Čitaonica Žurnal

Tajni život pjesama: Odsijecanja uspavanih glava

Piše: Amer Tikveša

„Treba ti neko zaklat ženu četnikušu i kčer kurvu buduču. Kera ti treba na kolac nabit“ – stigla mi je prijetnja u inbox. Nije to bila jedina, ali ova me iznervirala

Majstore, ugasi svjeću

 

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.

Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.

Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

 

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.

Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.

Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

 

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,

majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.

Pokušaj zapisati imena zvijezda.

 

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.

Samo klovnovi znadu kako se možeš izvući:

plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.

Slavko Mihalić

 

„Treba ti neko zaklat ženu četnikušu i kčer kurvu buduču. Kera ti treba na kolac nabit“ – stigla mi je prijetnja u inbox. Nije to bila jedina, ali ova me iznervirala.

Sve do sada su bile pod lažnim imenima, međutim, ovaj autor nije se usudio, čak ni tako sakriven, biti direktan, nego zaziva „nekog“ da to uradi.

Nervirala me i njegova nepismenost. Ne smeta mi kad ljudi ne znaju razlikovati ć i č, ali me nervira kad se odluče koristiti samo č. Nerviralo bi me i da se odluče samo za ć, no takve nisam upoznao. Dragi su mi oni koji slobodno griješe. Koji slobodno naruče čevape i ćašu vode. Nerviraju me oni ujednačeni jer prave sistem na grešci da bi se u njemu osjećali sigurnije.

Eto, to me natjeralo da prvi i jedini put Facebook prijetnju prijavim policiji.

Otišao sam u policijsku stanicu. Na prijavnici me policajka pitala šta trebam. Rekao sam da želim prijaviti prijetnju smrću. Uputila me u sobu 33. Bilo mi je čudno što mi, ako ništa drugo, nije zatražila ličnu kartu.

SOBA 33

Pokucao sam na vrata sobe 33 i čekao odgovor. Kako ga nije bilo, uhvatio sam za šteku i polako odškrinuo vrata. Otvarao sam ih postepeno sve šire i šire, dok nisam dogurao do zida i u lijevom ćošku, uokvirenu registratorima, vidio glavu koja izviruje iznad monitora.

Zašto nije ništa pitao ili rekao slobodno, što me pustio da kao pljačkaš otvaram vrata?

Kad se susreo s mojim pogledom, samo je pokazao rukom gdje da sjednem.

- Šta trebaš – upitao me bez persiranja.

- Da prijavim prijetnju smrću.

 - Ko ti prijeti?

- Prijetnja je došla putem Facebooka. Mislim da je u pitanju lažni profil. Pisalo je D. B. (Rekao sam ime i prezime profila, za priču puno ime, makar i lažno, nije relevantno.) Navodno živi u Banja Luci.

- Kako reče da se zove?

- Ne znam.

- Maloprije si reko neko ime.

- Rekao sam da mu je to ime na profilu, koji je možda lažni, piše D. B.

- Aha.

- A koji mu je pravi profil?

- Ne znam, možda i nema pravi. Da znam, prijavio bih pravo ime.

- Aha. A što ti je prijetio?

- Ne znam, ali prijetnja se desila poslije jednog medijskog napisa o meni na jednom radikalnom, islamističkom portalu.

- Ne čitam ja te portale.

- Pa dobro, pitali ste. Inače sam novinar. Generalno, prijetnje mi dolaze kad neko o meni napiše da sam izdajnik, negator genocida i agresije na BiH, i tako, slične stvari, koje se uglavnom odnose na patriotizam. Mislim da su ljudi koji nasjedaju na takve priče zaista sposobni da ubiju nekoga.

- A imo si i prije prijetnje?

- Jesam, nekoliko.

- Sve ti prijetio taj… Kako reče da se zove?

- D. B. Ne znam da li se tako zove. To mu je ime na Facebooku. Na Facebooku ne morate staviti pravo ime. Možda su i prethodne prijetnje bile od njega, ali pod drugim imenima. Ja to zaista ne mogu znati. Došao sam kod vas da pokušate otkriti njegov identitet.

- A jesi li prije te prijetnje prijavljivo.

- Nisam.

- Što baš ovu sad da prijaviš? – upita me pomalo zajedljivo.

- Prvi put su mi u u prijetnju uključeni žena, kćerka i pas. Spominje se silovanje, nabijanje na kolac i tako… Vidim da je neko upućen u moje porodično stanje, da zna gdje živim i da ima plan. Prethodne su bile direktno meni upućene i manje živopisne, sve stereotipne: Nikad ne znaš gdje te metak može nać; Progutat će te mrak, i tako, bezveze… Evo imam screen shoot i prijetnje i teksta, možete pogledati.

- Šta imaš? – upita me, sve škiljeći, naprežući se da odgonetne šta sam rekao prije nego mu još jednom ponovim.

- Fotografisao sam tu prijetnju i njegov profil, imam na sticku ako želite pogledati.

- Ne možemo to mi.

