DISNEYLAND NOW

SDP-ov Miki Maus nad bh. Gordijevim čvorom

Samir Šestan

„Kog su guje jele, taj se i Lagumdžije boji“, kaže „stara narodna poslovica“.

IMA LI IŠTA GORE OD KOMIČARA KOJI NIJE SMIJEŠAN

Lider SDP-a BiH nužno trebe rehabilitacioni tretman. Nastupi mu postaju sve nervozniji i verbalni ispadi sve mučniji i lišeni nekadašnjeg šarma (poput propale zvijezde koja siluje publiku, ne uspijevajući se kontrolisati i padajući svakim istupom sve niže i niže), da mu više ni tradicionalno žmirenju na jedno oko na sranja ljevice skloni intelektualni masturbanti, poput gore-dole potpisanog, ne mogu pomoći.

Najnovija mu je i najgluplja do sada:  "Ukoliko do kraja marta ne bude formirana vlast u FBiH i na državnom nivou, ulice Tripolija biće Diznilend u odnosu na ono što bi se moglo desiti ovdje".

Kao prvo, na ulicama Tripolija se ne dešava ništa. Ali, hajde da to shvatimo kao metaforu za aktuelna dešavanja u Libiji. To, međutim, ne samo da je krajnje neukusno i vulgarno (nema te poruke koja može opravdati dovođenje međusobnog ubijanja ljudi u ravan sa zabavnim parkom), nego je i bezobrazno zajebavanje sa ovdašnjim stanovništvom, kolektivno oboljelim od PTSP-a i sa još uvijek nezaraslim i bolnim ožiljcima iz rata.

Lagumdžija, ovim ispadom, briše razliku između sebe i svojih ideoloških protivnika, pokazujući makijavelističku sklonost ka upotrebi identičnih sredstava, odnosno nastavka nacionalističke prakse vladanja širenjem straha.

Osim toga, navedena izjava, ma koliko situacije i likovi bili neuporedivi (gušter, naravno, nikad ne može biti zmija otrovnica, ali je glup kad daje povoda da ga se s njom zamjeni), odvratno asocira na onu “Nemojte misliti da ovim nećete odvesti BiH u pakao…”.

DIZNILEND ILI... DIZNILEND, PITANJE JE SAD

Ono što posebno zabrinjava, u čitavoj situaciji, je da Lagumdžija „diznilend“ smješta u kontekst socijalnog bunta (reakcije „budžetskih korisnika“ na nedonešen budžet), pravdajući potrebom njegovog izbjegavanja svoju političku odluku (o formiranju vlasti, bez HDZ-ova). Prećutkujući, pritom, da ona takođe može dovesti do „diznilenda“, samo u ovom slučaju ne socijalnog, nego etničkog.

Pritom nije zgoreg pomenuti da bi posljedice „socijalnog diznilenda“ – masovnih protesta ljudi koji su ostali bez mjesečnih primanja - osjetila prije svega politička kasta u zemlji, preko čijih bi se leđa prebio narodni gnjev, a da ovaj etnički prijeti nastavku ratne destrukcije zemlje i etnički motiviranog nasilja, na kome bi politička kasta, po defaultu, neokrznuta, nastavila jahati. Što je samo po sebi indikativno.

No, sama politička odluka, iako nesumnjivo kontroverzna (i, u suštini, opasno „igranje s vatrom“), nije sporna (mislim, kad se pogase svjetla u balkanskoj krčmi, tek nakon paljenja vidi se da li je sve prošlo OK! ili su i inventar i gosti otišli u pičku materinu). Ali je sporno licemjerje i kukavičluk s kojim se provodi. Čemu glupa priča o budžetu? Kad je jasno da je ona samo izgovor za preuzimanje vlasti, odnosno za zamahivanje mačem nad nerazmrsivim gordijevim čvorom uspostave vlasti u BiH nakon posljednjih izbora.

Čemu dimne zavjese i obmanjivanje građana? Šta je sa elementarnim poštenjem i iskrenošću? Ili je to deplasirano pitati nakon SDP-ovih upornih petomjesečnih postizbornih pokušaja da se, jebe al da mu ne uđe (koji su, kao i svi slični, naravno, osuđeni na neuspjeh – nema toga kome je pošlo za rukom da iz odnosa s ovdašnjim nacionalistima izađe nevin). I je li bilo naivno (da ne kažem glupo) očekivati, od stranke koja se predstavlja alternativom kriminaliziranim nacionalističkim oligarsima, drugačiji odnos prema javnosti od onog na koji su nas navikli njihovi ideološki oponenti?

I gdje je hrabrost da se na sebe preuzme breme odgovornosti za donošenje teških političkih odluka, a ne da se ono, po uobičajenoj matrici, već bezbroj puta ponovljenoj na ovim prostorima, prebacuje narodu i građanima. Kao sve to (svi) oni rade zbog nas. Pa valjda upravo zato mi uvijek i plaćamo račune? A pošto su nas očevi nacija (silujući nam majku Domovinu), napravili ovako „pametnim“, što je račun veći, to je i naša zahvalnost neupitnija (zato, nakon svakog sranja, i glasamo uvijek za one koji su nas u njega uvalili).

P.S. ili MAKE LOVE NOT WAR

Da bi stvar, onima s malo boljim pamćenjem, bila (tragi)komičnija Lagumdžija nam, netom nakon „diznilenda“, parafrazira čuvenu Izetbegovićevu „Spavajte mirno, rata neće biti“. Poručujući: „Neće se desiti nikakav haos”.

Nisam, svojevremeno, vjerovao Izetbegoviću, pa ne vidim ni zašto bih danas Lagumdžiji (ništa lično, ja ionako ne vjerujem nikome – pa, doduše, ne znam ni zašto bi vi meni. niti to od vas očekujem. zapravo me takvi povremeni ispadi, i ispostavljanje mi zahtjeva za instant rješenjima, nerviraju. mislite svojom glavom, jebiga. ako vam ona nije u pijesku. ili nečijem šupku.)

Nesumnjivo da je, u situaciji klasične talačke krize, u kojoj međunarodni šerifi još jednom čekaju da se prvo međusobno pobijemo, pa da onda ulete i uvedu red u Krčmi, nešto potrebno preduzeti. Ali bi definitivno bila nevjerovatna perverzija da, nakon svega što smo proživjeli, multietnička stranka koja je pokušala dokinuti segregacijski etnički koncept vladanja zemljom bude odgovorna za podjelu zemlje i otpočinjanje novog etničkog rata. Doduše, ni prvi ni zadnji put da bi bio dokazan istorijsko-etički paradoks da je put do pakla popločan dobrim namjerama.

Za kraj, u cilju održanja mentalne higijene (što se ovih dana pokazuje izuzetno poželjnim), parafrazirajmo Druga Josipa: Smijite se budalama kao da će 100 godina biti mir, a jebite se (Et tu, Sanja) kao da će sutra izbiti rat. (I ne zaboravite: prezervativ glavu čuva. Bar dok ne počnu fijukati pravi meci.)

 

(zurnal.info)