Kolumne

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: I bi „Svjetlost“ ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince?

U momentu kada nastaje ovaj „Život...“ još uvijek se niti jedna politička stranka nije oglasila povodom važne, za državu bitne, združene akcije više policijskih agencija i uprava u Gornjoj Maoči. Dakle, šta se zapravo dogodilo u tom pitoresknom selu na entitetsko-distriktnoj granici na sjeverioistoku Bosne? Gornja Maoča je, kao što znamo, godinama bila „enklava“ u BiH gdje nisu poštovani zakoni ove zemlje. Djeca su pohađala nastavu prema nastavnom planu i programu Jordana, ljekari nisu liječili tu istu djecu, a male nesretnike su njihovi roditelji utjerivali u suru iz koje nikad neće vidjeti, recimo, celofan od čokolade, keks, sladoled i slične, djeci drage, sitnice( Uostalom, svi mi smo bili djeca-zamislite sebe kako ste se osjećali kad ste u svojim rukama držali svoju prvu, vašu ličnu i ničiju više, limenku Coca-Cole?). I onda je Država odlučila da djeluje pa da suverenitet Bosne i Hercegovine ( ma što to značilo!) primjeni i u Maoči Gornjoj, vehabijskoj zabiti daleko od oka, srca i državnih zakona. Policijska akcija je prošla manje-više mirno. Više od šest stotina policajaca nije napravilo nijedan, službene prijave vrijedan, inicident. Džematlije su u jeku akcije, regularno otišle na rani sabah, svoje otklanjale, a sigurnosno zanimljiva lica involvirana u veze sa najcrnjim terorom mirno su i dostojanstveno plasirana u pritivor. Njih osam, ukupno.

Bosna i Hercegovina, suverena država? Zašto da ne! Posljednja policijska akcija kodnog naziva „Svjetlost“ dokazala je da su i takva čuda moguća. Pravosuđe BiH (pripadajući tužitelji i sudije) vrlo dobro znaju da se na primjeru Gornje Maoče ruše ili grade temelji države Bosne i Hercegovine. Pritom, policijske agencije i uprave samo izvršavaju naloge pravosudnih institucija i tu, u smislu zakonskih nadležnosti, nikakve dileme ne bi smjelo da bude.

Ali šta je političkim strankama? Šta se, u ovom slučaju, događa sa samozvanim „zaštitnicima pravne države i poretka“? Ništa jarane, ništa izvan privatnih ratova koje čelnici akcije „Svjetlost“ vode sa nekim od najzastupljenijih političkih čelnika. Ili, ako ćemo obrnuto, ništa manje od onog što čelnici političkih partija misle o pojedinim tužiteljima, policijskim rukovodiocima i vehabijsko-bjelosvjetskoj bandi skupljenoj s koca i konopca u Gornjoj Maoči.

Je... državu u kojoj se velika akcija poput ove u Maoči ocjenjuje po privatnoj liniji! Je... državu u kojoj od političara očekuješ da ocjenjuje- ovisno od toga u čije se selo, stan, poslovni prostor policija upada- vrijedi li ta akcija javne podrške ili ne valja ničemu! Je li „prekomjerna upotreba sile“ opravdana ili ne, pitaju se uvijek neinformirani dežurni moralisti ? Uostalom, šta reći o političkoj javnosti u kojoj jedino Dnevni avaz (SBBBiH) ima konkretan stav oko „Svjetlosti“! A avazov stav je, barem prema tekstovima objavljenim u njegovih nekoliko posljednjih brpojeva, takav da su u Gornjoj Maoči „grubo prekršena ljudska prava muslimana koji su krivi samo zato što su muslimani, i da ih progone zato što su muslimani, i da se radi o antimuslimanskoj histeriji koja je uperena protiv muslimana, i, generalno, muslimanskogg naroda čiju cijenu plaćaju svi muslimani muslimanskog porijekla“. Tako barem govore avazovi, uvijek dobro, informirani sagovornici. Poput sveprisutne Nađe Dizdarević i seoskih hodža koji nas sa stranica lista bošnjačkih radikala upozoravaju na to da je policija u Maoču stigla kako bi maltretirala ljude samo zato što su muslimani!? Nije mi frka zbog Nađe, nemam problem sa Avazom, ne zanimaju me hodže koji svoje javne gluposti obilato naplaćuju u eurima. Frku mi i beznađe stvara što ni SDP, ni Naša stranka, ni Liberali, ni SDA, ni SZBIH, ni NSP, ni DP, ni oba HDZ-a a ni ostali da ih ne nabrajam, nemaju dovoljno muda i savjesti pa da podrže policijsku akciju koja spriječava protuustavno djelovanje nekolicine, terorizmu sklonih, bradonja u Maoči Gornjoj. Ponekad pomislim, kako bi se ponašali bezmudi i be-ha-bijama naklonjeni političari da su policajci, umjesto u Maoču, u ranim jutarnjim satima upali u Bakince? Za one koji još uvijek ne znaju, radi se o velikom imanju u blizini Laktaša. Vjerujte mi, gorilo bi od saopćenja i saopštenja.

 

 (zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: O istini, pravdi i drugim lažima Hoće li se jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Zar neko misli da je to moguće...

Objavljivanje dokumentacije Vrhovnog savjeta odbrane je, zanatskim riječnikom, dobra priča i ne znam nijednog novinara koji je, svjestan mogućih implikacija prije svega pravosudne prirode, ne bi objavio. Ali, imam problem sa kampanjom koju je na temelju same činjenice objavljivanja pokrenuo Haris Silajdžić. Prije nego nastavim, hoću da priznam kako je i meni dosadno da se bavim Silajdžićem, ali ne dopuštam da mi bilo ko vrijeđa inteligenciju: dok on to bude radio ja ću se, potpuno svjestan uzaludnosti tih napora baviti njim.

POČETAK KAMPANJE

U vrijeme kada je tužilaštvo sklopilo sporazum sa Srbijom o proglašavanju dijela dokumenata povjerljivim, bio sam u Haagu nešto manje od dvije godine i imao sam prilično direktan uvid u zbivanja vezana za sporazum, kao i njegove posljedice.
Suština argumenata za objavljivanje dokumenata, onaj na kojem je zapravo pokrenuta kampanja, glasi, ako sam dobro razumio, ovako: tužiteljica jednog međunarodnog tribunala Carla Del Ponte je voljno i svjesno napravila sporazum o skrivanju dokaza u predmetu protiv Slobodana Miloševića koji bi u postupku „Bosna i Hercegovina vs. Srbija“ na drugom sudu, Međunarodnom sudu pravde, bez sumnje potvrdili navode tužitelja da je Srbija počinila genocid u Bosni i Hercegovini.
Sve i da je tako, što i ne mora biti sporno samo po sebi, ostaje jedno neodgovoreno pitanje: šta s tim? Šta Bošnjaci kojima je ova tvrdnja upućena, zapravo mogu učiniti? Hoće li nam se to jedanaestog jula ove godine, na petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, Haris Silajdžić započinjući svoju kampanju, obavezati na obnovu postupka protiv Srbije? Je li to neko stvarno misli da je to moguće?
Kao što rekoh, ovaj, centralni navod kampanje koju su, i to je jasno pokrenuli Dani, odveć je površan i naprosto odbacuje one dijelove stvarnosti koji je na bilo koji način podrivaju. A stvari su izgledale malo drugačije. Carla del Ponte bila je glavna tužiteljica u predmetu protiv Slobodana Miloševića i činila je apsolutno sve što je smatrala shodnim da dokaže navode iz optužnice. I sve što bi joj taj posao olakšalo. Možemo to smatrati moralno upitnim činom, ali, za slučaj da ga neko od pravnih savjetnika i ad hoc eksperata nije pročitao, pozivam se na Statut tribunala u kojem ne stoji da je mandat tribunala da utvrđuje istorijsku istinu, nego da osudi pojedince, doduše cijeli niz njih, ali i dalje pojedince, za teške zločine koje su počinili. Štaviše, mislim da nema visokog zvaničnika tog suda koji to nije javno rekao barem jednom. Nigdje u tom statutu, također, ne piše ni da je mandat tribunala da zastupa državne interese Bosne i Hercegovine. To je posao njenih državnih organa. I da podvučemo, po cijenu da se ponavljam: međunarodna pravda je šarena laža i utješna nagrada za one koji gube ratove. Oni koji dobijaju ratove dobiju državu. Dakle, to što naši organi misle da će tribunal nekako osvetiti sve njihove promašaje je u krajnjoj konsekvenci lažni moralizam. Pravda prebiva u raljama topovskih cijevi velikog kalibra.
Dalje, Bosna i Hercegovina je izgubila spor iz dva razloga: objektivne nenaklonosti suda i loše pripreme predmeta. Krenimo od kraja.

NEPOPRAVLJIVE GREŠKE
Naši su zastupnici tokom postupka činili užasno krupne propuste, navodeći kako je, recimo, u Omarskoj ubijeno deset hiljada ljudi – u petnaest godina otkako je tužba pokrenuta nikome nije palo na pamet da revidira brojeve?! – što drugoj strani u postupku nije bilo teško da opovrgne, koristeći se upravo nalazima iz presuda suda za bivšu Jugoslaviju. Bosna i Hercegovina je izgubila spor jer tužba nije ni pokrenuta da dokaže da je Srbija počinila genocid u našoj zemlji, nego da posluži kao post facto ideološko opravdanje Alije Izetbegovića i njegovog režima. Stvari su se poslije rata promijenile, pa je svako ko je bio na vlasti, htio, ne htio – a mnogi su htjeli – bio doslovno vlasnik postupka.

