Iz Crvenog solitera:Mrtve, ranjene i slijepe knjige
JEDINA SLOBODNA TERITORIJA

Čitaonica Žurnal

Iz Crvenog solitera: Mrtve, ranjene i slijepe knjige

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?” Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.

Mrtve, ranjene i slijepe knjige

 

 

Ima naša mala čaršija, naš Prijedor – antikvarijat “Nostalgija”.
Ovaj zapis blago pretendira da antikvarijatstvu oda pijetet, pogotovo u gradu koji se voli gradskim statusom ponositi, s praznim knjižarama u kojima se još mogu kupiti olovke i kistovi, udžbenici i kajdanke, ali knjige više ne.

Antikvarnica je, velim, sestra biblioteke, doduše mlađa, ali s obzirom na neudatost starije, mlađa ima bogat miraz začinjen patinom i tugom.
Za svakog knjigofila užitak je napustiti sterilitet bibliotečnog reda i ući u staretinarnicu knjiga, naoružanu pretposljednjom prašinom.

Poznajem i vlasnika, koji je još na ratištima spašavao bačene, razbacane knjige oko spaljenih kuća, crkava ili džamija. Nije, dakako, postao bogataš niti cigaretpreprodavač, ali je postao bogat policama literature, ratnik-antikvarijus.

Nalazio je ranjene knjige i mrtve knjige, slijepe, bez ruku, nogu ili stomaka, donosio ih u borbenom rancu, čistio im i uvezivao rane, pokapao mrtve, oživljavao beznadne stranice, davao im korice kao krušne mrve.

Tih i povučen čovjek, pa bi mu ime “nostalgija” priličilo i izgledu.
A kod njega ima sve. Za svakoga.

Svoju je knjižaricu zvao i staretinarnicom, jer se tu moglo naći svašta - od starog gramofona i rječnika norveškog, do novog broja časopisa za filozofiju ili posljednjeg izdanja “Snjeguljice” u Kraljevini Jugoslaviji. I nije antikvarnica nikakva konkurencija biblioteci ili nekoj gradskoj knjižari, ona je naprosto potrebna gradu kao vodovod, ali čini se da grad-čaršija još to ne razumije i ne shvaća, pa mu još namete na zakupljen štand povećavaju. Toliko kockarnica nikome ne smeta, ali jedimo mjesto za kupiti knjigu - čaršiji je gadan teret.

 

 

* * *

 


U ožujku, u martu, kako već hoćete – odebljale i skotne mačke mazno klize oko solitera.

Njihovo je doba još, veljača se netom dovršila, proljeće bi da se probije, jagorčevine žutim mrljama obilježavaju parkove i dvorišta.
Maskirani đaci s torbama punim knjiga tutnje trotoarima. Protukovidne maske im prigušuju dovikivanja.
Svatko svoj teret nosi, mačke mačiće, đaci knjige, parkovi jagorčevine, lica maske.

Vule, vlasnik antikvarijatnice, jedini u gradu prodaje knjige i vidim ga na Trgu kako rasprema debele kutije i slaže knjige na štand, nedaleko od antikvarijatnice “Nostalgija”, a ispred nekadašnje robne kuće “Patrija”.
Kazuje mi kako dobro idu u prodaji dva moja romana. To su tvoji prvi mačići, tapše me po ramenu, njih valja što prije u vodu baciti. Samo ti piši i rasterećuj i svoju i našu dušu.
Ako opet bude rata, ne brini, naći će se neki nostalgičar da ih spašava, možda čak i ja, nitko ne zna.

 

 

* * *

 


Na trogodišnjicu tatine smrti kupujem mramornu kućicu za svijeće, jer se ona limena, kupljena sedmicu dana nakon pokopa – posve iskrzala, i od ostataka voska u pijesku gotovo zakovala za postament spomenika.

Dovozim je u prtljažniku auta do same porodične grobnice.

Jedva je od težine prenosim, i odmah osjetim kako me britki bol presijekao u dnu leđa.

Sada mi sigurno slijede dani bola u leđima i nesanične noći.
Zaboravio sam na liječnikovo upozorenje da ne nosim ništa teško, pogotovo ne u podizajnim trzajima.

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?”
Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.

 


* * *

 


Poslijepodne idem u šetnju kraj Sane.

Da, bol u donjem dijelu leđa ne posustaje. Gledam zamišljene ribiče, s maskama na licu.

Iz daljine izgledaju nestvarno tako maskirani, kao da je voda radioaktivna pa se štite.

Lagano se oblaci navlače i Sana dobija čudnu boju nostalgičnog mramora. Koračam lagano, gotovo je to pokorica a ne korak.

Pred obalnim kafićima, na pristojnoj socijalnoj udaljenosti, djevojke ispijaju kavu i kikoću se. Prosijed i bradat, ribar čita knjižurinu, veliku, tešku, i pitam se nosi li je svaki dan sa sobom u ribolov. Sjedi na panju polegnutom na maloj riječnoj adi, usljed povučene vode jasno vidljivoj, okružen pijeskom kao usamljena svijeća u krajgrobnoj kućici.

Iza leđa mu dolazi nekoliko dječaka, gotovo da se šunjaju. On ih začitan ne primjećuje. Mogu ih s druge obale posve jasno vidjeti.
Nose vreće, dvije, čini se, i smiju se, ohrabreni nemicanjem začitanog ribolovca.

Zatim iz vreća vade mačiće i zavitlavaju ih ka vodi. Nemaju dječaci dovoljno snage, pa nesretne, slijepe životinjice ne padaju u vodu, nego u vlažan pijesak pored samoga čitača.

Ribar glasno opsuje i ustaje s panja, dječaci se razbježe nasipom.
Djevojke na tren prestaju kikot i gledaju mačiće razbacane po pijesku. Zatim opet piju kavu.

Nekoliko životinja je ipak Sana već dohvatila i ponijela. Ribar iz muljevitog pijeska vadi dva mačića. Upravo sam kanio odahnuti, kad ih je zavitlao niz brzu proljetnu vodu. Djevojke su odmah ustale da idu. Vjetar zalistava ostavljenu knjigu.

Teško da će ribič naći mjesto gdje je prekinuo čitanje, pomislim.

 


* * *

 


Od petka do ponedjeljka, mart 2021. – Sarajevo će se samo zatvoriti, radi sprječavanja širenja zaraze virusom covid-19 !
Nitko neće moći ući u grad, niti izaći iz njega.

Mlada sarajevska novinarka mi postavlja intervju pitanje – šta danas, gotovo trideset godina od početka rata, mislim o teretu opsade grada i maskiranim srpskim vojnicima?

Virus je težak problem, i neće ga maske riješiti, kažem joj.

(zurnal.info)