Kolumne

ANDREJ NIKOLAIDIS: Uočite razliku

 

S ovom jednostavnom igrom zapažanja možete saznati kakva ste osoba

IGRA ZAPAŽANJA: UOČI RAZLIKU

Uzorak A:

Bela kuća je odbila da kaže da li će glavni komandant američke vojske u Avganistanu, general Stenli Mekristal, sigurno ostati na položaju nakon što je u intervjuu za magazin "Rolling Stone" oštro kvalifikovao vodeće ljude SAD.

Pitanje Mekristalovog ostanka je pokrenuto posle pogrdnih komentara na račun zvaničnika američke administracije koje je general izneo govoreći za poznati časopis. Obama je pre izlaska broja pozvao generala Mekristala da sa njim razgovara u četiri oka u sredu i objasni mu svoje komentare. Iz Bele kuće je rečeno da su generalove izjave naljutile predsednika SAD.

U intervjuu datom freelance novinaru Majklu Hastingu, Mekristal je rekao da osećao „izdanim“ od strane Karla Ejkenberija, američkog ambasadora u Kabulu i bivšeg generala, zbog njegove uloge u prošlogodišnjoj debati oko sastavljanja ratne strategije. Na pomen Ričarda Holbruka, Obaminog viskog predstavnika za Avganistan i Pakistan, Mekristal je izjavio novinaru: „Šef kaže da je on kao ranjena životinja. Sve vreme dobija informacije da će dobiti otkaz, tako da ga to čini opasnim“. U jednom trenutku Mekristal reaguje sa ogorčenjem kada dobije mejl od Holbruka.

General kaže: „O ne, samo ne još jedan mejl od Holbruka, ne želim ni da ga pročitam“.

Na meti omalovažavajućih generalovih komentara se našao i potpredsednik Sjedinjenih Država Džo Bajden - a posmatrači ističu da je general Mekristal sada izložen osudama da podriva autoritet predsednika i američke adminsitracije čiju politiku treba da sprovodi.

Sporne ocene, uključujući predstavljanje jednog visokog predsednikovog savetnika kao klovna, objavljene su u poslednjem broju časopisa Rolling Stone, koji treba da se pojavi u prodaji tokom nedelje. Predstavnik za štampu Bele kuće je rekao da Amerika u Avganistanu ulaže veći napor od bilo kog pojedinca i da su "sve mogućnosti otvorene" što se tiče ostanka generala Mekristala na položaju.

Američki sekretar za odbranu Robert Gejts je opisao komentare vojnog komandanta u Avganistanu kao "ometanje" rata u Avganistanu. General Mekristal se, međutim, javno izvinio u utorak zbog "loše procene" i hitno je napustio Avganistan da bi se u sredu pojavio u Beloj kući na poziv predsednika Obame.

Pružam najiskrenije izvinjenje za ovaj prikaz. Bila je to greška koja predstavlja moju lošu procenu i ne sme se nikada više ponoviti“.

Očekuje se da će tokom tog sastanka od generala Mekristala biti traženo da objasni svoje komentare predsedniku Obami i zvaničnicima ministarstva odbrane. On se pre poletanja za Vašington telefonski ponaosob izvinio potpredsedniku Bajdenu, visokom predstavniku Holbruku i ambasadoru u Kabulu.  


Uzorak B:

Kabinet Predsjednika Srbije Borisa Tadića odbio je da saopšti da li će glavni komandant srpske vojske u Bosni i Hercegovini, general Milan Todorović, ostati na položaju nakon što je u intervjuu za nedjeljnik Vreme oštro kvalifikovao vodeće ljude Srbije.

Pitanje Todorovićevog ostanka je pokrenuto poslije pogrdnih komentara na račun zvaničnika srpske administracije koje je general iznio govoreći za uticajni nedjeljnik. Predsjednik Tadić je prije izlaska broja pozvao generala Todorovića da sa njim razgovara u četiri oka i objasni mu svoje komentare. Više pouzdanih izvora potvrdilo je da su generalove izjave naljutile predsjednika Srbije.

U intervjuu datom freelance novinaru Stefanu Miliću, Todorović je rekao da osjećao „izdanim“ od strane srpskog ambasadora u Sarajevu, zbog njegove uloge u prošlogodišnjoj debati oko sastavljanja ratne strategije. Na pomen Mlađana Dinkića, Tadićevog viskog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Todorović je izjavio novinaru: „Šef kaže da je on kao ranjena životinja. Sve vrijeme dobija informacije da će dobiti otkaz, tako da ga to čini opasnim“. U jednom trenutku Todorović reaguje sa ogorčenjem kada dobije mejl od Dinkića.

General kaže: „O ne, samo ne još jedan mejl od Dinkića, ne želim ni da ga pročitam“.

Na meti omalovažavajućih generalovih komentara se našao i predsjednik Vlade Srbije, Mirko Cvetković - a posmatrači ističu da je general Todorović sada izložen osudama da podriva autoritet predsjednika i srpske Vlade čiju politiku treba da sprovodi.

Sporne ocjene, uključujući predstavljanje jednog visokog predsjednikovog savjetnika kao klovna, biće objavljene u novom broju nedjeljnika Vreme, koji treba da se pojavi u prodaji tokom nedjelje. Predstavnik za štampu Vlade Srbije je rekao da Srbija u Bosni i Hercegovini ulaže veći napor od bilo kog pojedinca i da su "sve mogućnosti otvorene" što se tiče ostanka generala Todorovića na položaju.

Vlada Srbije je komentare vojnog komandanta u Bosni i Hercegovini opisala je kao "ometanje" rata u toj zemlji. General Todorović se, međutim, javno izvinio u utorak zbog "loše procjene" i hitno je napustio Bosnu i Hercegovinu da bi se u srijedu sastao sa Predsjednikom Tadićem.

Pružam najiskrenije izvinjenje za ovaj prikaz. Bila je to greška koja predstavlja moju lošu procjenu i ne smije se nikada više ponoviti“.

Očekuje se da će tokom tog sastanka od generala Todorovića biti traženo da objasni svoje komentare predsjedniku Tadiću i zvaničnicima Ministarstva odbrane. On se prije poletanja za Beograd telefonski ponaosob izvinio svim ljudima koje je svojim izjavama povrijedio.

Američka administracija pozdravila je hrabrost koju je general Todorović pokazao progovorivši o naličju srpske okupacije Bosne i Hercegovine, kojoj se Vašington, podsjeća se, protivi od prvog dana. Vašington objašnjenje srpskih vlasti da vojsku u BiH šalje da bi spriječila moguće terorističke napade Al Qaide na Srbiju orkestrirane iz te zemlje, i time obezbijedi sigurnost svojih građana, smatra prozirnom demagogijom čija je svrha da skrije stvarne namjere i očitu okupaciju suverene i međunarodno priznate države.

Predstavnik za štampu Stejt Dipartmenta upozorio je na ugroženost slobode govora a Srbiji, u kojoj vlast reaguje na intervjue i prije nego što su oni objavljeni. „Sloboda govora temeljno je demokratsko pravo. Pozivati ljude na raport i prijetiti im smjenom samo zbog toga što su u otvorenom razgovoru sa predstavnicima medija iznijeli vlastito legitimno mišljenje, ozbiljna je povreda slobode govora i praksa koju ova administracija neće tolerisati“, poručio je Stejt Dipartment. Američki ambasador u Srbiji Tom Grejstoun za TANJUG je izjavio kako general Todorović zbog ometanja rata u BiH ne treba da bude kažnjen, nego nagrađen, i dodao „da ne bi bilo nezasluženo ako bi u ruke generala Todorovića dospjela neka ugledna međunarodna nagrada za mir“.

Američka vlada budno će nadgledati dalja zbivanja vezana za generala Todorovića, i shodno tome poduzeti akcije u cilju zaštite njegovih osnovnih ljudskih prava, kao i prava na slobodu govora u Srbiji.


Rezultat:

Ako ste nakon usporedbe dva naša uzorka zaključili da su „Amerikanci ista govna kao mi, stoga nemaju oni nama šta pričati“, te da zato što isto čine i Amerikanci, „mi“ imamo pravo napadati, okupirati i s vremena na vrijeme počiniti genocid – vi ste autentični balkanski fašista.

Ako ste zaključili da vas od Amerikanaca ništa, ionako, ne može začuditi, ideju demokratije još ranije odbacili kao zapadnjačku propagandu, te konstatovali kako je jedino za šta se u ovom svijetu laži čovjek može uhvatiti religija, a tako će biti sve dok islam ne zavlada krstaškim zemljama, ili obratno, o čemu biste rado još razmišljali, ali nemate kad, jer morate u džamiju, ili crkvu – fundamentalista ste.

Ako ste, pak, zaključili kako je imperijalna politika dvostrukih standarda koju sprovode SAD ionako izdaja demokratije i istinski totalitarizam 21. stoljeća, koji za cilj ima širenje carstva tržišta po svaku cijenu – ljevičar ste.

Ako smatrate da je svaka usporedba američkih civilizatorskih vojnih intervencija sa balkanskim divljačkim klanjima neumjesna, i držite kako je za razvoj demokratije i odbranu slobode ponekad nužno ratovati, pri čemu se zaštitinici slobodnog svijeta ponekad moraju služiti praksama koje bi, da ih sprovodi neko drugi, morale biti okarakterisane kao nedopustive, čestitamo – vi ste idealan demokratski čovjek.

