Kauč selektor

Bosanskohercegovačka škola nogometa: Spori ulazak, dizelaška igra, strepnja i povremeni bljeskovi

Piše: Marko Tomaš

Momčadi poput Austrije nam, manje više, nikada nisu bile problem. Uvijek bismo nekako uspostavili našu igru, ako takvo što uopće postoji. Ali nakon puno godina možemo zaključiti čak da BiH ima specifičan, dizelaški način igre

"Kolonija uzvraća udarac." Baš mi se nešto dopada taj politički pretenciozan naslov za analizu jedne obične nogometne utakmice. Ali veze taj naslov s mozgom nema. Točnije ima koliko i laprdanje o tomu koliko Marko Arnautović ima razloga da mrzi BiH. Ne znam kada i kako ćemo se riješiti te ozbiljne bolesti koje konflikt traži na silu i tamo gdje ga nikako nema a sve ne bi li vještački podigla tenzija dok gledate, kako rekoh, jedan običan nogmetni meč. 

 Utakmica nije obična tek po tomu što je to drugi nastup Bosne i Hercegovine u Ligi nacija i što je, ljudima koje stvarno interesira igra, bilo bitno vidjeti koliko BiH može protiv još jedne momčadi koja je na kvalitativno istoj razini kao i Bosna i Hercegovina. Bilo je bitno vidjeti da li Robert Prosinečki još uvijek ima neku ideju o tomu kako BiH treba igrati. Za vrijeme onih proljetnih utakmica činilo se da ima. U prvoj natjecateljskoj, onoj koju smo gledali u subotu, činilo se kao da se potpuno izgubio, kao da je zaboravio zbog čega se nalazi pored terena obučen u trenirku s oznakama reprezentacije BiH. 

ŽRTVA NONŠALANCIJE

Nastavimo gdje smo stali poslije utakmice koju smo odigrali protivu Sjeverne Irske. Bio sam škiran nekim izjavama Roberta Proseinečkog. Toliko da sam se zapitao što se dogodilo s tim čovjekom u proteklih par mjeseci. Kao da je zaražen BH virusom „kako ćemo lako ćemo“, kao da se pustio kao tikva niz vodu i rješio sve stvari prepustiti sudbini. Sudbina, kako znamo, postoji u nezrelim i primitivnim društvima. A od Roberta Prosinečkog sam očekivao da dokine uticaj usuda na bosanskohercegovačku nogometnu reprezentaciju. Čovjek je nakon subotnje utakmice, izgovarajući opravdanja za katastrofalnu igru naše momčadi, a vezano pogotovu uz kritike upućene na adresu Eldara Čivića, mrtvo hladno lupio: Čiva je igrao nespreman...

Molim!? Zašto je u momčadi bio nespreman igrač? Pri tomu prilično neiskusan igrač zbog kojeg se cijela obrana sudarala sama sa sobom pokušavajući pokrpiti njegove pogrešne procjene, pogrešna postavljanja, promašivanja lopte, pogrešna dodavanja itd. 

U tom sam trenutku pomislio: gotovo je, i Robi je pao kao žrtva naše standardne nonšalancije, nestručnosti i prepuštanja sudbini. 

Više od te izjave vam i ne treba. To je najbolja ilustracija užasa koji sam osjetio kad sam pomislio da nas čeka još barem jedna sezona nogometne agonije i to u okolnostima u kojima ne postoje opravdanja za neuspjeh jer, objektivno gledano, što se Lige nacija tiče i naše skupine, s malo pameti i truda trebali bismo biti bolji od Sjeverne Irske i Austrije. 

Nakon prve dvije utakmice, sada to možemo zaključiti, i jesmo bolji od Sjeverne Irske i Austrije. Ali, bojim se, da je u te dvije pobjede bilo najmanje pameti, bilo je nesto truda a najvise sreće. Prokleti usud. 

Da se razumijemo, meni je drago ako konačno imamo izbornika koji ima više sreće nego pameti iako se ugrizem za jezik kada takvo što kažem za Velikog Žutog, Roberta Prosinečkog, čovjeka čije su rolice, pored mase nekih drugih stvari, obilježile moje djetinjstvo i mladost. 

Kako sam i zaključio u analizi utakmice protiv Sjeverne Irske nama je bilo puno lakše igrati protiv Austrije iako su Austrijanci igrački nešto kvalitetniji od Iraca. Jednostavno, tempo i način kakvim igraju Austrijanci više nam leži nego rugby koji igra Sjeverna Irska. Nogometni protuotrov za otočku igru moramo pronaći. 

