Čitaonica Žurnal

Lawrence Ferlinghetti: Pjesnik mora biti neprijatelj države

Razgovarao: Vojo Šindolić

Povodom stotog rođendana pjesnika Lawrencea Ferlinghettia objavljujemo intervju koji je s njim uradio Vojo Šindolić, kao i Šindolićev esej o velikom beat umjetniku

Šindolić: Danas, kad su najpoznatija djela beat pisaca uvrštena u mnogobrojne antologije suvremene američke i svjetske književnosti, i kad se ta djela i njihovi pisci izučavaju na najuglednijim sveučilištima kako u Sjedinjenim Državama tako i diljem svijeta, često se čuje misao kako je beat generacija nešto već prošlo i nadiđeno, da ne kažem “staromodno”?

Ferlinghetti: Beat književnost nije pokret s kojim je gotovo samo zato što su njegovi najznačajniji predstavnici umrli; naprotiv, to je književni tok koji i dalje nepresušno teče. Mnogi od preživjelih beat pjesnika i srodnih pisaca u posljednjih nekoliko godina stvorili su ili objavili neka od svojih najznačajnijih djela – Gary Snyder (dobitnik Pulitzerove nagrade za poeziju za 1974.) i Michael McClure … Ipak, na većinu beat pisaca još uvijek se gleda kao na društvene odmetnike i buntovnike.

Šindolić: Možemo li u svemu tome vidjeti i ponovno zanimanje za nekadašnji beat stil, nažalost u komercijaliziranim uvjetima, u različitim zabavnim medijima: igranom filmu, nastupima pjesnika na MTV-u, glazbenim spotovima grupe U2, Patti Smith, brojnim dokumentarnim filmovima o stvaralaštvu Williama S. Burroughsa, Jacka Kerouaca ili Jima Morrisona, itd?


Ferlinghetti: To je samo nastavak, istina mnogo komercijaliziraniji, onoga što su beatnici započeli spojem poezije i jazza – potkraj četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Ne vidim veliku razliku osim što su sadašnji sudionici mnogo više otuđeni nego što su bili ondašnji.

Šindolić: Tvoje ime je postalo i sinonim za izdavačku kuću City Lights u San Franciscu, prvu knjižaru u Americi i svijetu za džepna izdanja knjiga, i epicentar beat pokreta ne samo na Zapadnoj obali nego i diljem Sjedinjenih Država još od sredine pedesetih godina.

Ferlinghetti: Ja sam prvotno bio povezivan s beatnicima kao njihov nakladnik. Tek kasnije, nakon što sam objavio svoju poeziju, postao sam njihovim neformalnim članom.

Šindolić: Ondašnji mediji bili su izrazito neskloni i nenakloni beat piscima, nazivajući ih skitnicama, komunističkim agitatorima, anarhistima, književnim neznalicama, subverzivnim elementom, itd. Sve ovo zvuči prilično pogrdno za nekoga tko je, poput tebe, doktorirao na Sveučilištu na Sorbonni, i to s temom…

Ferlinghetti: Jedan dosadni francuski profesor žarko je želio napisati knjigu o beatnicima, i jednom me upitao kako se zvala moja doktorska disertacija, premda je i sâm bio profesor na Sorbonni i mogao je potražiti moj rad u njihovoj knjižnici. Odgovorio sam mu da je naziv mojeg doktorskog rada “Uloga pisoara u francuskoj književnosti”. Brzopleto je prihvatio moju šalu i tako je to izišlo u njegovoj knjizi. Ali pravi naslov moje doktorske disertacije bio je “Grad kao simbol u modernoj poeziji”.


Šindolić: Ljudi te uglavnom poznaju i cijene kao pjesnika, uvjerenog anarhistu, ikonu knjižare i nakladničke kuće City Lights, ali volio bih da se ovaj put dotaknemo i tvojeg slikarstva, budući da si u posljednjih dvadesetak godina napisao značajan broj pjesama koje se bave slikarstvom i svjetlošću u slikarskom smislu. Znam da kada govoriš o svom slikarstvu najradije koristiš riječi eros i svjetlost. A i tvoja knjižara i izdavačka kuća sadrže riječ svjetlost u svome nazivu…

Ferlinghetti: Svjetlost je simbol plodnosti, kao što se može pročitati u Frazerovoj “Zlatnoj grani”, a mislim da se slobodno može reći kako Chaplinova mala figura simbolizira i svjetlost i eros i traganje za čistoćom i istinom. Zato mi se svidjela ideja da knjižaru nazovem City Lights, što izravno potječe od naziva Chaplinova filma “Svjetlosti velegrada”. Svi Chaplinovi filmovi su, zapravo, priča o pojedincu koji se bori protiv države. Chaplinov lik je lik nepatvorenog anarhista i čistog revolucionara, pa samim time i nevinog revolucionara i nevinog erosa. On uistinu predstavlja ono subjektivno u svima nama, drugu vrstu stvarnosti, jedan drugačiji pogled na stvari, na čitav svijet. Chaplinov je mali čovjek suprotstavljen golemom, okrutnom svijetu, pa samim time ima i negativan odnos spram autoritarizma, policije i države.