Međunarodni sud pravde je odbio da dokumente Vrhovnog savjeta odbrane zatraži od tribunala za bivšu Jugoslaviju iz nikad objašnjenih i objašnjivih razloga. Tribunal bi, i pored sporazuma sa Srbijom, te dokumente ustupio, morao ustupiti, kao što bi ih i danas ustupio bilo kojem međunarodnom i državnom sudu - uključujući i Sud BiH - uz pravo valjan i argumentiran zahtjev. Ali, to podrazumijeva rad, a bijesno mahanje šakama i pljuvanje naprosto nije argument pred bilo kojim sudom. Uz valjanu pripremu, Bosna i Hercegovina je imala dovoljno dokaza koji bi svakog nepristrasnog „trier of facts“ dovela do zaključka da je zahtjev tužitelja opravdan. Ali, međunarodni sudovi ne operišu u politički zrakopraznom prostoru. Ishod postupka – kao što je to na koncu i sporazum koji je del Ponteova sklopila sa Srbijom – je odraz mjesta koje BiH zauzima ili je zauzimala u svjetskoj i evropskoj zajednici država.

VISOKI STANDARDI

Na suđenje se to odrazilo na sljedeći način: da bi sud prihvatio zahtjev tužitelja (laički, proglasio Srbiju krivom) bilo je potrebno utvrditi efektivnu kontrolu Srbije nad srpskim snagama u BiH. Samo dokumentacija 30. Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, koja je javna i dostupna, jedan je u cijelom nizu jasnih i bjelodanih grupnih dokaza tome u prilog, ali je sud primijenio tako visok standard efektivne kontrole i tako visok test odgovornosti države za postupanje državnih organa da ništa manje od audio i video zapisa direktnog Miloševićevog naređenja Ratku Mladiću da pobije kompletno stanovništvo Srebrenice ne bi bilo dovoljno. I to je tako.
Nepravda? Naravno. I šta ćemo sad? Hoćemo li zbog toga dati još jedan četvorogodišnji mandat Harisu Silajdžiću?
Ne dopuštam nikome u ovoj zemlji da kaže kako mu je istina o i pravda za zločine počinjene u BiH važnija nego meni. Poslije ove presude sam, za razliku od komesara za genocid i struju, morao prihvatiti da Srbija neće nikada morati nikome podnijeti račun zato što je vojnik, njen vojnik, sa desne obale Drine ispalio artiljerijski hitac i ubio mog oca. Živim s tim i ne očekujem nikakvu pravicu. Nikad. Naučio sam živjeti s tim. I hoću da živim sa onoliko pravde i istine koliko mogu dobiti. I ako s dogodi pa Silajdžić ovaj narod uspije natjerati u još jednu bitku protiv njegovih vjetrenjača, sasvim sigurno neću biti pod tom zastavom.
Znam da su istina i pravda u ovoj zemlji izigrane. Ali, također znam da su ih izigrali upravo tipovi poput Silajdžića.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Zašto prezirem Alijino naslijeđe

Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“

Samo sam jednom polemisao sa čitateljem. U redu, on nije bio moj nego čitatelj novine u kojoj sam radio i nije bio tipičan čitatelj nego novinar na privremenom radu u Resoru državne bezbednosti Srbije, ali nije ni važno, jer kao što rekoh to je bilo samo jednom. I tada sam to učinio samo zato da zaštitim svoj ljudski i profesionalni integritet, jer je suština njegovog pisma upućenog redakciji bila u tvrdnji da svoj posao izvještača sa suđenja Slobodanu Miloševiću nisam obavljao u duhu potpune neutralnosti. Kako nikad nisam vjerovao u neutralnost, a vjerujem da objektivnost i jednostranost mogu ići ruku pod ruku u određenim okolnostima – ne znam da je iko ikada tražio da čuje „drugu stranu“ među stražarima u Auschwitzu – bio sam prinuđen upustiti se u jednu prije svega mučnu polemiku, koja je srećom završila prije nego što je i počela.
Internet je drugačija životinja od novine i pisanje u magazinima kao što je Žurnal podrazumijeva različitu vrstu odnosa sa čitateljima. Najčešće ne čitam komentare na vlastite članke. Odustao sam jer me iskreno bilo malo stid vrste jezika i niskosti nekih komentara koje sam pročitao poslije prvih par članaka. Da se razumijemo, u takvom komentarisanju ne vidim ništa problematično jer javnost je po definiciji anonimna – ali su me od jednog komentara na članak o poplavama na periferiji Sarajeva dlanovi zasvrbili taman toliko da naprosto moram da otpovrnem. Riječ je naime o komentaru kako je „lahko uvijek po Aliji“, koji niti je zlonamjeran, niti cilja da za razliku od nekih drugih, autore diskredituje na ličnom planu, ali je, eto, dirnuo u temu koja po mom mišljenju, dugoročno, ključna za budućnost ove zemlje. Riječ je, naime, o odnosu prema vladavini i političkom nasljeđu Alije Izetbegovića.

Dakle, dragi čitatelju

Čvrsto vjerujem u to da Bosne i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima. Naslijeđe njegove vladavine je tako teško da je zemlja koja je imala i više nego burnu istoriju, vjerovatno po prvi put došla ovako blizu tačke pucanja iznutra. On je uspio Bošnjake vratiti u mrak u kojem teologija caruje nad logikom – i jedno i drugo kao sistem rezonovanja; drugim riječima, to je rezultat njegovog sistema vrijednosti. Njegova politika, pak, bila je bez vizije i kao rezultat toga obilježena manjkom odlučnosti. On je izgubio rat i poraz ugradio u temelje društva koje je počeo stvarati poslije rata. On je posijao sjeme svake bošnjačke frustracije danas. I ako se dogodi da se Bosna i Hercegovina raspadne to će biti rezultat tih frustracija.
Ispod njegovog šinjela izašlo je i deset najtežih godina i sto posto BiH i naš narod voli kad smo „bir“ i ekonomijom do ujedinjene BiH i svaka druga retrogradna politika i retorika koja je u posljednjih dvadeset godina – ne znam da li se razumijemo, dijete koje je rođeno kada je Alija Izetbegović preuzeo vlast danas je punoljetno, vjerovatno nikad nije napustilo granice Bosne i Hercegovine, vrijeme provodi u kladionici, živi sa ocem i majkom, izbjegava školu, ne misli da je znanje vrijednost, naime, cijeli jedan promašen život – kidnapovala ili pretendovala na to da kidnapuje bošnjačku „nacionalnu stvar“. Suštinski, Alija Izetbegović nikada nije shvatio da Bosna i Hercegovina ne može koegzistirati sa ideologijama i politikama na kojima se temeljio svaki pokolj u njenoj modernoj historiji. Marko Attila Hoare – mladi britanski historičar koji je napisao jedinu ozbiljnu, studiju razvoja Armije BiH, How Bosnia Armed – mi je jednom skrenuo pažnju na temeljnu sličnost i temeljnu razliku između Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića: i jedan i drugi su, parafraziram, krenuli u rat na multietničkoj, ujedinjujućoj platformi u zemlji napadnutoj izvana i podijeljenoj iznutra, ali dok je Broz ostao dosljedan svojoj platformi i to demonstrirao sa velikom odlučnošću, Izetbegović je, u najvećoj mjeri zbog svoje kolebljivosti, tu polaznu političku platformu iznevjerio. I zato, temeljno, izgubio rat.
Antička mudrost, mislim da je Tacitova, veli da je nepravedan mir gori od rata. Upravo takav mir je potpisao Alija Izetbegović i iz te temeljne nepravde potiču sve današnje nepravde. Ne ratuje se za mir, ratuje se za državu. Njegov je posao bio utoliko lakši: on je državu naslijedio, i to ne bilo kakav državni aparat, nego aparat koji su komunisti gradili 45 godina.
Ako Vam se čini da je ovo naknadna pamet, moram Vam reći da jeste, jer ja ništa od ovog nisam znao u maju 1992. godine, kada sam napustio kuću. Mislio sam da je riječ o elementarnoj nepogodi, nije mi bilo jasno skoro ništa, osim da neko želi da me ubije i da sam potpuno nezaštićen. Nisam ništa naročito mnogo znao ni u julu, odnosno u novembru 1995. godine. Nisam imao nikakvu referencu. Ali sam naučio – ne shvatio, nije mi sinulo, nego sam mukotrpno sakupljao činjenice i tokom novinarske karijere i tokom proteklih nekoliko godina dok sam imao privilegiju da i u formalnom smislu studiram i učim – da je ono što je obilježilo moju generaciju odsustvo države, da moja generacija, i to je naša uvjerljivo najveća tragedija, nema iskustvo života u državi. Državi koja, kao takva, po definiciji, per definitionem, by default, ne znam kako da to dovoljno jasno naglasim, ispunjava svoj dio društvenog ugovora.
Ovo što imamo, ovog bastarda, napravio je Alija Izetbegović.
Uzgred, utoliko je tužnija borba na desnici u Bošnjaka, između Sulejmana Tihića, Fahrudina Radončića i Harisa Silajdžića za njegovo političko nasljeđe, usprkos tome ili upravo zato što je riječ o skoro arhaičnim, potrošenim idejama i idelogiji i poraženoj i pogubnoj politici.

