Proljeće u Ohaeru

Incko opet među nama

Samir Šestan

„Pomozi sebi, pa će ti i „međunarodna zajednica“ (ili, u blasfemičnoj verziji: Dragi Incko) pomoći“, zaključak je koji bi SDP mogao izvući iz odluke Visokog predstavnika da suspenduje stav Centralne izborne komisije o zasjedanju Doma naroda Parlamenta Federacije BiH i izboru predsjednika i potpredsjednika ovog entiteta.

PRAVILA IGRE BEZ GRANICA

Nije sporno da se „međunarodna zajednica“ u svom djelovanju, širom svijeta, rukovodi interesima, a ne simpatijama ili (sačuvaj i sakloni) idealima. No, u suštini, kad god je to ništa ne košta, postupiće moralno ispravno. Pogotovo kad su moralna ispravnost i „nekoštanje“ kombinovani sa argumentom sile na terenu (odnosno, snagom „realnog stanja“).

Ono što neće (gotovo) nikad – neće voditi vaše bitke, dok ih vi ne budete vojevali sami. Bez obzira koliko ispravne i moralne bile. I koliko nevinih žrtava padalo.

Krv, stvarna ili figurativna mora biti vaša. Da bi se oni odlučili pomoći vam. I to ne krv žrtve, nego krv boraca. Što se na ovim prostorima, u postratnom periodu, nikad nije shvatilo (te se imbecilno njegovao kult žrtve, koji je strance samo iritirao).

Nikada se ne bi desila vojna intervencija NATO snaga u BiH, na položaje paravojnih formacija pod kontrolom zvaničnog Beograda (za koje se netačno i uvredljivo, čak i u sarajevskim medijima, uobičajio termin „vojska bosanskih Srba“), bez obzira na genocid, urbicid i kultorocid, koje su provodile, da nije postojala vojna sila žrtve agresije (i da ona nije njegovala vrijednosti, koje je Zapad – bar nategnuto, žmireći na jedno oko – mogao prepoznati kao svoje), koja je intervenciju mogla svesti na pomoć, bez rizika da NATO u čitavoj priči završi kao „jedna od strana u sukobu“.

Identična je priča s Kosovom, a sličan obrazac (samo sa očiglednijim interesom međunarodnih intervencionista) vidljiv je u aktuelnoj libijskoj avanturi. U koju bi Amerikanci uletili davno, davno, prije (možda još 80-ih), da su imali „stranu u sukobu“ koju se moglo podržati i izgovor „nevinih civilnih žrtava“ za svoju akciju.

REKLAMNI SLOGANI ZA IDIOTE

Ono od čega (u postkomunističkoj eri, u kojoj više prioritet blokovske nadmoći nije iznad svega, mada nije ni nebitan, da se razumijemo, ali se igre sada igraju mnogo sofisticiranije, jer suprotstavljeni blokovi nisu primarno vojni), prvo, polazi „međunarodna zajednica“, u kriznim područjima, za čije je smirivanje zainteresovana, je stanje na terenu. I njegovo pacificiranje sa što manje napora i žrtava.

Ne postoji li konkretan ekonomski interes, u pozadini intervencije, mir i stabilnost su prioriteti. Pravda, pravo i moral, su neobavezni dodaci, koji su prva kolateralna žrtva kompromisa koje „međunarodna zajednica“ čini sama sa sobom ili sa „zaraćenim stranama“, u konkretnom sukobu.

Oni su dobrodošli, kao reklama Zapadne civilizacije (na isti način na koji su demokratija i ljudska prava funkcionisali u sukobu Zapada sa Istokom, da bi, nakon pada komunističke imperije, sužnji koji su pjevali o kapitalističkoj slobodi, ostali zatečeni, suočeni s prevarom i licemjerjem, odnosno nesavršenošću ideala kojim su im, poput mrkve, desetljećima mahali ispred glava, a koji su se ispostavili tek kao izgovor za liberalnoekonomsko neokolonijalističko porobljavanje – umjesto Građana Slobodnog Svijeta postali su Potrošači njegovih proizvoda).

Ali licemjerje Zapada, i snaga njegove propagandne mašine, su toliki da su mu za te, propagandne svrhe, dovoljni izolovani primjeri, koji mogu biti i tek izuzeci od pravila (U sjeni Ninberškog procesa, npr. hiljade nacističkih zločinaca su našli svoje utočište na Zapadu, u hladnoratovskoj vojno-špijunsko-propagandnoj mašini – prednost u novom ratu, bila je iznad kažnjavanja zločinaca iz netom okončanog; da ne ulazimo u relativizaciju ratnih zločina i obesmišljavanje njihovog kažnjavanja, njihovim definisanjem kao zlodjela poražene strane, i to nakon Drezdena, Hirošime i ruskih masovnih silovanja i ubijanja po „oslobođenoj“ Njemačkoj).

