Život

Da li je neko vidio mojih 15 godina

dženana alađuz

Bez ikakvog uvoda, predigre ili bar čaše vode, moj najdraži mi neku večer reče „znaš li da će nama sad 10 godina braka, a 15 godina otkad smo skupa.“

I tek tako, zbog jedne rečenice, cijeli svijet se sruši.

DA LI JE VRIJEME RELATIVAN POJAM

Mislim kako trebam reagovati? Vatrometom, vlažnim poljupcem i tapšanjem porodičnih dragulja? Žene, da se odmah razumijemo, 10 godina braka računaju u psećim godinama – za mene je dragi moj to 70 godina! Šta ima slavljeničko u tome? Današnji mediji pišu "auto je udario staricu od 53 godina!" Po tome sam ja znači korak od starosne penzije.

Vrijeme nije relativan pojam. Dajte izmjerimo koliko je to 10 ili još gore 15 godina. To je na primjer odgoj jednog klipana tinejdžerskog prepunog hormona sa tri para slušalica na ušima cijelih 5475 dana. Otplata kredita za stan. Karijera Rizze Ruže.

Ili kao da ponovo pohađaš 8 razreda osnovne i 4 srednje. Sama pomisao na to mi izaziva predinfarktno stanje! Čovječe pa čak je i Marcel Proust kraće pisao onaj svoj megadosadni ep.

Ako još ne osjećate težinu ovih godina onda molim zamislite slijedeće – to je isto onoliko godina koliko traje agonija gradnje autoputa Sarajevo-Zenica.

Onaj moj jednostavno ne shvata šta je uradio onog trenutka kad je naglas prebrojao naše zajedničke godine. Izbio mi je iz ruke sve argumente na krucijalna pitanja. Kako sad da kažem da mi je koža izgubila sjaj zbog loše vode u cijevima? Da trošim više šminke prosto jer sam pedantna? Da mi patuljci krišom noću šire grudnjak? Bore oko očiju pitaš? Ma od smijanja, ja ti se vidiš strašno volim smijati hahaha, hohoho...

Nije samo izgled ili sujeta u pitanju, već mi je krivo što je pokrenuo neke fundamentalne teme. Kao da li on sad živi s mojom mamom? Ne govorim ludosti, pročitala sam da žene nakon 32 godine postanu iste svoje majke. Naime ja u svojoj glavi imam samo 21 godinu. Ako smo on i ja skupa 15 godina a počeli smo s mojih 21, ja sam sad uveliko moja majka! I kako ja sad da nesputano uživam u seksu kad strepim da ću u njegovim očima ugledati Zejnu. (Da li je potrebno govoriti da imam spreman čaršaf za pokrivanje ogledala kad ipak popustim, radi mira u kući naravno?)

MOGLA SAM BITI BLANKA VLAŠIĆ

Šta sam sve mogla uraditi za ovih 15 godina a nisam? Mogla sam biti nova Blanka Vlašić koja je na 15 godinu truda i znoja srušila svjetski rekord preskočivši 209 cm. Učestvovati na suđenju OJ Simpsonu. Lansirati sondu na Mars. Bill Clinton je mogao demantirati vezu sa mnom.

Ali najgore od svega, oduzeo mi je mogućnosti. Kod mene više nema „I have a dream“ kad vidim nekog zgodnog crnca na privremenom radu ili nesputanog mladca cca 19 godina. Uvijek sam vjerovala da Viki Miljković pjeva baš o meni stihove Idu mi idu, idu mi idu dani godine, drugi me hoće ja im kažem ne/ Neka nek idu,to me ne brine,biće ih još puno zna se, zato s njima tako rasipam se.

Ja se bogami više ni sa čim neću rasipati. Otkad sam s njim skoro pa sam formalno oćelavila. Ne vjerujete? Kako dnevno opadne 150 dlaka meni je tokom našeg suživota otpalo slovom i brojem 821.250 dlaka! Šta sam sve mogla s tim dlakama umjesto što sam ih njemu dala budzašto – napuniti tri jastuka, darovati za bar 10 perika, prodati za zlatni sat... Dala sam mu za ovih 15 godina 6,5 litara krvi (ako tokom jedne mjesečnice žena izgubi 35 ml krvi, godišnje 420 ml, izračunajte sami....) A on meni? Pola stana, ratu za kredit i putovanje za dugo sjećanje.

I šta mi preostaje nakon ove bolne retrospektive? Should I stay or should I go now? Naravno ostaću sa njim. I to ne samo puko ostanem, nego ima da se prikačim poput čičak trake. Naime ovih 15 godina uzele su mi danak u još nečemu – nemam strpljenja za izlazak na tržište, a i dionice su mi nešto opale. Glavnica se jeste uvećala ali kažu da to nije neka prednost osim što je mekše sjediti.

(zurnal.info)