Pjesme

Tomas Transtremer je dokaz da i običan čovjek može biti veliki pjesnik

Refik Ličina

 

 

Tomas Transtremer (Tomas Tranströmer) debituje sa 17 pjesama (17 dikter) „kao zreo i dovršen pjesnik“. Majstor metafore, majstor maloga prostora – petoparca i lirskog driblinga kojim može i stonogi loptu ćušnuti kroz noge.

Kritika, sada, dok ga slavi, ističe Transtremerovu urođenu stidljivost koja je vidljiva i u njegovoj poeziji. Od prvih pjesama pa nadalje, on se drži programa koji kaže: nema autora, ima djela. Osjećanja prenositi indirektno slikom, a ne „pravo“ subjektivnim iskazom.

E. Pound je preporučivao dvije versističke forme – ranu klasičnu grčku liriku i japanski haiku. Najbolje sapfijske strofe na švedskome jeziku mogu se naći u ranoj, a najbolji haiku u poznoj Transtremerovoj poeziji.

U jednom pismu iz 1952. godine u kojoj su upravo nastajale pjesme koje će činiti debitantsku knjigu, Transtremer veli kako su Eliotova Četiri kvarteta njegova hrana svakodnevna. Na drugome mjestu veli da su svi oni (švedski modernisti i pjesnici iz 50 i 60-ih) Eliotova unučad. U isto to vrijeme čita njemačkog srednjovjekovnog mistika Majstora Eckharta.

Tri su moguća objašnjenja „nevidljivog ja“ u Transtremerovim ranim pjesmama: urođena stidljivost, književni uzori i mistična negacija ja i mi.

Muzika, a ne literatura, prva je Transtremerova ambicija. Prije stihova, pisao je nekoliko malih klavirskih kompozicija. Svira klavir čitav život. Nakon moždanog udara 1990. godine, kad je izgubio moć govora i kad mu se ukočila desna ruka, naučio je da svira klavir lijevom rukom.

Ni jedan se pjesnik, bilo kako talentovan, ne rađa iz ničega. Ili, kako veli Eliot, svaki pjesnik stvara svoju tradiciju. Tomas Transtremer u svoju ubraja francuske nadrealiste i Paula Eluarda, Friedricha Helderlina, Rainera Mariu Rilkea i Oscara Loerkea, Dantea, Rafaela Albertia, Nikolaja Gogolja i Borisa Pasternaka, Shakespearea, T.S. Eliota i Dylana Tomasa. Od majstora iz maternjeg jezika, učio je od Gunara Bjerlinga, Harrya Martinsona, posebice u lirskoj obradi prirode.

Nikakve bohemske ili „romantičarske“ crte ne mogu se vezati za Tomasa Transtremera. On je, kako sam veli, obični „malograđanin“ koji se striktno drži svakodnevnih životnih normi i načela. Ili kako kaže Lars Gustafsson, jedan drugi genijani skandinavski pjesnik: „Transtremer je dokaz da i običan čovjek može biti veliki pjesnik“. Ništa u njegovoj biografiji nema neobičnog, pjesničkog. Sem možda podatak da je dugo radio kao psiholog u jednom zavodu za popravku kriminalnog mlađeg svijeta u Roxtuni (1960). Završio je školu na vrijeme, oženio se na vrijeme, zaposlio se na vrijeme, itd.

Možda je i ovo neobično. Tomas Transtremer je radio kao psiholog sve do penzionisanja iako je, nešto malo iza prvih zbirki, dobio doživotnu stipendiju od države koja mu je omogućavala čist književni život, lišen svakodnevnog osmosatnog dirinčenja. „Nevolja! Good grief! Uprkos tome da dobijam od države platu od 25.000 godišnje sve dok sam u životu! Ova suma je zagarantovana. Ako sam zaradim 10.000, dobijam 15.000, ako sam zaradim 20.000, dobijam 5.000, itd. Ja sad zarađujem oko 30.000 i znači ne dobijam ni prebijene pare.“

Dva velika užitka Tomasa Transtremera su putovanja i vožnja (polovnih) automobila.