Šindolić: Promatrao si svjetlosti mnogih velegradova, širom svijeta. Imao sam veliku čast i rijetku priliku pročitati u tvojim još neobjavljenim dnevnicima da si otišavši u Pariz 1948. godine zapravo slijedio primjer američke izgubljene generacije i da si, u izvjesnom smislu, iznova pokušavao proživjeti Hemingwayev mit.


Ferlinghetti: Otišao sam u Pariz s Wolfeovim romanom “Pogledaj dom svoj anđele” u jednom džepu i Hemingwayevim “Sunce se ponovno rađa” u drugome. To su bile moje biblije, zato sam otišao u Pariz, da bih doživio Hemingwayev mit, koji, naravno, već tada nije više postojao. Odlazio sam u književne kavane na Montparnasseu krajem četrdesetih, tada još nisu bile odveć zaražene masovnim turizmom, i čovjek je mogao vidjeti francuske slikare kako slikaju za stražnjim stolovima. Živio sam jednu iluziju, pokušavajući oživjeti roman “Sunce se ponovno rađa”. O svemu tome iscrpno pjevam u mojoj dugoj pjesmi Adieu à Charlot (Charlot je francusko ime Charlesa Chaplina). U njoj se osvrćem na sve te mitove koje je moja generacija nadživjela, da bih na kraju završio idejom zbog čega je Chaplin toliko važan i zašto i dalje nastavlja biti važnim likom u našoj tehnokratskoj svijesti čak i danas.


Šindolić: Znači li to da je, prema tvojem shvaćanju, Chaplin simbol potrage za erosom?

Ferlinghetti: Chaplin predstavlja malog čovjeka u svakome od nas. On predstavlja mit o svemu subjektivnom u suvremenom konzumnom društvu kakvo danas postoji u Americi i Europi. Čini se da je suvremeno potrošačko društvo danas posvećeno jedino uništenju i obuzdavanju svega subjektivnog u svakome od nas – čitava TV (ne)kultura, čitava elektronička zloupotreba kompjutorske industrije… Stoga možemo reći da je Chaplinov lik doista lik pjesnika, a pjesnik je po definiciji neprijatelj države, jer pjesnika možemo definirati kao prenositelja erosa. Sukladno tome, pjesnik se protivi svemu što ga guši i obuzdava, gušeći pritom i njegov nagon za erosom, gušeći njegovu potragu za svjetlošću, ljubavlju i ljepotom. Zato kažem da već po samoj definiciji pjesnik mora biti neprijatelj države.

Šindolić: Još je jedan američki otpadnik i Chaplinov imenjak proveo život tragajući za erosom: mislim, naravno, na Charlesa Bukowskog. Ti ne samo što si ga poznavao, nego si objavio njegove dvije najznačajnije rane knjige proze, roman “Zabilješke starog pokvarenjaka” i “Erekcije, ejakulacije i druge priče o običnom ludilu”. Nedavno sam naišao na jedan tekst u kojem ugledni američki književni kritičar citira Sartrea koji hvali Bukowskog kao “najistaknutijega egzistencijalnog pjesnika”. Ali, je li Bukowski ikada bio ozbiljno shvaćen?


Ferlinghetti: On se zbilja nije nikad vrzmao po pjesničkim krugovima niti im je ikada pripadao, umjesto toga odlazio je na konjske utrke ili u jeftine barove. On nije imao ni najmanju želju za druženjem s književnim kritičarima ili uopće književnim ljudima. Upravo zato mnogi ljudi iz akademskih krugova nikada nisu čuli za njega ili namjerno nisu htjeli čuti…

Šindolić: Kakav utjecaj ima danas poezija kad relativno mali broj ljudi posvećuje svoje vrijeme čitanju poezije, u usporedbi s filmom, videom, kompjutorskim igricama i svime ostalim?

Ferlinghetti: Naša knjižara City Lights drži jedan od najvećih izbora knjiga poezije na svijetu. Čitav inventar imamo u kompjutoru, čak i rijetka i bibliofilska izdanja, tako da svakog časa možemo reći koliko knjiga poezije prodamo mjesečno. To je enormna količina. Istina, danas se knjige mnogo više kupuju preko interneta nego u knjižari, to je paradoks današnjeg društva.