Čiju istoriju živimo

Razlozi, iz kojih je tako, naime zašto je Izetbegović iza sebe ostavio upravo to i zašto nije umio ili mogao napraviti državu, nisu relevantni. Jer, da citiram jednog mnogo pametnog frajera, „U istoriji nema drugostepenog organa.“ To je jedino važno. A mi tu, Izetbegovićevu, istoriju živimo.
Zapravo, možemo raspravljati i o tome, i spreman sam da predočim argumente i u tom slučaju, ali mislim da to u svrhe ovog članka nije relevantno. Pošteno, ne vjerujem da moja generacija ima vremena da utvrđuje razloge. Mi se moramo naprosto vratiti na početak, napraviti potpuni raskid sa političkim narativom koji je uspostavio Alija Izetbegović. Jer, samo će tako ova zemlja preživjeti. Samo tako Bošnjaci neće svršiti u nekoj balkanskoj Gazi ili Zapadnoj Obali.
Na kraju, dužan sam i da objasnim zašto sam se odlučio da Vam odgovorim. Bosna i Hercegovina u kojoj hoću da živim od ove se razlikuje po tome što je to prosvijećena zemlja i društvo. Alija Izetbegović iza sebe je ostavio temeljno neprosvijećenu zemlju, u kojoj caruju harizme i despoti sitnog zuba. Naprosto ne želim pristati na to. I mislim da ne bi trebali ni Vi.

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Sve knjige euro, Tarzan dva

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih

Ministarstvo odbrane Novog Zelanda će zamijeniti puške iz kojih pucaju novozelandski vojnici na službi u Avganistanu.

Puške sasvim uredno funkcionišu, čini se da nema nikakvih pritužbi na njihovu smrtonosnost. Oružje će biti zamijenjeno zato što brojevi ugravirani na cijev sadrže reference na Bibliju. Predstavnik novozelandskog Ministarstva odbrane požalio se novinarima: „Gravure... nas dovode u nezgodnu situaciju. Mi toga nismo bili svjesni, a proizvođač nam ničim nije nagovijestio o čemu se radi. Mi smatramo da su reference na Bibliju nedolične“.

Oružje pod imenom The Advanced Combat Optical Gunsight rifle na cijevi ima ugravirano "JN8:12,". Misli se na Jovan, 8:12: „Ja sam vidjelo svijeta: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života“.

Druga puška, po imenu The Trijicon Reflex, ukrašena je gravurom „2COR4:6“. Pogađate: Pavlova Druga poslanica Korinćanima, 4:6. Gdje se kaže: „Jer Bog koji reče da iz tame zasvijetli vidjelo, zasvijetli u srcima našima na svjetlost poznanja slave Božije u licu Isusa Hrista“.

Predstavnik Ministarstva odbrane Novog Zelanda dodao je kako bi, imajući u vidu činjenicu da su vojnici te države na službi u nekim muslimanskim zemljama, citati Biblije na puščanim cijevima mogli biti pogrešno shvaćeni. U muslimanskim zemljama i inače imaju običaj da pogrešno shvate razne stvari. Na primjer: oslobođenje, preporod i demokratizaciju Iraka i Avganistana shvatili su kao okupaciju. Sada bi muslimani mogli pogrešno shvatiti to što novozelandski vojnici pucaju na njih.

***

Egipatski Veliki muftija Ali Gomaa poslao je fatwu na svoje vjernike.

U Egiptu, kuranski stihovi postali su popularan ringtone za mobilne telefone. Izgleda da su ljudi u toj zemlji tako duboko ispunjeni religijom, da čak i svoje telefone, koji su, kao i sve tehničke naprave, u biti religijski neosviješteni, podešavaju da se oglašavaju mujezinovom pjesmom. Osim toga, kuranske stihove koriste i kao screensaver, praznične čestitke, štampaju ih na naljepnicama koje lijepe na kola, i imaju običaj da ih, uz pominjenje Božijeg imena, citiraju kada kupuju kruh, sipaju gorivo ili se pozdravljaju sa komšijama.

Muftija Gomaa smatra da je Božija riječ sveta, i da je ono što čine njegovi vjernici svetogrđe.

Kao što se možemo sjetiti, još su stari Grci smatrali da pitanje mjere jedan od testova mudrosti. Oni, međutim, nisu imali mjere sa svojim mnoštvom Bogova: monoteizam je pokazao da je sve preko jednog Boga – višak, što je mudrost koju će kasnije osporiti ateisti, sa svojom tezom da je višak i taj jedan.

***

Bio je 7. avgust 2007. Tuniski ribarski brod bacio je sidro na 30 milja južno od Lampeduze. Posada je zaspala, ali san nije dugo trajao. Probudili su ih krici iz mora. Kada su upalili reflektore, vidjeli su gumeni čamac, i na njemu, izgladnjela i žedna, 44 ljudska bića na samrti.

Kapetan, čije je ime Abdelkarim Bayoudh, nesrećnike je ukrcao na brod i poveo ih do najbliže luke: već pomenute Lampeduze. Koja se, ako je neko slab iz geografije, nalazi u Italiji, a koja se, opet, i geografski i politički i civilizacijski nalazi u Evropi.

Kada su utopljenike iskrcali u luku spasa, kapetana i njegovu posadu su uhapsili i sproveli u zatvor. Protiv njih je podignuta optužnica za „pomaganje ilegalnim imigrantima“. Predviđena kazna za taj zločin - od godinu do petnaest godina zatvora.

Dobri ljudi su kasnije primijetili da protiv posada ribarskih brodova koje su udarcima vesala sprječavale ilegalne davljenike da se ukrcaju na njihov brod, a potom ilegalno usele u Italiju, policija i tužilaštvo nisu poduzeli mjere. Iz toga se zaključuje da je ilegalno spasiti, a nije ilegalno davljenika spriječiti da se spasi od utapanja, ukoliko je osoba koja se davi ilegalni imigrant.

Nama se čini kako je priča o jednakosti, slobodi i „istinskoj demokratiji“ podnošljiva samo ako se priča kao poučna basna ili religijska anegdota. Nema spora: to je nešto u što ljudi vjeruju. Međutim, sa jednakošću, slobodom i istinskom demokratijom slično je kao i sa Bogom – uvijek je problem prstom pokazati na njih. Primijetili smo zanimljivu stvar: da to što ih ne možemo vidjeti, ljude čini tvrdo ubijeđenim u njihovo postojanje.

***

Na blatnjavoj livadi iza podgoričke Kamionske pijace jedan je čovjek prodavao knjige. Zato što smo rasisti, primijetili smo da je on – Rom. Zato što nismo glupi rasisti, i poznajemo forme dozvoljenog, sistemskog rasizma, nećemo reći da je bio – Ciganin. Vješt je to prodavac bio, a k tome i dobru robu prodavao. Kod njega je čovjek mogao pronaći Manna i Heaneya. Iz nedjelje u nedjelju nudio je i sabrana djela De Sadea, za koja nije mogao naći kupca.

Na pitanje: pošto su knjige, prodavac je imao običaj da odgovori: „Sve knjige euro, Tarzan dva“.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Javni poziv na javnu kritiku

Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće?

Život običnog tempa

Ponedjeljak, 23 sata i 49 minuta. Vampirsko doba, pošten čovjek radnim danom u ova doba spava. I moje su poštene namjere bile da se srušim u krevet...I baš kad sam pojeo svoj treći tost ( a prije toga uspavao sina, popričao sa ženom, odgovorio na sms-ove i telefonske pozive koji tradicionalno slijede nakon 60 minuta...), e baš tada me šejtan natjera da provjerim e-mail. Na prvi pogled, ništa posebno! Prijatelj iz Londona mi kaže da je našao novi posao u Berlinu, drugi „dijasporac“ mi se žali da hitno mora na Haiti kako bi zaradio ozbiljnu lovu, a treći mi savjetuje da se bez razumnog razloga godinama grčim vjerujući da će u BiH biti bolje. „Uzalud ti je to! Što će tebi da te dere polusvijet. Pa znaš li ti onu-kad pametni šute tad govore budale...Svako želi biti važan i revolucionaran. Nisi ti spreman da se s njima gOnjaš, nemaš pet života...Napusti, odjebi i oprosti se druže.“, E baš tako mi napisa čovjek.Onda ništa, odgovorim mu poluiskreno.

