Tajni život pjesama

Romska poezija: Iako poromljen, nikad se nisam izjasnio kao Rom!

FOTO: Almin Zrno
Piše: Amer Tikveša

Poromljavanje uvijek kreće s uništavanjem mjesta na kojem je sreća bila moguća

Nacionalna podjela književnosti bila mi je prirodna u jezičkom smislu. Kad bi nas u školi tjerali da učimo biografije pisaca, pa kad bih pročitao da je neko, naprimjer, njemački književnik, shvatao sam ga kao književnika koji piše na njemačkom jeziku. Što je neko srpski, hrvatski, bošnjački ili crnogorski književnik određivao sam po mjestu rođenja i/ili života, ali u kontekstu Bosne i Hercegovine to mi nije bilo skroz jasno do studija književnosti.

Tad sam upoznao nacionalizam u punom smislu te riječi. Nacionalna književnost shvatala se (ni danas nije drugačije) kao izraz nacionalnog duha, izraz kolektivne svijesti koja pripadnicima nacije daje orijentir u svijetu, ali na neki način i uslovljava njihovu kreativnost.

NACIONALNI DUH

Sama priča o nacionalnom duhu za mene je uvijek bila veća fikcija od bilo kojeg književnog djela koje sam pročitao i zbog toga je moj studij bio promašen. Učiti znači sistematično prikupljati znanje, a fikcija se fikcijom ne može sistematizirati.

Nikakvu nacionalnu specifičnost koja se protezala od imaginarnih početka bilo koje nacionalne književnosti do danas nisam upoznao. Niti sam se na osnovu ijedne mogao nacionalno odrediti. Da budem iskren, nisam to ni želio. Kad bih pravio svoj kanon, kad bih odabirao šta je od književnih djela na mene na bilo koji način uticalo, bilo bi tu u etničkom smislu najrazličitijih književnika.

Međutim, ipak mi se desila identifikacija s jednom nacionalno određenom književnošću. Bilo je to kad je u Sarajevskim sveskama objavljena Antologija romske književnosti. Ne mogu reći da mi je ijedan romski pisac posebno značajan. Kad su Romi u pitanju, uzimam im cijelu književnost kao sebi blisku. Bez obzira iz koje su bivše jugoslovenske republike, romski pjesnici pišu o istom: ljubavi, siromaštvu, selidbama, diskriminaciji. Sve ono što mi je odredilo životni pravac i donekle uslovilo kreativnost, baš kako su nas učili šta je svrha nacionalne književnosti.

POROMLJAVANJE

Poromljavanje uvijek kreće s uništavanjem mjesta na kojem je sreća bila moguća. To iskustvo najbolje je prikazano u pjesmi Baje Saitovića Lukina Napušteni ciganski grad.

Ima jedno veliko mesto, ne znam gde,


u njemu grad gde se rađaju mesec i sunce.


Taj grad bogat konjima, bogat pesmama,


Taj grad ciganski, grad najlepši.


U tom gradu ciganskom,


naši stari su lepo živeli,


bili su srećni i raspevani.


Miriše cveće po livadama,


deca bosa po travi trče.


Devojkama sa usana pesma ne silazi,


svi su bili srećni i razigrani.


U tom gradu ciganskom dobar život beše,


zatim su došli ljudi na konjima,


zli ljudi sa noževima.


Konjima zgaziše cigansku sreću,


noževima posekoše cigansku pesmu,


vatrom zapališe ciganske kuće,


deca ostaviše svoju igru,


devojke ne ubraše cveće,


i pesma osta neispevana.


Probili su mesec i sunce ti zli ljudi.

U tom gradu vidio sam svoj Konjic, sad već pomalo preseljen u mit. Može to biti i bilo koji grad iz socijalističke Jugoslavije, zemlje u kojoj je bilo moguće izaći iz kategorije vječne sirotinje. Zahvaljujući tome bio sam prva generacija i s očeve i s majčine strane koja dom nije doživljavala kao patnju. Osjećao sam istinsku radost kad smo se vraćali kući ma kako da su lijepa bila mjesta u koja smo odlazili bilo kojim povodom.

A onda je došao rat. Tad ću osjetiti sve ono po čemu životno iskustvo iščitavam iz romske poezije.

S KIM ROM DA BUDE

Prvo izbjeglištvo, kada se činilo da će se prije put potrošiti nego što ćemo mi ponovo sreću naći. Bio je to osjećaj koji je opisala Desanka Ranđelović u pjesmi Put.

Idemo a put drhti


Od zime


Stežemo srce


Tražimo najdalji


San


Da zapevamo kao ptice


Na zaleđenom drvetu


Ajde pute idemo


Svet da obiđemo


I vidimo


Gde je ta baksuzna


Sreća


Put drhti


Ždere vodu


Lomi točkove


Trošnih kola


Konji slepe


A mi pevamo


Zar da na putu


Prespavamo


Ako umre put


S kim Rom da bude

Od duga puta izgubili smo vjeru da nam igdje može biti dobro i vratili se u mjesto iz kojeg je sreća otišla, ali je barem naše, mislili smo. 

Koliko nije, pokazala je glad. Imati šta jesti posljednji je egzistencijalni uslov za ostanak bilo gdje. Kad on nije ispunjen, kidaju se i posljednje poveznice s mjestom življenja.

Usjekli smo drva, za ogrjev sigurno, a za kuhanje ako se bude imalo šta kuhati. Vukao sam jedno deblo na tri dana prazan stomak. Bio sam nenaspavan. Ništa tako kao glad ne da zaspati. Iscrpljen u svakom smislu pao sam u nesvijest. Nikad nisam uspio opisati taj osjećaj izmučenosti, tu vrtoglavicu u kojoj jedan vir ponese okolne ruševine, nebo, braću, majku, oca i sva ta drveća koja vučemo, u mrak. 

