Radite za veliku stranu kompaniju ili banku? Očekujete zasluženo unapređenje na šefovsku poziciju? Čestitamo, vaš privatni život, ali i vaših najbližih, uključujući i vaše seksualne sklonosti, najvjerovatnije je već postao “javna stvar”.

Ko misli da je riječ o pretjerivanju i nečemu što se događa samo na filmovima i u “dalekom svijetu”, neka pita hrvatsku menadžericu, zaposlenu u Hrvatskim tekomunikacijama, firmi kćerki velikog Deutsche Telekoma.

Krajem maja njemački list Handelsblatt, objavio je dijelove tajnih dosijea koje je o svojim zaposlenicima u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji vodio Deutsche Telekom (DT).


KOMPANIJE ZAVIRUJU U KREVET ZAPOSLENIKA


Među žrtvama korporacijske paranoje i špijuniranja našla se i uposlenica iz Hrvatske, pod pseudonimom “Maja”. Njen privatni život temeljito su prekopali, što revnosni kompanijski, što lokalni, balkanski špijuni.

Da stvar bude gora, “Majin” dosije punjen je na bazi anonimnih tračeva koji su tretirani kao činjenice. Tako je “Maja” opisana kao “vrlo iskusan i domišljat seksualni partner”, te da “preferira starije muškarce”, dok su neke od drugih objekata besprizornog korporacijskog šijuniranja opisivani i kao “korumpirani štakor” ili “teški alkoholičar”.

Doušnici se nisu zaustavili samo na kopanju po privatnom životu “Maje” već je istom doušničkom tretmanu bila podvrgnuta i njena porodica, uključujući Majinu sestru koja je okvalifikovana kao “seksualno oslobođena”.

U prvim reakcijama iz Deutsche Telekoma samo su hladno konstatovali da “moraju znati sa kime imaju posla”, da bi kasnije priznali da su “pogriješili”.

Ostalo je pitanje ko je i na kakav način prikupljao privatne informacije za račun DT-a. Kao i svaka velika multinacinalna kompanija i DT ima vlastitu obavještajnu i službu bezbjednosti koja djeluje kao firma kćerka.

Javnost je posebno uznemirila činjenica da se u pojedinim dosijeima kao izvor informacija navodi BND, njemačka obavještajna služba. To, opet, otvara pitanje gdje je granica između državnih službi i krupnog kapitala, ako takva granica uopšte postoji.


NA METI I NOVINARI I ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA


Prisluškivanje i praćenje lokalnih uposlenika DT-a po Balkanu samo je vrh ledenog brijega jer se DT prije tri godine našao u žiži mnogo krupnijeg skandala povezanog sa ilegalnim praćenjem, prisluškivanjem i kopanju po privatnim podacima.

Tada su se na meti uprave našle mnogo krupnije ribe, sami članovi Upravnog odbora DT-a, veliki dioničari, sindikalni lideri te poslovni novinari.

Kako se naknadno utvrdilo, tadašnji menadžment DT-a silno se iznervirao što su se u medijima pojavljivale povjerljive interne informacije koje nisu baš išle u prilog kompaniji.

Kako je bilo očigledno da informacije ne cure od portira već iz samog vrha, pod totalni nadzor stavljeni su i sami članovi nadzornog odbora te novinari i redakcije medija.

Svi “sumnjivci” su praćeni i snimani 24 sata dnevno. Bilježeno je kad se, sa kime i gdje sastaju, ko kome telefonira i šalje mailove i sms poruke. Srećom, pošto je riječ o velikoj telekomunikacijskoj kompaniji, praćenje telefonskih razgovora, mailova i sms-ova nije bio nikakav problem.

Zavirivanje u bankovne račune i privatni život takođe se uspješno riješilo, angažovanjem vanjske firme specijalizovane za ove poslove. Uostalom, naknadno je DT priznao da je u ranijim godinama ilegalno pročešljavao bankovne račune čak 100.000 svojih uposlenika.

Čitava afera oko špijuniranja vlastitog Nadzornog odbora i novinara, razotkrivena je kada se pojavio spor oko plaćanja faktura ovoj specijalizovanoj kompaniji. Računi su iznosili i stotinjak hiljada eura.