Ako ste ______________________________________ onda ste _________________ (dopišite svoj rezultat)




BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Sarajevsko NE Ivanu Pavlu II ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Nije teško prognozirati policijski izvještaj: „Više NN lica je u ranim jutarnjim satima metalnim šipkama i zelenom bojom oštetilo spomenik Ivanu Pavlu drugom ispred Katedrale. Istraga o ovom incidentu je u toku a javnost će o svemu biti blagovremeno obaviještena

Predsjednik HKD Napredak dr. Franjo Topić prije dvije godine je bio najozbiljniji kandidat Stranke demokratske akcije za gradonačelnika Sarajeva. U to vrijeme predsjednik SDA Sulejman Tihić koristio je svaki nastup u bosanskohercegovačkim i medijima u Republici Hrvatskoj kako bi Topićevom promocijom pokazao „ljudsko lice“ vlastite stranke. Naravno, radilo se o običnoj prevari i javnom prodavanju magle na što sam, kad je trebalo, prijateljski upozorio i gospodina Topića tokom jedne naše jutarnje šetnje centrom grada u kojem sam rođen. Tihić iskreno ne vjeruje da je čelnik Napretka najbolji izbor za najvišu gradsku funkciju a čak da je i drugačije, teško da bi unutar vlastite stranke ikada dobio podršku za jednu takvu, SDA-u po svemu neprirodnu, odluku. Da je ova konstatacija apsolutno tačna pokazalo se ovih dana tokom rasprave oko postavljanja spomenika papi Ivanu Pavlu drugom ispred sarajevske Katedrale. Podsjećamo, odluku o sarajevskom obilježavanju sjećanja na „pučkog papu“ odobrilo je Općinsko vijeće Stari Grad još 2007. godine. U međuvremenu je na čelo ove sarajevske općine izabran bliski Tihićev saradnik Ibrahim Hadžibajrić. Početkom ove sedmice u Hadžibajrićevoj općini održana je javna rasprava o spomeniku Ivanu Pavlu tokom koje su se čule i otvorene prijetnje da će skulptura biti srušena istog dana kada se ( i ako se) postavi. Otvorene pozive na vandalizam i demonstraciju talibanske doktrine suživota u kojem nema mjesta za vjerske slobode ovdašnjih katolika ali ni prostora za odavanje počasti prijateljima BiH koje dolaze izvan „muslimanskog povijesnog kruga“ komentirao je i gospodin Topić, isti onaj čovjek kojeg je šef SDA iz čisto politikanstkih razloga pokušao „navući“ u gradonačelničku fotelju. „ Neshvatljivo je da nekom može smetati spomen - obilježje papi Ivanu Pavlu drugom, nakon svega što je učinio za katoličku crkvu i sve građane BiH. Podsjećam da je 263 puta govorio o BiH, koliko vjerojatno ni većina njezinih stanovnika nije govorila. Ovo je udar na Katoličku crkvu i multietničnost Sarajeva, čime se mnogi ovdje hvale“- rekao je Topić.

PRIJETNJA BEZ OSUDE

Sramotna je zapravo glasna šutnja institucija vlasti, političkih partija i takozvanih slobodomislećih intelektualaca povodom otvorenih poziva na vandalizam, vjersku isključivost i zabranu obilježavanja sjećanja na jednog iskrenog prijatelja naše zemlje i našeg grada. Protivnici postavljanja spomen-obilježja Ivanu Pavlu su rekli što su imali da kažu a sve se u konačnici svodi na prijetnju „da će biti ozbiljnog belaja ukoliko se papa ukaže pred Katedralom“! Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen nakon svega nedopustivo šuti (valjda je „gradski babo“ preokupiran nastupima njemu familijarno bitnih reprezentacija Danske i SAD-a na Svjetskom prvenstvu). Šuti SDP. Naše stranke nema ni na mapi. Liberali, „Građani“ Ibrahima Spahića, penovi, krugovi 99, brojne međunarodno honorirane nevladine organizacije, mediji...svi šute. Istina, svakog Sarajliju koji sanja da se jednog dana probudi u evropskom gradu donekle je ohrabrila (polu)reakcija Islamske zajednice koja je u Oslobođenju ponešto procijedila „o pogubnosti kreiranja klime vjerske i naciopnalne netrepeljivosti“. Ali reakcije sa, šatro, „ljepše, multietničkije, evropskije, tolerantnije“ strane Sarajeva još uvijek poražavajuće nema. Zaista je nekadašnja „kulturna prijestolnica Evrope“ spala na talibanski niske grane jer sve ono što se u Sarajevu još danas činilo potpuno nemogućim već sutra će da postane naša surova realnost. Ko je ozbiljan još vjerovao da će onaj Multietnički čovjek na Trgu Oslobođenja- Alija Izetbegović jednog dana osvanuti sa muškim gaćama. Već danas bi svaki onaj koji pokuša skinuti te iste gaće samog sebe svjesno i s predumišljajem izložio potencijalnom premlaćivanju od mješovitih vehabijsko-mahalaških jedinica koje redovno patroliraju strogim centrom glavnog grada multietničko-dejtonske BiH.

ZAŠTITIMO PAPU NAGAZNIM MINAMA

U cijeloj priči oko pape i spomenika zastrašujuće zvuči tahnički podatak koji je objavljen u medijima a prema kojem bi „skulptura visine oko tri metra trebalo da bude napravljena od materijala otpornog na sve vremenske uvjete i udarce“. Dakle, inicijatori projekta obilježavanja sjećanja na jednog istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine u samom su početku računali da će „sarajevski papa“ kad-tad postati meta (da zamislimo futuristički policijski izvještaj) „više NN lica koji su u ranim jutarnjim satima metalnim šipkama i zelenom bojom oštetili spomenik Ivanu Pavlu drugom ispred Katedrale. Istraga o ovom incidentu je u toku a javnost će o svemu biti blagovremeno obaviještena.“ Zato u cilju promocije i potvrde nadaleko čuvene sarajevske škole multietničnosti i vjerske tolerancije oficijelno predlažem da općinske, gradske i kantonalne vlasti u Sarajevu budući spomenik Ivanu Pavlu izrade od najčvršćeg materijala i da u cilju „mirne Bosne“ statuu okruže adekvatnim minskim poljem. Istim onim kakvim je hiljadučetristo i kusur dana bilo okruženo i ratno Sarajevo. Ono zauvijek izgubljeno, moćno Sarajevo o kojem je Ivan Pavle drugi za svog života govorio tačno 263 puta.

(zurnal.info)

 

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Uloga kravlje kože u prosperitetu BiH ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko neki je dan na BN televiziji prezentirao svoj najnoviji i po običaju genijalni plan ekonomskog oporavka i međunacionalne integracije Bosne i Hercegovine. Inzko je kao jedinstveno jezgro budućeg finansijskog prosperiteta i povratka povjerenja među Srbima i Bošnjacima u široj sarajevskoj regiji (Od Romanije ravne do visočkih piramida) označio firmu Prevent koja se bavi proizvodnjom kožnih presvlaka za njemačke automobile marke VW. Pokušat' ću što autentičnije prenijeti riječi mudrog Austrijanca privremeno uhljebljenog na unosnom poslu šefa međunarodne zajednice u BiH: „Direktor Preventa, gospodin Imamović, mi je rekao da im mjesečno treba hiljadu kravljih koža za proizvodnju auto presvlaka, a oni mogu nabaviti samo tri stotine koža. Šta fali Srbima sa Romanije da se počnu baviti stočarstvom pa da lijepo prodaju kravlje meso na tržnici, one žlijezde da prodaju za proizvodnju parfema, a vi o tome mnogo više od mene znate (Inzko je razgovarao sa kolegicom Suzanom Rađen Todorić op.a.), a da kože fino prodaju Preventu i da Prevent ima više koža za proizvodnju. Sada mogu nabaviti samo tristo komada a treba im dvije hiljade mjesečno. To bi, po mom sudu, bilo dobro“. Eto, to je bio taj Inko-Marshalov plan za izlazak romanijskog zemljoradnika iz finansijske gabule u koji su po dobrom sjećanju uvrštene sve njegove nekonzistentnosti. Dakle, red mesa, red žlijezda za kozmetiku, red deranja kože za njemačku auto-klijentelu (nekad milja komada po Inzku a nekad dvije, zavisno od potražnje) i sve to u saradnji sa bošnjačkim gazdama iz Preventa. Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa. Nakon skoro godinu dana dosljedne šutnje na kojoj bi mu pozavidjeli i domaći parlamentarci čiju su skupštinsku beskorisnost ovih dana odlično dokumentirali Centri civilnih inicijativa, austrijski namjesnik je konačno odlučio da progovori. A kad Inzko progovori, tada, što bi Johnny rekao, tišina odzvanja kroz noć.

SAMIT NI O ČEMU

Šta onda očekivati od stranih diplomata i zvaničnika koji ovdje samo usput navrate da zarade putnu dnevnicu kao što je to bilo u slučaju medijski razvikanog Samita EU-Zapadni Balkan koji je nedavno održan u Sarajevu. Od tog takozvanog samita ova država i njeni izmrcvareni stanovnici nisu imali baš nikakve koristi. Aktuelnu političku situaciju u regiji i Bosni i Hercegovini odlično je jučer u Oslobođenju opisao kolega Gojko Berić konstatacijom: „Stanje u regionu je sve bolje, dok su podjele unutar Bosne i Hercegovine sve dublje.“ Ništa preciznije i ništa tačnije novinar nije mogao napisati. „Spasa nam nema, propasti moramo“, da zloupotrijebimo Radomira Konstantinovića.

ISPOD NAS VIŠE NEMA NIČEGA

I eto tako, nakon što je završen još jedan sarajevsko-evropski samit, Bosna i Hercegovina, njeni narodi, radni ljudi i građani sa životnim standardom žitelja Srednje Afrike dočekuju još jedne izbore. Naravno historijske, kao i sve dosadašnje. A historija nas uči da ovdašnji ljudi uvijek biraju iste one politike koje su im osigurale da žive životima ameba izgubljenih u balkanskom mulju. Ispod nas više nema nikoga. I bakterije su pobjegle. Još samo da onaj zemljoradnik sa Romanije razumije poruku Valentina Inzka sa BN-a pa da se uhvati stočarstva i svoju, kao i kožu svojih nepostojećih krava, proda bošnjačkim veletrgovcima automobilima i pripadajućim presvlakama za sjedištra „fauvea“, i našoj sreći ne bi bilo kraja. A možda bi nam se i bakterije vratile...

 

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Mirenje sa stokom

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda

Žalosno je to mišljenje, od laži pravi opšte načelo.”

Kafka

U Jason Reitmanovom filmu “Up in the Air” George Clooney igra čovjeka koji život provodi u avionu, leteći od grada do grada u kojem će, u ime poslodavca, višku radne snage uručiti otkaz. On u živote otpuštenih ljudi stiže kao sudbina - bukvalno iz vedra neba. Vrijeme dok je gore, visoko u zraku, iznad ljudske sućuti i ostalih slabosti koje bi ga onemogućile da valjano obavi svoj surovi posao, provodi u sanjarenju o nagradnim miljama koje će osvojiti novim letom. Sudbina ima trivijalne želje, u njoj ima nečeg ljudskog, odveć ljudskog. Ona, on, život provodi u avionima i na aerodromima – dom je tek mjesto za presvlačenje između dva leta, između dva ljudska bića koja će unesrećiti.