DIZELAŠKI NAČIN

Momčadi poput Austrije nam, manje više, nikada nisu bile problem. Uvijek bismo nekako uspostavili našu igru, ako takvo što uopće postoji. Ali nakon puno godina možemo zaključiti čak da BiH ima specifičan, dizelaški način igre. Spori ulazak u utakmicu, velika rupa u sredini terena zbog koje nam je zadnja linija stalno izložena pa strepimo dobar dio utakmice i onda neki individualni bljeskovi kojima izlazimo u napad čija gradnja počiva na puno patnje kao da imamo ideju ali, jebiga, da bismo je realizirali smeta nam protivnik. Protiv iole jačih momčadi taj spori ulazak u utakmicu nas gotovo redovito stavlja u rezultatski minus. Dakako da karikiram ali nije to daleko od istine. Pravilnosti postoje, ponavljaju se bez obzira na to tko je izbornik. Od Prosinečkog sam očekivao da to dokine, da skine tu vradžbinu pa da stvarno igramo nogomet umjesto da većim dijelom utakmice psujemo istog onog kojem skrećemo pogled i molimo ga da nas pogleda i spasi. 

Kako sam rekao već tisuću puta u prijateljskim utakmicama činilo se da Prosinečki ima jasnu ideju kako želi da naša momčad igra. Ali ništa od nismo vidjeli protiv Iraca. Protiv Austrije smo stajali dosta bolje ali uvjeren sam da je to zbog toga što nam više leži austrijski način igre. 

ROBIJEV ČIVA

Na terenu se ponovno pojavio Čivić. Robijev nespremni Čiva. Hajde, očito Prosinečki s njim ima neku jasnu ideju kad toliko inzistira. I opet ista priča. Promašivanje lopte. Pogrešna dodavanja i još gora postavljanja i procjenjivanja situacija. Opet sam s nevjericom tražio po googleu i svaki put je sam nailazio na rezultate koji govore da taj dečko stvarno profesionalno igra nogomet i to za čuvenu Spartu iz Praga. Posjed je bio nešto bolji. Moram priznati da smo sjajno zakočili austrijski lijevi bok koji i jeste njihov najveći forte jer po njemu ordiniraju Alaba i Arnautović. Dosta smo brzo reagirali na napadačku ideju Austirjanaca koji su skužili da naša obrana jako brzo sjedne vrataru u krilo pa su s bokova umjesto centaršuteva vraćali povratne lopte na šesnaest metara. Srećom tih nekoliko uspjelih akcija završilo je nepreciznim šutovima. Arnautović i Alaba su ubrzo gotovo nestali s terena. 

ŠUNJIĆ

E, tu dolazimo do uloge jednog samozatajnog a možda i najkonstantnijeg igrača kojeg već godinama imamo u momčadi. Naša se javnost na takve ne osvrće ali imati stopera poput Tonija Šunjića je velika dragocjenost. Ništa on spektakularno ne odigrava ali ključna je stvar ta što ne pravi greške i ono što radi na iznadprosječnoj a neke stvari i na elitnoj razini. Obzirom ga ne krasi velika brzina Toni Šunjić je majstor u postavljanju i čitanju igre. Na žalost suigrači ga rijetko prate, uvijek postoji neka rupa u našoj obrani koja kompletnu zadnju liniju izbacuje iz balansa pa sa sobom povlači i Šunjića. 

TODOROVIĆ

Jako mi se dopao i Darko Todorović. Čini se da konačno imamo pravo rješenje za desnog stražnjeg. I to dugoročno. Kada se u pogon vrati Kolašinac zadnja linija će nam biti i više nego solidna u postavci Todorović – Šunjić, Zukanović/Vranješ – Kolašinac. Kada Vranješ bude u pogonu neće biti mjesta za Čivića jer bi na njegovu poziciju nekom logikom trebao ići Zukanović. 

BEŠIĆ

No, kako ukrotiti Muhameda Bešića? Njegov potencijal je vanserijski ali njegova nestabilnost je zapanjujuća. S njim bismo imali sjajan most između zadnje linije i veznog reda ali on je divlji, njegove kretnje gotovo nepredvidive, sklonost da dribla u rizčnoj zoni je iritantna. A valjda za takvo što na klupi imamo Elvira Rahimića, čovjeka koji bi trebao biti sjajan mentor Bešiću i koji bi mu mogao pomoći da se ostvari njegov puni potencijal. To, na žalost, moramo čekati kroz reprezentaciju jer kroz igre u klubu Bešić za to neće dobiti prigodu. 

