Sefke Records

Uz Prvi maj: Ne boj se, to radnici idu u noćnu smjenu

Piše: Selvedin Avdić

Kada sam bio dječak, vjerovao sam da željezarski radnici nisu sposobni za zlo. Nisam bio pod utjecajem socijalističke propagande, u tom dobu nisam je ni razumio. Utjecaji su bili mnogo bliži.

Važna mi je činjenica da sam odrastao u radničkom okruženju. Amin Maalouf je u svojoj dragocjenoj knjizi U ime identiteta podsjetio zaboravne da nam identitet nije dat jednom i za svagda, on se izgrađuje i preobražava tokom cijelog života. elementi identiteta koji prisvajamo rođenjem nisu pretjerano brojni – nešto tjelesnih osobina, spol i boja kože. Maalouf dalje navodi utjecaj najbližih – roditelja ili sugrađana koji nam “utuvljuju porodična vjerovanja, obrede, stajališta, uvjerenja, materinski jezik svakako, a zatim strahove, težnje, predrasude, kao i osjećaje pripadnosti i nepripadnosti”. Nakon tog prvog kruga izloženi smo narednoj fazi, prvom iskušenju, na ulici, u školi... 

“Drugi će učiniti, riječima ili samo pogledima, da osjećamo jesmo li siromašni, ili šepavi, maloga rasta ili dugonogi, tamnoputi, ili suviše plavi, obrezani ili neobrezani, ili siroče – sve te bezbrojne razlike, male ili velike, koje ocrtavaju obrise svake osobnosti, izgrađuju pregrade, mišljenja, vjerovanja, ambicije, koje se često pokazuju iznimno blagotvorne ili koje ponekad ranjavaju zauvijek” – upozorava Maalouf. 

Pored toliko utjecaja koji određuju čovjeka, neodgovorno je sebe identificirati samo po nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti, a uvredljivo je kada nam to čine drugi. Mnogo je realnije zamisliti vlastiti lanac identiteta koji će dati prave osobine naše ličnosti. Kada ga ja zamislim, onda je u tom lancu važna karika radničko okruženje u kojem sam rastao. Pokušavam vratiti najdragocjenije što sam tada dobio – jednostavnost želja i potreba. 

Kada sam bio dječak, vjerovao sam da željezarski radnici nisu sposobni za zlo. Nisam bio pod utjecajem socijalističke propagande, u tom dobu nisam je ni razumio. Utjecaji su bili mnogo bliži. 

Sjećam se da mi je majka svaku neugodnu buku, koja bi tokom noći dopirala izvana, umirujuće opisivala: “Ne boj se, to ljudi idu u noćnu smjenu.” 

...

Osjećaj lažne sigurnosti postepeno je blijedio, da bi se konačno potpuno srušio. Pogled na Fabriku se promijenio. Kao što se, uostalom, promijenio i pogled na Jugoslaviju. O tom vremenu mogu pisati iz perspektive moje generacije, s kraja osamdesetih godina. 

Kao da se mađioničarska magla podigla, počeli smo primjećivati nedostatke. Kada smo ih jednom uočili, počeli su nam zaklanjati vidik na sve drugo. Bilo je strašnih dana, kada su čak i općinari, tradicionalno servilni prema Fabrici, priznavali da je zagađenje prevršilo sve podnošljive norme. Radio je emitirao upozorenja da se bez razloga ne napuštaju stanovi. Pojavljivala su se prva ekološka udruženja koja su glasno kritizirala Fabriku, pa je čak napravljeno i bijenale ekološke karikature. Vremenom, strastveno smo zamrzili Fabriku. 

Kada danas razmišljam o prirodi te mržnje, čini mi se da nismo bili pretjerano iskreni. Naravno, ne mogu znati šta su svi Zeničani zaista mislili o Fabrici, ali s priličnom sigurnošću mogu pretpostaviti šta su osjećali moji prijatelji. 

Glasno smo govorili da mrzimo Fabriku zbog zagađenja, formirali smo i ekološki pokret, organizirali proteste, ali danas mislim da je nismo voljeli iz sasvim drugih razloga. 

Smetala nam je njezina moć. Sve oko sebe podređivala je sebi. Da bi njezini radnici bili odmorni za novi radni dan, iza 11 sati u gradu je morala biti tišina. Jedina zabava nakon proglašenja tog nezvaničnog policijskog sata (u to vrijeme milicijskog) bile su ponoćne porno projekcije u kinu ili kućne sjedeljke. Dosada, peting i (disco) muzika, pjevao je generacijski bard. 
Mislili smo da zaslužujemo mnogo više, a najviše što nam je Fabrika mogla ponuditi bio je inžinjerski status. Krivili smo je za sve što nam nedostaje pa i za svaki neuspjeh. Prisutnost “mrskog” neprijatelja pomogla nam je da bez griže savjesti skinemo teret odgovornosti za vlastiti život. 
Bila je to oslobađajuća mržnja, jer ima li išta ljepše nego za vlastite slabosti okriviti nešto ogromno? Ko može od nas očekivati pobjedu u borbi protiv tako nadmoćnog neprijatelja s periferije? 

Iz knjige Moja Fabrika

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Sefke Records, Selvedin Avdić, Prvi maj