Oliver

Mala plava singlica: Možda pobijedimo ako smo živjeli po svome

Piše: Marko Tomaš

Oliver Dragojević nam je naše fantažije, naše umišljaje i petparačke sudbine činio ljepšima

Slušam tako izjutra History of Motown i čitam autobiografiju Patti Smith a onda me zatekne još jedna vijest o smrti koju ne možemo ignorirati jer kad život nije bio običan onda ni smrt nije tek crtica u čituljama dnevnih novina i portala. 
 
KOMADIĆ MEDITERANA
 
Negdje u trećem razredu srednje škole u Sombor je doselio moj drugar A.R. Došao je iz Crne gore, nekog malog primorskog mjesta, ako me sjećanje ne vara, a moguće je da me ne samo vara nego i masno laže. Bilo je to vrijeme kad smo glumatali punkere i metalce a opijali se uz Zabranjeno pušenje i Balaševića. U sred jedne takve pijanke, ne sjećam se gdje smo bili na ekskurziji, A.R. je zaželio da se pusti nešto od Olivera Dragojevića. Njegovom mediteranskom sentimentu ništa nisu značili Pišonja i Žuga a pogotovu konji vrani. Melankolična pijana raspoloženja htio je provesti uz galebove nad glavom. Nitko od nas nije to shvatao. A i mozgu koji fešte počinje Ramonesima a završava uz Balalajkaševića teško da išta može biti jasno, pogotovu ta vezanost čovjeka uz mediteran s kojeg cijeli svoj život nikada pa eto ni danas, kad su objavili vijest o njegovoj smrti, nije otišao Oliver Dragojević. 
 
Čudno je kako se slučaj poigra s nama. Ja sam se vratio svom komadiću Mediterana. Evo i danas maštam da ga napustim zauvijek, onako kako su taj škrti kraj odvajkada napuštali nakon što je prestao biti najbitniji trgovački put, ali ga je iz mene nemoguće istjerati. U poslijeratnim godinama uz Neretvu sam zbilja ukačio Olivera Dragojevića za kojeg jedna moj drug, mostarski čiraš i ters, kaže da je jedini u stanju otpjevat telefonski imenik a da to zvuči predivno. 
 
Eto, na žalost, u to se nikad nećemo moći uvjeriti. Jednako tako moja davnašnja želja, rijetka moja ambicija, da napišem tekst za pjesmu koju bi Oliver otpjevao neće biti ispunjena. 
 
ŠIZOFRENI GRAD
 
Ne znam na što na današnji dan liči moj Split, taj mahniti, šizofreni dragulj, radikalan u ljubavi i mržnji podjednako, kad ga je napustio onaj kojeg su svi odreda voljeli bez zadrške, onako po splitski, punim srcem i ustima punim riječi ljubavi koje znaju zaličiti na najšporkije psovke kad ih ispale splitska usta. Znam da mi prelazeći vijesti na portalima zaiskri suza u oku. Zbog nas koji ostajemo u nekom vremenu bez legendi uz koje smo živjeli i odrastali i čija su djela bojila naše živote. 
 
Boli me kad shvatim koliko se samo splitske duše odlomilo i otišlo nebeskoj pučini ove godine. Lijepo je busati se vječnim Hajdukom ali bine i pozornice i pisaće makinjete sve su usamljenije i ne znam što će biti sa Splitom i cijelim svijetom kad nestane i nas koji se sjećamo i u čije je duše utkano pomalo svega toga za čime smo žudjeli. A svi smo u bivšoj Jugi pomalo zavidili Splićanima i bili ljubomorni na njih. I zbog Hajduka, i zbog Ferala i zbog mora i sunca i zbog Olivera. 
 
MALA PLAVA SINGLICA
 
Jedna od pjesama za koju bih, što Branko Ćopić kaže, dao tepsiju baklave da sam je napisao otpjevana je upravo od Olivera. Onako je pomalo i prvoloptaška ali meni se uz nju najljepše plače. Malo je buntovnijih pjesama napisano i otpjevano otkad je svijeta i vijeka a da su tako dirljivo tužne i svjesne poraza u koji se ljudski život na koncu neminovno pretvori. Makar je vjerojatno blesavo tvrditi da je život čovjeka koji je mnoge živote ispunio pjesmom na koncu završio porazom. Možda pobijedimo ako smo živjeli po svome, a Oliver je to sigurno činio. Zapravo pobijedimo, jebeš poraze, oni su samo sastavni dio fantažije. 
 
Čudno je, kako rekoh, kako se slučaj poigra s nama. Jučer mi je Saputnica poslala video klip. Kupila mi je singlicu na festivalu vinila u Imotskom. Na videu je bio snimljen naš gramofon, na njemu mala plava singlica s koje se čuo Oliverov glas i moja omiljena pjesma: Ča je život vengo fantažija! 
 
A on nam je naše fantažije, naše umišljaje i petparačke sudbine činio ljepšima. Zato povlačim ono o porazu ali neka moja glupost ostane zabilježena u redovima iznad ovoga. 
 
Znam da jedva čekam vratiti se svom komadiću Mediterana samo kako bih s Njom ispred širom otvorenih prozora i do kraja odvrnutog pojačala poslušao Olivera kako pjeva „Ča je život vengo fantažija“.
 
 
(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Marko Tomaš, Oliver Dragojević