VIŠĆA

Višća uglavnom ne pravi štetu. Odgovoran je u defanzivnim zadaćama ali njegov bi ofanzivni doprinos morao biti veći. Kada prorade nekakvi mehanizmi u našoj igri vjerujem da ćemo i od Višće dobiti puno više nego što smo do sada dobijali. 

DULJEVIĆ

Haris Duljević je odličan igrač ali kao i puno igrača formiranih u našoj ligi možemo ga nazvati nebrušenim. Igra mu je previše sirova, slabo porcjenjuje kad je pravi timing z adribling i time zna usporiti pa i upropastiti neke obećavajuće polukontre, ali u ove dvije utakmice je bio jedan od najboljih igrača. 

SARIĆ

Elvis Sarić je igrač s puno energije ali nefokusirane. Barem ja imam takav dojam. Ovako nisam siguran koja je točno njegova uporabna vrijednost pogotovu jer Pjaniću treba partner puno jači na lopti od Elvisa Sarića. Probao je to Prosinečki protiv Austirje dobiti guranjem Bešića prema naprijed ali stvari nisu štimale baš najbolje. Zato nam se i čini da nam je Pjanić ostao dužan iako je obavio jako puno onog nevidljivog, pogotovu defanzivnog posla. I on je u nekim trenucima bio jedan od onih koji krpe lijevi stražnji bok kad Čivić onako egzistencijalistički odluta gdje mu mjesto nije. 

Šteta da Krunić nije ugurao onu loptu u mrežu. Ali u njemu vidim igrača koji bi polako trebao postati starter u našoj momčadi. 

DŽEKO

A Džeko? O njemu se, jebiga, više ne raspravlja. On je svoje dokazao i pokazao. 

Nama briga treba btii ostatak momčadi. A ona nije igrala dobro. Igra je bila ispresijecana, puna grešaka, pogrešnih čak i onih kratkih dodavanja. Već sam bio uvjeren da se i Prosinečki uspio u kratkom roku pogubiti u vremenskoprostornoj rupi zvanoj Bosna i Hercegovina. A onda je Edin Džeko postigao pogodak. Bilo je to manje više zasluženo ako se nakon jalove igre poput naše išta može biti zasluženo. Tek nakon tog pogotka našoj momčadi kao da su pali okovi s nogu i tek onda smo vidjeli o čemu je Prosinečki trabunjao kada je govorio po igri na posjed, okomitoj i napadačkoj. Vijdeli smo nešto od onih ideja koje su se jasno ocrtavale u proljetnim prijateljskim utakmicama. 

 Puno kratkih dijagonala prema bokovima koji istom takvom dijagonalom trebaju izbaciti Edina Džeku u prostor na nekih šesnaest metara od gola protivnika ili eventualno staviti ga u stiuaciju da ostane jedan na jedan s protivničkim stoperom. Na nesreću ostalo je još malo vremena kako bismo vidjeli još nešto ali bitna stvar je da nam izbornik ipak nije dopola zaglavio u BH živom blatu već da i dalje ima ideje kojima bi mogao dokinuti naš nogometni usud kako bismo konačno postali momčad koja uvijek igra najbolje što može jer je plan igre takav da izvlači maksimum iz igrača kojima raspolažemo. 

POBJEĐIVANJE JE NAVIKA

Nemate pojma koliko su bitne ove dvije pobjede pa makar bile ostvarene uz veliku dozu sreće. Uvijek ponavljam kako je pobjeđivanje dobrim dijelom navika. A mi smo faktički već osvojili skupinu u kojoj se natječemo. S velikom mukom. Uz puno sreće. Ali možda je to i zato što smo u toj konkurenciji, kakva god da je, jednostavno najbolji. A događalo nam se dosta puta da ne pobijedimo kad smo bolji. A mi smo momčad na razini na kojoj si to ne smijemo dopuštati ako se želimo nadati iole opipljivom rezultatu. 

A sada me jako interesira uzvrat protiv Irske. Da vidimo što je stručni stožer radio na otklanjanju naših kroničnih problema. Irci su jači i brži ali mi smo kvalitetniji. Moramo stvoriti okolnosti u kojima ćemo dobiti mogućnost da to i pokažemo.  

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Edin Džeko, Robert Prosinečki, Marko Tomaš, Kauč selektor