MOGAO BI SE ČOVJEK NAVIĆI

Mogao bi se čovjek navići na avionski život, onaj u kojem ljudima uvijek gledaš u potiljak. Onaj u kojem je čovjek do tebe tek neko, niko, bez lica i glasa, kome nastojiš ne smetati, i od kojeg, sasvim razumno, očekuješ da ti ne smeta. Kojem se nipošto ne smiješ obratiti, osim sa izvinite, riječju izgovorenom dok se provlačiš između sjedišta, onda kada moraš u toalet, zbog čega ti je, zbog tako eklatantnog narušavanja mira i udobnosti saputnika, istinski žao. Svaki pokušaj da se u avionu razgovara sa čovjekom do sebe pouzdani je znak primitivizma, to je nepristojnost ravna gromoglasnom prdežu za božićnom trpezom.

Mogao bi se čovjek navići na avionsku hranu. Sve, uostalom, može postati ritual, pa tako i obrok koji ti posluže u avionu. Čim ugledaš stjuardese koje guraju kolica, u krilo spustiš plastični pult. Moguće je pronaći zadovoljstvo u skidanju celofanskog omota sa sendviča. Moguće je navići se na odvratnu filter kafu koju ti posluže. Ritual nalaže da u kafu prvo sipaš mlijeko, onda šećer – pola kesice. Lagano promiješaš, ispiješ prvi gutljaj. Ostatak ćeš popiti nakon što pojedeš sendvič. Ili kroasan. Ili kolačiće. Sa nestrpljenjem – kao kada iščekujemo kraj dobrog trilera - čekaš da vidiš što će ti ovoga puta poslužiti: suspense, uostalom, od nas uvijek zahtijeva da u čin gledanja filma investiramo mjeru naivnosti, dok kao MacGuffin znaju poslužiti i stvari trivijalnije od avionskog obroka.

Mnogo je stvari na koje se čovjek na koncu navikne, pa ipak, dok sa cigaretom stojiš u aerodromskom boksu za pušače, osjećaš bijes. Na bečkom aerodromu, na primjer, primijetio si dvije vrste boksova. Oni manji su svijetli i čisti, opremljeni malim šankom, na neki način podsjećaju na suši-barove. Moj izbor su oni veći, tamniji i smrdljiviji, koji njeguju atmosferu velegradskih barova u koje će prije udariti meteor sa jezgrom od kriptonita, nego što će u njih kročiti sretan čovjek.

Pred tobom se otvore automatska vrata i zakoračiš u dim, kroz koji vidiš lica ljudi koji pokunjeni puše u tišini, kao da ionako nema više ničeg što bi se moglo reći. Takva posvećenost navici zbog koje si sada kao životinja zatvoren u stakleni kavez, izložen pogledima pristojnih ljudi i njihove djece, koja nikada neće pušiti, možda baš zato što im roditelji na aerodromu mogu pokazati na pušače u karantinu i reći “fuj to”, takva ozbiljnost djeluje komično – pa i razgovaramo da bismo prikrili činjenicu da se nema šta reći. Čovjek tu očekuje neku vrstu pušačke solidarnosti, ali je ne pronalazi. Popušiš jednu, potom za 3 eura i deset centi kupiš dupli espreso u papirnoj šoljici, pa se vratiš i popušiš još dvije. Onda čuješ poziv za boarding i bez pozdrava, čak i bez razmijenjenog pogleda, napustiš ljude sa kojima si upravo podijelio, mogao bi pomisliti, važno iskustvo javnog poniženja.

Negdje sam pročitao da pušenje u život unosi spokoj i stabilnost: dok svi drugi strahuju od širokog izbora bolesti, raskošnijeg od ponude svakog, pa i najvećeg tržnog centra,dok svi drugi žive zapitani koja će ih bolest na koncu odnijeti, pušači žive spokojno, jer znaju kako će umrijeti. U ovom svijetu bez stabilnosti, svijetu u neprestanoj promjeni, to nije malo.

Moguće je, još, poći u svoj boks, popušiti svoje cigare, potom nastaviti sa svojim životom kao da se ništa nije desilo. A moguće je, takođe, biti konstantno iznerviran anti-pušačkim reklamama, pa u aerodromskom mini-logoru za pušače smišljati priče koje bi razotkrile mehanizam i motive progona ljudi sličnih tebi.

Moguće je prisjetiti se kako je prva anti-pušačka kampanja vođena u nacističkoj Njemačkoj. Hitler je bio vatreni protivnik pušenja. Nacistički propagandisti rado su isticali da su neprijatelji, Roosevelt, Churchill i Stalin bili pušači, dok su veliki fašistički lideri, Franco, Mussolini i, dakako Hitler, bili nepušači. Ovaj posljednji, koji je uspio da razvije iznenađujuće veliki broj idiotskih teorija o zapanjujuće velikom broju stvari, smatrao je kako je duvan “osveta Crvenog čovjeka za alkohol koji je njemu dao Bijeli čovjek”. Firer je prezirao i alkohol. Ideologija zdravog života cvala je u nacističkoj Njemačkoj. Štampani su brojni časopisi posvećeni ispravnom življenju, koji su iz broja u broj objavljivali brojne naučne nalaze koji su potvrđivali štetnost pušenja.

Država je nepušenje nastojala izdići na nivo dužnosti nacionalsocijaliste. Pušenjem je nacista štetio ne samo sebi, nego i drugim, poštenim i nevinim nacistima, prije svega onim budućim, nerođenoj djeci - jer pušenje je slabilo genetsku bazu budućih gospodara svijeta. Pušenje nije bilo tek pogrešan lični izbor, nego i zločin protiv naroda i rase.

Stoga je država oštro reagovala na duvanski dim. Luftwafe je pušenje zabranio 1938. Nije bilo dozvoljeno pušiti na radnom mjestu, u kancelarijama državne uprave, bolnicama i staračkim domovima. Himmler je 1939. uveo zabranu pušenja tokom radnog vremena za sve policajce i pripadnike SS-a. Čak su i skloništa za slučaj vazdušne opasnosti bila opremljena boksovima za pušače.

SRAMOTA VIVISEKCIJE

Moguće se, još, prisjetiti da su nacisti, osim u borbi protiv pušenja, promociji zdravog života i genetskom inžinjeringu, bili pioniri još poneke prakse koja je obilježje našeg vremena i vladajuće ideologije – na primjer holističkog jedinstva sa prirodom te odbrane ljudskih prava životinja. Goebbels, svojim riječima: “Firer je duboko religiozan, iako potpuno anti-hrišćanin. On hrišćanstvo vidi kao simptom propasti. I u pravu je. To je proizvod jevrejske rase... I judaizam i hrišćanstvo nemaju kontakt sa našim životinjskim elementom te će stoga, na kraju, biti uništeni. Firer je ubijeđeni vegetarijanac, iz principa. Njegovi argumenti ne mogu biti oboreni u bilo kojoj ozbiljnoj raspravi. Na njih je nemoguće odgovoriti pobijanjem”.

Ali je zato moguće pronaći nacističko partijsko saopštenje za medije koje kaže da je Goering uveo zabranu vivisekcije životinja. Građanima koji se ogluše o zabranu, prijeti se deportacijom u koncentracione kampove. Slijedi trijumfalni zaključak: “Među svim civilizovanim nacijama, Njemačka je prva koja je okončala kulturnu sramotu vivisekcije. Nova Njemačka ne samo da oslobađa Čovjeka od prokletstva materijalizma, sadizma i kulturnog boljševizma, nego i surovo progonjenim, mučenim, i do sada, potpuno bespomoćnim životinjama daje njihova prava”.

Kao i borba protiv pušenja, i zaštita životinja bila je ozbiljna državna preokupacija nacističke Njemačke. U Berlinu je 1934. održana internacionalna konferencija o životinjskim pravima. “Iznad govornice, okružen ogromnim kukastim krstrovima, stajao je natpis: Čitava epoha ljubavi biće potrebna da bismo se životinjama odužili za njihovu vrijednost i pomoć”, navodi se u jednom od izvora. Njemačko društvo za životinjsku psihologiju osnovano je 1936. Dvije godine kasnije u njemačke škole je zaštita životinja uvedena kao predmet.

Graf E. Reventkow objavljuje članak u kojem praksu mučenja životinja pripisuje, iznenađenje!, Jevrejima: “Mnogi Njemci odgojeni su sa stavom da je Bog stvorio životinje da služe čovjeku. Crkva je tu ideju preuzela iz jevrejske tradicije”.

U staklenom kavezu na bečkom aerodromu mislim o tome kako je veličina judeo-hrišćanske tradicije bila upravo u pokušaju da se izborimo sa onim životinjskim u nama. Holokaust je dokaz da se nije uspjelo u tome.

Na sve se čovjek može navići, ali iz nekog razloga, suprotno svemu čemu nas može naučiti istorija, suprotno svemu što nas može naučiti vlastito iskustvo, neki od nas se, eto, najteže navikavaju na to da ga tretiraju kao stoku koju tjeraju u boksove. Na koncu se, naravno, i na to navikne. Držim kako se pod riječima “mudrost” i “sazrijevanje” misli upravo na to – na proces mirenja sa sobom kao stokom. Na kontemplaciju o sebi kao stočnom grlu koje je zatvoreno, dakako za sopstveno dobro, zato što ima loše navike, na primjer onu da se rita, čime može povrijediti drugu stoku; na kontemplaciju u koju se upuštaš dok na bečkom aerodromu, čekajući avion koji će te odnijeti kući, sa cigaretom koju držiš u ruci, kroz dim i neprobojno staklo kabine za pušače, misliš o tekstu koji ćeš o tome napisati, pun uvjerenja da tekst ima moć da iskupi i da si, kao onaj koji ispisuje tekst, privilegovan, jer ti je dalo da na kraju ispišeš svoj put u sublimno.

Pušač sam koji, stojeći u staklenom boksu kraj kojeg fini svijet prolazi sa gađenjem, grozničavo misli i priziva moćne riječi, ne bi li opravdao svoj zabranjeni užitak. Govedo sam koje, dok stoji u redu za klanje, vjeruje da je ponešto različito od ostalih goveda, jer govedo sam koje govedima, od kojih me neka i slušaju, pričam priče koje govore o tome da u našoj sudbini ipak možemo pronaći trag nekog, bilo kojeg, opšteg načela, time i utjehe.