Po računici privatnih špijuna DT im je ostao dužan pa kada apeli za plaćanje nisu imali efekta, sve je procurilo u javnost. Čim su se posvađali oko para, sjetili su se zakona.


NEMA PRIVATNOSTI NA POSLU


Na žalost običnih smrtnika, DT nije nikakv izuzetak među velikim kompanijama i bankama kada se radi o zadiranju u privatnost svojih uposlenika. To je postala uobičajena praksa, bez obzira na takve “sitnice” kao što su zakonske zabrane i kazne za neovlašteno prisluškivanje, praćenje i zloupoptrebu ličnih podataka.

Uostalom većina domaćih ljudi koji je radila ili radi za strane kompanije i organizacije u BiH već se suočila sa totalnim gubitkom privatnosti, barem kada su na poslu.

Ako su se potrudili da temeljito iščitaju svoje ugovore i interne kompanijske pravilnike i procedure mogli su tamo naći jasno navedeno da poslodavac zadržava pravo kontrole svega što se radi na računaru u firmi, bilo da je riječ o mailovima, chatu, posjećivanju web stranica.

Temeljni postulat kojim se vode zapadni poslodavci, a što je u više navrata potvrđeno i sudskim presudama u brojnim sporovima oko prava na privatnost, jeste da “sve što je napravljeno na kompanijskoj opremi, je vlasništvo kompanije”, pa tako sva priča o privatnosti otpada.

Uostalom, čak i da nije izričito navedeno, niti jedan zapadni poslodavac se ne usteže od redovne ili povremene kontrole internet aktivnosti svojih uposlenika, bilo da je riječ o službenicima u Singapuru ili Sarajevu.

Većina ljudi zaboravlja da i kada koriste svoje privatne mailove na kompanijskim računarima, bilo da je riječ o gmail-u, yahoo, hotmail-u, kopije poruka ostaju na kompanijskom serveru i poslodavac ih može čitati kad god hoće.


KAKO JE HP LOVIO “UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA”


I američki HP “proslavio” se sa nezakonitim špijuniranjem 2006. godine zbog čega je na kraju bez posla ostala tadašnja direktorica HP-a, Patricia Dunn.

Scenario je bio gotovo identičan kao i kod DT-a, informacije iz vrha kompanije završavale su u medijima, a sumnjivci su bili – članovi upravnog odbora.

Ponovo se se na meti našli i nesretni poslovni novinari koji su znali i objavljivali više nego što se to sviđalo upravi HP-a. Pošto HP nije telekomunikacijska kompanija za dobijanje podataka o tome ko je i kada telefonirao kome trebalo je angažovati vanjske stručnjake koji su svoj dio posla bez problema odradili uz odgovarajuću naknadu.

Na kraju, umjesto otkrivanja “izdajice” u vrhu HP-a, rezultat nezakonitog špijuniranja bio je otkaz direktorici Dunn.

Bez obzira što po izbijanju afera oko nezakonitog prisluškivanja zaposlenih, članova upravnog odbora i novinara, po pravilu, direktori ostaju bez posla, ista praksa se nastavlja i dalje.

Naši život, navike i tajne, odavno su pohranjeni na različitim računarima i kompjuterskim bazama podataka do kojih i nije tako teško doći, ako imate novca.

A za one druge intimnije detalje, poput seksualnih preferencija, uvijek se nađe dovoljno “balkanskih špijuna” više nego voljnih da sa zainteresovanim podijele svoja stvarna ili izmišljena saznanja o drugim osobama.

I dok su kafanski tračevi i ogovaranja uglavnom bezopasni, jednom kada se nađu u tajnim dosijeima postaju dovoljno razorno sredstvo za uništavanje karijere i života nesretnih “objekata” korporacijskog špijuniranja.

Privatnost je davno prinesena kao žrtva na oltar profita, samo što nam to još niko nije rekao.