Vidi ti sad novonastale situacije. Onaj tamo iz Londona ode u drugi evropski grad, drugi za parama trči na razoreni Haiti, a treći mi još soli pamet da sam u principu manje-više naivan!? Moram priznati, za svašta su me optuživali zadnjih osam godina, ali mi nikad niko nije rekao da sam naivan, dakle osoba koja radi u korist vlastite štete bez razumnog razloga i povoda. Vidno narušenog samopouzdanja odjavim se sa e-maila, razbije mi se san pa zabasam na internet- to čudo za gubljenje vremena. I otvorim ti ja Zurnal tacka info. Kad tamo, komentari na moj posljednji tekst koji sam, onako, iz poštovanja prema jednom važnom bandu, nazvao po starom Džonijevom „zavlakaču“ Gluperde lutaju daleko. Nadao sam se (uzaludno!) da će revnosni, osviješteni, napredni posjetitelji našeg web portala skontati u čemu je fol, da će prokljuviti da ovdje pravde nema sve dok se i zadnja skrivena istina o „so called bh war“ javno ne objavi i ne raskrinka. Al sam, kako bih rekao, žestoko precijenio postavljenu temu koja meni (džaba je) i sada izgleda izuzetno važna. Konkretan dokaz za to je da skoro pa niko od čitatelja u svojim komentarima teksta „Gluperde...“ čestitog slova o njemu napisao nije, ali su me svejedno momački oderali. Al, ko mi je kriv!

I tu se vraćamo na mail trećeg prijatelja koji mi spočitava temeljnu i neobjašnjivu naivnost. Već ga vidim kako mi uz veliku pivu u Avliji drži predavanje: Ima za to razloga raznih al, jebajga, šta rukovodi (dedicated tu Davorin Popović) nedobronamjernog besposličara da u svako doba dana, u svakoj nevažnoj prilici, u pauzama vlastite dokolice, sigurno skriven iza nicka, iskoristi ponuđenu internet-životnu šansu i održi „bank“ o svakoj temi o kojoj najčešće pojma nema? Svaka čast konstruktivnim izuzecima, svaka čast novinarima, ali otkud ta želja u mladim ljudima što godinama studiraju, gube godinu za godinom i parazitski životare na skromnom roditeljskom budžetu pa da nicknameovski „neutuživo“ gube dragocjeno vrijeme i piskaraju o Silajdžiću, Dodiku, Lagumdžiji, Tihiću, Džeki, Blaževiću, Komšiću, Salihamidžiću, Pećaninu, Avdiću, Džaferoviću, Inzku, Gregorianu, Radončiću, Selimbegovićki, Jurišićki, Obami, Putinu, Tetki Zilhi, tebi, meni, petom, desetom...?

Pa ti se ja vratim iz te zamišljene situacije u Avliji, i sad, bez velike pive u ruci, sam sa samim sobom, sebe samog pitam: Ko su zapravo ti, da prostiš, ljudi, ko su ti mladi majstori, gdje to naša budućnost srlja? Gdje je ta energija, naše internet mnijenje za 21. stoljeće? Znaš gdje je - samom sebi šapućem - u kanalu! Znam, sumnje nikakve nema da ću nakon ovoga postati genijalna meta različitih internet degustatora. To se posebno odnosi na one kompleksaše, nerealizirane fuckere, intelektualce opće prakse... Ali nemam ništa protiv, jer ko hoće da se bavi javnim poslom ima da se pomiri i sa javnim kritikama. Demokratija jarane! Izvolite, udarite, derite, „O mladosti...“. Samo, ako je ikako moguće, barem ponekad se lijepo i ljudski predstavite. Al „zaoprave“.


(zurnal.info)
SAMIR ŠESTAN: Goli carevi i neugodni modni kritičari

GOLI CAREVI I NEUGODNI MODNI KRITIČARI

ili PLJEŠĆE LI MASA VLADAREVOM NOVOM DEMOKRATSKOM RUHU ILI NACIONALISTIČKOJ KURČINI POD NJIM?

 

U stanju društvene poluonesvješćenosti, prisebnost zadržava tek manjina, koja silovanje, koje se nad nama vrši, odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi. I koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.


 Što je novinar pametniji, to je društvu bolje bez njega.” (Warren Buffet)

MEDIJSKA GERILA PROTIV OMERTE

Najava gašenja E-novina, kao i svojevremeno sahranjivanje Ferala (a mogli bi navesti i sličan bosanski slučaj, ali... nećemo, zbog „sukoba interesa“) podsjeća na sudbinu onih talijanskih partizana, koji „oslobođenje zemlje od fašizma“ nisu dočekali kao slavljeni pobjednici, nego kao progonjene zvijeri, koje su isti oni policijski batinaši i zločinci, koji su ih proganjali i za vrijeme fašizma, nastavili proganjati i ubijati, kao „bandite“, i u novoj „demokratskoj“ Italiji, ovaj put pod pokroviteljstvom zapadnih saveznika, opsjednutih komunističkom opasnošću. Sve uz odobravanje svjetine „oslobođene“ moralnih skrupula, koja skandira svakoj vlasti i iznad svega mrzi svjedoke svog beščašća i one koji zajedno s njom ne pužu­­­­­ po rektumu režima. Ili – ako ćete nešto novijeg datuma – sliči sudbini latinoameričkih gerilaca koji su nakon godina ili čak desetljeća borbe sa zločinačkim diktatorskim režimima i njihovim odredima smrti, na kraju pobijedili, a onda na demokratskim izborima bili, glasovima onih za čiju su se slobodu borili, poraženi od bogataških pizdi koji su vrijeme pod diktaturom proveli „baveći se biznisom“ a puštajući da „za ideale ginu budale“.

Problem, naime, nije (samo) u režimu i polugama kojima on kontrolira društvo, kako se to naglašava u aktuelnoj egzistencijalnoj drami E-novina. Problem je u masi, njenoj sklonosti amneziji, licemjerju, navijačkom mentalitetu, negiranju vlastite odgovornosti i kukavičluka i samoodbrani po svaku cijenu. Sklonosti koja podrazumijeva ignorisanje i (ukaže li se prilika) uništenje onih koji svjedoče o istini i razotkrivaju laž „nove stvarnosti“, u kojoj se svi (osim relativno malobrojnih izuzetaka od pravila), konsensualno usvojivši strategiju zaborava i kolektivne (samo)amnestije, ponašaju kao da su pali s Marsa i (istinski) vrijeđaju kad im neko spomene bilo šta što je bilo prije par dana („pa jesmol se dogovorili da se ne bavimo prošlošću, da se okrenemo budućnosti“) i što zahtjeva uključenje mozga (shvatajući to, sasvim ispravno i opravdano, zajebavanjem, jer, da su mozga ikad imali ne bi nam se desilo sve ovo što jeste u zadnjih 2 desetljeća).

KURCEM U ČELO

Nevolja s tranzicijom je što nikad ne traje kratko ni bezbolno“, napisaće svojevremeno Zoran Đukanović. A Stojan Cerović će tu stvar razobličiti do kraja: „Taj proces vraćanja normama građanskog društva svuda u bivšim komunističkim zemljama iziskivao je mnogo laganja, zaboravljanja, zatvaranja očiju, ušiju, nosa, i, uopšte, privremenu suspenziju većine normalnih ljudskih funkcija. Tranzicija je, naime, pristojno ime za jednu od najprljavijih operacija koja se u jednom društvu obavlja u mirnodopsko vreme. Razume se, oni najmanje gadljivi tada se najbolje snađu i postanu nova elita a obično potiču iz stare elite.“

Gadljivim i „nesnalažljivim“ ostaje da umru povraćajući, nad novom realnošću, koja pred našim očima izrasta nad masovnim grobnicama i kolektivnim jamama cara Trojana.

Goli nacionalisti šeću se okolo u svom novom demokratskom ruhu, a masa im aplaudira i divi se, ali ne nepostojećoj tkanini, kako neupućeni posmatrači misle, nego nacionalističkoj kurčini, koja i dalje, nakon poratnog postkoitusnog splašnjavanja, stoji poludignuta i spremna da svoje podanike, ritualno, svako malo, pukne u čelo. I, kroz tako nastali virtuelni otvor na nacionalnoj lobanji, jebe masu u, ionako nezdrav, mozak.

Svaka mogućnost ozdravljenja, mijenja se, na taj način, za kolektivni sadomazohistički užitak. Održavajući tako stanje društvene poluonesvješćenosti, u kojoj prisebnost zadržava tek manjina koja silovanje koje se nad njima vrši odbija tretirati normalnim odnosom ili čak činom ljubavi i koja se obraća za pomoć sigurnim kućama, od kojih jednoj, dakle, upravo ovih dana, zbog finansijskih problema, prijeti zatvaranje.

RAT JE BIO BOLJI

Svijet E-novina (koji obuhvata ne samo njihove kreatore, nego i čitaoce) dio je paralelnog svijeta izuzetaka od pravila, po prostorima bivše države i bjelosvjetskim azilima razbacanih, prezrenih jedinki, izdajnika nacija, bogohulnika, klevetnika, samoubica koji svjesno kidaju veze kojima su spojeni na Matricu ili borgovski kolektivni organizam i koji očaj pri pogledu na nepregledna polja humanoidnih biljki (ili borgovskih radilica) liječe povremenim izlaskom iz svojih usamljeničkih skloništa i posjećivanjem virtuelnih Ziona (oaza otpora kolektivnoj zombizaciji). Svijet je to progonjene i na mjestima iskorijenjene intelektualne manjine, koja, paradoksalno, s padom totalitarnih režima kojima su bili najistaknutiji, a povremeno i jedini otvoreni, neprijatelji i s dolaskom „demokratije“, biva desetkovan i izložen nestanku.

Ono što nije mogla učiniti otvorena represija totalitarnih, zločinačkih režima, nastalih na razvalinama nekadašnje zajedničke države, uspjeva rafiniranim sredstvima turbo demokratije i režimskog kapitalizma.