(zurnal.info)

 


BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Špijuni su prešli granicu ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vjekoslav Vuković u pratnji advokata nakon izlaska iz zatvoraMultinacionalna šutnja najodgovornijih osoba u „slučaju Vuković“ tako se pretvorila u još jedan sramni poraz državnih institucija

Vezano za Vaš dopis kojim ste zatražili informaciju da li je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine zaprimilo molbu pravosudnih organa Republike Hrvatske za pružanje pravne pomoći u kaznenim stvarima a koja se tiče posebnih istražinih radnji vezano za kazneni postupak koji se vodi protiv Vas pred Županijskim sudom u Rijeci, obavještavamo Vas slijedećee:

Ministarstvo pravde BiH od nadležnih pravosudnih organa Republike Hrvatske nije zaprimilo nikakvu zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima koja bi se odnosila na provedbu posebnih istražnih radnji, niti bilo kojih drugih radnji u vezi sa predmetnom istragom. Sukladno odredbama Sporazuma između BiH i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, zahtjev pravosudnih organa Republike Hrvatske za međunarodnu pravnu pomoć, u smislu pribavljanja dokaza na teritoriji BiH, nije mogao da ide mimo Ministarstva pravde BiH“. Citirali smo zvanični odgovor Ministarstva pravde BiH na upit pomoćnika ministra sigurnosti naše države Vjekoslava Vukovića, optuženog pred Županijskim sudom u Rijeci za navodno učešće u pokušaju atentata na teritoriju susjedne Hrvatske.

ORWELLOVA BiH

Tema ovog teksta nije sudski slučaj u kojem bi presuda Vukoviću trebalo da bude izrečena početkom narednog mjeseca. Tek ćemo konstatirati da je sama optužnica postavljena i na nekoliko stotina tajno prisluškivanih razgovora koje je Vuković od oktobra 2008. do hapšenja u Rijeci 16. januara 2009. vodio sa različitim osobama, od domaćih i međunarodnih zvaničnika do članova svoje obitelji i prijatelja. U tom kratkom vremenskom periodu policijsko-obavještajne agencije iz susjedne Hrvatske su prisluškivale tri Vukovićeva telefona - službeni, vlasništvo Ministarstva sigurnosti BiH, njegov privatni mobilni te fiksni telefon u domu Vukovićevih u Kiseljaku. U vrijeme dok su ga nezakonito uhodili hrvatski špijuni, pomoćnik državnog ministra se nalazio na čelu Odjela za borbu protiv terorizma Ministarstva sigurnosti BiH. Kako rekosmo, nećemo se ovdje baviti krivičnim djelom za koje je Vuković optužen. To prepuštamo vijeću riječkog suda. Ono što je mnogo važnije svakako je činjenica da je praktično drugi čovjek bosanskohercegovačkog Ministarstva sigurnosti i čelnik izuzetno osjetljivog Odjela mjesecima praćen od obavještajne službe druge države što, naravno, predstavlja grubo kršenje suvereniteta Bosne i Hercegovine.

UPAD U MS BiH

Zamislimo samo obrnutu situaciju. Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA) prisluškuje sve telefonske razgovore ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske Tomislava Karamarka uz obrazloženje da HDZ-ov šef policije nezakonito uhodi visoke zvaničnike Bosne i Hercegovine!? Kakav bi bio odgovor zvaničnog Zagreba suvišno je i pretpostavljati. Nema sumnje da bi se u Vladi Jadranke Kosor digla i kuka i motika, a vrlo je izvjesno da bi i međudržavni diplomatski odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili prekinuti. Očekivano, država poput Bosne i Hercegovine u kojoj riječ sistem egzistira tek na nivou utopije još uvijek nije adekvatno reagirala na „hrvatski obavještajni prodor“ u Ministarstvo sigurnosti BiH i kiseljački dom obitelji Vuković. Ministar pravde BiH, HDZ-ovac Bariša Čolak nije (a morao je!) javno reagirao zbog ugrožavanja suvereniteta vlastite države. Da li bi se nepopravljivo kompromitirani Čolak identično ponašao i u slučaju da je, recimo, srbijansko obavještajno podzemlje uhodilo naše visokopozicionirane zvaničnike, ne zna se. Zna se, međutim, da o nezakonitom prisluškivanju šefa Odjala za borbu protiv terorizma države Bosne i Hercegovine ništa nije prozborio ni predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić, dok je Vukovićev formalni šef, ministar sigurnosti Sadik Ahmetović, javno izrekao tek nekoliko „celofanski umotanih“ poluizjava iz kojih se ništa konkretno ne može zaključiti. Multinacionalna šutnja najodgovornijih osoba u „slučaju Vuković“ tako se pretvorila u još jedan sramni poraz državnih institucija koje, to je nakon svega očigledno, nisu u stanju zakonski zaštititi čak ni one osobe koje su u skladu sa raspodjelom visokih državnih funkcija sami imenovali. Šta tek da očekuje nesretni Ilija Jurišić koji pred očima nezainteresirane vladajuće koalicije već tri godine, nevin, čami u beogradskom zatvoru?

Željko Komšić: Član Predsjedništva BiH na meti obavještajacaAKO KARAMARKO MOŽE PRISLUŠKIVATI VUKOVIĆA, ZAŠTO OSA NE BI KOMŠIĆA?

Svojevremeno je na ovom mjestu, u jeku medijske afere „ASA reket“, napisano da su domaći obavještajci iz OSA-e prisluškivali i telefonske razgovore člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Nakon što je Komšić zatražio da mu se ta informacija potvrdi ili demantira, iz OSA-e je ispaljena brutalna laž (Znam da lažu, vjerujte mi!) da „član Predsjedništva nije bio predmet posebnih istražnih radnji“. Možda potpredsjednik SDP-a zvanično nije bio predmet „posebnih istražnih radnji“ ali sreća je pa nisam bio sam dok smo čitali stenograme Komšićevih razgovora koje je u ljeto prošle godine vodio sa svojim stranačkim kolegama...

ON THE RECORD

Kada živite u zemlji u kojoj strana obavještajna služba nezakonito i bez ikakvih posljedica mjesecima prisluškuje visokopozicioniranog državnog zvaničnika i njegovu obitelj, gdje domaći obavještajci ni na koji način ne štite sadržaj telefonskih razgovora predsjednika države koji bi se mogli podvesti i pod državnu tajnu, gdje se politički protivnici i nepodobni novinari po nalogu režima otvoreno uhode, gdje svaki prosječni špijun zna sve o privatnim problemima svojih žrtava, onda je takvu državu razumno napustiti. Ili je, možda, dovoljno tek izabrati vlast koja će konačno urediti obavještajno-policijski haos koji je Bosnu i Hercegovinu odveo u Orwellovu 1984.

 

SAMIR ŠESTAN: Čovjekov strah od Bolje budućnosti

Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje?

King Kongu su svi ljudi majmuni. Pa, plemenit, suosjećajan, milosrdan, druželjubiv, on, iako potpuno realiziran, povremeno silazi s vrha svog tornja i uveseljava narodne mase svojim stand-up komičarskim nastupima. Izvrsno posljednje pojavljivanje, na jednoj ovdašnjoj televiziji, nije mu uspio pokvariti ni voditelj koji je iskoristio priliku za vlastiti show – mađioničarsku tačku „Sad me vidiš cijelog, a sad mi samo noge vire“. King Kong, naime, ima razumijevanje, kako za mlade, tako i za one u poznim godinama, koji imaju hrabrosti da se bave ekstremnim sportovima, kao što je rektalni alpinizam. Dobro se sjećajući da je i sam tako započeo uspon ka zvijezdama. „Per Vođin rectum ad vrh tornja“, rekli bi Stari Latini. A nema te više Alija.

POSLOVNE TAJNE NA KOJIMA JE IZGRAĐENA IMPERIJA

Očekivano, najveći dio nastupa King Kong je posvetio svom „Dnevnom urliku“, proglašavajući tu medijsku bejzbol palicu za lomljenje kostiju Gazdinim protivnicima „velikim nacionalnim sistemom“ i „neemotivnim društvenim higijeničarem“ (sreća da sam snimao intervju, jer sam narednih 15 minuta propustio, ne mogavši doći sebi od smijeha). Dakle, upravo onako kako su sebe doživljavali njemački nacisti, dok su istrebljivali „društvenu prljavštinu“ 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

99% medija u BiH nije neovisno“, nije nam veliki performer ostavljao puno vremena da se oporavimo, nastavljajući sa novim vicevima, te, glumeći istovremeno i Muju i Sulju, sam sebi postavio pitanje (koje je u sebi nosilo urnebesno smiješnu konstataciju): „Zašto je „Dnevni urlik“ neovisan“, odgovarajući: „Mi podržavamo one koji pobijede na izborima“.

I dok su suze frktale, a atrofirani stomačni mišići počinjali da signaliziraju neizdrživu bol, Veliki je nastavljao, prijeteći da dâ sasvim novo, bukvalno značenje, izrazu „umrijeću od smijeha“.

U Montipajtonovskom stilu, neke šale nije ni završavao do kraja, pa ćemo to mi pokušati: „Nije nikakva tajna da vi možete, za 5-10.000 KM naručiti najmonstruoznije tekstove u nakim malim novinama, protiv bilo koga.“ A koliko koštaju u Avazu? To je poslovna tajna.

Ili ona: „Ja sam sve napravio od nule.“ Nisam imao ništa, a onda mi je Predsjednik dao kofer pun para i stranačku infrastrukturu na raspolaganje. I vidi me gdje sam sad.

A ima i druga verzija: „Ja sam sve napravio od nule.“ Jer, znate, ja sam nula od čovjeka.

A onda su, prirodno, na red došle šale iz oblasti ekonomije i zoologije: „Mi (u njegovoj stranci – op.a.) želimo da od privrede BiH, da od ekonomskog razvoja BiH, jednostavno, napravimo - konja.“ Hm... taj mu i nije bio naročito smiješan. Pomalo bajat, zar ne? Država nam je odavno krava muzara, građani ovce, kandidati za njihovog pastira majmuni (od malih i simpatičnih, do King size i opasnih), pa zašto privreda ne bi bila konj? Uostalom, svima onima koji, umjesto da traže štelu za kakvo mjesto na budžetu, pokušavaju da se bave kakvom proizvodnom djelatnošću, odavno govore – konju jedan!

KONJ NA POJILU

Uživljavajući se u odgovor na pitanje, iz rubrike „Klub poznatih“ njegovog „Urlika“, „Da imate 15 minuta vlasti, šta bi ste uradili?“, King Kong je tipovao na izgradnju, ali i skromno poručio da ne bi izmišljao toplu vodu, jer je nju već izmislio - Milorad Dodik. A koncept je jednostavan i kombinuje apsolutnu vlast, nedodirivost za pravosudne organe, kontrolu para od privatizacije i Marka Kraljevića, tj. njegov čuveni običaj da „pola pije, pola Šarcu daje“. Preciznije: od para iz privatizacije, ne dozvoljavajući nikome uvid u stanje na računu, napraviš zgrade koje nikom ne trebaju i puteve kojim niko prolaziti ne može, pola para daš za stvarne troškove i „namirivanje“ učesnika u „obnovi i izgradnji zemlje“, odnosno „institucija od nacionalnog značaja“, a pola strpaš u svoj džep.