incko_i_lagumdjijaULJUĐIVANJE FRANKENŠTAJNOVSKOG MONSTRUMA

Zapad, svakako, neće žrtvovati ništa zarad samih principa, makar oni bili i njihovi (Tj. makar to bili principi na kojima, navodno, počiva). Dejtonski sporazum je klasičan primjer. Zemlje koje u svojim temeljima imaju deklaraciju o individualnim ljudskim pravima, sponzorirale su mirovni sporazum zasnovan na kolektivističkom, nacionalističkom, segregacijskom, anticivilizacijskom konceptu, etnoekskluzivitetu i nasilju većine nad manjinskim skupinama, na uvažavanju rezultata zločina i prihvatanju zločinom „očišćenih“ teritorija kao ratnog plijena.

No, kvaka je u tome da nije Zapad nametnuo rješenje koje je želio (i koje odgovara njegovim reklamno-ideološkim standardima), nego je doveo do rješenja koje najmanje košta (ili za koje su smatrali da će najmanje koštati). Prije svega njih, a onda i civilne žrtve ratnog ludila.

Računajući pritom da će uljuđivanje frankenštajnovskog monstruma, zakrpljenog nabrzinu, grubim šavovima, doći, kao prirodna posljedica mira i otrežnjenja mase, u nastavku. Ali nacionalistički delirij, nasuprot svim očekivanjima i blizini Evrope (koja je trebala da djeluje kao neka vrsta aromaterapije), nije splasnuo. Denacifikacija i lustracija su ostale misaone imenice a revizionizam, negiranje ili pravdanje vlastitih zločina i glorifikacija svojih zločinaca i demoniziranje drugih kolektiviteta, uobičajena pojava, kao potvrda teze da rat, zapravo, nikad, zaista, nije stao (samo je, pod pritiskom onih koji su ga započeli i koji su bh. narode gurnuli u međusobnu klanicu, kad je to njihovim interesima odgovaralo, zaustavljena njegova oružana faza).

Najbolje namjere „međunarodne zajednice“ da zajebu ovdašnje fašiste, u nastavku, nakon što ih razoružaju, srušile su se zato što su se bošnjački kleronacionalisti, kao lažni predstavnici žrtve (a u suštini saučesnici u zločinu nad vlastitim narodom i državom), iz vlastitih sebičnih interesa, ispriječili kao živi štit, ne dozvoljavajući demontiranje segregacijskog sistema i radeći ne na otklanjanju njegovih grešaka, nego na njihovom produbljivanju i pretvaranju u suštinu unutrašnjih odnosa u zemlji (svo naknadno kukanje, nije rezultat nezadovoljstva sistemom, nego nezadovoljstva što u nadmudrivanju etničkih mafijaških organizacija, s maskom političkih stranaka, nisu uspjeli prejebati ostale igrače, što im je bila - vrlo glupa - startna namjera). S druge strane, u međuvremenu (dok je bošnjačkim glasačima došlo iz guzice u glavu), srpski je nacionalizam, otkrivši rupe u funkcionisanju „međunarodne zajednice“ (odnosno razotkrivši njene prijetnje kao najobičnije blefiranje, iza koga ne stoji ozbiljna namjera upotrebe sile – što je jedino što ga je plašilo i pacificiralo svo prethodno vrijeme), postao značajna prepreka, od one vrste od koje „međunarodna zajednica“ zazire i izbjegava ih sve dok može.

PISMENA I NEPISMENA STOKA?

„Međunarodna zajednica“, zapravo (nasuprot mišljenju razočaranih drkadžija, koji, u svom bezobrazluku, čitavo vrijeme očekuju da im se država servira na tacni, dok se oni ponašaju kao priglupa marva, bez elementarne političke pismenosti, koja čini štetu i sebi i drugima, gdje god se okrene), bila je (i jeste!) vrlo sklona da pomogne da se BiH pretvori u „normalnu zemlju“. I potrošila je na to nesrazmjerno mnogo energije. Problem je što „faktičko stanje na terenu“ nije pogodovalo vrsti angažmana na koju je ona spremna.

Objektivan pogled na poratne zakulisne igre „međunarodne zajednice“, ukazuje na uporno pokušavanje razbijanja fašisoidnih nacionalnih monolita i njihovog segmentiranja i demokratiziranja, putem stimulisanja unutrašnjih dezintegrativnih procesa. No, upravo bošnjački (a ne srpski i hrvatski) nacionalisti uporno su devalvirali sve napore „međunarodne zajednice“. Od Onog Koji Je Jedno Mislio Do Podne A Drugo Od Podne, koji je odbio ponudu da se ukine SDS, govoreći „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“ (onim Krajišnikom što je u Hagu osuđen na 20 godina robije, zbog učešća u „udruženom zločinačkom poduhvatu“, koji je „krunisan“ genocidom), do Harisa Silajdžića, koji je, zarad vlastite političke promocije, u aprilu 2006., sahranio američki dugoročni plan postupne transformacije zemlje i umjesto smirivanja tenzija i normalizacije stanja, vratio odnose na (po)ratni početak, isprovociravši novu eksploziju srpskog nacionalizma, i, pritom, duboko uvrijedivši najznačajnijeg prijatelja (bez koga bi i Bosne i Bošnjaka dosad nestalo), navevši ga da gotovo potpuno digne ruke od ove zemlje i njenih građana i prepusti nas svojoj (tragičnoj) sudbini.