Jedan po jedan, nestaju simboli tog svijeta, i on se gasi, poput virtuelne Atlantide. Nepotkupljivi svjedoci kolektivnog zločina, nehumanosti i kukavičluka nepoželjni su. Kao i oni koji bi, i nakon pada diktature, da misle svojom glavom.

Pa u demokratiji nema razloga da mislimo. Za to imamo demokratsku vlast, koja se brine za nas. A mi treba samo da uključimo TV i da se prepustimo Velikom Bratu, Velikoj Mami i velikim silikonskim sisama naših pjevaljki. I „kulturi dijaloga“ koju nam sa stranica hard core nacionalističkih, zločinačkih, reketaških i demokratskofašističkih glasila propagiraju sofisticirane verzije režimskih dželata, koje mašu svojim otrovnim jezikom nad glavama nekolicine koja se odbija prilagoditi malograđanskim mjerilima pristojnosti i kvazi beskonfliktnosti, u koje se, zapravo, zamataju interesi kriminogenih političkih i vjerskih moćnika i njihovih medijskih i intelektualnih pasa čuvara.

ANARHIJA ALL OVER BAŠ ČARŠIA

Prostor za javno djelovanje, perverzno, samo se prividno širi, a stvarno sužava, sa sređivanjem stanja u društvu. On se, naime, puni šupljinom, formom, „govorom o nebitnom, kao najgorem obliku šutnje“ (kako je to sjajno okarakterizirao Esad Bajtal), dok se suština polako gubi. Mediokriteti, konformisti, licemjeri i majstori zamjene teza, plaćenici režima i volonteri kretenizma, zagušuju javni prostor i namjesto surovih slika stvarnosti i kritike odgovornih, nude nam tobožnju potrebu o „kritikovanju kritičara“, teze o „nacionalizmu antinacionalista“ a iz skuta notornih rasista, ratnih huškača i mega kriminalaca, jebavanje majke, tim i takvima, nazivaju govorom mržnje.

Zato je taj prostor zatvoren najprije u Hrvatskoj (ubijanjem Ferala). A neće biti slučajno ni da se E-novine gase upravo u trenutku kad Unija Srbiji otvara zadnji otvor da joj uđe polako i na obostrano zadovoljstvo.

Faktički, nakon pada otvoreno antidemokratskih režima i uspostavljanja onih čija nedemokratičnost svojom sofisticiranošću zadovoljava zapadnodemokratske kriterije, kritički mediji postaju nepoželjni u izmijenjenim političkim prilikama, ukoliko odbiju da se transformišu u korumpirane propagandiste Nove stvarnosti, odnosno, pokažu namjeru da zadrže svoju kritičnost.

Anarhija koja vlada u Bosni i Hercegovini, nesposobnost da se pređe iz stanja primirja u stvarni mir, još uvijek nedefinisana budućnost i hronična politička nestabilnost, ovu zemlju, zanimljivo, čini, faktički, posljednjom balkanskom oazom za izuzetke od pravila. Ne zbog njene tolerantnosti ili poštovanja ljudskih prava i medijskih sloboda, nego zbog haosa u kome je istovremeno i sve moguće i ništa nije moguće. I, naravno, zbog donatorskih sredstava koja se, zbog političkog neupristojavanja, još uvijek slijevaju u zemlju, odgađajući za neke igrače na domaćoj medijskoj sceni sudbinu koju je doživio Feral ili koju upravo proživljavaju E-novine.

Klasični izdanci feralovske ili lukovićevske subverzivnosti i beskompromisnosti (zanovijetajuće pičke bi rekle: „Ali ne i kvaliteta“, što je, čak i ako zanemarimo provincijske komplekse, klasično bosansko pretjerivanje i traženja hljeba preko pogače, u trenutku kad jalijaši koji nam vise nad glavama, gledaju kako da nas prevedu i žedne i gladne preko vode a onda na drugoj strani udave u plićaku) ovdje se nalaze na najčudnijim mjestima. Medijski gerilci čak su se uspjeli infiltrirati u javni servis i, zbunjenoj masi kleronacionalista, mrtvi hladni, notornu alternativu prodavati pod mainstream.

CILJ OPRAVDAVA SREDSTVA?

Ono što je bosanski nedostatak, u ovom kontekstu, nije nepostojanje lokalnih džepova otpora, medijskih gerilaca, izuzetaka od pravila koje diktiraju političko-vjerski lideri nacionalnih torova, nego svojevrstan nedostatak dosljednosti i zabrinjavajuća učestalost suicida, neshvatljivim bacanjem u zagrljaj političkim moćnicima. Eksperimentiranje s makijavelizmom ili posrtanje umornih ratnika, koje ubija beznađe? Šta god da je, bespovratno prlja ugled samoubica i pretvara ih u suprotnost ljudima koji su nekada bili. Ne možeš se jebat a da ti ne uđe, rakao bi narodni mudrac. Pogotovo ne s vlašću. (A ni tinejdžerska fatačina u medijskom mraku sa njegovim Berluskinimise vlasnikom, ne može proći bez posljedica).

Upravo u tome je veličina Feralovaca i Petra Lukovića, kao personifikacije E-novina. U dosljednosti kojom se odbija relativiziranje principa, trgovina s političarima i „konstruktivno djelovanje“ na štetu Istine, Pravde i Poštenja. U javnom djelovanju čija je suština izražena u svojevremenoj Ivančićevoj ciničnoj izjavi, koja u samo 7 riječi sumira čitavu životnu filozofiju: „Možda nisam koristan, ali nisam ni pička!“

Dio bosanske publike, međutim, svojim reagovanjem na probleme E-novina, pokazuje da zapravo ne shvata bit onoga što rade Luković i E-novine ili onoga što je radio Feral. Ne radi se tu o intelektualnoj zabavi, elitističkom čitalačkom klubu, nego o obračunu sa Zlom i borbi za goli život, za preživljavanje u septičkoj jami po kojoj plivaju mediokritetska, nacionalistička, kvazi intelektualna i kvazi građanska govna, koja prijete da nas udave. Podrška E-novinama i ode Feralu su podrazumijevajuće i stvar individualnog psihičkog zdravlja (samo bi bilo poželjno da se izražavaju manje riječima a više konvertibilnim novčanicama), ali one ne mogu biti zamjena za lokalno nedjelovanje i ne smiju se pretvoriti u svojevrstan bijeg u „drugu dimenziju“ ili novi oblik pljuvanja po lokalnim „bogohulnicima“. Jer je to, onda, samo još jedna laž i licemjerje, u nizu. Iskreno poput poratnog „uživanja u dobroj satiri“ bošnjačkih nacionalista, dok je Feral guzio Tuđmana, koje se završilo terorom kad su u lokalnoj radinosti dobili na sličan način istretiranog vlastitog vođu.

PS ili VADI NOVČANIKE!

Na kraju, slijedeći molbu E-novina za idejama za prevazilaženje stanja u kome se nalaze (a i dopuštajući sebi da sanjam otvorenih očiju), konstatujmo: na izvjestan način rješenje i za naše i za njihove probleme, bar kratkoročno, je jednostavno – njihovo preseljenje. Ali ne na ahiret, nego u tamnovilajetski džehenem. Sa svim njegovim krugovima. Rješenje je to, prisjetimo se, koje su već jednom oprobali Yutelovci, iskoristivši Bosnu kao posljednje utočište, mjesto za produženje svog života i preživljavanje svojih posljednjih dana. Do konačnog Armagedona. Ovaj put, nadati se, ne do Armagedona, nego do trenutka kad Bosna i Hercegovina bude bar ličila na normalnu, pristojnu zemlju, sa (naizgled, bar) normalnom, pristojnom vlašću, namjesto bande kriminalaca, kleronacionalista, rasista i pohlepnih, nesposobnih idiota i ljenčina, bez elementarnog morala i socijalne osjetljivosti. Do trenutka kad novinarima više ne budu prijetili odsjecanjem glava, invalidskim kolicima, nokautiranjem ili prolaskom kroz njih. Nego tek sofisticiranim finansijskim pritiscima. Što će već biti značajan napredak.

I have a Dream, kao što vidite. No, prije nego sam ga počeo sanjati, svratio sam do banke i uplatio „donaciju“ za E-novine. Što i vama preporučujem. Jer se snovima ne plaćaju računi. A neplaćanjem računa se, s druge strane, može ostati bez snova. A i ne radi se o donaciji, nego o plaćanju intelektualnih i emotivnih usluga. Pa i seksualnih, u neku ruku. Ponekad su, naime, „jebali sve po spisku“ nekome, tačno onako kako sam sam zaželio, pa to možemo tretirati kao, na obostrano zadovoljstvo, realizovanu telepatsku narudžbu.

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Gluperde lutaju daleko Zašto je nekom u ovo recesijsko doba važno da se bavi razlozima zbog kojih je Carla del Ponte u dogovoru sa režimom u Beogradu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da se istina o genocidu u BiH nikada ne otkrije?