Da ne bi bilo nikakvih nedoumica, King Kong je čitavu koncept potvrdio i kroz kritiku bošnjačkih političara: „Uopšte nije problem od BiH napraviti najveće gradilište. Problem je da nam koalicioni talovi kakve sad imamo na vlasti, između SDA i Stranke za BiH, ne mogu da se dogovore ko će bolje reketirati izvođača.“ A on će se bez problema dogovoriti. Ko će koga reketirati. Pa će, na sveopšte zadovoljstvo, najveće (g)radilište moći biti otvoreno.

A dogovoriće se i sa Dodikom („Među Bošnjacima se mora pojaviti politička snaga, faktor ili ličnost ko će znati da pregovara s Dodikom“). A ako treba King Kong će, kao dokaz, priložiti i potvrdu iz policije. Onu u kojoj stoji da se na prostoru bivše zajedničke nam zemlje jedino mafija bez problema dogovara i sarađuje.

(Kao tek uzgredno, više za one dokone, postavlja se pitanje mogu li postojati dva Kraljevića Marka istovremeno, odnosno, može li King Kong, od Dodikovog Šarca, čiji mu je „Dnevni urlik“ služio kao federalni megafon, uznapredovati u ravnopravnog partnera mu? Ili će to, ipak, nastaviti biti odnos u kome se zna ko pije a kome se daje? Odnosno, koga se jaše.)

I kad smo već kod mafije, vrijedi spomenuti i King Kongov izlet u crni humor i duhovitu, mada ne baš svakom smiješnu, minijaturu: „Ne postoji mafija koja je pobijedila državu“. Da, da. „A kakve je Pešta nekad kupleraje imala.“

SARAJEVO LJUBAVI MOJA

Možda najzanimljiviji dio nastupa je onaj u kome se King Kong oprobao u komičarskoj disciplini po kojoj su ovi prostori inače najpoznatiji u svijetu – u pravljenju budale od sebe. Svakako najdrastičnije je teško vrijeđanje pravosudnog sistema (optužbom da ga Sulejman Tihić, trenutna omiljena žrtva King Kongovog iživljavanja, koristi kao sredstvo za „podmetanje drugim političarima, krivičnih prijava, optužnica i tako“), te, teorijski doprinos razrađivanju i proširivanju Dodikove teze „Nama u Republici Srpskoj je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“. „Ne možemo mi u Sarajevu, kao političke stranke, kao mediji harangirati na legitimno izabrane vođe srpskog i hrvatskog naroda“, prosvjetljuje nas Utamanitelj, „Pa mi imamo situaciju da gospodin Čović pola godine u Sarajevu provede pred sudijama na optuženičkoj klupi. Kako mi možemo očekivati da gospodin Čović voli Sarajevo ako ga u ljudskom, moralnom smislu stalno iritiramo.“

Koristeći arhaični nacionalistički jezik s početka devedesetih („vođe hrvatskog i srpskog naroda“, „pali za svoju naciju, vjeru i vjersku zajednicu“, „njegovi (Dodikovi – op.a.) Srbi“, zamjenicu „mi“ kao sinonim za čitav narod, itsl.) King Kong nas i duhovno, intelektualno i emocionalno nastoji vratiti u to vrijeme. Sve s ciljem da (ponovo) u javni diskurs uvede i normalnom (zakonski neregulisano ali u praksi podrazumijevajuće) učini ideju o pravnoj nedodirivosti, amnestiji za sva počinjena kriminalna djela, „nacionalnih lidera“, odnosno, kriminalizovanih političkih moćnika na sve tri strane. A tu se i razotkriva stvarni motiv ulaska King Konga u politiku i njegovog proglašavanja samog sebe vlasnikom bolje budućnosti (prisvojna zamjenica u prvom licu jednine je, iz sredine naziva stranke, izbačena kao nepotrebna, samopodrazumijevajuća). Ili, kako to On sam, zavijajući to u brigu za pripadnike drugih naroda (E, to je zaista urnebesno smiješno, zar ne?) kaže: „Hoće li se nama Hrvat osjećet sigurnim, ako neko iz Sarajeva – baš me briga da li iza njega stoji Rafi Gregorijan ili ne stoji – u svakom trenutku može da izvede jednog lidera pred sud?“ (Odgovor na ovo kingkongovsko pitanje je, naravno – Da! Jer to i jeste osnov pravne države – da smo svi jednaki pred zakonom. I činjenica da sudovi sude i „liderima“ govori o pokušaju pravne države da se izvuče iz živog blata političkih uticaja i počne funkcionisati neovisno. Što je garant sigurnosti građana jedne zemlje. Ali i osnov straha i nervoznih reakcija mafije).

Čitav slučaj je posebno zabavan i bezgranično duhovit u kontekstu King Kongovog zaklinjanja u borbu protiv kriminala i korupcije. Valjda misli da hvata klince koji pljačkaju kioske i sirotinju koja ljekarima donosi jaja, sir, kajmak i čokolade? A prilično jasno ocrtava i viđenje politike kao dogovora kumova tri mafijaška klana, koji će se oko svega lako dogovoriti, samo kad ih pravosuđe ostavi na miru.

KINGKONGASS

Postoje razne vrste humora. I, mada se o ukusima ne raspravlja, lično ne razumijem one MTV „Jackass“ fazone, niti bi mi bilo smiješno da mi se neko posere pred vratima, npr. A na ovo posljednje mi je ličio finalni dio nastupa King Konga, ovaj put uživljenog u ulugu Vlasnika Bolje Budućnosti.

U slučaju da ne uđe u vlast (pogotovo ako ga druge „sarajevske“ stranke, zgrožene njegovom beskrupuloznošću i brutalnošću u obračunima sa njima i krajnom desničarskom orijentacijom koju ispoljava, te, nasilništvom koje je sklon izazivati, odbiju prihvatiti kao partnera) King Kong je zaprijetio destabilizacijom zemlje. Pošto nije glup, dok ne sprovede u djelo svoju ideju o uspostavljanju pravne nedodirivosti „lidera“, izražava se sofisticirano (bar onoliko koliko jedan... King Kong može biti sofisticiran): „Ako SDA i SDP recimo naprave tu vlast, hoće li građani imati strpljenja da čekaju još neke 2 nove godine da se nešto u ovoj zemlji pozitivno desi, ili ćemo već na proljeće imati velike demonstracije? Građanima je potrebna alternativa i novo lice i nova energija koja će imati taj autoritet u narodu da zamoli ove građane da budu strpljivi godinu dana dok ne pokrenemo razvoj i zapošljavanje...“

Elem, King Kong zna šta to treba građanima BiH, pa i ako oni na izborima pokažu da to ne shvataju, on će im to svejedno dati. Svojevremena „Noć kratkih pantola“ (vehabijsko fašističko divljanje ulicama glavnog grada, u organizaciji „Dnevnog urlika“) i friško „Paljenje Reichstaga“ bile su samo pokazne vježbe. I znakovita gradacija.

King Kong očito više ne želi da glumi majmuna. Dok se odlučuje kakva će životinja sad postati, u međuvremenu igra u remakeu Čaplinovog Velikog Diktatora. Smijite se, dok se žanr nije promijenio – u dokumentarnu dramu ili tragediju. Odnosno, dok se On nije počeo smijati.

I završimo s (duhovitim, naravno) riječima onog koji nam nudi svoju bolju budućnost: „Nisam ja čovjek koji voli da prijeti“. (Ali, eto, mora se?)

 

 

(zurnal.info)

BAKIR HADŽIOMEROVIĆ: Snaga i moć ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana

William Hague glumi siledžiju“. Ne, nije ovo izjava iranskog predsjednika Mahmouda Ahmedinejada o novom ministru vanjskih poslova Velike Britanije. Citiranu konstataciju nije izrekao vječiti predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukasenko, a ni sjevernokorejski diktator Kim Jong Il. O Hagueu siledžiji govorio je neprevaziđeni „great leader“ Milorad Dodik, utemeljitelj „doktrine krkanluka“ u javnoj komunikaciji sa političkim protivnicima. Nakon „novinara kretena“ kojim priziva premlaćivanje i brzu smrt, nakon bh. političara „glavonja i idiota“, poslije poziva Valentinu Inzku da ga „povuče za onu stvar“, na Dodikovu dugu listu poniženih i uvrijeđenih dospio je i šef diplomatije najmoćnije evropske države. Iz Downing streeta nisu reagirali zbog posljednjih Laktašenkovih uvreda. Uostalom, odavno se njegove izjave adekvatno ne tretiraju ni u ovakvoj Bosni i Hercegovini pa zašto bi u civiliziranoj Evropi? Dodik je jednostavno izgubljen slučaj, nevaspitan, primitivan i bahat. Nešto između haškog Vojislava Šešelja i čačanskog Velje Ilića...

DODIKOVA PRAVILA IGRE

Ima, međutim, u čitavoj priči sa Dodikovim krkanlukom i stanovitog sistema. Sjećamo se da je svojevremeno sitni švercer iz Laktaša predstavljao personifikaciju političara novog doba, oslobođenog ratnog naslijeđa SDS-a i masovnih zločina počinjenih pod civilnom komandom Karadžićeve stranke. Ima tome i 12 godina kako je Dodik uz pomoć NATO snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini preuzeo Vladu Republike Srpske. U međuvremenu je broj poslanika u entitetskoj skupštini, ali i imovinsko stanje šire familje, uvećao za nekoliko desetina puta. Nakon što je maksimalno iskoristio političku podršku najmoćnijih država svijeta i postao najbogatiji čovjek na Balkanu, Dodik je počeo sam diktirati pravila igre i vlastitog ponašanja. Ne znam da li se neko možda sjeća ali ja ne pamtim kada je (I da li je ikad uostalom?) posljednji put premijeru RS-a upućena oštrija kritika iz diplomatskog svijeta - od zvaničnog Washingtona do oficijelnog Berlina. Čak i onda kada se, kao što je to pokušao ministar Hague, skupi ta mrva hrabrosti i Dodika zamoli da barem u izbornoj godini „malo spusti loptu“, eto ga stiže žestoki odgovor u kojoj ministar vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva postaje siledžija, a njegova Vlada, jel, u najboljem slučaju „antisrpska“. Iskren da budem, ponekad mi gode Dodikovi nasrtaji na strance jer svaki stanovnik Evrope koji drži do vlastite informiranosti zaslužuje da sazna ko to u klasičnoj talačkoj krizi drži tri i kusur miliona Bosanaca i Hercegovaca, geografski još uvijek pripadajućih Evropljana. Osim toga, nije u redu da moje kolege Slobodan Vasković i Mišo Vidović, hrabri Srđan Blagovčanin iz Transparencyja, Dragan Čavić, Mladen Ivanić i ostala Dodikova opozicija svakodnevno trpe brutalne udare režima, a da istovremeno Charles English i ambasadorska buranija u BiH, udobno zavaljena u rusko-pravoslavni stilizirani namještaj kriminalno izgrađene zgrade Vlade Republike Srpske, sa laktaškim voždom diplomatski ljubazno razgovara o evropskim integracijama, pravnoj državi, NATO-u a i šire...