Opisao je to Kadrija Šainović u pjesmi Glad ne može da spava.

Sedam usta ima Bože


Kakva je to sila

Jučerašnji miris hleba


Tuče u praznu utrobu


Poznatu pesmu

Danas malo jelo


Laže veliku glad.

SIROTINJSKA SREĆA

Mrtvi su počeli okupirati jezik. Orijentacione tačke u prostoru sve češće su postajala mjesta stradanja. Kao u pjesmi Slobodana Berberskog kad lirski subjekt pita brata Jakala: „Pamtiš li crninu vrbe. Tamo je ubijen Fero“. Svako mjesto imalo je svoju nasilnu smrt: „Gdje je granata raznijela Ćamila“, „Na mostu, tačno ondje gdje je Dženi snajper prosviro kroz sljepoočnicu“.

Tračak sreće znala je stvoriti umjetnost. 

O toj vrsti sirotinjske sreće pisao je Jovan Nikolić u pjesmi Magija zvuka.

Nemamo hleba u kući


Otac moj briše od prašine


Ljubi i produvava njegov saksofon


Na prve zvuke


Garave brke odlože čekić


Deca prekinu igru a


Žene beže u kuće da se isplaču


Psi i mačke opčinjeni


Priđu te ga njuše


I polude ptice hvatajući tercu


I poraste trava u dvorištu


I procveta perunika


I


Nestaje naša sirotinja.

Fare je slikao, a otac je radio u drvetu. U veškuhinji, zajedničkoj podrumskoj prostoriji koju su pretvorili u umjetničku radionicu. Radili su s vjerom da će i sutra sigurno biti živi. Gledajući kako drvo u očevoj ruci postaje kip ili most ili kašika razmišljao sam o tom kako je sretno jer će biti jedno od rijetkih koje vatra neće pretvoriti u ništa. Nada za drvo, stvarala je na trenutak nadu i za mene.

Dokle smo dovedeni najbolje se vidjelo očima stranaca. Kada je potpisan mir sa HVO-om, kolona Unproforovih transportera je prodefilovala kroz grad. S jedne strane ulice stajala je luda Mira koja je preživjela pogrom u srpskom selu Bradina. Svi smo joj u njenoj glavi bili krivi za njenu nesreću, a mislila je da nam prkosi tako što izbaci sise, digne tri prsta i iz sveg glasa pjeva: „Odakle si, sele, devojano mlada, iz Srbije, brale, iz Kruševca grada.“ Tog dana imala je novu publiku, Unproforce. Ali njihova pažnja bila je podjeljena. S druge strane sjedila je Mirina drugarica Munevera. Ofarbala je kosu tintom i jela je živu ribu. Otkud joj riba? 

Uz njih se na dječijem biciklu marke Pony razrezanih ruku dignutih u zrak i arlaučući jedno dugačko aaaaaaaaa vozio Mido. U grad je banuo odnekud iz istočne Bosne, četnici su mu, govorio je kad se s njim moglo pričati, sve poklali. Uspijevao je često doći do alkohola, a kad god prepije, rezao je ruke. 

Trčkarala su oko njih i djeca, očekujući da im nešto bace. Bili su u strahu da im neko ne odleti pod transporter.

Gledali su i u nas, koji smo ih s prozora ćutke promatrali.

Ja sam nas pokušavao gledati njihovim očima. I bila je to ta nulta tačka. Vraćeni smo opet u prezrene na svijetu. Vrijeme naše sreće bilo je temporalna anomalija, historijski diskontinuitet koji je isječen. 

VRIJEME NAŠE DJECE

Došlo je vrijeme izgubljenosti, vrijeme naše djece, čija je pjesma Pamćenje Trifuna Dimića.

Nisam zapamtio čerge,


čergarenja,


niti čergare.


Ne sećam se drvenih kola


niti belih i crvenih arnjeva,


i ne pamtim stisnutu decu


u strahu


od munje


i groma


kada se sprema oluja


nad ravnicom.


Nisam zapamtio bolest


niti progon


veliki kao ljudska tuga.

Nisam zapamtio ni svoje pretke.

Rodio sam se


kada je sve bilo izgubljeno


u novom vremenu...

Bez „plemenitog“ porijekla, djeca djece obespravljenih radnika i seljaka, svoju iskonsku brijedu kriju ogrćući se plaštom bošnjaštva, srpstva, hrvatstva, čega sve ne, a ustvari su veliko C iz istoimene pjesme Predraga Jovičića.

Kad se setim škole,


Te moje zadnje klupe i mene samog u njoj


Zaboli me što nisam znao


Da u "dnevniku"


Ispred mog imena,


Stoji veliko C.

Tada nisam znao


Iz tuđih očiju čitati prezir.


Čak i na zadnjem mestu


Nekome sam smetao.

Pokoren, kroz život prolazim,


Idem pognute glave.


Zar postoji i nešto gore od toga?

Cigani, mi smo cveće iza žice.
Verujte mi,


Svoje ime nikome


I nikada neću reći.


Zvaću se veliko C.

Iako poromljen, nikad se nisam izjasnio kao Rom, niti ću. Za to, ni u ovom slučaju, nije dovoljna književnost. Nisam to iz više razloga. Jedan od njih je taj što moj narod, kojeg, jasno je, doživljavam klasno, kad je imao sreću, nije je htio dijeliti s Romima. Bilo bi licemjerno sad dijeliti nesreću.

(zurnal.info)  

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Romska poezija, Čitaonica Žurnal, Tajni život pjesama, Amer Tikveša