Cilj „međunarodne zajednice“ bio je da segmentiranjem i demokratizacijom unutar nacionalnih torova, dovede do saradnje umjerenih stranaka iz različitih etničkih zajednica i da, na sve načine (ne zaboravimo – Dodik je, 1998. godine, na vlast došao tenkovima SFOR-a, 2001. godine, silom je ugušena „Hrvatska samouprava“,...) podrži unutrašnje razračunavanje sa ekstremistima, no desilo se ono, što je „međunarodna zajednica“ na svaki način pokušavala izbjeći – ekstremizam i maksimalizam doveli su do toga da su unutaretnički sukobi ponovo zamijenjeni međuetničkim i da je sav napor „međunarodne zajednice“ propao, a neke od podržavanih političkih nada, završile i same u ekstremnom nacionalizmu, na čelu novih nacionalnih homogenizacija.

Bošnjački nacionalisti nisu uspjeli da shvate da „međunarodna zajednica“ neće, ni po koju cijenu, ući u sukob koji je evidentno međuetnički, i koji je čak tako i postavljen, bez obzira na, eventualnu, opravdanost njihovih zahtjeva. Da su, međutim, s „bošnjačke političke scene“ državi i unutrašnjim odnosima pristupali na drugačiji način i da su za svoje zahtjeve našli saradnike među strankama ili građanima drugih (konstitutivnih) etničkih zajednica, pristupajući im s dobrom namjerom, a ne s jedva prikrivenom mržnjom ili dosljednim ignorisanjem, bili bi otvoreno podržani (to je razlika između silajdžićevskog zazivanja ukidanja RS, koje je završilo krahom, i „Alijansine“ vlasti, za koje je separatizam gušen golom silom.).

PRECIZNO VAGANJE ili ANARHIJA, ALL OVER BAŠČARŠIJA

No, u situaciji isprovocirane nove etničke monolitnosti i tenzija na toj osnovi, „međunarodna zajednica“, rezignirano se vratila održavanju mira kao ključnom cilju. Odlažući reforme na neodređeno vrijeme.

U ovoj fazi, ona se, shodno svojoj filozofiji, u svojim potezima, prije svega ravna prema „faktičkom stanju na terenu“ i odnosima moći. Stavljajući akcenat na samoodržanje. U prevodu, usljed SDS-ove prevare svojih glasača i opozicije i udruživanja s Miloradom Dodikom, a zbog efektivne moći u njegovim rukama i nepostojanju relevantne alternative novom nacionalističkom bezumlju koje je instalirao, „međunarodna zajednica“ se neće miješati i trpiće čak i vrijeđanje s njegove strane (dok ne napravi ekstremno pogrešan potez, koji bi opravdao njihovu drastičnu intervenciju ili dok ne narastu unutrašnje snage otpora u tom kolektivitetu). S druge strane, podržaće vlast SDP-ovih „platformaša“, iako im se ne sviđa svojevrsno narušavanje etničke ravnopravnosti, u pozadini, ne toliko što ne vole hrvatske nacionaliste (mada ih, svakako, iritira isključivost koju demonstriraju, identična onoj koju je, do poraza, manifestovao Haris Silajdžić, ili koju još uvijek manifestuje Dodik), ili što vjeruju u multietnički građanski koncept SDP-a (mada im je, svakako, bliži od fašisoidnih ludaka, koji preziđuju hodnike po školama, da se djeca ne bi miješala) koliko zbog odnosa snaga, koji je u korist SDP-a. I zbog procjene da je šteta koju mogu prouzročiti njihovi protivnici, relativno mala.

Pritom se, svakako, računa da hrvatski nacional-separatisti, zbog straha establišmenta „matične im države“ da bi miješanjem u unutrašnje stvari u susjedstvu doveli u pitanje svoj ulazak u Evropu, ne mogu računati na pomoć s te strane. Bez čega se čitava eventualnu avantura s „trećim entitetom“ svodi na samoizolaciju i getoiziranje, odnosno unesrećivanje vlastitog naroda, na tom dijelu zemlje, s vrlo malo mogućnosti da unesreće još koga. Osim u slučaju da „demokrati“ u Beogradu skontaju da bi njihovo „nemješanje u naše unutrašnje poslove“ moglo preći u novu fazu. U kojoj bi ovdašnja krv poslužila za dizanje rejtinga „proevropskih snaga“, „tamo daleko“.