PROTJERIVANJE TADIĆA

Nakon što je na duži vremenski period kupio podršku srednjeg nivoa administracije State departmenta na čelu sa Stuartom Jonesom i pošto je Putinovoj Rusiji osigurao građevinsko zemljište za izgradnju buduće vojne baze u Bosanskom Brodu na mjestu uništene Rafinerije nafte, Milorad Dodik je okrenuo leđa i dojučerašnjem svecu - zaštitniku svih Srba sa ove strane Drine. Protjerivanjem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića iz političkog života Republike Srpske, Milorad Dodik je pokazao da je zaista politički i finansijski jak. I to barem onoliko koliko je Tužiteljstvo BiH nemoćno da se zakonski obračuna sa njegovim teškim kriminalom. O blagonaklonosti stranaca koju je Dodik zaslužio uz malu pomoć opljačkanih para možemo nekom drugom prilikom. Čisto da se Amerikanci opet ne uvrijede...

 

 

(zurnal.info)

ANDREJ NIKOLAIDIS: Kuća, poso (sirtaki rmx)

Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«?

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj anarhista, Haosu sina/Pogubnu, kojano zada lihvarima tisuću jada.

Ne bi li tim stihovima mogla početi nova verzija Ilijade, koja bi pjevala o (ah, još jednoj!) dužničkoj krizi Grčke i nemirima koje su pripadnici naroda koji je izmislio razmišljanje tim povodom dez-organizovali? Taj bi spjev, zapravo, bio mješavina Homera i Vergilija. Osnovna razlika između dvije verzije je u Trojanskom konju: kojega Vergilije u priču uvodi nakon završetka Homerovog spjeva, dok bi se u novoj verziji morao pojaviti već na početku. Trojanski konj su, za ovu priliku, bile velike finansijske institucije globalnog kapitala. Trojanskog konja ovoga puta nisu poslali Grci, nego je Grcima poslat. Kao da su nepismeni barbari, koji više ništa ne čitaju, oni su poklon primili. I onda se našli u čudu kada su iz konja iskočile horde lihvara, naoružane kreditnim listama i kamatnim stopama.

GRCI SU LIJENČINE

Svi smo čuli zelenašku stranu priče, koju su nam prenijeli slobodni i demokratski mediji. Grci su zaslužili da propadnu. Grci su ljenčine, koji zahtijevaju dodatke na platu da bi na vrijeme došli na posao. Grci su previše plaćeni. Grci u penziju idu sa 53 godine.

Ono što nam mediji serviraju kao riječ »zdravog razuma« o Grčkoj sasvim je lijepi primjer kako je potpun rad ideologije u našim društvima, kako njegovom djelovanju ništa i niko ne izmiče. Ljudi koji izriču osude Grčke govore u korist svoje štete. Oni ne vide subverzivni i revolucionarni potencijal ponosnog grčkog nerada. Šta ima loše u tome da se radi manje a zarađuje više? Radije biste da što veći dio viška vrijednosti koji proizvedete vašim radom prisvoji poslodavac? Šta ima loše u tome da se sa 53 godine ide u penziju? Radije biste da u osamdesetoj udarnički umrete na radnom mjestu? Koga će Grci oštetiti svojim neradom i kašnjenjem na posao – tajkunsku elitu? Bolje da stvari idu »prirodnim« tokom – da tajkunska elita, kao i uvijek, stiče na štetu (ne)radnika?

Grci neće da rade, govore nam. A zašto da rade? Da bi sebe sveli na savremenog zapadnog čovjeka kakvoga je oslikao Ekrem Jevrić u svojoj potresnoj-protestnoj pjesmi »Kuća, poso«, onog koji, kako kaže Ekrem, »živi, radi a i samo radi«, onog koji »eto šta zna, ništa ne zna, a đe da zna«? (primijetimo ovdje da pjesnik Sokratovom »znam da ništa ne znam« dodaje i odgovor na pitanje: zašto ništa ne znam? Zato što se upravo rad ispriječio između njega i spoznaje). Čak i ako prihvatimo da je »rad stvorio čovjeka«, nije li jasno da ta tvrdnja ujedno predstavlja i najstrašniju optužbu na račun rada? I šta se tu na koncu uopšte ima reći, osim onoga što je primjetio i Homer: jednako umiru oni koji mnogo rade kao i oni koji ne rade ništa.

Nama, današnjim Grcima, neprekidno zamjeraju da je u nama ostalo odveć malo od antičkih Grka. Nismo dobri sinovi svojih predaka, poručuju nam. A kako da budemo dobri, kad moramo da radimo? I Heideggerov čuveni spis zove se »Mišljenje i pjevanje«, ne »Mišljenje i kopanje«. Nekad se znalo: drugi rade, a mi razmišljamo i vodimo državu. Pa nema filozofije bez dokolice! Danas je upravo obratno: mi radimo, kako god i koliko god da radimo, a drugi nam vode državu.

Jer, šta se zapravo desilo Grčkoj? U odgovoru na to pitanje pomoći će nam sjajnji tekst Marcel Štefančiča, objavljen u ljubljanskoj Mladini, čiji prevod možete pročitati na adresi http://www.e-novine.com/ekonomija/ekonomija-analiza/37512-Teroristiki-napad-Europu.html.

»Prvo, još od veljače znamo da je Grčkoj na putu u ekonomski pakao tajno pomagao Goldman Sachs, bankarsko-investicijski konglomerat koji je orkestrirao prikrivanje grčkih dugova, a istodobno je njima - uz pomoć specijalnih „derivatnih produkata“ - špekulirao i basnoslovno zaradio. Štoviše, grčku vladu je čak uvjerio da prihode velikih javnih poduzeća, primjerice aerodroma, prepusti tajnim investitorima, očito klijentima i partnerima Goldman Sachsa... Ergo: Wall Street je ono što obično radi u zemljama trećeg svijeta napravio u državi Europske unije - i uzrokovao drugu depresiju, drugi i još fatalniji udar krize... Štoviše, 2006. godine je direktor Goldman Sachsa postao ministar financija SAD-a... Menadžerima su za prošlu godinu isplatili nagrade u iznosu od 16 milijardi dolara! Jednom riječju: Goldman Sachs, koji Amerika „časti“, špekulirao je protiv Grčke i protiv Europske unije, kako su navodno - po pisanju Wall Street Journala - protiv eura špekulirali i neki američki hedge fondovi (npr. SAC Capital Advisors LP, Greenlight Capital Inc., Soros Fund Management LLC, Paulson and Co).«, piše Štefančič.

DOBRO OCIJENJENE KRAVE

Dalje u tekstu, navodi se da su protiv Grčke špekulisale i najveće svjetske, naravno američke, bonitetne agencije: Standard & Poor's, Moody's i Fitch. Te su kuće, između ostalih, izazvale i Svjetsku ekonomsku krizu. Njihov posao je da »nezavisno i pouzdano« ocjenjuju rizičnost investicija, pa i samih država. Te su agencije najopasnijim mogućim investicijama, osuđenim na propast, davale ocjenu AAA, što znači – apsolutno sigurna investicija. Pokazalo se da njihove ocjene ne samo da su bile pogrešne, nego ih je bilo moguće i naručiti i kupiti. Štefančič navodi e-mail prepisku iz jedne od tih agencija, u kojoj se kaže: „I da su ovaj posao sastavile krave, dali bismo mu dobru ocjenu.“

A onda... »su te bonitetne agencije udarile i Europsku uniju«. Snižavanje bonitetne ocjene, udarac jeEvropskoj uniji – stoga su te su agencije snizile rejting najprije Grčke, potom i Portugala i Španije. Njihova moć je tolika da su njihove ocjene »proročanstva koja se sama ostvaruju«. EU se jadno brani, njeni zvaničnici govore o vukovima koji će progutati male države, ali napad se nastavlja.

U biti, zaključuje Štefančič, Grčka je bila žrtva terorističkog napada koji je preko Wall Streeta izveo sam kapitalizam. To je šok-terapija na djelu. Kao rezultat grčke krize i prateće panike, ukidaju se ostaci socijalne države u Evropi, sa opravdanjem – to je nužno, da se i nama ne desi grčki scenario.

Ako postoji neki kao tuberkulozni ispljuvak ljigav i do srži korumpiran stav, to je onda ona mainstream liberalna priča da je »naš«, balkanski kapitalizam loš, dok međutim postoji i onaj dobar, »nekorumpirani« - američki, na primjer. Čim se obračunamo sa korupcijom, i uvedemo »pravi, istinski« kapitalizam, sve će biti u redu. Dok slušamo priče o tome kako u naš region dolaze samo sumnjivi investitori, nekako nam izmiče očito: da je Wall Street samo srce najkorumpiranijeg sistema za koji povijest zna. Svako ko je u životu čuo dvije rege pjesme, zna kako ljudi Trećeg svijeta zovu taj sistem: Babilon.

U Babilonu je umro jedan od najvećih Grka, Aleksandar Makedonski. Sa persijskom vojskom u kojoj su služili i Babilonci, na Termopilima, grčkom Kosovu, sukobili su se Spartanci, ti grčki Crnogorci. Na vojsku Babilona maskiranu u uniforme grčke policije laje onaj predivni, žuti anarhistički pas koji od trga do trga prati ljevičare-demonstrante, i služi kao živi podsjetnik na to šta biti grčki cinik izvorno znači. Nakon što smo od Babilona primili tako mnogo »Balkanu, s ljubavlju« danajskih poklona, čovjek bi rekao da smo nešto naučili. Grčka je pala, uz aplauze i odobravanje onih koji su zgroženi grčkim neradom i rastrošnošću. To je, dakle, istinska Nova Evropa: ona stara stvarana je prema grčkim idealima, dok se ova nova više od svega plaši da bi mogla biti nalik na Grčku. Jer u Grčkoj danas živi Crvena smrt. A što ako Evropa sutradan spozna, baš kao u Poeovoj priči, da je Crvena smrt među njima? Šta ako dvorjani utvrde Evropa stanu padati jedan za drugim, što ako stane i ura od ebavovine? A Crvena smrt »zadobije nad svime neograničenu vlast«.