(zurnal.info)

 

" />

VELIKI BRAT: Sex, laži i praćenje

Radite za veliku stranu kompaniju ili banku? Očekujete zasluženo unapređenje na šefovsku poziciju? Čestitamo, vaš privatni život, ali i vaših najbližih, uključujući i vaše seksualne sklonosti, najvjerovatnije je već postao “javna stvar”.

Ko misli da je riječ o pretjerivanju i nečemu što se događa samo na filmovima i u “dalekom svijetu”, neka pita hrvatsku menadžericu, zaposlenu u Hrvatskim tekomunikacijama, firmi kćerki velikog Deutsche Telekoma.

Krajem maja njemački list Handelsblatt, objavio je dijelove tajnih dosijea koje je o svojim zaposlenicima u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji vodio Deutsche Telekom (DT).


KOMPANIJE ZAVIRUJU U KREVET ZAPOSLENIKA


Među žrtvama korporacijske paranoje i špijuniranja našla se i uposlenica iz Hrvatske, pod pseudonimom “Maja”. Njen privatni život temeljito su prekopali, što revnosni kompanijski, što lokalni, balkanski špijuni.

Da stvar bude gora, “Majin” dosije punjen je na bazi anonimnih tračeva koji su tretirani kao činjenice. Tako je “Maja” opisana kao “vrlo iskusan i domišljat seksualni partner”, te da “preferira starije muškarce”, dok su neke od drugih objekata besprizornog korporacijskog šijuniranja opisivani i kao “korumpirani štakor” ili “teški alkoholičar”.

Doušnici se nisu zaustavili samo na kopanju po privatnom životu “Maje” već je istom doušničkom tretmanu bila podvrgnuta i njena porodica, uključujući Majinu sestru koja je okvalifikovana kao “seksualno oslobođena”.

U prvim reakcijama iz Deutsche Telekoma samo su hladno konstatovali da “moraju znati sa kime imaju posla”, da bi kasnije priznali da su “pogriješili”.

Ostalo je pitanje ko je i na kakav način prikupljao privatne informacije za račun DT-a. Kao i svaka velika multinacinalna kompanija i DT ima vlastitu obavještajnu i službu bezbjednosti koja djeluje kao firma kćerka.

Javnost je posebno uznemirila činjenica da se u pojedinim dosijeima kao izvor informacija navodi BND, njemačka obavještajna služba. To, opet, otvara pitanje gdje je granica između državnih službi i krupnog kapitala, ako takva granica uopšte postoji.


NA METI I NOVINARI I ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA


Prisluškivanje i praćenje lokalnih uposlenika DT-a po Balkanu samo je vrh ledenog brijega jer se DT prije tri godine našao u žiži mnogo krupnijeg skandala povezanog sa ilegalnim praćenjem, prisluškivanjem i kopanju po privatnim podacima.

Tada su se na meti uprave našle mnogo krupnije ribe, sami članovi Upravnog odbora DT-a, veliki dioničari, sindikalni lideri te poslovni novinari.

Kako se naknadno utvrdilo, tadašnji menadžment DT-a silno se iznervirao što su se u medijima pojavljivale povjerljive interne informacije koje nisu baš išle u prilog kompaniji.

Kako je bilo očigledno da informacije ne cure od portira već iz samog vrha, pod totalni nadzor stavljeni su i sami članovi nadzornog odbora te novinari i redakcije medija.

Svi “sumnjivci” su praćeni i snimani 24 sata dnevno. Bilježeno je kad se, sa kime i gdje sastaju, ko kome telefonira i šalje mailove i sms poruke. Srećom, pošto je riječ o velikoj telekomunikacijskoj kompaniji, praćenje telefonskih razgovora, mailova i sms-ova nije bio nikakav problem.

Zavirivanje u bankovne račune i privatni život takođe se uspješno riješilo, angažovanjem vanjske firme specijalizovane za ove poslove. Uostalom, naknadno je DT priznao da je u ranijim godinama ilegalno pročešljavao bankovne račune čak 100.000 svojih uposlenika.

Čitava afera oko špijuniranja vlastitog Nadzornog odbora i novinara, razotkrivena je kada se pojavio spor oko plaćanja faktura ovoj specijalizovanoj kompaniji. Računi su iznosili i stotinjak hiljada eura.