Tajna genijalne Transtremerove metafore ne može se objasniti. Naročito one iz njegove tzv. natur-lirike. Ja ih doživljavam kao munje iz vedrine – prvo vidim bljesak, pa tek, nakon gluhe stanke, hrupi snažna il potmula grmljavina svakojakih osjećanja, misli i pričina.

Uprkos svojoj urođenoj stidljivosti, Transtremer je majstor u sticanju i održavanju profesionalnih kontakata i prijateljstava. Najbitnije je, čini se, ono sa američkim pjesnikom Robertom Blyom (2001. godine izašao je izbor iz njihove prepiske, pod imenom Air Mail).

1971. godine, Transtremer prvi put čita svoju poeziju u USA. Zatim čita 1972, 1974, 1975, 1978, 1979, 1981, 1982, 1984, 1986, 1987, 1988, 1989 i 1990. Dakle, šesnaest putovanja prije no što će, 1990, doživjeti moždani udar koji će staviti tačku na književne nastupe.

Transtremer je izvrstan prevodilac: Vizma Belsevic, Sandor Veres, Janos Pilinszky, Robert Fulton, W.S. Mervin, Alistair Maclean, James Wright, Bill Knott, Robert Bly.

Cjelokupna poezija Tomasa Transtremera sabira se u knjige koje ne prelaze više od 200 stranica. Ako se odbiju propratni, sekundarni tekstovi (predgovori, pogovori, objašnjenja, itd) ostaće, otprilike, 150 – 160 stranica stihova. I to, ta sabrana djela ovogodišnjeg nobelovca Tomasa Transtremera, mogu se pročitati u pauzi između dva večernja TV dnevnika.

Tomas Transtremer rođen je 1931. godine u Stockholmu.

Zbirke:

17 dikter (17 pjesama), 1954.

Hemligheter på vägen (Tajne na putu), 1958.

Klanger och spår (Zvuci i tragovi), 1966.

Stigar (Staze), 1973.

Östersjöar (Baltik), 1974.

Sanningsbarriäeren (Barijera istine), 1978.

För levande och döda (Za žive i mrtve), 1989.

Sorgegondolen (Tužna gondola), 1996.

Den stora gåtan (Velika tajna), 2004.

Ne znam koliko je i ko je sve prevodio poeziju Tomasa Transtremera na naše jezike. Znam da su 2001. godine u onoj velikoj, bijeloj Nolitovoj ediciji poezije objavljene Sabrane pjesme, u prevodu Mome Dimića. U zadnjih desetak godina i sam prevodim Transtremerovu poeziju. Počeo sam onako, iz ushita.

Veče – jutro

Mjesečev jarbol struhnuo je i jedra se izgužvala.

Galeb taji pjano preko voda.

Četvorougaoni teški molo progoreo. Šiprag se

povija u mrklini.

Vani na stepeništu. Svitanje hrupa i hrupa o

kamenosura vrata mora i sunce prži

okolicu. Ljetnji bogovi, pridavljeni,

kroza morsku hmile izmaglicu.

Ostinatio

Pod tihom tačkom jastrebovom kreta

more se uz huku valja ka svjetlosti

žvaćući slijepo svoju uzdu od algi i baca

pjenu pro obale.

Zemlju tama obavija po kojoj šišmiši

krstare. Jastreb utaji i zvijezda postaje.

More se valja uz tutnjavu i baca

pjenu pro obale.

PUTNE FORMULE(Sa Balkana – 55)

I

Žamor glasova za oračem.

On se ne osvrće. Prazna njiva.

Žamor glasova za oračem.

Jedna za drugom oslobađaju se sjenke

I ruše u ambisu neba ljetnjeg.

II

Četiri vola pod nebesima se pomaljaju.

Ništa ponosnog kod njih. I prašina gusta

Poput vune. Pernice insekata škripuckaju.