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Uvijek je to tako u životu! Dok se čovjek bavi manje-više nevažnim stvarima i pojavama pokraj njega prolaze vozovi puni suštinskih problema koje bi moguće svaki nesretnik i riješio samo da je dovoljno pametan bio. Tako je to u životu, tako je u svakom njegovom trenu, a jednom, onda kad se zavjese krenu konačno spuštati, nema onog koji ne pomisli da je mogao bolje i nema ga što ne pomisli: E, kakva sam ja budala bio... Jučer je, čujem, u smrtnu komu pao moj dobar drug. On već dugo boluje od neizlječive bolesti(kao da ima ozbiljna bolest kojoj lijeka ima, rekao bi ozbiljan liječnik, inače doktor medicine po profesiji!) pa sam prilično siguran da ga, nažalost i po svemu sudeći, više nikad neću vidjeti, popit pivu, pojesti, s njim podijeliti...

KO O ČEMU...

Ali nećemo o propuštenim prilikama pa makar se one doticale i najbolnijeg kod svakog od nas. Nećemo o tome da nam je (sumnje u to nema!) danas nepopravljivo žao što nekad ranije nismo bili barem minut duže s dragom osobom. Džaba je jarane, uzalud vam trud svirači... Ovoga puta ćemo o političkoj odgovornosti onih likova koji na priči o brizi za sve nas, sve nas žive a posebno za one mrtve, godinama lijepo i raskošno žive. Evo, naprimjer, Mustafa Cerić. Sjećate li se ijedne teme u ovdašnjim medijima, od institucionalno-rijasetovske zaštite hodže pedofila iz Gluhe Bukovice do međudržavnih diplomatskih odnosa BiH i Sjedinjenih Američkih Država, o kojoj se taj prijeratni saradnik UDBA-e zaveden pod kodnim imenom CAR nije na neki, vjersko-diktatorski, način nije oglasio? Možete li i zamisliti da i to je moguće pa da nam Cerić ne poruči koju o ispravnosti indoktrinacije dječice u sarajevskim vrtićima pravdajući divljački uvedenu vjeronauku od malih nogu zaštitom islamskih vrijednosti; ima li nekog da ne zna šta Car misli o srebreničkim majkama ili elektroenergetskim projektima kreiranim po modelu Vahida Heće, OHR-ovim shemama, bh. ekonomijom na Summitu u Davosu, odnosima fašističkog Irana i Obamine Amerike...? Mogli bi ovako do sudnjeg dana ali za nabrajanje objektivno nema nikakve potrebe.

U IME VELIKE SRBIJE

Posljednjih nedjelja javno su prezentirani dokumenti koji nesumnjivo dokazuju da je bivša glavna haška tužiteljica Carla del Ponte „ o glavi radila“ Bosni i Hercegovini. Definitivno su raskrinkani i načini na koje je aktuelna švicarska ambasadorica sklapala dealove sa zvaničnim Beogradom, od premijera Koštunice do predsjednika Tadića, a sve u korist prikrivanja stvarne uloge zločinačkog režima Slobodana Miloševića u bosanskim masakrima. Izuzev FTV i magazina Dani, ovim se problemom (izvinjavam se ako sam nekoga greškom izostavio) nije bavio niti jedan ozbiljniji medij u BiH. Osim članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Harisa Silajdžića o Carlinoj skrivenoj dokumentaciji nije se oglasio niti jedan ozbiljniji političar u BiH. Za razliku od ovdašnjih „medijskih analitičara“,pozicioniranih od Avaza, Slobodne Bosne pa tamo do Preporoda, preko takozvanih političkih zaštitnika bh. interesa od Fahrudina Radončića do Sulejmana Tihića, dokumentacija objavljena u samo dva ovdašnja medija izazvala je, kako mi javljaju šmekeri iz Haaga, potpuno rasulo u Tribunalu za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Yu. Al, kome je još stalo da se bavi ratom i zločinima počinjenim u ime stvaranja Velike Srbije? Zašto je nekom u ovo recesijsko doba važno da se bavi razlozima zbog kojih je Carla del Ponte u dogovoru sa režimom u Beogradu, učinila sve što je bilo u njenoj moći da se istina o genocidu u BiH nikada ne otkrije? Pa zar vam nije dovoljna Srebrenica, kao da nam poručuju Carlini i zaštitnici Florence Hartmann... ?

Nema nade! BiH neće postati ozbiljna evropska država sve dok ovim teritorijem, sa bogovskih visina Miškovićevih tornjeva izgrađenih u centru Sarajeva, upravljaju likovi poput zaštitnika pedofila Cerića kojeg zaboli kurac za rat i ulogu Carle del Ponte u postdejtonskom prikrivanju zločina počinjenih u ratno vrijeme. Od države BiH ništa nema sve dok u njoj ne bude dovoljno čestitih novinara, intelektualaca, političara od kojih se ne očekuje ništa drugo nego da se ne prodaju za ručak i besplatnu vožnju po Haagu u režiji Amira Ahmića. Koji sve to plaća državnim parama i mrtvim glavama. Balijska je glupost pregolema, jarane!

EMIR SULJAGIĆ: Šta je Haris bez Srebrenice

On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti

U posljednje vrijeme ne, ali dobar dio svog poslijeratnog zivota doživljavao sam kao uvredu, napad na tjelesni i mentalni integritet, svaki spomen Srebrenice. Vjerovao sam da, izuzme li se krivično gonjenje osumnjičenih ili optuženih za pojedinačne zločine u okviru operacije smrti, govor o Srebrenici – otvoren, težak, mučan, bilo kakav – treba da bude ograničen na privatno prebiranje uspomena, trenutno oživljavanje mrtvih, vraćanje u život onog čega se o njima želimo sjećati, jer ljudi smo i druge ljude pamtimo samo tako. Zaobilazio sam svaki javni govor na tu temu; trebalo mi je četiri godine da napišem prvi novinski članak o nekoliko dana vlastitog iskustva Srebrenice.

DVIJE SREBRENICE

I negdje tu, ne mogu tačno uprijeti prstom u trenutak kada se to dogodilo, ali se osjećam saučesnikom i krivim zbog toga, Srebrenica – svaki pojedinačni aspekt njenog pada, svaka moguća teorija zavjere, a zajedno s njima i „teoretičari“ upitnog mentalnog zdravlja – doslovno je provalila brane dobrog ukusa – ili je to zapravo bio samo šok izazvan nezapamćenim porazom i pokoljem u dugoj historiji pokolja? – i zauzela mjesto u političkim i stranačkim platformama i nacionalnim narativima, poprimajući skoro mitske razmjere i dimenzije.

Istovremeno, ni srebrenički mrtvi ni živi nisu postali nimalo važniji, njihovi životi – premda je preciznije reći da je riječ o bijednom preživljavanju – nimalo lakši; sudbina države na perfidan način je dovedena direktno u vezu sa Srebrenicom i njenim padom po cijenu zaborava svih ostalih zločina, Srebrenica postala najvažniji metak u moralističkom – moralističkom, ne moralnom – arsenalu prvoboraca legitimacije fizičke i duhovne mizerije u kojoj obitavamo.

U toj mizeriji postoje dvije Srebrenice, dva iskustva, dvije potpuno paralelne i nigdjedodirujuće stvarnosti: jedna javna i zvanična i druga osobna, privatna i pojedinačna stvarnost svakog preživjelog. Druge ne bi bilo bez smrtonosne kombinacije aljkavosti – rekao bih tipične za pojavu koju kolokvijalno nazivamo baliluk – nesposobnosti i nerazumijevanja države u vrhu Republike Bosne i Hercegovine; prva, pak, ima korijene u moralnoj golotinji koju u posljednjih nekoliko dana izlažu svi, od članova Predsjedništva BiH (Harisa Silajdžića, naime), prinčeva-prijestolonasljednika nezavisnog i istraživačkog novinarstva i njihovih pokrovitelja neutvrđenog imovinskog kartona i debelog voznog parka.

Jedna od ovih stvarnosti za drugu nimalo ne haje; štaviše, kad god joj se nađe na putu, bude pogažena, smrvljena, razbucana onako kao što je svojevremeno bila pogažena, smrvljena i razbucana i Srebrenica. I svaki put tako. I rijetko je to kada bilo očigledno kao u posljednjih nekoliko dana, dok kabinet Harisa Silajdžića – jer, na SBiH kao na stranku naprosto možemo zaboraviti na idućim izborima – na način koji vrijeđa inteligenciju – jer, ipak ima nas sa više od četiri razreda osnovne škole iza sebe – od Srebrenice ponovo napravi temu za kampanju. Temama izravno u vezi sa Srebrenicom – dokumentacija Vrhovnog savjeta odbrane, tužba pred Međunarodnim sudom pravde, eventualna rezolucija o Srebrenici u Skupštini Srbije – skoro perfektno tempiranim, sa Predsjednikom Svih Predsjednika uvijek u ulozi dežurnog kerbera, udahnut je novi i intenzivniji život. On i njegove podrepne muhe – raširene u strijelce – kao kakvi packmani odasvud govore i dobacuju: „A Srebrenica?“, dok troše nikad i ničim zarađene masne poslaničke paušale, sa sve službenim vozačima i autima i generalno uživaju u stvarnosti koja se sa Srebrenicom, njenim padom i posljedicama nikada neće sresti.