Šindolić: Kakav bi mogao biti tvoj savjet mladim pjesnicima?

Ferlinghetti: Neka prave filmove. Film ima i zvuk i sliku, što znači da može sažeti književnost, slikarstvo i glazbu. Mislim da se najpoetičniji talenti koji su se prije nekoliko desetljeća zanimali za poeziju danas mnogo ozbiljnije bave filmom. 

 


 

 

OTVORENIH OČIJU, OTVORENOG SRCA

(O životu i djelu Lawrencea Ferlinghettija)



Piše: Vojo Šindolić

Rođen 24. ožujka 1919. godine, u 94-oj godini života Lawrence Ferlinghetti nedvojbeno je najslavniji živi američki pjesnik, živa legenda američke i svjetske književnosti dvadesetog stoljeća. Lawrence Ferlinghetti je 1950. godine doktorirao na pariškoj Sorbonni disertacijom naslovljenom Grad kao simbol u modernoj poeziji: u potrazi za tradicijom metropole (La Cité – Symbole dans le poésie moderne: a la recherche d'une tradition Metropolitaine). Ali, svoju akademsku titulu Ferlinghetti nije nikada upotrijebio. Štoviše, duhovitim objašnjenjima i dosjetkama često je prikrivao zvanje doktora znanosti i umjetnosti pa je svojedobno kazao: “Jedan francuski profesor želio je napisati knjigu o najznačajnijim predstavnicima Beat generacije, i vodeći opsežan intervju sa mnom, pitao me kako se zvala moja doktorska disertacija, premda je i sâm bio profesor na Sorbonni i mogao ju je potražiti u sveučilišnoj knjižnici. Odgovorio sam mu kako sam tezu nazvao Uloga pissoira u francuskoj književnosti. Zapisao je sve što sam mu rekao i tako je i objavio u svojoj knjizi.” 

Život, rad i djelo Lawrencea Ferlinghettija neraskidivo su vezani za San Francisco. Godine 1951. Ferlinghetti se trajno nastanio u San Franciscu i u lipnju 1953. otvorio prvu knjižaru u Americi za jeftina i “džepna” izdanja knjiga nazvavši je City Lights (prema istoimenom Chaplinovom filmu). Dvije godine poslije osnovao je istoimenu nakladničku kuću koja je među prvim izdanjima objavila zbirke pjesama tada već poznatih pjesnika Kennetha Patchena i Kennetha Rexrotha, da bi kao četvrta knjiga u ediciji Pocket Poets Series godine 1956. bio objavljen Urlik (Howl and Other Poems) Allena Ginsberga, nakon čega je ta nakladnička kuća objavila više od tisuću naslova pjesničkih i proznih knjiga, među kojima su i djela Williama Carlosa Williamsa, Malcolma Lowryja, Paula Bowlesa, Sama Sheparda, Jacka Kerouaca, Gregoryja Corsoa, Charlesa Bukowskog, kao i prijevodi djela Préverta, Pasolinija, Lorce, Pessoe, Artauda, Bataillea, Jeana Geneta, Michauxa, Jevtušenka, Voznesenskog, Ernesta Cardenala, itd.  

O tom vremenu Ferlinghetti govori: “Kada sam prvi put došao u grad, ranih pedesetih, nije postojala jedna jedina knji­žara u koju je čovjek mogao ući da opušteno prelista knjigu, popriča s ljudima... Sjećam se odlazaka u knjiža­re u centru grada u kojima bi vam odmah prišli prodavači koji su željeli saznati točan naziv knjige koju tražite. Jedna od originalnih ideja oko moje knjižare bila je ta da ona ne postane nekakvo otmjeno mjesto, već vrsta intelektualne zajednice, koja neće pripasti niti se udružiti s bilo kakvom velikom javnom ili državnom organizacijom.” 

Premda ga najčešće dovode u vezu s predstavnicima Beat generacije, Ferlinghetti (poput Charlesa Bukowskog ili Raymonda Carvera) predstavlja sasvim osamljenu, izdvojenu, ali i jednu od najoriginalnijih književnih ličnosti u Americi dvadesetog stoljeća. Ferlinghettijeva poezija bavi se zbiljskim problemima čovjeka kao pojedinca i društvenog bića, ali pjesničkim stilom sasvim oslobođenim usiljenosti i konvencionalnosti akademskih pjesnika. Duboko i iskreno zanimanje za probleme društvenog otuđenja i političkog nasilja glavne su Ferlinghettijeve pjesničke teme. 


