Ne znam kako drugi iz moje generacije – umalo ne napisah da ne znam kako normalan svijet – ali, jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.

" />

EMIR SULJAGIĆ: Je l' zapostila Alka Vujica?

Emir Suljagić

Ne znam kako drugi iz moje generacije – umalo ne napisah da ne znam kako normalan svijet – ali, jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.

Jedini period u mom životu kada sam bio musliman – makar i ne znao šta to zapravo znači – i kada je to bio važan dio mog identiteta bio je u vrijeme „mračnog komunizma“