Komešanje konja, splahlih

Poput sivih alegorija kuge.

Nikakve mehkoće kod njih.Vrtoglavo sunce.

III

Selo što vonja na štalu s mršavim psetima.

Partijski funkcioner na pijaci

U selu što vonja na štalu s bijelim kućama.

Njegovo ga nebo prati: usko i

Visoko kao minaret iznutra.

Selo opuštenih krila na kosini brijega.

IV

Stara se kuća usred čela pogodila.

Dva se dječaka loptaju u sumraku.

Roj brzih odjeka – Nenadano zvijezde.

V

Na putu kroz dugu tavninu. Uporno sjakti

Moj ručni sat sa srobljenim insektima vremena.

Prepune kupe kompaktne tišine.

Livade protiču u mraku.

Ali pisar je dopola u svojoj slici

I putuje istovremeno krtica i orao.

Lagana muzika

Građevina je zatvorena. Sunce se probija kroz prozore

i zagrijeva ploču radnog stola

dovoljno snažnu da izdrži kob ljudske sudbine.

I danas smo vani, na dugoj padini.

Mnogi su u crno odjeveni. Stoji se na suncu,

uzdiše i žmirka pri svakom pokretu.

Rijetko silazim blizu vode. Ali sad sam ovdje,

međ ogromnim stijenjem s nepomičnim hrbatima.

Stijenje koje hmili nazad, napuštajuć valovlje.

Umjetnik na sjeveru

Ja Edvard Greig kretao sam se kao slobodan čovjek

Međ ljudima.

Volio sam šalu, čitao oglase, putovao, obijao.

Vodio sam orkestar.

Auditorijum sa svojim lampama drhtao je u trijumfu

Poput voza pri ukrcavanju u feribot.

Doplahao sam se ovdje da se bodem sa tišinom.

Moja radna kuća je mala.

Klaviru je tijesno kao lasti pod crijepom.

Divne i gole padine o skoro svem ćute.

Ne postoji prolaz

Ali postoji otvor ponekad otvoren

I čudnovato curkajuća svjetlost direktno s trolova.

Redukuj!

I udarac čekića u planinu stigoše

Stigoše

Stigoše

Stigoše jedne proljećne noći u sobicu našu

Na godinu prije moje smrti poslaću četiri psalma u potrazi za Gospodom.

Ali to ovdje započinje.

Jedna pjesma o onom bliskome.

Ono što je blisko.

Bojište u nama

gdje mi, Kosti Smrti,

ratujemo da bi oživjele.

Predah juli

Onaj što leži na leđima ispod visokog drveta

Takođe je povisoko. On se preliva u hiljadu grančica,

Ljulja se naprijed-nazad,

Sjedi u katapult-stolici koja ga izbacuje usporeno.

Onaj koji stoji dole kod mosta zvirucka u vodu.

Mostovi staraju brže od ljudi.

Oni imaju srebrnastosivo drvo i kamenje u trbuhu.

Zaslepljujuća svjetlost ipak ulazi unutra.

Onaj koji vazdan plovi u otvorenom čamcu

Preko svjetlucavih zatona

Na kraju će zadrijemati u jednoj plavoj svjetiljci

Dok ostrva hmile poput krupnih noćni leptirica po staklu.

Oktobarska skica

Tegljač je osut gustom hrđom. Šta radi ovdje

duboko

na kopnu?

To je teška lampa koja žmirka na hladnoći.

Njenjo truplo ima divlje boje. Signali za onu

drugu obalu.

Neko se, onde, želi ukrcati.

Na putu ka kući vidjeo sam crne gljive

kako niču kroz travne ćilime,

Ili to bjehu bespomoćni prsti

jednog od onih što cvili nad sobom

pepušten na milost tmini i samštini.

Mi smo ovdje čvrsto vezani za zemlju.

(Preveli sa švedskog Aza i Refik Ličina)

(preneseno sa http://pescanik.net/)