KENJAC: Sretno preživljene nesreće

kristina ljevak

PRODUKCIJA : Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija

REŽIJA : Antonio Nuić

ULOGE : Nebojša Glogovac, Nataša Janjić, Ljubomir Kiki Kapor, Tonko Loza, Emir Hadžihafizbegović

 

Iako prepoznata i priznata, regionalna kinematografija već godinama tavori između sporadičnih uspjeha i kalkulisanja tipa koja bi tema mogla biti interesantna međunarodnim selektorima i žiriju.

Filmska publika Antonia Nuića upoznala je zahvaljujući njegovom dugometražnom igranom prvijencu Sve džabe gdje se već dokazao kao iskusan pripovjedač kom kao tema nije neophodna neka globalna kriza ili problem istih razmjera.

Njegovo drugo ostvarenje, Kenjac, iznenađuje na nekoliko nivoa. U prvoj fazi zbunjuje iz razloga što je Nuić Kenjca pisao kada je imao samo 28 godina i potpuno zadivljuje poznavanje porodičnih odnosa, najprije onih bračnih, ako imamo u vidu da je jedino iskustvo koje crpi ono iz braka svojih roditelja.

Radnja Kenjca smještena je u autentičnu lokaciju hercegovačkih Drinovaca. Vrijeme radnje je period hrvatske vojne akcije Oluja koju naziremo tek u off-u ali koja je neophodna za ovu priču. Boro i Jasna iz Zagreba dolaze sa sinom u Drinovce da posjete tetku i tetka. Pored tetkove kuće je i kuća Borinog oca s kojim već dvadeset godina ne govori. Mnogo kasnije, pred sami katarzični kraj saznaćemo i zašto, a što je Nuić ispričao na tragu Ibzenovih majstorija dočaravanja truleži koju svaka porodica nosi, ili barem ima tajnu koja njenim potomcima onemogućuje ispravno funkcionisanje u nekim tipičnim, životnim prilikama.

 

Boje duhana

 

Borin brat je invalid u kolicima, ranila ga je jedna od hiljadu granata ispaljenih na Sarajevo. Nije klasični PTSP-ovac koji teroriše sve oko sebe, naprotiv, svoju patnju nosi dostojanstveno i spreman je i drugima pomoći. I na tom mjestu, pored one životne zrelosti koju Nuić nekim čudom nosi, postoji i ona spisateljska i rediteljska koja ratnog invalida nije predstavila na način koji je poznat i onima koji rat nisu preživjeli i koje rat ne dotiče.

Posebno priznanje ide glumcima, ali prije toga treba spomenuti fotografiju Mirka Pivčevića koja je obojena bojom hercegovačkog duhana i na kojoj se kristalno jasno vide bore svih onih, poniklih i ostalih na hercegovačkoj zemlji, bore dublje i od onih koje hercegovačka ljetnja suša ostavi na tvrdoj zemlji.

Sva poratna i životna tuga u filmu Kenjac svedena je na minimum dijaloga, o njenoj težini svjedoči pokret ili pogled vještih glumaca.

A tu je Nuić, kad je riječ o odabiru, bio bez greške.

Boru, sa zagrebačkom adresom a po mjestu rođenja dečka iz Drinjevca tumači srpski glumac Nebojša Glogovac, po ko zna koji put potvrđujući se kao jedan od najboljih glumaca mlade ili srednje generacije na Balkanu. Hercegovačko porijeklo i nesvakidašnji talenat omogućili su mu da bez problema s akcentom ( a što najviše može zasmetati kad je dugačije) dočara zbunjenog i nesrećnog čovjeka sa hercegovačkog kamena.

Njegovu suprugu Jasnu tumači hrvatska glumica Nataša Janjić koju smo vidjeli u Nuićevom prvijencu. Prošla je i na kastingu, uz prisustvo ko zna koliko srpskih glumica, za glavnu žensku ulogu u filmu Sveti Georgije ubiva aždahu Srđana Dragojevića. Jasno je i zašto. Nataša, pored talenta, ima i lice koje kamera obožava. Sa Glogovcem, u nesrećnoj bračnoj zajednici tvori filmski par koji dugo nismo imali priliku vidjeti. Emir Hadžihafizbegović igra Borinog brata invalida. Glogovac i Hadžihafizbegović na filmu se doimaju kao dvojica rođene braće koja fizički ne liče. Njegove scene, za glumca manjih gabarita bile bi ogroman zalogaj koji bi često u konačnici polučio preigravanjem i patetikom, ali to je definitivno Hadžihafizbegovićeva šolja čaja , njegov teren, na kom je maestralan.

 

Mortadela u stvarnom životu

 

Na filmu je najteže raditi sa djecom i životinjama. Boro ima sina, a tu je i magarac, ništa nije za snimanje bilo lako, ali taj magarac objedinjuje pokidane veze pa se vrijedilo žrtvovati. Scenarij je inspirisan istinitom pričom o kenjcu, koji je, umjesto srećno na filmu, u stvarnom životu po riječima reditelja Antonia Nuića već završio u mortadeli.

Teško je spomenuti sve, ali nikako ne treba preskočiti izvršnu producenticu filma Lanu Ujdur i producenta Borisa T. Matića, jednog od najzaslužnijih za današnji status hrvatske kinematografije.

'Ništa više ljude ne zbližava kao sretno preživljene nesreće' , rekao je davno Andrić. Na tragu te misli je i film Kenjac. U njemu ne vidimo rat, ali on je ipak sveprisutan i čak pomaže u obnavljanju pokidanih veza.

Jedna od njih je Borina i Jasnina. Boro, na pitanje o bračnim problemima odgovara kako bi je najradije ubio kad progovori. Ništa mu bolji nije odnos sa ocem koji je tiranijom u smrt otjerao Borinu majku. Snažno pocrtavanje složenih odnosa na relaciji očevi-sinovi još jedno je u nizu iznenađenja koje nam Nuić donosi.

U ovom filmu, u kom se više ćuti nego govori, reditelj nam donosi i prikaz hercegovačkih patrijarhalnih porodica, poziciju žene i odnos prema njoj, situacije u kojima se muški sterilitet krije i sva krivica, radi mira u kući prenosi na ženu.

U nizu čitanja koje Kenjac nudi, najdominantnija je predstava o tome koje su sve posljedice pogrešnih izbora u životu.

 

Projekcijom filma Kenjac reditelja i scenariste Antonia Nuića večeras je u sarajevskom Narodnom pozorištu otvoren glavni program 15. Sarajevo Film festivala u okviru kog se za glavnu festivalsku nagradu, Srce Sarajeva, takmiči deset filmova iz regije. Ove godine, po prvi put, u selekciju je uvršten i film iz Grčke.