Po računici privatnih špijuna DT im je ostao dužan pa kada apeli za plaćanje nisu imali efekta, sve je procurilo u javnost. Čim su se posvađali oko para, sjetili su se zakona.


NEMA PRIVATNOSTI NA POSLU


Na žalost običnih smrtnika, DT nije nikakv izuzetak među velikim kompanijama i bankama kada se radi o zadiranju u privatnost svojih uposlenika. To je postala uobičajena praksa, bez obzira na takve “sitnice” kao što su zakonske zabrane i kazne za neovlašteno prisluškivanje, praćenje i zloupoptrebu ličnih podataka.

Uostalom većina domaćih ljudi koji je radila ili radi za strane kompanije i organizacije u BiH već se suočila sa totalnim gubitkom privatnosti, barem kada su na poslu.

Ako su se potrudili da temeljito iščitaju svoje ugovore i interne kompanijske pravilnike i procedure mogli su tamo naći jasno navedeno da poslodavac zadržava pravo kontrole svega što se radi na računaru u firmi, bilo da je riječ o mailovima, chatu, posjećivanju web stranica.

Temeljni postulat kojim se vode zapadni poslodavci, a što je u više navrata potvrđeno i sudskim presudama u brojnim sporovima oko prava na privatnost, jeste da “sve što je napravljeno na kompanijskoj opremi, je vlasništvo kompanije”, pa tako sva priča o privatnosti otpada.

Uostalom, čak i da nije izričito navedeno, niti jedan zapadni poslodavac se ne usteže od redovne ili povremene kontrole internet aktivnosti svojih uposlenika, bilo da je riječ o službenicima u Singapuru ili Sarajevu.

Većina ljudi zaboravlja da i kada koriste svoje privatne mailove na kompanijskim računarima, bilo da je riječ o gmail-u, yahoo, hotmail-u, kopije poruka ostaju na kompanijskom serveru i poslodavac ih može čitati kad god hoće.


KAKO JE HP LOVIO “UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA”


I američki HP “proslavio” se sa nezakonitim špijuniranjem 2006. godine zbog čega je na kraju bez posla ostala tadašnja direktorica HP-a, Patricia Dunn.

Scenario je bio gotovo identičan kao i kod DT-a, informacije iz vrha kompanije završavale su u medijima, a sumnjivci su bili – članovi upravnog odbora.

Ponovo se se na meti našli i nesretni poslovni novinari koji su znali i objavljivali više nego što se to sviđalo upravi HP-a. Pošto HP nije telekomunikacijska kompanija za dobijanje podataka o tome ko je i kada telefonirao kome trebalo je angažovati vanjske stručnjake koji su svoj dio posla bez problema odradili uz odgovarajuću naknadu.

Na kraju, umjesto otkrivanja “izdajice” u vrhu HP-a, rezultat nezakonitog špijuniranja bio je otkaz direktorici Dunn.

Bez obzira što po izbijanju afera oko nezakonitog prisluškivanja zaposlenih, članova upravnog odbora i novinara, po pravilu, direktori ostaju bez posla, ista praksa se nastavlja i dalje.

Naši život, navike i tajne, odavno su pohranjeni na različitim računarima i kompjuterskim bazama podataka do kojih i nije tako teško doći, ako imate novca.

A za one druge intimnije detalje, poput seksualnih preferencija, uvijek se nađe dovoljno “balkanskih špijuna” više nego voljnih da sa zainteresovanim podijele svoja stvarna ili izmišljena saznanja o drugim osobama.

I dok su kafanski tračevi i ogovaranja uglavnom bezopasni, jednom kada se nađu u tajnim dosijeima postaju dovoljno razorno sredstvo za uništavanje karijere i života nesretnih “objekata” korporacijskog špijuniranja.

Privatnost je davno prinesena kao žrtva na oltar profita, samo što nam to još niko nije rekao.

(zurnal.info)

 

Kako je seksualni život zaposlenih postao ključna informacija za direktore velikih kompanija