Zasad, dakle, „međunarodna zajednica“ je odlučila podržati SDP (mada je, nesumnjivo, iziritirana glupošću i nezgrapnošću, s kojom odrađuje posao koji je zahtjevao maksimalnu inteligenciju i sofisticiranost). Računajući da je, u najmanju ruku, veća korist od moguće štete – jer su, naime, anarhija i dvovlašće, mnogo opasniji od pobune.

P.S. ili INCKO, KONAČNO

Odluka Visokog predstavnika (hajde da kažemo nešto, na kraju, i o povodu ovog teksta) da se, konačno, umiješa u postizbornu krizu u zemlji, dolazi s katastrofalnim zakašnjanjem i višestruko je sporna.

On je morao(!) reagovati (jer mu je to posao) istog trenutka kad je postalo evidentno da blokada procesa proizilazi iz ustavne nedorečenosti. Kao Vrhovni Tumač Ustava, on je Centralnoj izbornoj komisiji, koja se javno pozvala na svoju nesposobnost da reaguje na kršenje rokova u konstituisanju vlasti (jer zakon nije predvidio ni sankcije ni postupke za prevazilaženje takvih situacija), morao dati precizno uputstvo šta da radi.

Igrajući se, kao i CIK, politike, umjesto principijelnog rađenja svog posla, dopustivši sluđivanje građana političkim nadmudrivanjem u pravnom vakumu (kao, „nek se oni sami dogovore, za Ustav ćemo lako“ – što, naprosto, dovodi u pitanje ili inteligenciju ili mentalno zdravlje zaposlenih u OHR-u), umjesto da presječe stvar tumačenjem Ustava, Visoki predstavnik postao je najodgovorniji za eskalaciju sukoba i sve posljedice koje će iz nje proizaći.

Nalogom CIK-u, da stavi svoje zaključke van snage, Visoki predstavnik je presjekao lanac nadmudrivanja SDP-a i HDZ-a i spriječio anarhiju, odnosno osujetio poteze HDZ-ovih dužnosnika u „tehničkom mandatu“, prije svega vjerovatnu odluku o raspuštanju Parlamenta, od strane Borjane Krišto (zbog čega je CIK – samo povrđujući svoju instrumentaliziranost - i požurio sa donošenjem svoje odluke prije Ustavnog suda).

No, Visoki predstavnik, iako je donio vrlo značajnu odluku, kojom je spriječeno daljnje usložnjavanje situacije, u pravnom smislu (a za druga usložnjavanja ćemo vidjeti) i dalje bježi od vlastite odgovornosti i svojih obaveza. Izvor problema, naime, nije u (ne)usklađenosti nečijih odluka sa Ustavom (što bi trebao da razmatra Ustavni sud FBiH), nego u Ustavnoj nedorečenosti koja je do tih odluka dovela. Što nije u nadležnosti Ustavnog suda, nego Visokog predstavnika. Koji i dalje odbija da se bavi svojim poslom i da tumačenje, koje će razjasniti sve postojeće nedoumice.

Imamo, dakle, apsurdnu situaciju da bi Ustavni sud trebao da razmatra i donosi odluku o ustavnosti nečega do čega je došlo zbog ustavnih praznina i nedorečenosti. Da donosi stav o posljedici, dok Visoki predstavnik ignoriše uzrok.

Povlačenje apelacije Ustavnom sudu, od strane dosadašnje Predsjednice Fedearcije, Borjane Krišto (zbog procjene da će Ustavni sud presuditi u korist SDP-a i odluke da takvu presudu osujeti, da bi HDZ, u propagandne svrhe, mogao nastaviti „mahati“ odlukama CIK-a), i njeno obraćanje Visokom predstavniku, kao i reakcija njenog stranačkog šefa, jesu nevjerovatno licemjerje i priglupo imitiranje Dodika i njegovih provokacija, ali i naglašavaju potrebu za konačnim ozbiljnim reagovanjem Visokog predstavnika, u domenu njegovih stvarnih obaveza.

Sad kad je dovedeno u pitanje i samo izjašnjavanje Ustavnog suda, loptica je, praktično, ponovo u Inckovom polju. Suspenzija odluke CIK-a mora završiti obrazloženjem. Ako ga ne da Ustavni sud, mora ga dati Visoki predstavnik. A pošto je, očito, i on samo marioneta, pa mora sačekati svoje mišljenje o ovom problemu, u Sarajevu je zakazan sastanak PIC-a. Inckovog kolektivnog mozga. U najmanju ruku, zabavno. Za popizdit.

 

(zurnal.info)