(zurnal.info)


ANDREJ NIKOLAIDIS: Sylvester Stalone je prava kukavica

Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka

 

Ne znam kako je u Bosni, ali u Crnoj Gori postoji čitav novinski podžanr koji bismo mogli nazvati »Upoznao sam slavnu osobu i zaključio da je šupak«.

Nedavno je, tako, na naslovnoj stranici najtiražnijeg dnevnog lista objavljena priča o čovjeku koji je iz malog mjesta kraj Podgorice otišao u Njujork i tamo, a šta će drugo naš čovjek učiniti – uspio. Nasmijani gazda sa brkovima, odjeven u žutu košulju, vozi hamer koji je prerađen tako da posluži kao luksuzna limuzina – znate ona crna ili bijela, deset metara dugačka vozila kojima se dokazuje društvena moć? Domaćin priča dogodovštine iz svoje karijere. Sretan je, kaže, jer je vozio Harija Varešanovića i Zdravka Čolića. Oni su legende. Zdravku nije htio ni naplatiti. Ali, priča, ciciju kakav je Roberto Bađo nikada nije sreo (doista, naslov sa naslovne kaže: »Roberto Bađo je prava cicija«). Bađo je, priča ne bez gađenja, kupio nekakvu skupu statuu, platio je karticom, pa po povratku u Italiju karticu poništio, jer je statua, navodno, bila oštećena. Onda su iz trgovine umjetninama zvali njega, da vide može li im on kako pomoći da dođu do para.

NEĆE RAMBO NA BETON

Prije njega, u istoj novini, opet na naslovnoj strani, priča o čovjeku koji je u nekom filmu bio dubler Silvesteru Staloneu. Pogađate li kako se zvao tekst? Naravno: »Silvester Stalone je prava kukavica«. Šta je taj dobri čovjek ispričao novinarima? Stalone vam živ ne bi skočio sa 30 metara visine glavom na beton. Kad je trebalo motorom proletjeti kroz staklo, pa provozati pedeset metara kroz polje bodljikave žice sa pokojom nagaznom minom, on se nije usudio, pa sam morao ja. Snimali smo scenu u aqua-parku kojoj Stalone roni kroz akvarijum pun pirana na ramazanskom postu, samo da bi odatle utekao u akvarijum sa ajkulama koje su već dvadseset dana samo na vodi, jer će uskoro uskrs, a imale su šta da okaju. Mislite da je Stalone smio zaroniti? Ja sam hladno skinuo košulju, skočio lastu, zaronio, izronio, osušio se, poveli me na hirurgiju, i dva mjeseca kasnije - već me je ekipa čekala ispred bolnice da idemo na pivo. Stalone je, naravno, bio ljubomoran, jer žena mu se zagledala u mene. A kako i neće, u hrabrijeg čovjeka?

Nedavno smo, na drugoj strani najčitanijeg političkog dnevnika, udobno smješten između analiza političkih kretanja, vijesti o evroatlantskim integracijama i partijskih saopštenja, mogli pročitati dramatični apel predsjednika jedne partije u Crnoj Gori. On je svoje birače pozvao da ne popuste ucjenama i pritiscima, i na sljedećim lokalnim izborima u Podgorici ne daju glas vladajućoj koaliciji koju je i sam donedavno podržavao. Razlog iznosi u društvu najbližih saradnika, pred kolibom ukrašenom crnogorskom zastavom: vlast mu je obećala asfaltirati put do kuće, ali to nisu uradili. I njemu je sad svega dosta. Iz Srbije su mu slali kamione pomoći za sunarodnike – njemu pomoć ne treba, on je radio u Njemačkoj, ima dovoljno. Ali crnogorska vlast mu nije poslala nijedan kamion, da podijeli narodu, i generalno uzevši, nije uradila dovoljno za poboljšanje njegovog naroda. Onda ga novinar pita o problemima koje je imao sa zakonom. On kaže: pa dobro, htjeli smo da ženimo sina u Njemačkoj, pa smo oteli djevojčicu iz Vojvodine, ubacili je u gepek kola. Na njemačkoj granici bila kontrola, ispostavilo se da je djevojčica maloljetna. Tako, žena je sad u zatvoru. Osim te sitnice, nije bilo ništa. I još jednom da pozovem članove moje partije da ne glasaju za ovu korumpiranu vlast.

IZMEĐU ZBILJE I ZAJEBANCIJE

Ljudi koji se izjašnjavaju kao četnici, i čiji je partijski predsjednik ujedno i četnički vojvoda, žale se na »fašistički sadržaj« u crnogorskoj himni, i insistiraju na demokratskoj, multikulturnoj i multinacionalnoj suštini svoje politike. Idiotizaciji ionako potpuno idiotizovanog javnog diskursa i sam doprinosim, jer učestvujem u raspravi o tome. Budući da je sve važno, i da svačija priča ima biti ispričana (to vam je ideja egalitarnog u liberalnoj izvedbi), čini se da se ništa uistinu važno više nema reći: nema više čak ni »značajne ćutnje« - ni ćutnja više ne govori ništa.

Između kafanske zajebancije i »ozbiljne« novinske priče, ako je takve ikada bilo, nema više, ako je ikada bilo, nikakve razlike. Redakcijska oprema teksta koji govori o tome da Grčkoj, koja gori i u kojoj ljudi ginu, potrebno milion milijardi eura kredita, i ispovijesti iseljenika-taksistem ista je. I treba da bude, jer tu uočavamo današnju dominantnu ideologiju na djelu. A ideologija kaže: sve je to isto.


Kako u briljantnom pasusu knjige »Realno iluzije« piše Alenka Zupančič:

»Eto nas, dakle, na putu monologa negovora. Koji je ideal tog Monologa? Da svi govore i ako je moguće, da govore bez prestanka. Drugim riječima, ideal Monologa je da svi sudjeluju u onome »govori se«. Govori se (javno, svakako) o bilo čemu, ali doista o bilo čemu. To je sam cilj igre. Imenujte neki predmet nedostojan da se o njemu govori i od njega će odmah napraviti temu televizijske emisije. Na to se dakle svodi potvrda demokratskog duha, dokaz otvorenog duha. Nema nedostojnog objekta (ili subjekta) ako može poslužiti zabavi. Nedostojne stvari, o njima treba govoriti! Eto zbog čega vaša kćerka nikada više neće biti nijema. Treba uspostavljati dijalog, treba da ljudi sučeljavaju svoje misli, treba bez prestanka raspravljati. Ako hoćemo stvoriti utisak da se govor obraća, to jest utisak da Drugi govora (uvijek) postoji i da stoga govor može imati stvaran učinak, što je bolje nego postaviti dvije, tri, deset osoba jednu nasuprot druge da odigraju kazališni komad! Taj tip dijaloga ili rasprava vrhunski su izraz »Monologa negovora«, to jest govora kao načina (neposrednog) zadovoljenja, bez ikakvih posljedica za realno društvenog prostora«.

(zurnal.info)

SAMIR ŠESTAN: Dani pobjede nas fašizmom Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite. Prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne

Iz nekog razloga, valjda zbog raskoraka između suštine i forme, i apsurdnosti takvog slavlja iz pozicije stanovnika, na razne načine (fizički, duhovno, moralno,...) uništene zemlje, „gledajući iz daljine konture na sceni“ Crvenog trga, na 65. godišnjicupobjede nad fašizmom“, ne mogu da pobjegnem od patetike u sigurnost mi dragog cinizma i ironije. Pa lamentiram nad ljudskom prirodom, baveći se ožiljcima koje je ta ideologija ostavila (ili ostavlja) na svojim protivnicima (jer, o njoj samoj nemam šta reći, osim da glogov kolac treba svako malo nanovo zabijati. I nove, uvijek spremne, pored sebe držati.). No...

TRENUTAK U KOME POSTAJEMO ISTI

Nije jedina razlika između fašizma i antifašizma u ideologiji. Razlika je u ljudskosti. Nerazumijevanje ovoga dovelo je do stravičnih masovnih zločina Narodnooslobodilačke vojske na kraju drugog svjetskog rata, do Drezdena i Hirošime, do logora za azijate u Americi, do nevinih žrtava postratnog ludila u kome je masa, širom Evrope, prala svoju nečistu savjest linčom „saradnika okupatora“. Ili – u svježijoj priči – do „Kazana“, „Grabovice“, „Trusine“, „Križančeva sela“...

Dovela je, dakle, do zločina kojima je doveden u pitanje, relativiziran ili čak poništen, sam viši smisao rata i sveden na životinjsku borbu za dominaciju, preživljavanje i samoodržanje vrste. Do zločina koji su zamrljali izvorno crno-bijelu sliku i omogućili sljedbenicima monstruoznih ideologija, političkim nasljednicima kreatora nepojmljivih zvjerstava i revizionističkom ljudskom otpadu, da kažu „Pa, svi su činili zločine“.

Osjećaj bola, povrijeđenosti, nemoći, gnušanja, bijesa,..., koji izazivaju takvi relativizatori zločina, je ljudski, shvatljiv, no mržnja i njeni recidivi (uključujući i friško zazivanje zabrana i uskraćivanja ljudskih prava) su isto toliko glup odgovor koliko i odgovor zločinom na zločin.

Jer su, između ostalog, gubitak vlastite ljudskosti i pretvaranje sebe samog u svog protivnika, u ono što mrzite. I mislim da je svakom od nas, kad izađemo iz zamke statistike i nacionalističkih rovova u koje su nas ukopali, kad posmatramo stvari kroz sebe, jasno da bez obzira na broj nevinih ljudi koje je pobio onaj protiv koga se borimo, mi postajemo isti s prvom nevinom žrtvom naših ruku. Razlika, naime, više nije u suštini – u tome da li je neko zločinac ili nije – nego u perifernoj stvari – koliko je ko uspješan u činjenju zlodjela.

Tako je u ratu. A tako je i... u miru.