- Možete, eto imate na kompjuteru mogućnost da umetnete stick.

- Ovo su službeni kompjuteri, ne smiju na njih privatne stvari.

- Pa šta da radim?

- Isprintaj pa donesi.

Kad sam se vratio s isprintanom prijetnjom, unutra je sjedio još jedan čovjek i soba 33 bila je ispunjena mirisom bureka.

Punih usta, onaj moj, obraćao se kolegi.

- Eh, Samire, imamo fejsbuk prijetnju. 

Samir sliježe ramenima.

- Kako se piše, Samire, Fejsbuka? Je l de da je Facebuka?

- Ja bih napisao Fejsbuka, kaže Samir.

Uplićem se i ja:

- Facebooka, s dva o.

On tipka jednom rukom, dok u drugoj drži burek, i speluje:

- F..a..c..e..b..o… Ma ja ću jedno “o” stavit.

- Dobro, kažem ja.

- Šta je pisalo u prijetnji? 

Izvadim papir i počinjem da čitam.

- Ne moraš čitat, kaže Samir. - Spusti kolegi na sto, on će prekucat.

Uradim tako. Uslijedilo je nekih pet minuta sinhronizovanog Samirovog mljackanja bureka i tipkanja njegovog kolege.

- Evo, ja sam napravio zapisnik, to će biti poslano tužilaštvu, tužilac će riješiti šta će biti dalje. Mi ćemo te zvat ako bude potrebno. Dat ćeš mi još lične podatke. 

Onda je uslijedilo zapisivanje adrese, broja telefona, imena i prezimena, sve bez uvida u ličnu.

UTISCI

Izišao sam pod jakim utiscima. 

Prvi je da je bilo ko u moje ime mogao prijaviti prijetnju, jer nisu tražili nikakav identifikacijski dokument. To isto znači da sam se ja mogao predstaviti kao bilo ko i prijaviti prijetnju smrću od bilo koga upućenu, tačnije izmišljenu.

Drugi je ignorancija. Ako postoji ikakva teorijska šansa da budemo ubijeni i ja i moja porodica, kako policijski službenik može biti ravnodušan toliko da pokazuje veći interes prema tome kako se piše Facebook nego prema našim životima? I kad već pokazuje interes, zašto nije napisao Facebook s dva nego s jednim “o”? E da bi potvrdio svoju moć. U sobi 33 njegov nemušti jezik je vrhunaravni i nemam ja tu šta da znam. Ako nešto i znam, on je u moći da to proglasi neznanjem i da nametne svoja pravila.

Treći utisak je poniženje. Nepersiranje i tipkanje preko bureka, mljackanje i govor kroz puna usta rekli su mi da sam neko ko ne zaslužuje pristojnost. 

Četvrti je razočarenje u policiju o kojoj i nisam imao bogzna kako visoko mišljenje. Ustvari razočaran sam bio što mi iskustvo nije demantovalo mišljenje.

Najgora pomisao bila je da je možda taj policajac ustvari D. B. To je ta ubitačna kombinacija nepismenosti i tvrdoglavosti u osjećaju da si uvijek u pravu. Nepoznavanje Facebooka možda je samo bilo hinjeno da zavara trag? U svakom slučaju to je taj tip čovjeka.

To mi je stvorilo i osjećaj krivice što sam se doveo u takvu situaciju. Ne znam ni sam koliko sam tekstova napisao o ideološkim zastranjivanjima i političkim anomalijama. Sigurno ne toliko koliko ih ima u BiH, ali znam da sam mnogostruko više imao upozorenja da s pisanjem uz vjetar prestanem. Prezirao sam takva upozorenja. Uglavnom ih nisam smatrao izrazom dobre namjere ljudi koji upozoravaju, već ljutnje zbog toga jer sam i u njima samim na trenutak uspio prodrmati savjest i želju za otporom. Umirujući mene, ponovo su uspavljivali sebe.

GLAS

Nakon izlaska iz policijske stanice dao sam im za pravo. Kraj tako manje boli. Napisao sam o tom pjesmu. Njome sam vodio dijalog s Mihalićevom pjesmom iz 1977, s početka ovog teksta. Davao sam joj odgovor četrdeset godina nakon njenog nastanka i nakon radikalne promjene sistema. Njemu je cenzura također bila izgovarana glasom dobre namjere. Ali glas je bio jedan, dolazio je odozgo, iz centra moći. Glas koji meni govori da prestanem je disperziran. Dolazi sa svih strana.

Pjesma živih mrtvaca

Šuti, nemoj, pusti kraju,

Boljeće te džaba glava.

Kerovi su tu da laju,

Tebi nek se samo spava.

 

Šta ti imaš kome reći?

Nije tvoje da se brineš.

Kako j' teklo sve će teći,

Što za ništa da pogineš?

 

Budi s mirom, man se sranja,

Ne daj dane za megdane,

Manje bole odsijecanja,

Glava kad su uspavane.

(zurnal.info) 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Slavko Mihalić, Tajni život pjesama, Amer Tikveša