VOĐA” KAO PORTRET

Moraš biti u najmanju ruku diletant da sudbinu kompletnog političkog procesa u Bosni i Hercegovini dovedeš u izravnu vezu sa sudskim ishodom postupka pred jednim generalno irelevantnim sudom (vidi pod: izraelski zid); međutim, moraš biti kompletan idiot da u to povjeruješ i drugi put; moraš biti moron da povjeruješ da je moguća obnova postupka pred Međunarodnim sudom pravde, a imbecil da povjeruješ da je Silajdžiću zapravo stalo do bilo čega od svega toga. Jer, jedini instrument kojim se Silajdžić bilo kada služio je zaborav: zaborav da je zapravo on bio premijer R BiH u vrijeme kada je Srebrenica pala i da osim petominutne ostavke, istina, tek prve u nizu, nikad nije podnio nikakav račun zbog toga; da je njegova uloga u ovjekovječenju Republike Srpske bila instrumentalna; zaborav koji kultivira govoreći jezikom dijametralno suprotstavljenom stvarnosti koju je pomogao uspostaviti.

Ima nešto istinski dijabolično u tome, postoji neko sljepilo koje – izuzmu li se još nerehabilitirane ukoljice koje se izdaju za novinare – moraš prihvatiti, potpuno mu se predati da bi povjerovao u bilo šta što Silajdžić može pomisliti ili reći. Ovdje – a možda bih to trebao naglasiti – nije riječ o njemu kao čovjeku; niti me zanima niti me bilo kada zanimalo bilo šta u vezi s njim, nego o političaru, kaobajagi državniku, neodgovornom slijepcu – znam da ni u medresi ni na prištinskom univerzitetu nije mogao čitati ništa od toga, ali istinski preporučujem pripovjetku „Vođa“, Radoja Domanovića, to je najbolji njegov ikada napisani portret – koji i narod i zemlju vodi iz jedne provalije u drugu, sve dok se svi zajedno nepovratno ne strovale. Dok sve ne vrati tamo gdje je bilo 11. jula 1995. godine.

Nije me, pošteno, briga ni za to. Ako je to izbor ovog naroda, nek mu bude: ja sam u Srebrenici bio i tamo se, ni fizički, ni vremenski ne vraćam. Sve što mi je od Srebrenice ostalo je nekoliko placeva, uglavnom – iz abecednih razloga – smješteno u sjevernom djelu mezarja u Potočarima i nikakvih drugih pretenzija nemam osim da pričam svoju, pojedinačnu, priču o Srebrenici. Ali, ne mogu podnijeti da se s time, najsvetijim što imam, bešćutno igra on i moralni pigmeji u njegovoj blizini ili telefonskom imeniku.

ANDREJ NIKOLAIDIS Veliki prezir

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima

Ako je neko mislio da je gašenje Ferala bilo rezultat stjecaja nesretnih okolnosti i pogrešnih poslovno-ličnih odluka ljudi koji su tu novinu pravili, do sada mu je valjda postalo jasno da se zajebao. Sada, kada su pred gašenjem e-novine, koje je Luković zamislio, između ostalog, i kao nastavak Ferala drugim sredstvima, jasno je da tamo, vani, nešto vrlo moćno i neizbježno (a nije anakonda) guši upravo one medije koje želimo da čitamo.

Narodna volja

U biti, u procesu gašenja e-novina na djelu su svi razlozi i mehanizmi o kojima je Viktor Ivančić već pisao nakon gašenja Ferala. Tu se, vaistinu, nema šta dodati. Slučaj e-novine pokazuje nam da slučaj Feral nije bio tek čin lične osvete, nego odbrambeni akt sistema. U biti, sistem je prema Feralu i e-novinama djelovao onako kako antivirus djeluje prema virusima u našem kompjuteru: prvo ih je detektovao, onda stavio u karantin, a onda izbrisao. Čitava priča o sponzorima koji bježe i ambasadama koje drže kako je pisanje e-novina neodmjereno i jednostrano dio je quarantine-remove procesa.

E-novine i, prije njih, Feral, prepoznati su od strane anti-virus softvera kao uljez i prijetnja sistemu. Saša Ćirić je nedavno baš u e-novinama citirao riječi Dejana Ilića, koje je ovaj napisao pred gašenje Ferala: “Ako se Feral ugasi, sve nevladine organizacije i sve fondacije treba da se isele ili da prestanu sa radom“. Feral je, a sada i e-novine, ipak bio ostavljen od strane svih nevladinih organizacija i svih fondacija. Koje se međutim nisu iselile, nego su spokojno nastavile sa radom. Tako je bilo i tako jeste iz prostog razloga što NVO i međunarodne fondacije rade i radile su svoj posao: snaženja sistema. Opstanak Ferala i e-novina nije njihov posao, jer ti mediji ne doprinose snaženju sistema. Čak i tamo gdje bi tako prividno moglo izgledati – na polju borbe protiv fašizma i polju takozvane „istine o prošlosti“ -, e-novine i oni koji rade svoj posao nisu na istom poslu. Prvo: malo fašizma nikada nije škodilo kapitalizmu, naprotiv. Drugo, istina o prošlosti poželjna je koliko i AIDS, a počinje opasno da smeta našoj zajedničkoj budućnosti, onakvoj kakvu je vide upravo strane ambasade i fondacije koje finansiraju novu, razvojnu istinu o istini o našoj prošlosti.

O kakvom, dakle, sistemu govorimo?

Političari i njihovi novinari govore o narodnoj volji. Tajkuni, preko svojih superherojski principijelnih kolumnista i svoje “intelektualne elite“, koju čine nezavisni intelektualci (u čijim tekstovima često uočavamo samo to da su nezavisni od intelekta), govore o nekoj boljoj demokratiji, često se izrugujući narodnoj volji . S vremena na vrijeme ponove tezu kako bi za narod najbolje bilo da se politika vodi suprotno njegovoj volji, a da se pobjednikom izbora proglasi onaj ko je dobio manje glasova odvratnog, korumpiranog naroda. Kada na izborima pobijedi neko koga intelektualci ne podržavaju, ili su skandalizovani njime, pristupa se ruženju naroda. Sam narod je, kao i uvijek, kao i svugdje, odvratan dok preživa, pari se i neprekidno jadikuje.

Političari preziru svoje novinare, kao što preziru i narod - jer negdje duboko u njihovim glavama oblika glasačke kutije pohranjena je informacija: „svako ko je bio u stanju glasati za tebe, idiot je“ - a preziru i tajkune, jer ovi preziru njih, a svoja bogatstva su stekli sarađujući sa njima. Tajkuni preziru intelektualnu elitu koja za sitniš kakav ostavljaju konobarima radi za njih, boreći se za pravednije društvo i neki bolji svijet. Intelektualna elita prezire narod za čije se dobro, tvrdi, mučenički žrtrvuje. Jer, narod odveć rijetko razumije i odveć često zaboravlja. Ovdje pravila formalne logike zahtijevaju sljedeću napomenu: intelektualna elita naročito voli da priča o svim oblicima represije sistema nad njom, ali: kako intelektualna elita može stradati od sistema koji ju je proizveo u elitu, i u kojem je ona i dalje elita? To što je neko elita, valjda, znači da taj neko u sistemu uspješno funkcioniše i profitira? Ili samo istinska intelektualna elita razumije kako je moguće istovremeno biti i elita i žrtva sistema? Its lonely at the top...

Kako prepoznati ološ

Narod prezire političare – one koje toplo ljubi, s najvećom će strašću prezirati. Prezire on, narod, i tajkune, i rado bi pio pivo na trgovima na kojima bi, poput novogodišnjih ukrasa – jer novo vrijeme uvijek traži ukrase -, sa bandera visili bogati. Da, narod prezire i intelektualce, jer ološ ćete, kako piše Lacan, uvijek prepoznati po njegovoj netrpeljivosti prema intelektualnom.

A iznad svega prezire sebe, jer njegova je istorija, uprkos brojnim nacionalnim praznicima i povremenim orgijama mahanja zastavama, tek neiscrpno skladište snažnih razloga za prezir.

Taj se sveobuhvatni, sveprožimajući prezir zove „društveni odnosi“, a sistem za održanje kapitalizma, onaj koji reguliše te odnose, ima ime „demokratija“. Prezir je istina sistema, a istina se, za dobro sistema, za dobro svih, ne saopštava. Političari, tako, javno izražavaju puno povjerenje u odluke naroda – sve dok narod glasa za njih. Tajkuni preko svojih medija zahvalju narodu na povjerenju. Političari rado ističu pozitivnu ulogu medija u društvu, a mediji sa svoje strane obećavaju da će nastaviti sa objektivnim izvještavanjem, koje će osnažiti ne samo politički, nego i pravosudni i sve ostale, kako poznate, tako i sisteme koji će tek biti otkriveni od strane njihovih neustrašivih i nepotkupljivih novinara-istraživača. Narod je u principu nepovjerljiv prema političarima, ali se s vremena na vrijeme pojavi političar kojem vjeruju. Takvi se političari u demokratiji zovu „demokratskim liderima“, „vođama slobodnog svijeta“ itakodalje, dok se u ne-demokratskim sistema isti takvi ljudi zovu Maršalima, Vođama itakodalje. Narod je, takođe, nepovjerljiv prema medijima. Osim prema svom omiljenom mediju, koji mu je omiljen zato što saopštava istine koje su njegove istine – a kao što znamo, istine koje nisu naše istine, zovu se laži. Jedan medij je, tako, popularan ne zato što „objektivno i kvalitetno informiše“, ili čak „edukuje“, nego zato što potvrđuje mišljenje publike. Ali: to što je narod nepovjerljiv prema medijima, ne sprječava ga da svoju predstavu o svijetu zasnuje na onome što sazna iz medija kojima, ponovimo, u principu ne vjeruje.

