u zatvoru šezdesetih.

Pjesma mi je odmah bila jasna. Lirski subjekt je pjesnik. Iako sebe imenuje kao Tomaža Šalamuna, ne radi se o njemu. Radi se o pjesniku koji piše pjesme o ljepoti prirode, što Tomaž Šalamun nije radio. Radi se o Tomažu Šalamunu kakav bi trebao biti po mjeri ukusa mediokriteta. Onog čije stvaranje pokušajem sistemskog prevaspitavanja nije uspjelo. Ukazivao je na mogućeg sebe, sebe konformistu i oportunistu, i na one književnike koji to jesu, koji vape za fašizmom, a istovremeno pišu o ljepoti cvijeća. Takvih književnika (i ne samo njih), bilo je mnogo, pokazat će se početkom devedesetih. Šalamun je ukazao na licemjerstvo javnog morala na sličan način kao i Kamov početkom vijeka. Nakon Kamova, upravo na krilima onoga što je kritikovao, došao je svjetski fašizam, a nakon Šalamunove pjesme došao je ovdašnji.

Danas je na snazi sintagma “politička korektnost”, kao orijentir svima koji u javnom prostoru žele ostaviti dojam pristojnih ljudi. Ona ne utiče na suzbijanje fašizma ni unutar ni van njih, ali ga dobro sakriva. Ne prepoznajem danas pjesnika koji bi je na način dvojca iz ovog teksta prokazao.

I Šalamun i Kamov danas su nečitaniji nego ikad. Da ih lektira ne prepoznaje, razumije se. Reizdanja su rijetkost i nepopularna. Internet ih više guši nego što ih otvara i kad se na njemu nađu. Ne znam koliko ih neko preporučuje mladima i gdje, a ja to ne činim.

Kad god sam imao priliku, a kroz rad u školi sam to mogao svakodnevno, nisam to činio. Od straha šta bi neki roditelj mogao reći, šta ja to radim od njihove djece, koja je to pedagogija… Moj strah je bio uslovljen dubinskim razumijevanjem nerazumijevanja sredine za bilo šta dublje od hitova Nazifa Gljive. Nisam htio kvariti blaženost siromašnih duhom. Pokvarit će je već neki fašisti što izrastaju iz jagnjeće kože političke korektnosti protiv kojih nikakva poezija nema šanse.

Ja sam, pak, svom pedagogu zahvalan za otkriće Kamova. On je imao veću slobodu da ga preporuči. Bilo mu je lako, bio je rat. Djeci se tad svašta serviralo. Sreo sam ga neki dan. Pitao me pišem li išta. Neodređeno sam odgovorio: “Nešto po internetu.”

- Što se mene tiče, možeš i ništa, kad sam ti nepismen za to sokoćalo.

Mogu, mislim se u sebi, a rekao sam: Ništa ne propuštate.

(zurnal.info)