OD ORUŽJA DO MEDIJA ZA MASOVNO UNIŠTENJE

Potpuno je neupitno, naime, postojanje Zla (nastavljača zločinačke politike, ljudskog otpada koji se hrani mržnjom i destrukcijom). I neupitni su njegovi ataci na sve što je ljudsko (u najboljem, idealističkom, smislu te riječi). Ali je krajnje upitan repertoar odgovora kojima na to zlo reaguju njegove žrtve. Koji su, vrlo često, tako nakaradni, da predstavljaju negiranje samog sebe i razlike između zločinca i žrtve.

Vrlo često, u posljednje vrijeme, kao razlog za glupe, neprimjerene i neprihvatljive reakcije navodi se strah od revidiranja istorije, od toga da će sljedbenici zločinačkih ideologija određenim manifestacijama i propagandnim sredstvima promijeniti karakter proteklog rata ili određenih događaja u njemu.

No, ne upuštajući se u motive i želje, odnosno, ne dovodeći u pitanje postojanje takvih namjera, strah od njih je, zapravo, besmislen i samoponižavajući. (Jebeš takvu istinu koja se plaši laži. Tj. takvu uvjerenost u istinitost vlastitih stavova koja se brani zabranama manifestiranja stavova suprotnih njima.)

Ne može priznanje zločina počinjenog unutar legitimnog čina odbrane promijeniti suštinu samog događaja (kao što ni stravičnost atomskih udara na Hirošimu i Nagasaki nije promijenila suštinu Drugog svjetskog rata i uloge pojedinih aktera u njemu). A još manje to može ljudsko izražavanje žaljenja zbog gubitka života. Ili komemoracije žrtvama rata. Ali nepriznanje ili nekažnjavanje zločina, ispoljavanje nesaosjećanja i nehumanosti ili uskraćivanje prava porodicama poginulih da se (na način koji one smatraju primjerenim!) sjete svojim najmilijih, može promijeniti sliku o nama.

Na stranu preživjeli ostaci zločinačkih pokreta, u međuvremenu, sa ugradnje „nečiste“ skeletne armature u temelje svoje tvorevine, prešaltani na specijalni rat, u kome su glavno oružje mediji. Ko je žrtva a ko zločinac u proteklom ratu ne može biti dovedeno u pitanje (pogotovo ne izjavama i performansima političkih siledžija, kojih se gnuša kompletan civilizovani svijet ili tek za nijansu izmijenjenom ratnom propagandom koju isijavaju njihovi mediji). Kao što ne mogu biti dovedeni u pitanje ni generalni statistički podaci (o tome ko je koga koliko).

Ali može biti dovedeno u pitanje to da li između nas u suštinskom smislu, zaista postoji razlika. A to u pitanje ne mogu dovesti revizionisti, nego mi sami. Svojim odnosom prema zločinu, žrtvi, mrtvima i njihovim porodicama.

ŠTA ĆE NAM SULJO I MUJO, KAD IMAMO IZETBEGOVIĆE?

Oboljelost od klerofašističkog virusa još uvijek u groznici drži nacionalne kolektivitete, koji od opsjednutosti političkim konotacijama određenih gesti i riječi ne uspijevaju naći načina da jednostavno budu ljudi. Što je ključno.

Vulgarni bezobrazluk i neljudskost kojim je srbijanski ministar vanjskih poslova dočekao nedavni moralni gest hrvatskog predsjednika, interpretirajući njegovo izražavanje žaljenja zbog hrvatskog udjela u bosanskom ratnom armagedonu, kao priznanje da je Hrvatska zapravo krivac za ono što se dogodilo BiH, iako savršeno odslikava suštinu ovdašnjih strahova, nije razlog za odustajanje od vlastite ljudskosti. Jer je upravo to, zapravo, priznavanje poraza, odnosno pristajanje da se bude isti kao svoj amoralni antipod. Ili, da parafraziramo Njegoša: Boj se reakcije ovna, boj se šta će reći govna, pa kad ću živjet (odnosno, biti čovjek)?

Upravo ta vrsta filozofije ili moralnog koda nagnala je „SDP-ovog“ člana Predsjedništva BiH da ovih dana, javno osudi zločine partije koja je vladala ovim prostorima 45 godina nakon Drugog svjetskog rata, a čijim se političkim sljednikom smatra SDP. Ignorišući, u startu, očekivanu reakciju notornog kleronacionalističkog i soft-fašističkog političkog ološa, koji posljednjih 18 godina razara ovu zemlju i vrši stravičan teror nad njenim građanima, a koji je našao za shodno da se naslađuje Komšićevim „priznanjem“ i da mu zamjera što nije pobrojao baš sve grijehe bivšeg režima (uključujući, prosvjetliće nas Sin Od Onog Što Je Jedno Mislio Dopodne A Drugo Odpodne i onaj najveći - što Sulji i Muji nisu dali u čitanke, nego su ih držali utamničene u vicevima).

No, svakom njegovo. Ne samo da je neljudski, nego je i (politički) glupo, ravnati se prema negativcima i uzvraćati istom mjerom. Ma koliko njihovi udarci ponekad bili bolni i brutalni. Na poruku „Muslimani, ne želimo da živimo s vama“, npr, koju smo mogli vidjeti na jednom od „događanja naroda“ u susjednom entitetu ne uzvraća se istom mjerom, nego lokaliziranjem i obilježavanjem „poručioca“ i porukom sasvim suprotnog sadržaja. Kao što jedini ispravan odgovor na čuveni predratni grafit „Ovo je Srbija“, nije bio njegovo brisanje i ispisivanje Cerićevskog podjednako glupog „Ovo je Turska“, nego prezirno dopisivanje pored(!) tog grafita „obavještenja“: „Ovo je Pošta, budalo!“. Što je manje-više bio i Josipovićev odgovor na Jeremićev bijedni pokušaj preusmjeravanja odgovornosti vlastite države na drugoga. (I upravo ovaj i slučaj Željka Komšića ukazuje na besmislenost straha od reakcije revizionističkih budala – radilo se o srbijanskim ministrima, hrvatskom saboru ili bosanskim klero-fašističkim sirovinama svih boja).

JEBO VLADU, JEBO POLITIKU, U PARLAMENTU SVE NJIH REDOM

Biti čovjek ne znači pristati na zaborav. Ali znači shvatiti bol drugih ljudi. I znači biti zgrožen nad zločinom, bez obzira na to ko ga je i nad kim počinio. I znači, u principu, bez obzira na istorijske činjenice i uzroke i posljedice dešavanja na ovim prostorima, žaliti npr. za svakim poginulim čovjekom u proteklom ratu (na bilo kojoj strani).

Dehumanizovanje neprijatelja je osnova rata, nužan uslov da biste nagovorili jednog čovjeka da ubije (ili pokuša ubiti) drugog. No, nikad se, zapravo, ne radi o ljudima, nego o politikama. Zločini imaju konkretne izvršitelje, odgovornost često snose i sami kolektiviteti, no, stvarni zločinci su vladajuće elite (prije svega političke, ali i vjerske i intelektualne).

Da je sreće i pameti i da nije političkih manipulacija i instrumentalizacija, koje bivše ratnike i danas drže čvrsto u torovima i pod kontrolom čobana, koji ih nacionalističkom kurčinom jebu u, doduše, ne baš zdrav mozak, oni bi zajedno žalili za poginulim, bez obzira na stranu na kojoj su pali. A pogotovo bi žalili za svakom nevinom civilnom žrtvom proteklog rata.

Kad ogolite stvari do kraja, bez obzira na „imena“, uniforme, kontekste (bili u pitanju – da posegnem za sopstvenim noćnim morama - leševi neprijateljskih vojnika, naslagani, nakon završene akcije, na gomilu pored puta, ili oni koji padaju niz liticu kamenoloma, lomeći se kao lutke u padu ili vaši, tenkovskom granatom, izmasakrirani saborci) – radi se o ubijenim ljudskim bićima, nečijoj djeci, braći, očevima i jedina normalna reakcija je nagon na povraćanje i bol zbog izgubljenih života. I zgađenost nad politikom koja je do toga dovela. Koja je neke od nas pretvorila u leševe a neke u ubice.

I zato (hajde da se vratimo na trenutak na nedavnu glupost sarajevske Dr Džekil & Mr Hajd-ovske gradske vlasti, koja u jednom trenutku dodjeljuje priznanje Petru Lukoviću, a u drugom zahtjeva uskraćivanje elementarnih ljudskih prava političkim neistomišljenicima, ne videći, pritom, u tome ništa proturječno)... Majke i sestre poginulih neprijateljskih vojnika (kao i bilo koga drugoga) i njihovu tugu se shvati i izrazi im se (iskreno!) saučešće (jer su njihov bol i tragedija stvarni i jer je saučešće ljudski odgovor na nečiji gubitak, a ne politički stav), ignorišući (s razumijevanjem pozadine) njihovu priču o djeci (u uniformi!) koja nikom ništa nažao nisu učinila a eto su ih zlotvori ubili, kao i očigledne posljedice nacionalističke propagande kojoj su izloženi. Sa majkama se ne raspravlja o politici, o uzrocima i posljedicama, pa čak ni o istini, a pogotovo ne o pravdi. Ta vrsta priče, kao i obračunavanje sa političkim provokatorima i neprijateljima ostavlja se za drugo, za to primjerenije, mjesto i vrijeme. I to nije izraz slabosti, nego ljudskosti. Koja je vrjednija od bilo kakve eventualne štete prouzročene zloupotrebom tog čina.

SUKOB FAŠISTA I ANTIFAŠISTA ILI SUKOB FAŠIZAMA?

I pritom se treba imati u vidu da nije svaka borba protiv (određenog!) fašizma antifašizam. Odnosno da ne čini sukob sa fašistom antifašistu. Nego njegov motiv. Kao što ni svaki neprijatelj nečijeg nacionalizma nije antinacionalist (nego, često, samo nacionalist druge boje). I kao što svaki neprijatelj separatizma nije patriota. Nego možda tek drugačija vrsta destruktora.

Odnosno, treba biti spreman, onaj glogov kolac s početka teksta, ukaže li se potreba, zabiti i u vlastito srce (odnosno srce kolektiviteta kome pripadaš). Jer, hajde da budemo cinični na kraju – osim što je besmrtan i što se, jedva maskiran, sa raznih dijelova BiH, smije paradama u čast pobjede nad njim (sjajan naslov sam pročitao ovih dana na netu: „Dan pobjede nas fašizmom“), fašizam nema rasnih, vjerskih i nacionalnih predrasuda. On je otvoren prema svima, koji ga žele primiti u svoje srce. Pod bilo kojim imenom.

Zato i živimo u zemlji u kojoj se svi političari, uključujući i notorne zločince (kako verbalne, tako i one ruku do lakata u krvi), deklarišu kao antifašisti.