Što to dakle imamo pred sobom, što to cvjeta posvuda oko nas? Tek Veliki prezir, tek sistem u kojem, uz apsolutno poštovanje svih razlika, apsolutnu toleranciju prema svim rodnim, seksualnim, religijskim, političkim i ostalim identitetima, svako svakoga najdublje prezire. S punim pravom.

(zurnal.info)

EMIR SULJAGIĆ: Podvodni svijet Alije Izetbegovića Poplava u pojedinim sarajevskim naseljima izbacila je, ponovo, na površinu priču o naseljima koja su nikla kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu

Živim u Doglodima. Tokom protekle sedmice najviše sam vremena proveo u ribarskim čizmama. Ne znam kako je bilo drugdje u Bosni i Hercegovini – jer posvuda su se rijeke izlilile, potoci nabujali, vode podigle – ali znam da je za poplavu u Sarajevu, čije su razmjere u jednom trenutku zaprijetle da postanu kataklizmične – ili se meni samo tako činili dok sam sizifovski lopatom gurao vodu sa ulaznih vrata u kuću – odgovornost isključivo ljudska. Tačnije, riječ je o kriminalnom nemaru vlasti – opštinskih, federalnih, kantonalnih...

KOME TREBA OVAKVA DRŽAVA?

Jedino gore od istinskog nemara koji su pokazivali tokom poplave – ne uzimajući u obzir činjenicu da se poplave zbivaju skoro svake godine i već deset godina zaredom – bila je paralelna stvarnost koju su zahvaljujući interesu medija stvorile takozvane „nadležne službe“. U toj paralelnoj stvarnosti, ako je vjerovati riječima Alije Tihića, direktora Federalne Civilne zaštite i Mustafi Kovaču, njegovoj sarajevskoj, kantonalnoj, inačici, CZ je „angažovala specijalizirane jedinice“, pomagala evakuaciju građana i branila kuće od poplava.

U našoj, pak, stvarnosti, dok je voda navirala u kuće, uz nas nije bilo nikoga; nismo imali čizama i sve i da je bilo ko htio, ne bi mogao napustiti kuću; a niko nije htio napustiti dom jer smo sami morali sprečavati dalje prodiranje vode. U paralelnoj stvarnosti ovdašnjih „nadležnih službi“, vatrogasci su zajedno s građanima pravili bedeme protiv poplave. U našoj pak, dok je voda nadirala u kuće, kada je već bilo prekasno, pojavio se kamion pijeska i nekoliko fizičkih radnika iz „Bosmala“, koji su po jakoj kiši pokušavali praviti bedem u vodi do pojasa; vatrogasci su za kamere Federalne televizije napunili nekoliko vreća pijeska i vratili se natrag u kamion u kojem su presjedili cijeli dan, odmah nakon što su novinari i kamere napustili Doglode. I ništa tu zapravo nije problem: dvojica vatrogasaca koji su tamo proveli cijeli dan nisu niti opremljeni, niti kvalifikovani da se izbore sa najvećom poplavom u Sarajevu poslije rata.

Poenta je zapravo u tome da je država još jednom ostavila na cjedilu građane zbog kojih i postoji, i da se – a tako stvari zapravo stoje od aprila 1992. godine – nije u stanju pobrinuti za njih, nije u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora. Na nivou principa, poplava u Doglodima, se dakle ne razlikuje od ostavljanja žitelja ove zemlje ne cjedilu dok je četvrta najveća vojna sila u Evropi silovala Bosnu i Hercegovinu; nema nikakve razlike između reakcije države na poplavu u Doglodima i Osijeku, na jednoj i napada snaga Ratka Mladića na Srebrenicu na drugoj strani. Jer, suština države je da je uvijek u stanju ispuniti svoj dio društvenog ugovora: ako nije, onda za njom nema potrebe, a za ovakvom državom, utjelovljenoj u ovakvoj državnom aparatu, koja je svrha sama sebi, koja proizvodi potpuno paralelnu i virtuelnu stvarnost – očito nema potrebe.

MIZANSCEN ZA LJUDSKU DRAMU

To je, međutim, samo jedan dio ove priče. Drugi, veći i važniji, je laž koju su državni službenici zaduženi za zaštitu i odbranu imovine i ljudi od prirodnih nepogoda koristili u svoju odbranu, a mediji neselektivno prenosili, uz pomoć, na rasizam uvijek spremnih „najstarijih Sarajlija“, na web-portalima i forumima: sve su to, vele, ionako bespravno podignute kuće, u kojima žive primitivci iz istočne Bosne. Na stranu sada što je riječ o laži, to je zapravo i prava tema članka: poplava ima da posluži tek kao mizanscen za jednu mnogo veću ljudsku dramu, koja je započela odmah poslije rata i još uvijek traje, bez nekih naročitih izgleda da se na bilo koji način razriješi. Na stranu i to što bi, sve i da je tako, životi tih ljudi trebali biti podjednako vrijedni, njihovoj djeci potrebne pelene i dječija hrana, njihovim majkama lijekovi, koje nisu mogli dobiti zato što su danima ostali zatočeni u svojim kućama. Pravo je pitanje, dakle, odakle baš ti ljudi baš tu?

I oni i njihove kuće, legalno ili nelegalno napravljene, tu su od kraja rata i kao rezultat etničkog inžinjeringa, odmah iza uspješnog plana Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika da Srbe izvedu iz Sarajeva. Oni, sa svom svojom sirotinjom su tu kao rezultat političke odluke režima Alije Izetbegovića da osigura bošnjačku većinu u Sarajevu; i one kuće koje su legalne i one koje nisu i danas stoje u predgrađima Sarajeva, od Ilidže i Vogošće, preko Hadžića, do Ilijaša kao rezultat ne pasivnog odobravanja, nego aktivne politike SDA.

Mogao bih navesti mnogo brojnije i uvjerljivije dokaze, ali kako sam i sam žrtvom tog plana, evo kako je to zapravo izgledalo. Moju je familiju, majku i sestru, naime, iz takozvanog kolektivnog smještaja u Tuzli, pokupio nekakav lokalni referntić SDA, sve ih uredno popisao, potrpao u autobuse, koji su ih danima i sedmicama, sa desetinama hiljada drugih, prevozili do predgrađa Sarajeva koja su Srbi napustili. Implicitna u odluci da im – ili nam – dopusti da se naselimo u napuštene srpske kuće i stanove imovinu bilo je uvjerenje da ćemo zauvijek ostati ovdje. Onima koji nisu mogli drugačije putovati iz Sarajeva u Tuzlu – jer, jedno je doći i „zapikati“ imovinu, nešto sasvim drugo preseliti onaj jad iz jednog mjesta u drugo – opštinske su vlasti izdavale bonove koji su imali poslužiti umjesto autobuskih karti; siguran sam da je sve nadomješteno u budžetu. Tek kao fusnota, da je Izetegovićev režim uložio makar i dio tog napora u povratak, Milorad Dodik danas sasvim sigurno ne bi ovak olako potezao pitanje referenduma; a Bosna i Hercegovina u svojim istočnim dijelovima ne bi bila samo geografska, nego i politička odrednica.

Kada se, pak, ispostavilo da međunarodna zajednica pitanje imovine shvata ozbiljno i kad je vlast, sasvim nevoljko, dakako, morala ponekad i sa policijom izbacivati tek naseljeno stanovništvo iz tuđih kuća – naročito nakon što im je čvrsto obećala da će ostati tu gdje jesu – alternativno riješenje je pronađeno u naseljavanju onih dijelova Sarajeva u kojima do tada niko nije živio i koji naprosto nisu bili ni predviđeni za naseljavanje. I tako su mapu došli Osjek, Doglodi i brojna druga predgrađa: na koncu, Sarajevo je u 21. vijek ušlo kao kanton sa dominantnom bošnjačkom većinom koje je u demografskom, socijalnom i obrazovnom smislu bila idealno glassačko tijelo SDA, a kasnije i SBiH. Cijena za to je dvostruka: istočna Bosna je napuštena i bošnjačka zajednica tamo – ne dođe li do radikalnog zaokreta u politici – više nije održiva i prestat će da postoji u narednih petnaest do dvadeset godina; novonaseljeni stanovnici Sarajeva žive u temeljitoj bijedi, bez kanalizacije, sa nelegalnim priključcima za struju, jer Elektroprivreda odbija nove priključke i pored građevinskih dozvola, ali zato uredno naplaćuje račune za ilegalne priključke; bez kanalizacije ili ulične rasvjete, bez telefona; bez, infrastrukture, najviše nalik na brazilske favelle.

I to je to: proizvodnja sirotinje koja će držana u neznanju na jednoj i fizičkoj bijedi na drugoj strani, u kontinuiranoj zavisnosti od vlasti biti zadovoljna mrvicama sa stolova vlastodržaca, bez ikakve svijesti o svojim pravima ono što im pripada tumačiti kao privilegiju. I čak i ako su – raspamećeni kakvi jesu – birali takvu vlasti, nisu to sasvim sigurno činili sami. Ali, sami plaćaju cijenu.