Godine 1958. nakladnička kuća New Directions iz New Yorka, objavila je Ferlinghettijevu zbirku pjesama A Coney Island of the Mind, koja je za pedesetak godina tiskana u trideset izdanja i prodana je u preko milijun primjeraka samo u Sjedinjenim Državama, i više od milijun primjeraka u prijevodima na razne jezike diljem svijeta.

Čitajući Ferlinghettijeve zbirke poezije ne možemo se oteti dojmu da je on jedan od onih, danas tako rijetkih pjesnika, koji svoje osobno pjesničko iskustvo i viđenje svijeta prenosi s osobitim osjećajem za prisno komuni­ciranje sa svojim čitateljima. A to je jedan od bitnih raz­loga njegova velikog uspjeha kod čitatelja. Jer, i pored višeslojnosti i višeznačnosti koje posjeduju mnoge od nje­govih pjesama – one su gotovo uvijek iskazane običnim, svakodnevnim jezikom koji je razumljiv čak i slučajnom čitate­lju Ferlinghettijeve poezije. 

Lawrence Ferlinghetti objavio je tridesetak pjesničkih zbirki, dva romana, nekoliko kraćih kazališnih komada, putopisne i dnevničke knjige i prijevode pjesničkih djela Jacquesa Préverta, Piera Paola Pasolinija, srednjovjekovnog talijanskog pjesnika i trubadura Lorenza Chiere, itd.

Posljednjih četrdesetak godina Ferlinghetti se jednakom umjetničkom nadahnutošću i originalnošću ideja posvetio slikanju i često izlaže u nekima od najpoznatijih svjetskih galerija i muzeja.


Kad je Ferlinghetti jednu od svojih najnovijih zbirki pjesama nazvao Kako naslikati sunčevu svjetlost (How To Paint Sunlight, New Directions, 2002.) uopće nisam bio iznenađen. A kad sam ga izravno upitao: “Kako naslikati sunčevu svjetlost?” odgovorio mi je zanimljivim objašnjenjem. “Istina je, i sâm sam se dugo vremena borio s time. Dobar dio života koji sam proživio u San Franciscu proveo sam baveći se slikanjem i sve vrijeme sam bio zaokupljen tim problemom. Pjesnici i slikari sasvim su prirodni posrednici u dočaravanju svjetlosti i jedino što me oduvijek zanimalo bilo je slikati svjetlost po zidovima života. Je li ti poznato da je tema mojeg magisterija bio Turner? Zapravo, Ruskin i Turner. Malo ljudi zna za to. Priča postaje još zanimljivija kad znamo da je Turner veoma cijenio Ruskina. John Ruskin je veoma dobro poznavao povijest slikarstva još od ranog srednjeg vijeka i osobito predano se bavio time kako je u vrijeme renesanse u prilično tamna slikarska djela malo pomalo počela prodirati svjetlost. Kad se Turner pojavio na njegovim platnima svjetlost doslovce izbija sa svih strana. Meni se čini da nije samo Turner nego i Ruskin bio opsjednut svjetlošću. Mnogo godina kasnije, nakon što sam napisao magistarski rad, objavljena su Ruskinova pisma koja je bilo zabranjeno objaviti nekih stotinu ili možda sedamdesetpet godina poslije njegove smrti. Iz tih pisama saznajemo da je Ruskin bio impotentan. To je neobično, jer svjetlost je oduvijek veliki simbol plodnosti. 

Ali, slike je nemoguće objasniti. One najbolje posjeduju svojevrsnu zagonetnost koja se ne može suvislo objasniti. Slikanje je doista tajanstven proces. Likovi, stvorenja, lica, oblici pojavljuju se da tako kažem, ‘niotkuda’, poput glasnika ili vjesnika iz nekog drugog prostora i vremena… Znam da oni postoje u vlastitom svijetu i vremenu, a ja sam tek sredstvo pomoću kojeg se oni ostvaruju.”

Uručujući na svečanosti u New Yorku u listopadu 2005. godine najveću američku književnu nagradu za životno djelo Lawrenceu Ferlinghettiju, predsjednik američke Akademije znanosti i umjetnosti kazao je: “U ovim mračnim danima bezumlja, ratova i globalizacijskog imperijalizma, Ferlinghettijeva poezija djeluje poput svjetla u mraku.”


(Interview i esej objavljeni su u knjizi “Krajolici živih i mrtvih” (HDP, Zagreb, 2015). Tekstove objavljujemo sa dozvolom uredništva.)

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Beat poezija, Vojo Šindolić, Lawrence Ferlighetti, Čitaonica Žurnal