Čitaonica Žurnal

Tajni život pjesama: Razgovor s knjigama koje nisam pročitao

Piše: Amer Tikveša

Ako ih ikad napišem, a ostanu nepročitane, svaki dokoni čitalac moje biografije kroz taj naslov upisivat će svoj sadržaj učitavanjem. Knjige se tako najbolje množe

Postoje pisci koji svojim načinom života zasjene svoje djelo, pa mnogi ne znaju nijednu Ujevićevu pjesmu, ali znaju neku anegdotu o njemu. Postoje i oni čiji je život bio sve osim dosadan, ali je njihova snaga pripovijedanja učinila da ljudi bolje poznaju život njihovih likova nego njih samih, naprimjer djed Rade i Ježurka Ježić su mnogo popularniji od Branka Ćopića. Isto je sa Sušićevim Taletom. Takvo što i ne čudi kod onih u čijem životu i ne bi bilo ničeg zanimljivog da jednom godišnje ne odu na promociju vlastite knjige.

Postoje i oni čija proza zasjeni njihovu jednako kvalitetnu poeziju da mnogi i ne znaju da su ti pisci ustvari i pjesnici. Takav je meni Ćamil Sijarić. Ima i obratnih slučajeva. Skender Kulenović i Oskar Davičo, naprimjer, imaju tako dobre romane da bi se mogli svrstati u pjesme nad pjesmama. Davičov se i zove Pesma.

Ima i onih čija jedna zbirka zasjeni drugu jednako vrijednu. Recimo, to se desilo s Kamenim spavačem Maka Dizdara koji je krivicom književnih kanonizatora njegovu Modru rijeku gurnuo gotovo u zaborav.

PJESME KOJE NISAM PROČITAO

Ima, međutim, i onih čiji je sam naslov zbirke dovoljan za poetsko nadahnuće čitaoca i to toliko da nikad ne pročita zbirku a da je preko naslova doživljava kao nešto prilagodljivo vlastitom životnom iskustvu. To su oni naslovi zbirki kroz koje nepročitane pjesme pokušavaju da iscure i saoblikuju se s tvojim životom.

Takav naslov mi je „Poprskan znojem kazaljki“ – prva objavljena zbirka Raše Livade. Uvijek mi je padao na pamet kad se znojim čekajući teške vijesti. To se ne znojim ja, nego vrijeme koje ko zna kakvo zlo donosi i od muke tog saznanja znoji se i svojim me znojem prska.

Kad sam intenzivno pisao političke analize i komentare znao sam sebi laskati naslovnom sintagmom zbirke pjesama Duška Trifunovića – „Tumač tiranije“.

Najviše sam i u najrazličitijim situacijama upotrebljavao „Uči li noćas neko u ovom gradu japanski“, naslov zbirke pjesama Miljenka Jergovića. Pošto je nisam pročitao, nemam pravo da govorim o čemu pjesnik u njoj piše, ali to me ne sprečava da učitavam kako je to zbirka o samoći. 

Parafrazirao sam taj naslov kad ni s kim nisam imao priliku dijeliti vlastita interesovanja. Jednom sam se, tako, upustio u traženje foto knjiga po sarajevskim knjižarama i ni u jednoj nisam našao nijednu. Samoća se ogleda i u interesu za gitarske fingerstyle aranžmane rock klasika. Potom za fotografisanje odraza gradova u lokvama. Ništa, dakle, ekscentrično i nedostižno. Dobro, fotografisati odraze gradova u lokvama možda jeste malo ekscentrično. Ipak, nije nezanimljivo. Unatoč tome, to su u Sarajevu usamljenička interesovanja, kao penzionersko hranjenje golubova. 

Vremenom su i one nekad najsvakodnevnije stvari počele izazivati osjećaj usamljenosti tako da je postalo sasvim legitimno pitati se: Bavi li se noćas iko u ovom gradu poezijom? Japanski, iz naslova knjige, postao je tako metafora usamljenosti. 

SPAŠAVANJE ARKHAMA

Japanski je za Mirzu bilo mnogo stvari, no njegovu samoću odlučio sam da podijelim s njim kad su u pitanju društvene igre na ploči. U Sarajevu su se mogli naći šah, tavla, čovječe ne ljuti se te druge opšteprihvaćene igre. On je tražio Arkham Horror. Uspio ju je naći u Zagrebu. Igra je snažno intertekstualno povezana s djelima Mirzinog omiljenog pisca horor priča H. P. Lovecrafta i njegovom Ktulu mitologijom. Radnja je smještena u Arkham, Lovecraftov fiktivni grad u državi Masačusec. 

Cilj igre je onemogućiti buđenje lovkraftijanskih božanstava. Arkham je portalima spojen s drugom dimenzijom, obitavalištem zlih, primordijalnih bogova, čije je buđenje pogubno za grad. Zatvarati i/ili zapečatiti ta vrata znači držati božije oči zatvorenima, ne dozvoliti im da se probude. Sve što vide, uništit će.

Da spašavam Arkham, zapala me je uloga Darella Simmonsa. 

U njegovom opisu stoji: „Čak i dok je odrastao u Arkhamu, Darrell je uvijek znao da postoji nešto bizarno u vezi s njegovim gradićem. Nakon što je završio srednju školu, otišao je raditi za Arkham Advertiser kao fotograf, a od tada je 'prepuzao' svaki pedalj svog grada. No sinoć je Darrell vidio nešto strašno - nešto što je potreslo njegov svijet do temelja i raspršilo iluzije o sigurnosti koje svi potičemo kako bismo zaštitili svoje umove i duše. Njegov urednik kaže da je samo 'vidio stvari', ali kada je napuštao zgradu novina, znao je tačno šta je vidio i odlučio je to pokazati svijetu! Ovaj put će biti oprezniji. Ovaj put će slikati i dokazati da stvari u Arkhamu nisu normalne.“

Radio sam kao novinar i bio (kao i danas) strastveni zaljubljenik fotografije, tako da nisam imao problem identificirati se s Darellom. Arkham smo ubrzo povezali sa Sarajevom. Zla božanstva bili su lokalni moćnici koji su sve što su vidjeli uništili, isisali iz toga život i pustili da tavori poput zombija. Život je sveden na jednu dimenziju, instinkt za preživljavanjem, a svaki interes veći od toga dočarava ti vlastitu usamljenost.

Igrajući se i kroz priču prevodeći Arkham u Sarajevo izgovorio sam: Drži li noćas iko u ovom gradu bogovima oči zatvorenim.

Bila mi je to ujedno i najjača parafraza nepročitane Jergovićeve knjige. Od usamljeničkog jadikovanja knjiga je počela da govori o egzistenciji cijelog grada.

Takve naslove tražim za svoje nenapisane knjige. Ako ih ikad napišem, a ostanu nepročitane, svaki dokoni čitalac moje biografije kroz taj naslov upisivat će svoj sadržaj učitavanjem. Knjige se tako najbolje množe.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Tajni život pjesama, Čitaonica Žurnal, Amer Tikveša